Ahemenidsko carstvo

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Gnome-emblem-important.svg Na ovoj stranici su konstatovane greške u izvornom kodu koje moguće dovode do nepoželjnih rezultata.
Ispravite ove greške i zatim uklonite ovaj šablon. Ako ne znate kako da ispravite ove greške onda se obratite na čaršiji za pomoć.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Ahemedinsko castvo 500. godine p. n. e.‎

Ahemenidsko carstvo (staroperzijski: Hakhāmanishiya.) (559. p. n. e.–338 n. e.)je bilo prvo carstvo koje je vladalo velikim dijelom Irana. Rasprostiralo se na teritoriji veličine 7,5 miliona kvadratnih kilometara i bilo je najveće antičko carstvo na svijetu.

Samo ime se odnosi na osnivačku dinastiju i na malu državu koja se oslobodila tuđe vladavine i počela širiti po svijetu. Ova dinastija je naslijedila Medejsko carstvo osnivače današnjeg Irana koji su dva puta zamalo pokorili Staru Grčku.


هخامنشیان
Hakhamaneshiyan
Antika
Zastava
Glavni grad Persepolis, Pasargad, Ekbatana, Suza
Državno uređenje  
Valuta darik i siglos
Historija Irana
Carstva Perzije
edit

Perzijsko Veliko Kraljevstvo ili ponekad Ahemenidsko Carstvo(perzijski: هخامنشیان, staroperzijski Haxâmanešiyan) bilo je prvo Perzijsko Carstvo koje je od 550. do 330. p. n. e. obuhvatalo prostor Velikog Irana, odnosno druga iranska carska dinastija (nakon Medijskog Carstva). Na vrhuncu svoje moći iransko Kraljevstvo se protezalo na 10,7 miliona km2, što ga je činilo najvećim carstvom u historiji antike. Također, carstvo je u to doba obuhvatalo oko 46% svjetske populacije.

Perzijsko veliko kraljevstvo osnovao je Kir Veliki koji ga je proširio na veći dio azijskog dijela Bliskog istoka, dok su ga njegovi nasljednici Kambiz II. i Darije I proširili i na Afriku odnosno Evropu, što ga je činilo prvim carstvom koje se protezalo na tri kontinenta. Teritorija carstva osim Irana obuhvatao je dijelove današnje Indije i Pakistana, područja Srednje Azije, Male Azije, Trakije, veći dio obala Crnog mora, Mesopotamije, sjever Arapskog poluostrva, Levant, Siriju, te sjeveroistočni dio Afrike uključujući Egipat, Libiju, Sudan i Etiopiju.

U zapadnoj historiji Perzijsko Veliko Kraljevstvo ostalo je najviše upamćeno po grčko-perzijskim ratovima, uspješnom modelu Kirove odnosno Darijeve centralizovane administracije[1], bogatom umjetničkom naslijeđu, oslobađanju Židova iz babilonskog ropstva, toleranciji vjerskih manjina, te prvom pisanom spomeniku o ljudskim pravima tzv. (Kirov cilindar). Ahemenidsko Carstvo doživljava pad početkom 4. vijeka p. n. e., nakon što ga 330. p. n. e. osvaja Aleksandar Makedonski.

Historijski izvori[uredi | uredi izvor]

Problem istraživanja Ahemenidskog Carstva predstavlja ograničen broj pisanih dokumenata o vlastitoj historiji, što ahemenidske vladare razlikuje od asirskih kraljeva. Veliki dio perzijskih historijskih zapisa uništen je u brojnim razaranjima prilikom makedonskih, arapskih te posebno mongolskih osvajanja. Sačuvani dokumenti uglavnom se sastoje od administrativnih zapisa o kraljevskim satrapijama što uključuje nasljeđivanje zemljišta, porezne dokumente i slično. Veliki dio historijskih izvora o Ahemenidskom carstvu oslanja se na zapise njihovih neprijatelja poput Grka; Herodot, Strabon, Ktezije, Polibije, Klaudije Elijan, itd. Ostali strani izvori uključuju egipatske zapise te biblijske knjige o Ezri i Esteri u kojima se navode imena nekoliko perzijskih kraljeva. Antički autori su mnogo pisali o Ahemenidskom carstvu (Persica), ali veći dio tih djela je izgubljen dok je sačuvano svega nekoliko ulomaka. Ahemenidski vladari ostavili su veliki broj kraljevskih zapisa (npr. u Behistunu) u kojima se spominju radovi na gradilištima i njihov osvrt na politiku carstva. Takvi historijski dokumenti djelimično otvaraju historijsku perspektivu u kontekstu shvatanja njihovog vršenja vlasti[2].

