Turska

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Republika Turska
Türkiye Cumhuriyeti (tr)
Zastava Turske Grb Turske
Zastava Grb
UzrečicaYurtta Barış, Dünyada Barış
Himnaİstiklâl Marşı
Položaj Turske
Glavni grad Ankara
39°55′S 32°50′I / 39.917, 32.833
Najveći grad Istanbul
Službeni jezik turski
Državno uređenje Republika
 -  Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan
 -  Premijera Ahmet Davutoğlu
Nezavisnost od Osmanlijskog Carstva 
 -  Priznato 24. juli 1923
Površina
 -  Ukupno 783 562 (37. na svijetu)
 -  Vode (%) 1,3%
Stanovništvo
 -  Ukupno (2010) 73 722 988 [1] (17. na svijetu)
 -  Gustoća stanovništva 95.5/km2/km2 (108 na svijetu)
BDP (PKM) 2011
 -  Ukupno $1.259,98miljardi (15.)
 -  Per capita $17.499 
Gini (2005) 38 (-)
HDI (2007) 0.806 (visok) (79. na svijetu)
Valuta Turska lira (TRY)
Vremenska zona (UTC+2)
Topografija
 -  Najviša tačka Ararat
5 166 m. i. m.
 -  Najveće jezero Van
3 765 km2
 -  Najveća rijeka Eufrat
2 780 km
Internet domena .tr
Pozivni broj +90

Republika Turska (turski: Türkiye Cumhuriyeti) je granična transkontinentalna parlamentarna republika, sa svojim manjim dijelom u jugoistočnoj Evropi (Balkan) i većim dijelom u zapadnoj Aziji (Anadolija). Turska graniči s osam zemalja: Bugarskom na sjeverozapadu, Grčkom na zapadu, Gruzijom na sjeveroistoku, Armenijom, Iranom, Azerbejdžanom na istoku i Irakom i Sirijom jugoistoku. Okružena je Sredozemnim morem na jugu, Egejskim morem na zapadu i Crnim morem na sjeveru. Mramorno more, Bosfor i Dardaneli (koji zajedno čine turski tjesnac) dijele Tursku na Trakiju i Anatoliju, tj. odvajaju Evropu od Azije.[2] Turska se nalazi na raskrižju Evrope i Azije i zemlja je značajnog geostrateškog značaja.[3] Naseljena je još od paleolitika, uključujući i raznovrsne stare anatolijske civilizacije, Eoljane, Jonske Grke, Tračane i Perzijance. Nakon što je Aleksandar Veliki osvojio ovo područje isto je helenizirano, što je nastavljeno tokom rimske vladavine i prijelaza u Bizantijsko carstvo.[4][5] Seldžuski Turci su počeli naseljavati ove prostore u 11. stoljeću, čime započinje procesa turkizacije koja je uveliko ubrzana seldžuskom pobjedom nad Bizantijcima u bitci kod Mancikerta 1071. godine. Seldžuci su vladali Anadolijom sve do invazije Mongola 1243. godine, nakon čega su se raspali na nekoliko manjih turskih bejlika.[6] Počevši od kraja 13. stoljeća, Osmanlije su ujedinili Anadoliju i stvorili carstvo koje će obuhvaćati veći dio jugoistočne Evrope, zapadne Azije i sjeverne Afrike, postajući tako velesila u Evroaziji i Africi tokom ranog novog vijeka. Carstvo je doseglo vrhunac svoje moći, između 15. i 17. stoljeća, posebno za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566). Nakon druge osmanlijske opsade Beča 1683. godine i kraja Velikog turskog rata 1699. godine, Osmanlijsko carstvo je ušlo u dugo razdoblje opadanja moći. Reforme Tanzimata iz 19. stoljeća, koje su imale za cilj moderniziranje osmanlijske države, pokazale se neadekvatnim u većini područja a nisu uspjeli zaustaviti raspad carstva.[7]

Osmanlijsko carstvo je ušlo u prvi svjetski rat (1914-1918) na strani centralnih sila i na kraju je poraženo. Nakon prvog svjetskog rata, veliki konglomerat teritorija i naroda, od kojeg se ranije sastojalo Osmanlijsko carstvo je podijeljen na nekoliko novih država. Turski rat za nezavisnost (1919-1922), pokrenut od strane Mustafe Kemala Ataturka i njegovih kolega u Anadoliji, je rezultirao uspostavom moderne Republike Turske 1923. godine, s Ataturkom kao njezinim prvi predsjednikom.[8]

