Đorđe IV, kralj Ujedinjenog Kraljevstva

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
George IV
George IV of the United Kingdom.jpg
Kralj Ujedinjenog Kraljevstva i Hannovera
Vladavina 29. januar 1820 - 26. juni 1830
Prethodnik George III
Nasljednik Vilim IV
Krunidba 19. juli 1821.
Supružnik Maria Fitzherbert (osporeno)
Karolina od Braunschweiga
Djeca Šarlota Avgusta od Velsa
Dinastija Hanover
Otac George III, kralj Ujedinjenog Kraljevstva
Majka Šarlota od Mecklenburg-Strelitza
Rođenje 12. august 1762.
London
Smrt 26. juni 1830.
Datum sahrane 15. juli 1830.

George IV [1] (Džordž Četvrti; 12. august 1762 - 26. juni 1830) je bio kralj Ujedinjenog Kraljevstva i kralj Hannovera od očeve smrti do svoje smrti, a prethodno devet godina regent za svog mentalno oboljelog oca.

Djetinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Rođen je kao najstariji od petnaestero djece u braku kralja Georgea III i kraljice Šarlote. Odmah po rođenju postao je vojvoda od Cornwalla i vojvoda od Rothesaya, a samo nekoliko dana kasnije, kada je utvrđeno da je zdrav i da će vrlo vjerovatno poživjeti, dobio je titulu princa od Velsa koja ga je označila kao očevog prijestolonasljednika. George je učio brzo i na kraju obrazovanja tečno je govorio francuski, njemački i italijanski jezik pored maternjeg engleskog jezika.

Kada je godine 1783. navršio 21 godinu života, od parlamenta je dobio 60,000 funti i od oca godišnje 50,000 funti. Dobio je vlastitu rezidenciju u Londonu, gdje je živio vrlo luksuznim i rastrošnim životom. George III je od svog prijestolonasljednika očekivao formalnije ponašanje i tada počinju neslaganja između oca i sina. Kralj se udaljio od princa od Velsa i zbog političkih neslaganja; prvi je bio politički konzervativac, a drugi se zbližavao sa radikalnim političarima.

Nedugo nakon što je napunio 21 godinu George se zaljubio u rimokatolkinju, dvostruku udovicu, Mariu Anne Fitzherbert (Marija En Ficherbert). Njihov brak je bio zabranjen aktom iz 1707. godine, koji je oduzimao pravo na tron svim rimokatolicima i osobama koji su u braku sa rimokatolicima (taj zakon važi i danas). Uz ovaj zakon, godine 1772. izdan je Akt o kraljevskim brakovima, prema kojem se svim potomcima kralja Georgea II zabranjuje sklapanje braka bez odobrenja monarha, kojeg za brak između prijestolonasljednika i rimokatolkinje George III ne bi nikada izdao. Bez obzira na dva zakona koji su im stajali na putu, par je 15. decembra 1785. godine sklopio tajni brak u Fitzherbertinoj kući. Zakonski, taj brak je bio ništavan jer ga nije odobrio monarh. Fitzherbert je ipak vjerovala da je po crkvenom zakonu ona legalna supruga princa od Velsa i tako princeza Velsa, vjerujući da je crkveni zakon superioran nad državnim. Sa Georgeom se, ipak, dogovorila da će njihov brač čuvati tajnom i da neće pokazivati dokaze o njegovom postojanju.

U međuvremenu je Georgea njegov ekstravagantni način života doveo do bankrota i više nije mogao plaćati svoju londonsku rezidenciju, a njegov otac mu je dobio pomoći. George je, stoga, bio prisiljen živjeti u Fitzherbertinoj kući, što je predstavljalo svojevrsno poniženje. Godine 1787. Georgeovi saveznici u Domu naroda predstavili su prijedlog za smanjenje prinčevih dugova, iako su istovremeno počeli sumnjati u prirodu njegovog odnosa sa Fitzherberticom. Kako bi bio izbjegnut nacionalni skandal, predstavnik whigovaca, Charles James Fox (Čarls Džejms Foks), izjavio je da su glasine o Georgeovom braku sa Fitzherberticom lažne. Maria Anne, međutim, nije bila zadovoljna ovim javnim poricanjem njenog braka sa princom od Velsa, te je počela vršiti pritisak na Georgea, koji joj je udovoljio tako što je zamolio drugog whigovca da Foxovu izjavu preformuliše tako da ne vrijeđa njegovu suprugu. Parlament je, u međuvremnu, odlučio Georgeu pokloniti iznos od 161,000 funti za otplatu dugova i 60,000 funti za održavanje njegove rezidencije.

Pitanje regentstva[uredi | uredi izvor]

Maria Anne Fitzherbert

Smatra se da je kralj George III bolovao od nasljedne mentalne bolesti porfirije. U ljeto 1788. godine njegovo stanje se pogoršalo, ali je bio u mogućnosti odreći se nekih svojih dužnosti. Kako kralj nakon toga nije bio u stanju otvoriti sjednicu parlamenta - a prema starom pravilu koje važi i danas, parlament ne može funkcionisati ukoliko ga ne otvori monarh. Iako teoretski nije bio ovlašten za to, parlament je počeo razmatri mogućnost uvođenja regenta. U Domu naroda Charles James Fox je izjavio da sada sve suverene ovlasti pripadaju prijestolonasljedniku. Sa druge strane, premijer William Pitt Mlađi držao je drugačije mišljenje. On je vjerovao da pravo na izbor regenta ima samo parlament. Iako je vjerovao da bez parlamentarnog pristanka princ od Velsa ima jednako pravo na regenstvo kao i svaka druga osoba u kraljevstvu, William Pitt Mlađi se sa Charlesom Jamesom Foxom slagao da je George najbolji za mjesto regenta.

George, iako uvrijeđen od strane premijera Pitta, nije se slagao ni sa Foxovom filozofijom. Njegov mlađi brat, vojvoda od Yorka, izjavio je da princ od Velsa neće pokušavati preuzeti vlast bez odobrenja parlamenta. Pitt je objavio da će ovlasti princa od Velsa, ukoliko bude proglašen regentom, biti veoma ograničene. Između ostalog, ne bi smio prodati kraljev posjed niti dati titulu bilo kome osim kraljevom djetetu (odnosno svom bratu ili sestri). George se nije složio sa Pittovim zamisilima. Dvije frakcije su se na kraju složile na kompromis.

Važan tehnički nedostatak regentstva bio je taj što regent i dalje nije imao pravo da otvori sjednicu parlamenta, bez čega je parlament bio u potpunosti nemoćan. Sjednice je uglavnom otvarao monarh, ali to su mogli učiniti i njegovi ili njeni predstavnici, poznati kao lordovi komisioneri. Međutim, ni lordovi komisioneri nisu mogli djelovati ukoliko ne prime veliki pečat kraljevstva, a njega je mogao predati jedino suveren. Pitt i njegovi sljedbenici bili su spremni ignorirati posljednju prepreku, ali su se njihovom naumu oštro suprotstavili Edmund Burke i vojvoda od Yorka. Bez obzira na njihove primjedbe, 3. februara 1789. godine parlament je otvorila grupa "ilegalnih" lordova komisionera. Zakon o regentstvu je predložen, ali kralj se oporavio prije nego je mogao proći u parlamentu. Kralj je zatim retroaktivno ovlastio lordove komisionere i dao im pečat kraljevstva.

Brak[uredi | uredi izvor]

George je, u međuvremenu, nastavio gomilati dugove, a otac mu nije želio pomoći ukoliko ne pristane oženiti svoju rodicu, Karolinu od Brunswicka. George je pristao na očeve zahtjeve i oženio Karolinu 8. aprila 1795. godine. Brak je bio katastrofalan - mladenci su od samog početka bili u svađi jedno sa drugim. Princ od Velsa je tvrdio da je sa suprugom spavao samo tri noći, pa je rođenje kćerke Šarlote Auguste 1796. godine smatrano čudom. Nakon njenog rođenja princ i princeza od Velsa živjeli su odvojeno do kraja života, a George se vratio Fitzherbertici.

Za ovo vrijeme George je uspio nagomilati 630,000 funti duga. Parlament ih je konstantno isplaćivao, ali zahvaljujući njegovoj navici na luksuz, brzo su se opet gomilali.