Literatura o Ahemenidima je veoma raznolika, ali njihovo proučavanje je problematično budući da su neravnomjerno raspoređeni u prostoru i vremenu. Na primjer, u područjima kao što su Fars, Susa, Egipat i Babilon postoje brojni dokumenti, dok ih u ostalim dijelovima carstva ima malo ili gotovo i ne postoje. U hronološkom smislu, doba vladavine Kira Velikog, Darija I Velikog, Artakserksa I i Darija II obiluju dokumentima, ali to nije slučaj sa razdobljima vladavine ostalih velikih kraljeva.

Historija[uredi | uredi izvor]

Karta Irana sa ucrtanim najvažnijim gradovima iz doba ahemenidskog Perzijskog Carstva

Porijeklo dinastije[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Ahemen

Osnivač ahemenidske dinastije je prema predaji Ahemen (staroperzijski Haxamaniš: „prijateljskog duha“), ali postojanje te historijske osobe je kontroverzno. Prema Behistunskim natpisima, Ahemen je bio kralj perzijskih plemena u zapadnom Iranu (blizu jezera Urmija) krajem 8. vijeka p. n. e., a plaćao je danak Asircima koji su u to vrijeme vladali regijom[1].

Pod pritiskom moćnih kraljevstva Medijaca, Asiraca i Urartu, Perzijanci se sele južno od planinskog masiva Zagros i krajem 2. milenija p. n. e. postepeno naseljavaju područje oko grada Anšana[3]. Ahemenov sin, perzijski vladar Teisp širi ahemenidski uticaj osvajajući teritorije oko Anšana i regije Fars te se postavlja kao kralj Anšana, dok asirski kralj Asurbanipal osvaja Susu čime nestaje Elamsko kraljevstvo.

Teisp je postao prvi ahemenidski kralj koji je nosio titulu kralja Anšana, a nakon njegove smrti kraljevstvo je podijeljeno između dva njegova sina; Kira I. (Kuruš) kojem pripada Anšan, i Arijaramna (Arijaramna: "onaj koji je donio mir u Iran") kojem pripada Parsumaš. Ovi kraljevi imaju samo ograničenu ulogu u regiji kojom su i dalje dominirali Medijci i Asirci. Postojanje Kira I. ovjereno je pečatom koji spominje riječi "Anšan Kuruš, sin Teispov." Međutim, to se odnosi na priznanje isplate danka asirskom kralju Asurbanipalu od Kuruša Parsumaša, što kombinovanjem perzijskih i asirskih izvora sugeriše kako je Kir I. objedinjavao dvije krune (vlastitu i Arijaramnovu)[4]. Takav scenarij je realan budući da Perzijanci pod asirskom dominacijom svakako nisu željeli podjelu vlastitog kraljevstva. Alternativna priča bila bi kako je postojao samo jedan kralj (Kir I.) koji je vladao i Anšanom i Parsumašom, dok je Arijaramn izmišljen lik. Ipak, odvojeno spominjanje Anšana i Parsumaša sugeriše kako su postojala dva perzijska kralja[3]. Nakon pada Novoasirskog carstva, Ahemenidi su priznali medijsku dominaciju regijom[5]. Uzroci i oblik prelaska pod vlast Medijskog Carstva i dalje su nepoznati.

Darije I Veliki bio je prvi koji je spomenuo Ahemena kao pretka Kira Velikog (576. - 529. p. n. e.) odnosno kao osnivača ahemenidske dinastije. Ipak, neki historičari vjeruju kako je Darije Veliki izmislio Ahemenov lik kako bi opravdao svoj dolazak na vlast svrgavanjem Smerdisa[6]. U slučaju postojanja Ahemena značilo bi kako ahemenidska dinastija datira još od početka 7. vijeka p. n. e. i traje nepuna četiri vijeka; sve do 330. p. n. e.

