Italijanski jezik

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Italijanski / talijanski
Italiano
Države govorenja Italija i 29 drugih država
Regije govorenja Uglavnom Zapadna Evropa
Broj govornika materinji jezik: oko 69 milion
Rang 19-20.
Jezička porodica indoevropski

 italski
  romanski
   italozapadni
    italodalmatinski

    italijanski
Službeni status
Služben u Italija, Švicarska, San Marino
Regulatori Accademia della Crusca
Jezički kod
ISO 639-1 it
ISO 639-2 ita
ISO 639-3 Nema
SIL: ITN
Vidi također: Jezik | Spisak jezika

Italijanski (talijanski)[1] jezik (italijanski: italiano ili lingua italiana) je romanski jezik koji govori preko 70 miliona ljudi, od kojih većina živi u Italiji. Standardni italijanski temelji se na firentinskom narječju, mada je općeprihvaćeno mišljenje da italijanski jezik vodi porijeklo iz Firenci obližnjeg grada Siene (Siena). Ima duple (ili duge) samoglasnike, kao latinski (za razliku od drugih romanskih jezika, kao francuski i španski). Kao kod drugih romanskih jezika, izuzev francuskog, naglasak riječi je različit. Italijanski se piše latinicom.

Italijanski je službeni jezik u Italiji i San Marinu, te u švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Italijanski je uz latinski drugi službeni jezik u Vatikanu, uz slovenski je služben i u slovenskim primorskim općinama Koper, Izola i Piran, te se uz hrvatski koristi i u Istri gdje živi italijanska manjina. Dosta je raširen i među potomcima iseljenika u Luksemburgu, SAD-u i Australiji. Također je široko razumljiv i podučavan na Malti, gdje je bio jedan od službenih jezika do 1934. kad ga je zamijenio engleski. Mnogo manje se govori u bivšim afričkim kolonijama Italije, kao što su Somalija, Libija i Eritreja.

Italijanski je peti po redu jezik na svijetu koji se uči u školama (poslije engleskog, francuskog, španskog i njemačkog).

Abeceda i glasovi[uredi | uredi izvor]

Italijanska abeceda ima 21 slovo. U usporedbi sa bosanskim, nedostaju j, k, č, š , ž, a dodano je slovo q. Kao u bosanskom, samoglasnici su a e i o u, a ostalo su suglasnici.

Neki italijanski glasovi se zapisuju drugačije nego kod nas, npr:

  • đ = gi
  • dz = z
  • nj = gn
  • gli = lj

Italijansko slovo c se čita k ili č. Ako slovo slijedi a o u ili suglasnik, onda je k. Ako slovo slijedi i ili e, onda se čita č. Kada hoćemo čitati k ispred i i e, moramo pisati chi ili che. To je jedina upotreba slova h u italijanskom jeziku. Obratno, kada hoćemo čitati ča čo ču, moramo pisati cia cio ciu. Potpuno jednako pravilo vrijedi za g, koje se ispred i i e pretvara u .

pišemo. . . . . . . čitamo
ca - ga ka - ga
che - ghe ke - ge
chi - ghi ki - gi
co - go ko - go
cu - gu ku - gu
cia - gia ća - đe
ce - ge će - đe
ci - gi ći - đi
cio - gio ćo - đo
ciu - giu ću - đu

Italijansko slovo z se čita slično našem c, s tim da postoji malo razlika jer se prilikom izgovora jezik postavlja odmah iza dva prednja zuba, dok je pri izgovoru našeg slova "c" malo udaljeniji.

Italijansko slovo s se čita s u svim oblicima, osim između dva samoglasnika, kada se čita z (rosa čitaj roza).

Naš glas š se na italijanskom piše sci, sa sličnim pravilom koje vrijedi za k/č:

pišemo čitamo
scia ša
sce še
sci ši
scio šo
sciu šu

Slovo q stoji uvijek ispred u i samoglasnikom. Jedini mogući izuzeci su qua que qui quo, kad čitamo kuà kuè kuì kuò (nikada kva kve kvi kvo, premda bi nam to bilo lakše izgovoriti).

Naglasak[uredi | uredi izvor]

Kada je u italijanskom naglasak (accento) na zadnjem slogu, nalazi se na zadnjem samoglasniku, i treba ga označiti s kvačicom suprotno od ć (à,è,ì,ò,ù). U sredini riječi naglasak ne pišemo.

Važno mjesto u italijanskom jeziku ima apostrof "'" (apostrofo), koji nadomješta ispuštene samoglasnike na kraju riječi. Tako naprimjer ne smijemo pisati quella amica (= ova prijateljica), nego quell'amica; upotreba apostrofa je obavezna.

Član[uredi | uredi izvor]

Član (articolo) je promjenjiva vrsta riječi koja stoji uz imenicu i prati njen rod i broj, i koja ne postoji u bosanskom jeziku. Član može biti određeni ili neodređeni. Određeni član (il" za muški rod) i ( "la za ženski rod) obično prevodimo sa taj-to, a neodređeni (un, una) sa neki-neka. Primjer: il cavallo znači taj konj ili konj, o kojem govorimo; un cavallo je neki konj ili konj, o kojem nemamo podataka. Osim muškog člana "il" postoji još i član "lo" koji je stavlja ispred svih riječi muškog roda koje počinje sa slovom "s" iza kojeg slijedi suglasnik (primjer "lo scolaro" - učenik) i sa slovom "z" ("lo zaino" - ruksak).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Halilović, Senahid. Pravopis bosanskoga jezika, Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 13., 108. i 271.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: