Boris Godunov

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Boris Godunov

Boris Godunov (1552 - 13. april 1605) je bio regent Rusije od 1584. do 1598. godine, te veliki knez Moskve i car Rusije od 1598. godine.

Put na vlast[uredi | uredi izvor]

Boris Godunov je poticao iz familije tatarskih korjena koja se s područja Zlatne Horde doselila u područje Rusije tokom XIV vijeka. Svoju mladost on proživljava tipičnim životom tadašnjih običnih ruskih stanovnika. Očeva smrt krajem 1560-tih godina stvara potrebu budućem caru da nađe svoje zanimanje. Njegov izbor tada pada na posao "Opričnika" u tada omraženim specijalnim odredima cara Ivan IV Grozni. Njegova karijera dobija naglo ubrzanje kada se 1571. godine on ženi za kćer Skuratova koji vrši dužnost zapovjednika "Opričnine". Smrt zaštitnika u ratu s Litvom 1573. godine i ukidanje "Opričnine" nije uspjelo spriječiti napredak karijere tada već očito pragmatičnog Borisa Godunova. Tokom tih sedamdesetih godina ovaj uspješni političar polagano, ali sigurno napreduje od časnika "Opričnine" do savjetnika cara Ivana IV Groznog. Taj njegov uzvišeni status je potvrđen 1580. godine kada se svi pripadnici familije Godunov pozivaju na vjenčanje cara s Marijom Nagajom. Te godine ujedno Boris Godunov i car Ivan Grozni zaključuju vjenčanje između Borisove kćeri i Ivanovog maloumnog sina Fjodora I. Važnost Godunova za cara Ivan IV Grozni ubrzo nakon tih događaja pada, samo da bi se ona vratila u posljednjoj godini njegova života. U tim posljednjim mjesecima car drži Borisa blizu sebe, ali s druge strane počinje raditi na rastavi princa Fjodora I i Irene Godunov pošto nemaju djece. Taj projekt na kraju propada carevom smrću od posljedica trovanja. Nalazeći se pored samrtne postelje Ivana Groznog on uspijeva dobiti dužnost regenta zajedno s Nikitom Romanovičem ujakom novog cara. Njegovom smrću 1587. godine sva vlast neupitno pada u ruke Borisa Godunova.

Regent[uredi | uredi izvor]

Smrću staroga cara ništa se značajnije u Ruskoj polici nije primjenilo. Potrebu za rastavu novoga cara Fjodora I od Godunove kćerke su uvidjeli crkva i bojari pa je u tome smislu organizirana neuspjela zavjera. Njegova potom pobjeda protiv Tatarske pljačkaške horde 1590. godine mu donosi napokon popularnost koja odmah propada sljedeću godinu kada umire "nesretnim" slučajem carev brat i prestolonasljednik Dimitrije. Krivica za tu smrt opravdano ili ne pada na dušu Borisa Godunova čiji zadatak zajedno s regenstvom je bila zaštita djece starog cara. U tom trenutku on gubi svoj legitimitet na gotovo cijelom državnom teritoriju. Niti teritorijalno širenje na račun Švedske niti gradnja novih gradova Caricina, Samare, Saratova i Voroneža tu činjenicu nije moglo promijeniti. Smrt jedini kćeri Fjodora I je tu mržnju dodatno uvećalo bez obzira što je ona bila i Borisova unuka.

Car[uredi | uredi izvor]

Smrt cara 7. januara 1598. godine je otvorila put do krune dotadađnjeg regenta, ali znajući svoj nelegimitet on to u prvi trenutak odbija tražeći potvrdu od parlamenta. Kada su ga uplašeni zastupnici jednoglasno potvrdili za car 21. februara 1598. On je titulu napokon prihvatio bez obzira što su pripadnici bojarske dinastije Šujski imali na nju prava kao najbliži rođaci pokojnog vladara ili možda čak Marija od Stavrise, kćer brata Ivana Groznog.

Bez obzira na ta legalnija prava na carsko dostojanstvo car je sada bio Boris Godunov. On tada samo nastavlja politiku iz regenstva svojim pokušajima jačanja Rusije i traženja izlaska na Baltičko more. Bez obzira na velikih broj tako poduzetih mjera za dobrobit države on niti tada nije bio prihvaćen. Odgovori na sumnje ili čak i zavjere bojara postaju oni isti iz početka njegove karijere. Boris Godunov tada postupa ponovno kao "Opričnik" koji pogubljuje ili tjera u samostan svoje neprijatelje.

Pobuna[uredi | uredi izvor]

Te mjere su na kraju izazvale opće narodno vrijenje koje samo čeka svoga vođu. On se tada pojavljuje u liku osobe koja se predstavlja kao princ Dimitrije koji je uspio preživjeti atentat iz 1591. godine. Njegov poziv na bunu s podrškom Poljske i Litve rezultira stvaranjem pobunjeničke vojske koja počinje rat u lipnju 1604. godine. Pobunjenici najprije pobjeđuju Borisove trupe i osvajaju Černigov i Kursk. U drugoj bitki sljedeće godine lojalisti su pobjedili dovodeći do općeg rasula u pobunjeničkim redovima. Iznenadna prirodna ili ne smrt Borisa Godunova 13. aprila 1605. godine tu situaciju naglo mijenja.

U Moskvi Boris Godunov je naslijeđen od svoga sina Fjodora II.