Ahemenidski vladari[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Ahemenidi
Vladar Period Rodno srodstvo
Ahemen cca 705. - cca 675. p. n. e. Nepoznato
Teisp cca 675. - cca 640. p. n. e. sin Ahemena
Kir I. cca 640. - cca 580. p. n. e. sin Teispa
Kambiz I. 580. - 559. p. n. e. sin Kira I.
Kir II. Veliki 559. - 530. p. n. e. sin Kambiza I.
Kambiz II. 530. - 522. p. n. e. sin Kira Velikog
Smerdis mart 522. - septembar 522. p. n. e. sin Kira Velikog
Darije I. Veliki septembar 522. - oktobar 486. p. n. e. sin Histaspa, rođak Kambiza II.
Kserkso I. Veliki septembar 486. - oktobar 465. p. n. e. sin Darija Velikog, unuk Kira Velikog
Artakserkso I. 465. - 424. p. n. e. sin Kserksa I. Velikog
Kserkso II. 424. - 424. p. n. e. sin Artakserksa I.
Sogdijan 424. - 423. p. n. e. sin Artakserksa I.
Darije II. 423. - 404. p. n. e. sin Artakserksa I.
Artakserkso II. april 404. - mart 358. p. n. e. sin Darija II.
Artakserkso III. mart 358. - septembar 338. p. n. e. sin Artakserksa II.
Artakserkso IV. septembar 338. - jun 336. p. n. e. sin Artakserksa III.
Darije III. jun 336. - 330. p. n. e. sin Aršama, rođak Artakserksa IV.

Stvaranje i širenje carstva[uredi | uredi izvor]

Kir Veliki[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Kir Veliki
Kopija reljefa s Kirom Velikim iz Pasargada u Olimpijskom parku u Sydneyu

Godine 559. p. n. e. na anšanski tron dolazi Kir II. Veliki, sin Kambiza I. Budući da je prenos krune išao od Parsumaša Arsama (Arijaramnov sin) na Kira Velikog, on je objedinio dva perzijska kraljevstva, tako da se on smatra prvim pravim perzijskim kraljem. Ipak, u početku Kirove vladavine Perzija je i dalje bila pod dominacijom moćnog Medijskog Carstva.

Između 553. i 550. p. n. e. izbija perzijska pobuna odnosno rat između Medijaca i Perzijanaca u kojem Kir Veliki pobjeđuje svog djeda, medijskog kralja Astijaga i zauzima Ekbatanu (Hagmatana „Mjesto okupljanja“, današnji Hamadan). Ovaj prevrat uzrokovao je prenos političke moći sa prije dominantnih Medijaca, na drugi iranski narod - Perzijance, koji su sada dominirali nad Medijcima[7]. Kir Veliki velikodušno se ponio prema bivšem medijskom kralju; ostavio ga je na životu i obećao kako će se ponašati kao njegov legitimni nasljednik. Prema Kteziju i Ksenofontu, Kir se oženio Astijagovom kćerkom Amitisom što se čini nelogičnim jer bi tada ona bila i njegova žena i ujna. Vjerovatno objašnjenje je da se Astijag oženio još jednom i da je njegova druga žena rodila navedenu kćerku[8]. Ekbatana, dojučerašnji glavni grad Medije, zbog svoje velike strateške važnosti kontrolisanja Srednje Azije postala je glavnim gradom novog, Ahemenidskog Perzijskog Carstva[9].

Prenos političke dominacije sa Medijaca na Perzijance doveo je do velikog preokreta na Bliskom istoku, jer se Kir Veliki nakon pokoravanja Medijskog Carstva morao obračunati sa svojim komšijama i nekadašnjim medijskim saveznicima; moćnim Lidijskim i Babilonskim Carstvom. Lidijski kralj Krez (Astijagov zet) u prevratu između dvije iranske dinastije vidio je priliku za proširenje svog Lidijskog Carstva, pa njegove trupe kreću u pohod protiv Ahemenidskog Carstva. Kir Veliki brani carstvo od napadača u bitci kod Pterije te nastavlja rat protiv Lidijaca sve do konačnog osvajanja lidijskog glavnog grada Sarda, čime Lidijsko Carstvo prestaje postojati. Bogati lidijski kralj Krez biva zarobljen[10], ali Kir ga pošteđuje te ga uzima za svog ličnog savjetnika na kraljevskom dvoru.

