Bečki kongres

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
„Bečki kongres“. Slikar je vjerovatno Jean-Baptiste Isabey (1819).

Bečki kongres bio je skup predstavnika glavnih evropskih političkih sila, koji se održao u Beču od 1. septembra 1814. do 9. juna 1815., pod predsjedanjem austrijskog državnika Klemensa Wenzela von Metternicha. Svrha kongresa bilo je uređenje novih granica na političkoj karti Evrope nakon vojnog poraza Napoléonove Francuske i Napoleonova izgona na otok Elbu.

Rasprava je bila u toku i u vrijeme Napoléonova povratka iz izgnanstva i njegova ponovnog preuzimanja vlasti u Francuskoj, u martu 1814. Konačni dokument kongresa potpisan je devet dana prije zadnjeg Napoléonova poraza u bitki kod Waterlooa.

Kongres se bavio oblikovanjem čitave Evrope nakon Napoléonskih ratova, izuzevši mirovne pregovore s Francuskom, koji su već bili odlučeni Pariškim mirovnim sporazumom, potpisanim 30. maja 1814.

Učesnici kongresa[uredi | uredi izvor]

Evropa nakon Napoléonskih ratova: Francuska i satelitske zemlje

Na kongresu je učestvovalo više predstavnika država. Habsburšku monarhiju zastupli su ministar vanjskih poslova Metternich, te njegov zamjenik baron Wessenberg. Prusiju su predstavljali kancelar Karl August von Herdenberg i diplomat Wilhelm von Humboldt. Aleksandar I car Rusije, uglavnom je osobno zastupao svoju zemlju, premda je kao vođu poslanstva imenovao grofa Neselrodea. Veliku Britaniju je isprva predstavljao ministar vanjskih poslova lord Castlereagh, potom, od februara 1815., vojvoda od Wellingtona, te na koncu i grof od Clancartyja. Francuskoga kralja Luja XVIII zastupao je njegov ministar vanjskih poslova Charles Maurice de Talleyrand-Perigord.

U početku su predstavnici pobjedničkih zemalja nastojali isključiti francusku delegaciju iz stvarnih pregovora, no Talleyrand se spretnim potezima uspio vratiti među učesnike već u prvom mjesecu razgovora. U nekim se pitanjima na učestvovanje pozvana i predstavnici Španije (markiz od Labradora), Portugala (grof od Palmele i dvojica njegovih pomoćnika), Švedske (Carl Löwenheim), a u pitanjima koja su se ticala Nijemaca predstavnici Hannovera, Bavarske i Württemberga.

Većina delegacija, međutim, nije stvarno i neprestano učestvovala u radu kongresa, jer je njegov domaćin, Franjo II, car Svetog Rimskog Carstva (od 1804. pod imenom Franjo I, car Austrije), priređivao zabave i balove, te je princ od Lignea izrekao svoj poznati komentar: „Kongres ne radi, on pleše“.

Teritorijalne promjene[uredi | uredi izvor]

  • Austrija je ponovno dobila nadzor nad Tirolom i Salzburgom, nad Ilirskim pokrajinama, područjem Lombardije i Venecije. Nekadašnje područje jugozapadne Njemačke ostalo je u vlasti Baden-Württemberga.
  • Papinska država bila je obnovljena u svom nekadašnjem opsegu, s izuzetkom Avignona i grofovije Venaissin, koji su ostali dio Francuske.
  • Habsburgovcima je vraćena vlast nad Vojvodstvom Modene i nad Toskanom.
  • Vojvodstva Parma i Guastall dodijeljena su carici Mariji Luizi, Napoleonovoj ženi iz dinastije Habsburg.
  • Dinastiji Bourbon-Parma dodijeljeno je Vojvodstvo Lucca, koje će imati pravo na Parmu nakon smrti carice Marije Luize.
  • Kralj Ferdinand IV Sicilijanski ponovno je zavladao Napuljskim kraljevstvom.
  • Rusiji je dodijeljeno Varšavsko Vojvodstvo (Poljska), te joj je dozvoljeno da zadrži Finsku (anektirana 1809.)
  • Prusiji su dodijeljene dvije petine Saksonije, dijelovi Varšavskoga Vojvodstva, Gdanjsk i Porajnje i Vestfalija.
  • Od 39 država (umjesto prijašnjih 300) stvorena je Njemačka Konfederacija na čijem je čelu bio austrijski car. U tu konfederaciju nisu uključeni svi dijelovi Austrije i Prusije.
  • Dinastiji Orange dodijeljena je Holandska Republika i Austrijska Holandija (otprilike današnja Belgija), kojom će vladati kao holandskim Kraljevstvom, te Veliko Vojvodstvo Luksemburg, koje će pripadati i Njemačkoj Konfederaciji.
  • Norveška je kroz personalnu uniju pripala Švedskoj.
  • Švedska je Prusiji prepustila svoj dio Pomeranije.
  • Zajamčena je neutralnost Švicarskoj.
  • Hannover je Danskoj prepustio Vojvodstvo Lauenberg, ali je preuzeo zemlje koje su pripadale biskupu Münstera, te nekadašnu Prusku istočnu Friziju, te je postao kraljevstvo.
  • Priznata su dotadašnja teritorijalna širenja Bavarske, Württemberga, Badena, Hesse-Darmstadta i Nassaua. Bavarska je dobila i nadzor nad Falačkom i dijelovima napoleonskog Vojvodstva Würzburg te Velikog Vojvodstva Frankfurta, dok je Hesse-Darmstadt, u zamjenu za Vestfaliju prepuštenu Prusiji, dobio Mainz.
  • Osuđena je trgovina robovima.
  • Za mnoge je rijeke zajamčena sloboda plovidbe.