Turska je demokratska, sekularna, unitarna, ustavna republika s bogatom kulturnom baštinom.[9][10] Službeni jezik u zemlji je turski a turskim jezicima govori oko 85% stanovništva.[11] Oko tri četvrti nestanovništva su etnički Turci dok je oko 20% etničkih Kurda.[12] Velika većina stanovništva su muslimani. Turska je članica UN-a, NATO-a, OECD-a, OESS-a, OIC-a i G-20. Nakon što je postala jedna od prvih članica Vijeća Evrope 1949. godine, Turska je postala pridruženi član Evropske ekonomske zajednice 1963. godine, pridružila se Carinskoj uniji EU-a 1995. godine i započela pune pregovora o članstvu u Evropskoj uniji 2005. godine.[13] Rast Turske privrede i turska diplomatska inicijativa dovele su do priznanja Turske kao regionalne sile.[14][15][16][17]

Historija[uredi | uredi izvor]

Turci su na današnji prostor stigli iz centralne Azije i smjestili su se u središtu Male Azije: Anadolskoj visoravni. Bili su tamo vijekovima prije no što su osvojili druge dijelove Anatolije, zaposjeli Istanbul i napredovali prema Evropi, Africi i Aziji stvarajući carstvo. Mala Azija je most između Azije i Evrope kojim su se kretali mnogi migranti. U periodu od preko dvije hiljade godina ovdje su živjeli predstavnici mnogih civilizacija – Hetiti, grčki Frigijci, Lidijanci, Isaurianci, Kapodokijanci i Bizantinci itd.

Vlada[uredi | uredi izvor]

Turska je svjetovna parlamentarna republika osnovana na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu. Ustav je vrhovni zakon države.

Predsjednik[uredi | uredi izvor]

Predsjednik je šef države i izabire se najmanje dvotrećinskom većinom Velike turske narodne skupštine (VTNS), poznatije kao Medžlis, na jednokratni, sedmogodišnji mandat. Da bi bio podoban za ovu funkciju, kandidat mora biti turski državljanin stariji od 40 godina, mora biti podoban za izbor u VTNS, te mora imati visoku stručnu spremu. Predsjednik predsjedava Nacionalnim vijećem za sigurnost i predstavlja ured Vrhovnog zapovjednika. U vrijeme rata, šef glavnog stožera vrši funkciju vrhovnog zapovjednika u ime predsjednika. Predsjednik je ovlašten proglašavati zakone ili ih slati natrag u parlament na ponovno razmatranje, raspisivati javne referendume, raspisivati parlamentarne izbore, imenovati premijera ili prihvatiti njegovu ostavku; ratificirati i objavljivati međunarodne sporazume, itd.

Nakon referenduma održanog u decembru 2007. godine, promjenjen je zakon o izboru predsjednika i trajanju mandata. Trajanje mandata predsjednika po novom zakonu može iznositi maksimalno 4 + 4 godine, i izbor predsjednika se vrši javnim predsjedničkim izborima. Trenutni predsjednik Republike Turske je bivši ministar vanjskih poslova Abdullah Gül.

Izvršna vlast[uredi | uredi izvor]

Izvršna vlast je u rukama predsjednika i Vijeća ministara, kojim predsjedava premijer. Premijera imenuje predsjednik odabirom između članova Velike turske narodne skupštine, te kandidira ministre, čije imenovanje mora odobriti Velika turska narodna skupština. Na premijerov prijedlog predsjednik razrješava ministre dužnosti i imenuje nove. U roku od sedmicu dana od formiranja novog Vijeća ministara, premijer ili jedan od ministara predstavlja Vladin program pred Velikom turskom narodnom skupštinom, nakon čega se izglasava povjerenje. Prije općih izbora, ministri pravosuđa, unutarnjih poslova i komunikacija moraju se povući iz kabineta, a imenuju se neovisni i neutralni (bez političkih veza) ministri. Vijeće ministara izdaje pravila o primjeni zakona i ostalim pitanjima, uz uvjet da se ne kose s postojećim zakonima, koje tada provjerava Državno vijeće. Velika turska narodna skupština može raspustiti parlament izglasavanjem nepovjerenja.

Odnosi sa Bosnom i Hercegovinom[uredi | uredi izvor]

Turska i Bosna i Hercegovina imaju diplomatske odnose na nivou ambasadora.