Godine 546. p. n. e. Kir Veliki se vratio iz Male Azije koja je bila potpuno pokorena, izuzevši jonske i eolijske gradove. Perzijski veliki kralj odmah započinje nove vojne ekspedicije protiv Babilonije, Skitije, Baktrije i Egipta koji su bili politička prijetnja Perzijskom Carstvu. Ovaj period je slabo poznat, ali zna se kako je babilonska vojska poražena u bitci kod Opisa, a potom je 539. p. n. e. i sam glavni grad Babilon pao u perzijske ruke nakon lukave opsade u kojoj se perzijska vojska Eufratom ušuljala u grad i praktično ga zauzela bez otpora. Nakon Babilona, Kir Veliki 540. p. n. e. osvaja Baktriju i Sakiju. Pretpostavlja se kako je u međuvremenu Kir osvojio i Partiju, Drangijanu, Ariju, Horazmiju, Gandaru, dio Skitije, Sagartiju, Arahoziju i južni Baludžistan (Makran). Ovi podaci poznati su sa Darijevih Behistunskih natpisa na kojima su navedene sve osvojene teritorije.

Politika Kira Velikog prema osvojenim zemljama bila je vrlo tolerantna, čime je perzijski vladar nastojao osigurati lojalnost pokorenih naroda. Također, Kir i njegovi nasljednici nastojali su omekšati nacionalističke napetosti među narodima unutar carstva, što je predstavljalo revolucionarni preokret u odnosu na ostale periode historije Bliskog istoka.

Nakon zauzimanja Babilona, Kir Veliki omogućava zarobljenim Židovima da se vrate u Jerusalem, te im novčano pomaže povratak i obnovu razrušenog Solomonovog hrama. Nakon toga, Kir osvaja cijelu Mesopotamiju i sjeverne dijelove Arapskog poluostrva pa pod njegovu vlast dolaze i Arapi. Oko 545. p. n. e. osvojen je i Kipar. S obzirom na ograničene historijske izvore, o Kirovom osvajanju Sirije, Fenicije i Palestine se zna vrlo malo.

Kambiz II.[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Kambiz II.
Kambiz II. kažnjava Psametika III. (perzijski pečat)

Kirov nasljednik i njegov sin Kambiz II. između 525. i 522. p. n. e. vodi afričke ekspedicije i osvaja Egipat i veći dio sjeveroistočne Afrike; kraljevstva Libije, Kirenaike i Nubije[11]. Kambiz se za pustinjsku ekspediciju pripremio sklopivši savezništvo s arapskim vođama koji su perzijskoj vojsci dopremali preko potrebnu vodu. Egipatski faraon Amazis II. nadao se da će mu savezništvo s Grcima pomoći da se odupre perzijskoj invaziji. Ipak, faraonova nada je propala jer su se kiparski gradovi i tiranin Polikrat sa ostrva Samosa koji je imao veliku mornaricu odlučili priključiti Perziji, dok je komandant grčkih trupa Fan od Halikarnasa pristupio perzijskim trupama. U odlučujućoj bitci kod Peluzija egipatska vojska je poražena, a nedugo poslije osvojen je grad Memfis. Bitka je postala popularna po tome što su Perzijanci kao štitove koristili mačke koje su bile svete Egipćanima, pa su se predavali iz straha da ih ne ozlijede[12]. Zarobljeni faraon Psamtik III. je pogubljen jer je pokušao podići ustanak. Egipatski zapisi govore kako je Kambiz službeno prihvatio faraonsku titulu. Kambiz II. iz Egipta pokušava osvojiti Kuš, kraljevstvo koje se nalazi u današnjem Sudanu i Etiopiji. Ipak, njegova vojska nije uspjela proći surovu pustinju pa se uz velike gubitke povukla.