Poljsko-saksonska kriza[uredi | uredi izvor]

Karta Njemačke Konfederacije nakon Bečkog kongresa, 1815.

Najprijepornije pitanje kongresa bila je tzv. Poljsko-saksonska kriza. Rusija i Prusija predložile su dogovor prema kojem bi većina pruskih i austrijskih pokrajina u Poljskoj pripale Rusiji, koja bi pak utemeljila nezavisno poljsko kraljevstvo u personalnoj uniji s Rusijom i Aleksandrom kao kraljem. U zamjenu, Prusi bi dobili čitavu Saksoniju, čiji kralj se nije dovoljno rano suprotstavio Napoleonu. Austrijanci, Francuzi i Britanci nisu ododravali taj plan, te su na Talleyrandov nagovor, potpisali tajni ugovor 3. januara 1815. prema kojem će, ako je potrebno, i ratom spriječiti takav tok događaja.

Premda nijedna od ove tri zemlje nije bila spremna za rat, Rusija je popustila, te je došlo do sporazuma. Rusija je tako dobila najveći dio napoleonskog Varšavskog Vojvodstva, ali bez okruga Poznan, koji je prepušten Prusiji, te bez Krakova koji je postao slobodan grad. Prusiji je pripalo 40 posto Saksonije, dok je ostatak vraćen kralju Frederiku Augustu I.

Ostale promjene[uredi | uredi izvor]

Glavni rezultati Bečkog kongresa, osim potvrde francuskog gubitka teritorije osvojene od 1795. do 1810, što je već bilo uređeno Pariškim sporazumom, bili su: širenje Rusije i Pruske, konsolidacija Njemačke, čiji je teritorij s prijašnjih 300-tinjak država i državica sveden na 39, koje su, pak, uključene u Njemačku konfederaciju pod vodstvom Pruske i Austrije.

Kraljevstvo Pijemont-Sardinija povratilo je svoj kopneni teritorij, a zavladalo je i Genovom, te će kasnije poslužiti kao jezgra stvaranja jedinstvene Italije.

Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Irske dobilo je dijelove "Zapadnih Indija" na račun Holandije i Španije, te je zadržalo bivše holandske kolonije na Cejlonu i u južnoj Africi. Zadržalo je i Maltu i Helgoland u Sjevernom moru. Još je po Pariškom sporazumu Britaniji pripala država jonskih ostrva, te Sejšeli.

Kasnije kritike Bečkog kongresa[uredi | uredi izvor]

Bečkom kongresu upućivane su kritike već u 19. vijeku, a upućivali su ih i kasniji historičari, zbog ignoriranja nacionalnih i liberalnih pokreta koji su se već počeli pojavljivati. Taj kongres bio je sastavni dio onog što je kasnije nazvano konzervativnim poretkom u kojem su se mir i stabilnost postizali na račun sloboda i građanskih prava povezanih s Francuskom revolucijom i Američkim ratom za nezavisnost.

Drugi će ipak priznati da je ovim kongresom kroz sljedećih gotovo sto godina spriječeno izbijanje većeg rata na evropskim prostorima.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: