Portugalski jezik

Portugalski jezik (a língua portuguesa) je romanski jezik kojim se služi oko dvjesto miliona ljudi. Službeni je jezik (língua oficial) u Brazilu (zemlji u kojoj živi 80 % od ukupnog broja govornika tog jezika) i Portugalu, te nekim afričkim zemljama (Angola, Gvineja Bisau, Mozambik, Sao Tome i Principe, Zelenortska Republika). Odnedavno je i jedan od službenih jezika u azijskoj državi Istočni Timor (Timor Leste). Osim toga govori se u Portugalskoj Indiji: Goa, Damao i Diu u današnjoj Indiji.

Varijante

Postoje dvije glavne varijante portugalskog jezika: dominantni, brazilski portugalski (português brasileiro na port., Brazilian Portuguese na engl., brésilien na franc.), kojim se služi oko 80 % svih govornika portugalskog jezika, i evropski ili luzitanski portugalski (português lusitano ili português europeu na port., Continental Portuguese na engl.) koji je službeni jezik u Portugalu, afričkim zemljama i u Istočnom Timoru. Brazilski portugalski proučavaju brazilijanisti, a luzitanski portugalski luzitanisti.

Sa preko 200 miliona izvornih govornika, portugalski je šesti na listi najgovorenijih jezika na svijetu i drugi najrasprostranjeniji romanski jezik, iza španskog.

Ekspanzija jezika

Portugalski jezik proširio de svijetom u 15. i 16. vijeku, u doba kada je Portugal stvarao prvu i najdugovječniju evropsku kolonijalnu i trgovinsku imperiju koja se protezala od Brazila, u Južnoj Americi, do Kine, i Japana. Kao rezultat te ekspanzije portugalski je danas zvanični jezik u osam zemalja. Postoji još oko dvadeset kreolskih jezika koji su se razvili iz portugalskog. Portugalski je značajan manjinski jezik u Andori, Luksemburgu, Namibiji, Švicarskoj i Južnoafričkoj Republici. Značajna dijaspora koja govori portugalskim postoji u gradovima širom svijeta, kao na primer u Parizu u Francuskoj, Bostonu, New Jersey i Miamiu u Sjedinjenim Američkim Državama te u Japanu.

Pravopis

Pravopis portugalskog jezika nije u potpunosti fonološki, iako je mnogo manje komplikovan od npr. francuskog ili engleskog pravopisa. Istim grafemom mogu biti predstavljeni različiti glasovi, a vrijedi i obratno, isti glas, može, u pisanju, biti predstavljen različitim grafemima.

Postoje tri grafička naglaska: akut (á), cirkumfleks (â), gravis (à). Ostali dijakritički znaci su: tilda (ã) i dijereza (ü). Cirkumfleks (â) se koristi za označavanje zatvorenih samoglasnika (kao u esôfago 'jednjak'), nazalnih samoglasnika (kao u amêndoa 'badem') i nazaliziranih samoglasnika (kao u Amazônia 'Amazonija', câmera 'kamera'), a tilda (ã) samo za označavanje nazalnih samoglasnika (kao u tobogã 'tobogan', tchã 'čar, draž', cãibra 'grč'). Akut (á) se koristi za označavanje otvorenih (oralnih) samoglasnika (kao u xícara 'šoljica'), nazalnih samoglasnika (kao u íntimo 'blizak, intiman', neném 'beba', refém 'taoc') i nazaliziranih samoglasnika (kao u único 'jedini'). Gravis (à) se javlja samo u stegnutim oblicima prijedloga a i određenog člana ženskog roda a(s) (a + a(s) = à(s)) ili pokazne zamjenice aquele(s), aquela(s), aquilo (a + aquel... = àquel...). Dijereza (ü) se koristi samo u skupovima güe, qüe, güi, qüi, označavajući da ovdje u ima vrijednost polusamoglasnika [w]). Od suglasnika , za portugalski jezik su karakteristični digrafi nh, lh i ch, te ç, koji, kao i u francuskom jeziku, ima vrijednost glasa [s]. Njih se ne smatra posebim slovima, pa se, stoga, u rječnicima nhoque 'njoki' nalazi između névoa 'magla' i nicaragüense 'nikaragvanski'. Apostrof se rijetko koristi. (Ostao je u upotrebi samo u sintagmi d'água '(od) vode, vodeni, (s) vodom'). Upotreba zareza, uzvičnika i upitnika se uglavnom poklapa s bosanskom upotrebom.