Za vrijeme Kambizovih pohoda u Africi, u srcu Perzije pojavio se čovjek koji je tvrdio kako je Bardija (Smerdis), iako je pravi Smerdis bio ubijen tri godine ranije. Radilo se o uzurpatoru Gaumati koji je želio zaposjesti na perzijski tron, što mu je i uspjelo jer su ga priznali za kralja. Kambiz II. se pokušao obračunati s njim, ali na putu u Pasargad je izgubio život. Prema Dariju, Kambiz je počinio samoubistvo jer je smatrao kako nema šanse da se uspije vratiti na tron, dok grčki historičari Herodot i Ktezije navode kako je smrt bila nesretan slučaj.

Darije I Veliki[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Darije I
Darije Veliki (grčka vaza)

Niko se nije usudio pobuniti protiv lažnog kralja, osim Darija I. Velikog koji uz pomoć šest perzijskih plemića iznenađuje i ubija uzurpatora 522. p. n. e. nakon čega postaje perzijski vladar. Ženi se s Atosom, ženom lažnog cara i kćerkom Kira Velikog sa kojom dobija sina Kserksa I., koji će naslijediti oca. Iznenadnu promjenu na vrhu države vladari perzijskih provincija su vidjeli kao dobru priliku da dobiju nezavisnost. U Susi, Babilonu, Mediji i Sagartiji uzurpatori su skupljali armije iza sebe. Međutim, Darije u dvije godine smiruje sve te pobune. Čak je i Babilon, koji se dva puta pobunio, priznao vlast perzijskog vladara.

Darije Veliki nastavio je širiti Perzijsko Carstvo u Srednju Aziju i Evropu; godine 512. p. n. e. krenuo je u rat protiv nomadskih Skita. Velika perzijska armija je prešla Bosfor, zauzela istočnu Trakiju dok se Makedonija dobrovoljno priključila Perziji, te prešla Dunav. Osvajanje Trakije bilo je značajno zbog toga što je ta regija bila bogata drvetom potrebnim za brodogradnju, te plemenitim metalima[13].

Nakon smirivanja jonskog ustanka, Darije I počinje kovati planove za uklanjanje grčke prijetnje sa zapada, odnosno na kažnjavanje Atine i Eretrije zbog podrške jonskom ustanku pri čemu je opustošen perzijski grad Sard u Lidiji[14]. Za vrijeme vladavine Darija Velikog pokrenute su dvije veće ekspedicije protiv neprijateljskih polisa[14].

Prva perzijska kaznena ekspedicija pokrenuta je 492. p. n. e. a predvodio ju je Mardonije[15], zet Darija Velikog. On ponovno osvaja evropsku pokrajinu Trakiju koja je ponovo postala dijelom Perzijskog Carstva od 513. p. n. e.[16] Mardonije potom priključuje Makedoniju pod perzijsku upravu, iako je kraljevina Makedonija prethodno bila nezavisni saveznik Perzijanaca[17]. Njegovi daljnji pohodi zaustavljeni su kod poluostrva Atosa gdje mu je većina mornarice stradala u velikoj oluji, nakon čega se vratio u Malu Aziju[17][15].

Godine 490. p. n. e. perzijski vojni komandanti Datis i Artafern Mlađi zaduženi su od Darija Velikog da pripreme kombinovane kopnene i pomorske snage protiv Atine i Sparte. Perzijska borbena grupa počinje sa pohodom protiv ostrva Naksos kojem se osvećuju za neuspješnu ekspediciju njihovih jonskih saveznika desetljeće ranije[18], a zatim dolaze do Eubeje gdje se nalazio jedan od glavna dva cilja; grad Eretrija[19] koji pada nakon perzijske opsade. Ipak, vojna operacija protiv Atine doživljava neuspjeh u bitci kod Maratona.

Darije Veliki ostao je upamćen i po gradnji monumentalnih palata u Susi, te veličanstvenog novog glavnog grada Perzepolisa koji je služio kao metropola njegovim nasljednicima.

Vanjska politika[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Grčko-perzijski ratovi

Kserks I.[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Kserks I od Perzije


Kserks I (perz. Xšayarša: „Vladar heroja“) 486. p. n. e. nasljeđuje svog oca Darija I na perzijskom tronu. Neposredno u početku Kserksove vladavine izbijaju pobune u Egiptu i Grčkoj, pa Kserks I pokreće vojne ekspedicije u cilju gušenja pobuna. Nakon smirivanja ustanka u Egiptu, on okuplja glavninu perzijskih snaga i kreće u pohod protiv Atine i Sparte. Prilikom marša iz Azije u Evrope perzijska vojska je kod Dardanela prešla na evropsko kopno preko dva velika pontonska mosta koji su predstavljali vrhunsko inžinjersko dostignuće tog vremena[20]. Grčke snage pokušavaju zaustaviti Perzijance u bitkama kod Termopila i Artemizija, ali Perzijanci ih pobjeđuju i nastavljaju prodor do napuštene Atine koju Kserks I razara kao odmazdu za njihovo pomaganje jonskog ustanka pri čemu je također razoren grad Sard. Atinjani i Spartanci su se povukli na Peloponez, i utvrdili kod Korintskom kanalu.

Atinjani su pobjedu protiv Perzijanaca ostvarili tek u pomorskoj bitci kod Salamine[21], kada je Temistokle iskoristio prednosti plitkog i uskog zalivva u kojem perzijska mornarica nije mogla manevrisati. Čuvši za nerede u perzijskoj satrapiji Babilonu, Kserks i vojska odlaze iz Grčke, a kontrolu ostavljaju manjem dijelu vojske i svojim grčkim saveznicima na čelu s Mardonijem koje su poslije godinu dana Atinjani i Spartanci porazili u bitci kod Plateje. Službeno, rat između Perzijanaca i Grka okončan je Kalijinim mirom, trideset godina nakon velikih bitaka.

Prve godine vladavine Kserksa I obilježavaju promjenu tolerantne perzijske politike prema osvojenim narodima koje su provodili njegovi prethodnici Kir i Darije[22]. Nakon gušenja pobuna u Babilonu, Atini]], Baktriji i Egiptu, kaznio ih je razaranjem lokalnih hramova. Ukinuo je titule faraona i babilonskog kralja, te je te zemlje pretvorio u satrapije. Egipćani su se kasnije dva puta uspješno pobunili i povratili svoju nezavisnost, ali perzijski kraljevi vladali su Egiptom kao XXVII. i XXXI. dinastija.

Artakserks I.[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Artakserks I.

Artakserks I, Kserksov sin, nasljeđuje na prijestolju oca 465. p. n. e. koji je ubijen u dvorskim spletkama[23], te odmah nakon stupanja na vlast guši pobunu u Baktriji. Potom provodi pravne i političke promjene u odnosima između velikog kralja i perzijske aristokatije[24]. Poput Darija I i Kserksa I, nastavlja nadograđivati kompleks u Persepolisu[25][26], ali unatoč tome grad pomalo gubi na političkom značaju u korist Suse i Babilona. Prema nekim hipotezama Persepolis je postao kraljevsko odmaralište, ali to nije pouzdana informacija[27]. Nakon Baktrije, zbog glasina o ubistvu Kserksa I i visokih poreza izbijaju novi neredi 460. p. n. e. u Egiptu gdje je ubijen satrap, zauzet grad Memfis i zatražena pomoć od Atine[28]. Perzija je na pobunu odgovorila vojnom ekspedicijom pod vodstvom perzijskog generala Megabiza II., koji vodi vojsku kroz Judeju te 454. p. n. e. guši egipatsku pobunu i hapsi pobunjenike[29]. Paralelno s nemirima u perzijskoj provinciji Egiptu, jačaju napetosti i s polisima Grčke.

Kserks II., Sogdijan i Darije II.[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Darije II.

Godine 424. p. n. e. Artakserkso I. umire u Susi, a sahranjen je u pogrebnom kompleksu Nakš-i Rustamu kraj Persepolisa, gdje su sahranjeni i njegovi prethodnici. Naslijedio ga je Kserks II., njegov sin i jedini legitimni nasljednik, koji je nakon samo 45 dana vladavine ubijen od strane polubrata Sogdijana[30]. Ocho (staroperz. Vahuka), drugi polubrat Kserksa II., nakon šest i po mjeseci vladanja Sogdijana zbacuje ga sa prijestolja i kruniše se kao Darije II. Ovo razdoblje proteklo je u političkim previranjima jer je svaki od navedene polubraće vodio vlastitu propagandnu kampanju u svrhu dokazivanja svog prava na prijestolje[31], a borba za vlast označila je početak slabljenja Perzijskog Carstva.

Iz razdoblja vladavine Darija II. postoji ograničen broj historijskih izvora, koji govore isključivo o političkoj situaciji na zapadnim granicama carstva gdje je i dalje vladalo neprijateljstvo između Grka i Perzijanaca[32]. Između 411. i 407. p. n. e. Atinjani koriste neorganizovane i kontradiktorne poteze perzijskih satrapa u Maloj Aziji te osvajaju dio obalnog područja.

Artakserks II.[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Artakserks II.

Nakon što je 404. p. n. e. naslijedio svoga oca Darija II., Artakserkso II. je morao braniti pravo na prijestolje protiv svoga brata Kira Mlađeg, koji ga je pokušao smaknuti odmah nakon stupanja na tron. Pokušaj atentata je propao i Kir Mlađi je zarobljen, ali na nagovor majke Parisatide Artakserkso II. pošteđuje brata te ga vraća u satrapiju Lidiju. Godine 401. p. n. e. Kir Mlađi u Maloj Aziji okuplja 10.000 grčkih plaćenika („Deset hiljada“)[33] i još toliko azijskih vojnika, te kreće u ponovnu borbu protiv Artakserksa II. za perzijski tron. Njihove vojske sukobile su se u bitci kod Kunakse gdje Kir Mlađi gine, čime je pobuna ugušena, a time ojačana pozicija Artakserksa II.[34] Ipak, političke nemire u Perziji koristi Egipat koji se pod vodstvom Amirteja osamostaljuje.

Kažnjavanje satrapija i gradova Male Azije, koji su stali na stranu Kira Mlađeg, Artakserkso II. povjerava perzijskom vojskovođi Tisafernu. Ovaj potez okrenuo je neke jonske gradove da potraže pomoć kod Sparte, pa spartanski kralj Agesilaj II. kreće sa vojnim ekspedicijama u Malu Aziju, ali bez većih uspjeha[35]. Kako bi spriječio nastavak grčkih vojnih operacija u Maloj Aziji, Artakserkso II. počinje pomagati Atinu u Korintskom ratu čime slabi uticaj Sparte. Nakon deset godina ratovanja, 386. p. n. e. Perzija je Grcima diktirala „Kraljevski mir“ na koji su pristali svi, od nedavnih neprijatelja Spartanaca do nedavnih saveznika Atinjana[36]. Tim mirom Perzija je osigurala mir i stabilnost u svojim pokrajinama uz obalu Male Azije, dok je Sparti poklonila dominaciju grčkim kopnom. Iako je bio uspješan protiv Grka, Artakserkso II. je imao problema protiv Egipćana, koji su se uspješno pobunili neposredno nakon njegovog stupanja na perzijski tron[37]. Godine 383. p. n. e. u Egipat šalje vojsku pod komandom Farnabaza II. i Titrausta, ali egipatski kralj Hakor odbacuje napadače. Ipak, unatoč tome što nije ponovo uspio pokoriti Egipat, uspješno je odbranio Feniciju od egipatsko-spartanske invazije. Između 366. i 358. p. n. e. izbija ustanak u Kapadokiji, ali brzo je ugušen pa nije bilo značajnih političkih posljedica.

Tokom vladavine Artakserksa II. počinje obožavanje zoroastrijskih božanstava Anahite i Mitre, što se kod ranijih perzijskih kraljeva ne spominje, već isključivo Ahura Mazda. Historičari nisu sigurni da li je ta religijska praksa uvedena u doba Kserksa II, ili je već postojala i ranije.

Artakserks III. i IV.[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Artakserks III

na početku vladavine Artakserksa III]] (zelena boja), te njegova osvajanja i gušenja pobuna (tamno siva boja)]]

