Aleksandar Veliki

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Za druga značenja pojma Aleksandar pogledajte Aleksandar (čvor).
Aleksandar Veliki

Aleksandar III Makedonski (20. juli 356. prije nove ere - 10. juni 323. prije nove ere), poznatiji kao Aleksandar Veliki je bio kralj Makedonije i član Argead dinastije. Rođen u Pelli 356. godine prije nove ere, Aleksandar je naslijedio svog oca, Filipa II, na prijestolju u dobi od dvadeset godina. On je proveo većinu svojih vladajućih godina u vojnoj kampanji bez presedana kroz Aziju i sjeveroistok Afrike, dok u dobi od trideset godina nije stvorio jedno od najvećih carstava antičkog svijeta, koje se prostiralo od Grčke do Egipta i sjeverozapada drevne Indije. Bio je neporažen u borbi i smatra se jednim od najuspješnijih vojnih zapovjednika u historiji.

U mladosti, Aleksandra je podučavao filozof Aristotel do njegove 16. godine. Kada je naslijedio svog oca na prijestolju 336. prije nove ere, nakon ubistva Filipa, Aleksandar je naslijedio snažno carstvo i iskusnu vojsku. On je proglašen vojskovođom Grčke i iskoristio je ovaj čin za pokretanje vojnih planova širenja njegovog oca. Izvršio je invaziju 334. prije nove ere na Achaemenid carstvo, zauzevši Malu Aziju, započevši niz kampanja koje su trajale deset godina. Aleksandar je slomio moć Perzije u nizu odlučujućih bitki, posebno u borbama kod Isa i Gaugamela. On je kasnije svrgnuo Perzijskog kralja Darija III i osvojio čitavo Prvo Perzijsko carstvo. U tom trenutku, njegovo carstvo se protezalo od Jadranskog mora do rijeke Ind.

U nastojanju da stigne do "kraja svijeta i velikog vanjskog mora", on je napao Indiju 326. prije nove ere, ali je na kraju prisiljen da se vrati na zahtjev svojih vojnika. Aleksandar je umro u Babilonu 323. prije nove ere, u gradu u kojem je planirao kampanju koja bi počela invazijom na Arabiju. U godinama nakon njegove smrti, niz građanskih ratova pocijepao je carstvo, što je rezultiralo stvaranjem nekoliko država u kojima su vladali dijadosi, Aleksandrovi preživjeli generali i nasljednici.

Aleksandrovo naslijeđe uključuje kulturnu difuziju koju su izvršila njegova osvajanja, kao što je grčko-budizam. Osnovao je dvadesetak gradova koji nose njegovo ime, najpoznatiji je Aleksandrija u Egiptu. Njegove gradove su naseljavali grčki kolonisti, a samim time su širili grčku kulturu na istoku što je rezultiralo novom helenističkom civilizacijom, čiji su aspekti bili vidljivi u tradiciji Bizantije sredinom 15. stoljeća i istočne Anadolije do 1920. godine. Aleksandar je postao legendaran kao klasični heroj, a karakteristike su istaknute u historiji, grčkim mitovima i ne-grčkim kulturama. On je postao mjera na osnovu kojeg vojni lideri porede sebe, a u vojnim akademijama širom svijeta još se uvijek uče njegove taktike.

Njegovo naslijeđe često ga ubraja među najbolje svjetske ličnosti svih vremena, zajedno sa njegovim učiteljem Aristotelom.

Aleksandrovo djetinjstvo[uredi | uredi izvor]

Aleksandarovi roditelji su bili makedonski kralj Filip II Makedonski i epirska princeza Olimpija. U mladosti mu je učitelj bio čuveni grčki filozof Aristotel. Aristotel je napustio kraljevski dvor 340. p. n. e. i od tada Aleksandar učestvuje u državnim poslovima. U bici kod Heroneje, 338. p. n. e., gdje je Filip II pobijedio udružene Atenu i Tebu, Aleksandar je zapovjednik lijevog krila.

Kada se Filip rastao od Olimpijade i ponovo oženio drugom ženom, Aleksandar se s ocem žestoko posvađao. Isprva je Aleksandar otišao sa majkom u Epir. Ipak, ubrzo se vratio u Makedoniju i pomirio s ocem. Filipa je 336. p. n. e. ubio njegov sluga Pausinas. Budući da je i on odmah ubijen, pozadina ubistva nikad nije riješena. Postoje pretpostavke da je njegova žena Olimpija isplanirala ubistvo nakon čega ju je Aleksandar žestoko napao zbog sažaljenja prema ocu. No, ona ga je uvjeravala da je to učinjeno za njegovo dobro kako bi on došao na vlast i postao carem tog golemog carstva. Aleksandar se odmah uz podršku vojske, bez veće opozicije, proglasio kraljem. U to vrijeme Makedonija je imala veliku vojnu premoć nad Grčkom pa se moglo krenuti na veliki vojni pohod na Perziju.

Dolazak na vlast[uredi | uredi izvor]

Aleksandar je najprije došao u Korint, gdje su ga izaslanici svih grčkih gradova, osim Sparte, imenovali vrhovnim vojnim zapovjednikom u pohodu na Perziju. Taj pohod je planirao prije smrti i Filip II. Aleksandar je otišao na sjever i porazio plemena Tribali i Iliri. U Grčkoj su se međutim, počele širiti glasine o njegovoj smrti pa se grad Teba spremao na ustanak. Aleksandar je munjevito stigao pred Tebu i zahtijevao da se grad preda. Kada su ga odbili, zauzeo je grad silom. Nekoliko hiljada Tebanaca su okrutno ubijeni, a svi preživjeli stanovnici prodani su u roblje. Cijeli grad je, osim hramova, razrušen a svaki kamen u gradu preokrenut. Nakon toga ostali gradovi u Grčkoj su se pokorili.

Aleksandrovi vojni pohodi[uredi | uredi izvor]

334. p. n. e. Aleksandar je napokon krenuo na pohod na Perziju. Upravu Makedonije povjerio je Antipateru. Antipater je, da održi mir u Grčkoj, raspolagao vojskom od 13.000 ljudi. Vojska kojom je zapovijedao Aleksandar brojala je oko 30.000 pješaka i 5000 konjanika: oko 15.000 Makedonaca, 7.000 vojnika iz grčkih gradova, te plaćenike. Drugi po rangu u makedonskoj vojsci bio je iskusni vojskovođa Parmenion. Perzijsko carstvo je bilo u velikoj krizi. Lokalni satrapi su u gradovima i pokrajinama vladali praktički samostalno. Zbog toga Perzijanci nisu imali veliku kopnenu vojsku, već tek mornaricu. Prvi sudar sa perzijskom vojskom bila je bitka kod Granika, 334. p. n. e.

Makedonska falanga pokazala se superiorna Perzijancima i Aleksandar je ostvario potpunu pobjedu.

Zarobljenici su poslani u Grčku svezani u lancima. Mnogi gradovi u Maloj Aziji otvorili su Aleksandru vrata i dočekali ga kao spasitelja. Oni koji su pružali otpor bili su zauzeti silom i surovo kažnjeni. U osvojenim gradovima Aleksandar je zbacivao tirane i uspostavljao demokratska uređenja, čime se osigurao od eventualnih pobuna. Aleksandar je odbijao voditi pomorsku bitku s Perzijancima, već je krenuo na osvajanje pomorskih gradova, suzivši tako prostor perzijskoj floti. Prilikom ulaska u grad Gordion, Aleksandar je mačem presjekao čuveni Gordijski čvor. Prema legendi onaj koji razriješi ovaj zamršen čvor vladat će svijetom. Presijecanjem čvora, Aleksandar je ispunio proročanstvo. Darije III, perzijski kralj, poražen je i u drugoj bici kod Isa, 333. p. n. e. Darije je pobjegao, ali je njegova porodica zarobljena. Odbivši sve Darijeve ponude za pregovore, Aleksandar nastavlja vojni pohod. 332. p. n. e. bez otpora ulazi u Egipat, gdje su ga slavili kao oslobodioca, dok su mu egipatski svećenici ukazali „božanske počasti“. U Egiptu je osnovao grad Aleksandrija, 331. p. n. e. mnogi od njih su se zvali „Aleksandrija“. Kroz cijeli svoj pohod Aleksandar je osnovao nekoliko desetaka gradova, većinom iz vojnih razloga, te je tako postao najvažniji kulturni, naučni i trgovački grad tog doba. Poznata Aleksandrijska biblioteka sadržavala je 700.000 svitaka pergamenta, što odgovara sadržaju od 100.000 knjiga. U međuvremenu, Antipater je u Grčkoj porazio spartanskog kralja Agisa III u bici kod Megalopolisa, 331. p. n. e., pa je pohod mogao biti mirno nastavljen.

Teško pristupačan i okružen morem grad Tir se odbijao predati. Opsada Tira trajala je sedam mjeseci, ali je grad zauzet 332. p. n. e. Nakon zauzimanja, oko 10.000 ljudi je masakrirano, a svi preostali, njih oko 30.000, prodani su kao robovi. Krenuvši dalje na istok, Aleksandar je porazio Darija III. u bici kod Gaugamele i zauzeo Perzepolis, 331. p. n. e..[1] Kada se Darije htio predati ubio ga je njegov sluga Bes i proglasio se njegovim nasljednikom kao Artakserko IV. Krenuvši u potjeru za Besom Aleksandrova vojska je došla do Kabula, a u proljeće 329. p. n. e. prešla je 3.000 metara visok prijevoj preko planinskog masiva Hindukuša i spustila se u dolinu rijeke Amu-Darja, gdje je Aleksandar ubio perzijskog vojskovođu Besa i u cijelosti pokorio Perzijsko carstvo. Aleksandar se proglasio nasljednikom Perzijskog carstva i Babilon proglasio glavnim gradom svog imperija.

327. p. n. e. Aleksandar je krenuo na novi vojni pohod dalje na istok, i došao do gornjeg toka rijeke Ind. Ustanovili su da je rijeka puna krokodila za koje se tada vjerovalo da ih ima isključivo u Nilu. Došao je do zaključka da je Ind izvorište Nila i naredio admiralu Nearhu da izgradi flotu brodova kako bi mogao vojsku vratiti natrag u Egipat ploveći niz Ind do Nila. Premda je ukupan broj ljudi iznosio više od 100.000, to je uključivalo i žene, djecu, zabavljače i drugo. Vojna sila je bila oko 40.000 vojnika. Istočne dijelove Perzije osvojio je bez većeg otpora. Indijski vladar Por dočekao ga je kod rijeke Hidasp sa velikom vojskom koja je uključivala i 200 ratnih slonova. Bitka kod Hidaspa, 326. p. n. e., bila je krvava. Slonovi su nabijali Makedonce kljovama dok su Makedonci slonove tjerali bakljama. U metežu koji je nastao, slonovi su gazili i jedne i druge. Aleksandar je ipak pobijedio i zarobio Pora, kojeg je zatim oslobodio i prepustio mu civilnu upravu zemlje. Koliko je daleko na istok dospio, nije poznato. Kada je Aleksandar namjeravao ići dalje na istok do kraja svijeta vojska je počela pokazivati znakove pobune. Surova klima i tropske kiše smanjile su moral i Aleksandar je pristao na povratak u Babilon. Prema legendi, kada su vojnici odbili slijediti ga i odbacili oružje, Aleksandar se zatvorio u svoj šator i počeo plakati. 323. p. n. e. Aleksandar je planirao vojni pohod na sjever Afrike. Vojska je već bila spremna, ali je Aleksandar iznenada umro (navodno od malarije), 13. juna u Babilonu, gradu kojeg je namjeravao proglasiti prijestolnicom svog golemog carstva

Aleksandrova smrt[uredi | uredi izvor]

Aleksandar je umro 13. juna u 33. godini života. Obično se navodi da je uzrok smrti groznica (malarija) ili neka nepoznata bolest. Ima i indikacije da radi se o otrovu.

Nakon njegove smrti njegova žena mu rađa sina koji je vrlo mlad ubijen (u borbama za prijestolje) zajedno sa svojom majkom Roksanom. Aleksandrova smrt nije tačno utvrđena jer je velika mogućnost da je jednostavno bio otrovan. Imao je mnogo protivnika, a i vojsci je bilo dosta ratovanja.

Aleksandar privatno[uredi | uredi izvor]

U bici uvijek je bio u prvom redu zajedno sa pješacima i predvodio ih. Njegovi vojnici su u njemu vidjeli boga. Kada se vratio iz Indije zatražio je da ga se proglasi Bogom, a u njegovom prisustvu se moralo klečati na koljenima.

Buran mu je bio i privatni život. Ženio se dva puta i imao brojne ljubavnice. Postoje i informacije o homoseksualnim sklonostima (Varia Historia,12.7). Takvi su bili normalno u tom periodu, ali to ne znači homoseksualni identitet po današnjom uzoru. Prva žena, baktrijska princeza Roksana[1] rodila je nakon njegove smrti Aleksandra IV. Makedonskog. Druga žena mu je bila Stateira, kćer Darija III. Sa svojom ljubavnicom Barsinom imao je sina Herakla. Svi su oni ubijeni u borbama nakon njegove smrti.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Biografija na stranici whoiswho.de učitano 13.5.2016 (de)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons
Commons: Aleksandar Veliki