Zakonodavna vlast[uredi | uredi izvor]

Prema ustavu iz 1982, zakonodavna vlast pripada Velikoj turskoj narodnoj skupštini (Meklis), koja zasjeda u Ankari. To je jednodomno tijelo s 550 mjesta koje se bira po sistemu proporcionalne zastupljenosti općim pravom glasa odraslih, na petogodišnji mandat. U Skupštini su zastupljene samo stranke koje su sakupile više od 10 posto glasova u zemlji. Velika turska nacionalna skupština donosi, mijenja, dopunjava i opoziva zakone; nadgleda rad Vijeća ministara i ovlašćuje ga da izdaje odluke o posebnim pitanjima koje imaju snagu zakona; ratificira međunarodne sporazume i odluke vezane uz tiskanje novca, objave ratnog stanja, te sudjelovanje državnih oružanih snaga u operacijama u inostranstvu; odlučuje o pitanjima vezanim uz odobravanje amnestija i pomilovanja itd.

Pravosuđe[uredi | uredi izvor]

Ustavom iz 1982. proglašena je nezavisnost državnih sudova i sudaca. Turska ima jedinstveni pravni sistem građanskih i vojnih sudova, od kojih svaki ima prizivni sud sa sjedištem u Ankari. Ustavni sud preispituje ustavnost zakona i odluka sa snagom zakona, kao i pravila procedure Velike turske nacionalne skupštine. Njegove se odluke odmah objavljuju u Službenom listu, te su obvezujuće za sve, uključujući zakonodavnu i izvršnu vlast. Suce imenuje predsjednik. Visoki prizivni sud je posljednji stepen preispitivanja odluka i presuda koje su donijeli sudovi. Suce bira Vrhovno vijeće sudaca i tužitelja. Državno vijeće je najviši upravni tribunal. Tri četvrtine sudaca imenuje Vrhovno vijeće sudaca i tužitelja, a jednu četvrtinu predsjednik. Ustavom iz 1982. propisano je uspostavljanje sudova za sigurnost koji se bave napadima na nacionalni i teritorijalni integritet Turske, demokratski poredak, napade na unutarnju i vanjsku sigurnost države itd. Tu je još i mnogo manjih građanskih i vojnih sudova.

Političke podjele[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Turske provincije
Glavna stranica: Turske regije


Teritorija Turske politički je podijeljena na 81 provinciju. Iako su ove pokrajine radi potreba popisa stanovništva grupirane u regije, te regije nemaju nikakvu upravnu funkciju. Na čelu svake pokrajine (il) nalazi se namjesnik, valija (vali). U prošlosti su se pokrajine nazivale vilajetima (vilayet). Provincije su numerisane brojevima, po abecednom redu, te služe kao oznaka na registracijama za automobile u Turskoj.

Pokrajine su podijeljene u okruge (ilçeler). Broj okruga je različit u svakoj pokrajini. U središnjem okrugu (merkez ilçe) nalazi se upravno središte pokrajine (il merkezi). Pokrajine većinom nose imena svojih glavnih gradova, a iznimke su Hatay (glavni grad je Antakya), Kocaeli (İzmit) i Sakarya (Adapazarı).

Geografija[uredi | uredi izvor]

Trakija

Turska je dvokontinentalna država. Prostire se i Evropom i Azijom:

Privreda[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Privreda Turske

Turska spada u red razvijenih zemalja. Turska ima 15. najveći BDP na svijetu prema PPP i 17. najveći nominalni BDP-a. Jedna je od osnivača OECD-a i jedna od glavnih G-20 ekonomija. Carinska unija između Turske i EU 1995. dovelo je do velike liberalizacije tarifnih taksi i učinila je jednom od najvažnijih stubova vanjskotrgovinska politika Turske. Izvoz iz Turske je sa 143 milijarde $ iz 2011. porastao na 163 milijarde $ u 2012. godini (glavni izvozni partneri u 2012. su bili: Njemačka 8,6%, Irak 7,1%, Iran 6,5%, Velika Britanija 5,7%, UAE 5,4%). Međutim, veći uvoz koji je iznosio 229 milijardi dolara 2012. prijetio je trgovinskom bilansu (glavni uvozni partneri u 2012: Rusija 11,3%, Njemačka 9%, Kina 9%, SAD 6%, Italija 5,6%).[18]

Turska ima veliku automobilsku industriju, koja je proizvela više od milion motornih vozila u 2012. te je po tome rangirani kao 16. najveći proizvođač automobila na svijetu.[19] Turski izvoz u oblasti brodogradnje je premašio 1,2 milijardu $ u 2011.[20] Glavna izvozna tržišta su Malta, Maršalova ostrva, Panama i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Turci (prije Osmanlije ili Osmani) su evroazijski narod, zapravo njegova posebna grupa, sa oko 80 miliona pripadnika, koji žive raspoređeni na dva kontinenta. Najveći dio ih živi u Maloj Aziji (Turska sa oko 65 miliona), na Balkanu, i to u: Bugarskoj (815.000), Grčkoj (130.000), Makedoniji (81.000), Rumuniji (150.000), te nepoznat broj u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije, kao i na Kipru (135.000). Veći dio Turaka živi u Iraku (200.000 do 300.000), Siriji (100.000) kao i u dijelu zemalja Azije, gdje se zovu Turkmeni. Više od tri miliona Turaka žive u Zapadnoj Evropi, od čega samo 1,2 miliona u Njemačkoj. Turci su sunitski muslimani. Prvi se put spominju u 6. vijeku, a potomci su turskih naroda, koji su u 11. vijeku prodrli u Anatoliju, mješajući se postupno sa ostalim narodima u tom dijelu svijeta: Grcima na zapadu, Armenima i Kurdima na istoku, te Gruzijcima na sjeveroistoku, a dijelom i sa Slavenima na jugoistoku Evrope. Današnja Turska poznaje ne samo Turke kao svoje državljane: ona se isto tako diči svojom jakom dijasporom, ali i "etničkim Turcima" (Turcima u etničkom smislu), koji su ustvari regionalna manjina.

Kultura i sport[uredi | uredi izvor]

Turska ima veoma razvijenu kulturu, koja je mješavina različitih elemenata Oğuz Turaka, stanovništva Anadolije, i Otomanske Turske, kao i Zapadne kulture i tradicije. Turska muzika i literatura su dobar primjer mješavine kulturnih uticaja, koji su bili rezultat interakcije Osmanskog Carstva i Islamskog svijeta, zajedno sa Evropom.

Najpopularniji sport u Turskoj je nogomet. Najpoznatiji klubovi su: Galatasaray, Fenerbahçe i Beşiktaş. Popularni su i košarka i odbojka.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Turkish Statistical Institute.
  2. ^ National Geographic Atlas of the World (7th ed.). Washington, D.C.: National Geographic. 1999. ISBN 0-7922-7528-4. "Europe" (pp. 68–69); "Asia" (pp. 90–91): "A commonly accepted division between Asia and Europe ... is formed by the Ural Mountains, Ural River, Caspian Sea, Caucasus Mountains, and the Black Sea with its outlets, the Bosporus and Dardanelles."
  3. ^ http://www.economist.com/node/21536647
  4. ^ Sharon R. Steadman; Gregory McMahon (15 September 2011). The Oxford Handbook of Ancient Anatolia: (10,000-323 BCE). Oxford University Press. pp. 3–11, 37. ISBN 978-0-19-537614-2. Retrieved 23 March 2013
  5. ^ David Noel Freedman; Allen C. Myers; Astrid Biles Beck (2000). Eerdmans Dictionary of the Bible. Wm. B. Eerdmans Publishing. p. 61. ISBN 978-0-8028-2400-4. Retrieved 24 March 2013.
  6. ^ Mehmet Fuat Köprülü&Gary Leiser. The origins of the Ottoman Empire. p. 33.
  7. ^ Yalçın, Özgür. "Reformation_of_Ottoman_Bureaucracy_A_Failed_Attempt". http://www.academia.edu/.
  8. ^ http://www.britannica.com/EBchecked/topic/609790/Turkey
  9. ^ https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/tu.html
  10. ^ http://europa.eu/youth/article/multiculturalism-and-turkey_en
  11. ^ http://www.milliyet.com.tr/2007/03/22/guncel/agun.html
  12. ^ https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/tu.html
  13. ^ https://web.archive.org/web/20070515022203/http://www.abgs.gov.tr/en/tur-eu_relations_dosyalar/chronology.htm
  14. ^ http://www.mfa.gov.tr/sub.en.mfa?7cafe2ef-78bd-4d88-b326-3916451364f3
  15. ^ http://www.stratfor.com/weekly/20090317_turkey_and_russia_rise#axzz3EAwdQ6vC
  16. ^ http://www.heptagonpost.com/Dessi/can_turkey_be_a_source_of_stability_in_the_middle_east
  17. ^ http://www.eurasiareview.com/03012012-turkey-a-welcome-return-to-the-balkans-analysis/
  18. ^ https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/tu.html
  19. ^ http://www.oica.net/category/production-statistics/
  20. ^ http://www.webcitation.org/6EK10Y6Kx

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons
Commons: Turska