Godine 1806. princ i princeza od Velsa posvađali su se oko skrbništva nad kćerkom. Spor je riješen kada je skrbništvo and princezom Šarlotom Augustom od Velsa dato njenom dedi, kralju. George je zatim optužio Karolinu da je rodila vanbračnog sina. Dokazano je suprotno, ali je princeza od Velsa bila kritikovana zbog indiskretnog ponašanja.

Regentstvo[uredi | uredi izvor]

George IV 1809. godine

Pri kraju 1810. godine, nedugo nakon smrti najmlađeg djeteta, princeze Amelije, kralja Georgea III opet je savladala bolest. Lordovi komisioneri otvorili su sjednicu parlamenta, koji je regentom proglasio princa od Velsa.

Princ od Velsa postao je princ regent 5. januara iste godine i njegova prva zadaća bila je suočavanje sa katoličkom emancipacijom, pokretom rimokatolika koji je imao za zadatak ukidanje ograničenja katolicima. Torijevci, na čijem čelu je bio premijer Spencer Pereceval, su bili protiv pokreta, ali whigovci su ga podržavali. Na početku njegovog regentstva očekivalo se da će princ regent odmah podržati lidera whigovaca, Williama Wyndhama Grenvillea, ali on to nije učinio. Tvrdio je da bi iznenadno otpuštanje vlade u kojoj su većinu činili torijevci negativno uticalo na zdravlje kralja (ustrajnog pristalice torijevaca) i uklonilo svaku mogućnost njegovog oporavka. Čak i 1812. godine, kada je bilo jasno da je kralj daleko od ozdravljenja, George nije uspostavio whigovsku vladu, već je predstavnike whigovaca zamolio da se pridruže postojećoj, torijevskoj vladi. Whigovci su odbili surađivati zbog nesporazuma po pitanju katoličke emancipacije. Princ regent je nevoljko dozvolio Percevalu da ostane na mjestu premijera.

Kada je 10. maja 1812. godine izvršen atentat na premijera Percevala i ovaj bio ubijen, princ regent je bio spreman postaviti novog premijera. Dom naroda je formalno izrazio želju za jakom i efikasnom administracijom, pa je uprava nad vladom ponuđena Richardu Wellesleyu (Ričard Velesli), 1. markizu Wellesleyu, i Francisu Rawdon-Hastingsu (Frensis Roudon), 2. grofu od Moire. George je, međutim, oba kandidata osudio na neuspjeh kada im je naredio da vladu urede tako da je obje partije, whigovci i torijevci, čine u podjednakom omjeru, što je u tom periodu bilo nemoguće jer predstavnici dviju partije nisu željeli međusobnu surađivati. Iskoristivši nastalu situaciju, princ regent je na mjesto premijera postavio svog kandidata, Roberta Banksa Jenkinsona (Benks Dženkinson), 2. grofa od Liverpoola.

Torijevci su, za razliku od whigovaca kao što je bio Charles Grey (Čarls Grej), 2. grof Grey, željeli nastaviti rat u Evropi protiv moćnog i agresivnog francuskog cara, Napoleona I. Rusija, Pruska, Austrija i Ujedinjeno Kraljevstvo, zajedno sa nekoliko manjih državica, porazili su Naopoleona 1814. godine. Na Bečkom kongresu koji je uslijedio odlučeno je da će elektorat Hanover, koji je sa Ujedinjenim Kraljevstvom dijelio monarha još od 1714. godine, biti uzdignut na nivo kraljevstva. Napoleon je pokušao uzvratiti udarac 1815. godine, ali je bio poražen od strane Arthura Wellesleya, 1. vojvode od Wellingtona, brata Richarda Wellesleya. Iste godine bez pobjednika je okončan rat sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Bista Georgea IV

Kralj George III umro je 1820. godine i princ regent je stupio na prijestolje kao George IV, iako se njegove ovlasti zapravo nisu nimale promijenile.

Njegov odnos sa suprugom Karolinom, sada zakonski kraljicom pratiljom, je bio potpuno uništen i oboje su varali jedno drugo. Karolina je prethodno bila napustila Ujedinjeno Kraljevstvo, ali se vratila nešto prije suprugove krunidbene ceremonije, izlagajući svoja prava da bude krunisana kao Georgeva kraljica pratilja. George je odbio priznati je za svoju kraljicu i naredio je britanskim ambasadorima da zatraže od ostalih monarha da je ne priznaju na svojim dvorovima. Na kraljev zahtjev kraljičino ime je bilo izostavljeno iz molitve za kraljevsku porodicu. Kralj je želio razvod, ali njegovi savjetnici su se bojali da bi Karolina mogla iznijeti dokaze o njegovom tajnom braku sa katolkinjom i tako mu oduzeti pravo na tron. Kralj je zatim parlamentu predložio zakon koji bi mu omogućio da poništi svoj brak sa Karolinom i oduzme joj titulu kraljice koja joj je kao kraljevoj supruzi zakonom bila garantovana. Predloženi zakon se pokazao izuzetno nepopularnim u javnosti, te ga parlament stoga nije prihvatio. George je, ipak, uspio da ne dozvoli Karolini da bude krunisana zajedno sa njim, 19. jula 1821. godine. Karolina se toga dana razboljela i 7. augusta umrla, tvrdeći da je bila otrovana.

Georgeva krundiba je bila veličanstvena i pompozna ceremonija - koštala ga je 243,000 funti (dok je, za usporedbu, krunidba njegovog oca koštala 10,000 funti). Uprkos novcu utrošenom na nju, izazvala je veliki interes naroda. Godine 1821. George je postao prvi irski monarh koji je posjetio Irsku još od vremena Rikarda II Engleskog. Sljedeće godine posjetio je Edinburgh, kojeg nijedan monarh nije posjetio još od vremena Karla II.

George IV proveo je najveći dio svoje vladavine osamljen u dvorcu Windsor, ali se nastavio redovno miješati u politiku. U početku se vjerovalo da će podržati katoličku emancipaciju, jer ju je 1797. bio predložio i u Irskoj, ali njegovi anti-katolički pogledi postali su jasni 1813. godine. George je svoju odluku o nepodržavanju katolika objasnio rekavši da se na svojoj krundibi zakleo da će braniti protestantizam, te da više ne može podržavati katolike. Uticaj krune i volja torijevaca su bili toliko jako da se katolička emancipacija činila beznadežnom. Godine 1827. premijer Liverpool je otišao u penziju i naslijedio ga je torijevac George Canning (Džordž Kening) koji je podržavao emancipaciju. Canningovi pogledi na katoličku emancipaciju nisu bili dobro primljeni od strane konzervativnih torijevaca, te su u vladu bili uključeni i whigovci. Canning je umro iste godine i ostavio upravu nad tory-whigovskom koalicijom Frederick John Robinson (Frederik Džon Robinson), 1. viskontu Goderichu. Viskont Goderich dao je ostavku 1828. godine, pa je premijer postao vojvoda od Wellingtona, koji je do tada već bio shvatio da je odbijanje popuštanju katolika u svim mjerama bilo neizvodivo. Sa velikom teškoćom novi premijer je dobio kraljevo odobrenje i donio zakon kojim se katolicima ukidaju neka ograničenja 29. januara 1829. godine. Pod pritiksom svog brata, vojvode od Cumberlanda, kralj je povukao svoje odobrenje i protestujući kabinet je dao ostavku 4. marta. Sljedeći dan George IV je opet dao svoj pristanak na zakon, a potpisao ga je 13. aprila.

Smrt i naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Kraljev problem sa alkoholom i način života kojeg je vodio uzeli su maha na njegovo zdravlje 1820. godine. Njegova rastuća pretilost izazivala je podsmijeh na javnim pojavljivanjima, koja su postajala sve rijeđa pred kraj vladavine. Patio je od gihta, artiosklerioze i porfirije. Umro je tri po sata poslije ponoći 26. juna 1830. godine.

Kako je njegova jedina kćerka rođena u braku sa Karolinom umrla 1817. godine, nedugo nakon što je rodila mrtvorođenče, i najstariji od njegove mlađe braće umro 1827. godine, naslijedio ga je brat, Vilim IV.