Prije stupanja na prijestolje Artakserks III vršio je funkciju satrapa i generala u vojsci svog oca. Njegov brat Darije, najstariji sin Artakserksa II.[38], upustio se u zavjeru s namjerom da ubije oca, ali njegov plan je otkriven kralju pa je pogubljen. Smrt princa Darija za prestolonasljednika je postavila sljedećeg najstarijeg sina Arijaspa, koji je navodno počinio samoubistvo nakon što su ga Artakserks III. (treći kraljev sin) i komandant kraljevske garde Tiribaz uvjerili kako ga kralj Artakserks II. sumnjiči za zavjeru. Njegovom smrću prestolonasljednikom postaje četvrti sin Aršam, koji je također ubijen. Shrvan gubicima svojih sinova, Artakserks II umire u dubokoj starosti 358. p. n. e. a nasljeđuje ga Artakserks III. Prema nekim izvorima, odmah nakon stupanja na vlast pogubio je gotovo sve potomke svoga oca koji su mogli ugroziti njegovo pravo na tron Perzije[39]. Priče o dolasku Artakserksa III. na perzijski tron temelje se isključivo na Plutarhovim djelima, pa ih mnogi historičari ne smatraju vjerodostojnim[40].

Nakon što je došao na prijestolje, Artakserks III se odmah suočio sa političkim nemirima širom Perzijskog Carstva. Oko 351. p. n. e. pokreće vojnu operaciju obnavljanja kontrole nad Egiptom koji se pobunio i osamostalio u doba vladavine njegovog oca Artakserksa II. Istovremeno izbija pobuna i u Maloj Aziji koja je uz podršku Tebe prijetila ozbiljnim širenjem sukoba[41]. Artakserks III. vodi veliku vojsku u Egipat protiv faraona Nektaneba II., ali Perzijanci doživljavaju poraz i povlače se nazad u Aziju.

Klinasto pismo koje spominje Artakserksa III, Britanski muzej

Nedugo poslije perzijskog poraza u Egiptu, uvjereni u slabost Perzijskog Carstva vladari Fenicije, Male Azije i Kipra proglašavaju nezavisnost. Godine 343. p. n. e. Artakserks III. ovlašćuje princa Hidrija od Karije da uguši pobunu na Kipru, koji zapošljava 8.000 grčkih plaćenika i 40 trirema kojima zapovijeda Atinjanin Focion[42]. Kiparska pobuna je bila brzo ugušena. Istovremeno, Artakserks III imenuje sirijskog satrapa Belesija te cilicijskog satrapa Mezeja komandantima ekspedicije protiv feničkog grada Sidona. Obojica satrapa doživjeli su velike poraze protiv sidonskog kralja Teneja kojem su pomoć od 40.000 grčkih plaćenika poslali egipatski faraon Nektaneb II. i Mentor sa Rodosa. Perzijanci su bili prisiljeni povući se iz Fenicije[43]. Nakon satrapskog neuspjeha, Artakserks III. se lično odlučio obračunati protiv Sidona. Navodno je okupio veliku vojsku od 300.000 pripadnika pješadije, 30.000 konjanika, 300 trirema, te 500 transportnih i pomoćnih brodova. Dolazak velike perzijske vojske pred Sidon slomio je moral njegovih stanovnika, a sidonski kralj Tenej bezuspješno je pokušao pridobiti milost perzijskog vladara; grad je ubrzo pokoren a Tenej je osuđen za izdaju i pogubljen.

Neposredno nakon pokoravanja Sidona, uslijedila je nova vojna ekspedicija protiv Egipta. Egipatski faraon Nektaneb II. svoju je vojsku postavio na rijeci Nil, pokušavajući iskoristiti brojne riječne kanale i močvare te podršku mornarice protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Jedna od egipatskih strategija bila je i zadržavanje Perzijanaca u cilju iscrpljivanja njihovih zaliha čime bi bili prisiljeni na povlačenje iz Egipta[43]. Artakserks III. umire 338. p. n. e., sahranjen je u Persepolisu. Grčki historičar Diodor sa Sicilije tvrdi kako je perzijski general Bagoas otrovao Artakserksa III., ali zapisi na klinastom pismu (danas u Britanskom muzeju) govore kako je kralj umro prirodnom smrću[44].

Artakserksa III. je na perzijskom tronu naslijedio njegov sin Artakserks IV., kojeg je prema grčkim izvorima također otrovao general Bagoas, kao i većinu perzijskih prinčeva[45]. Navodno je postavljanje Darija III. (rođak Artakserksa IV.) na mjesto perzijskog kralja inicirao sam Bagoas[46].

Pad carstva[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Darije III.

Prije dolaska na vlast, Darije III vršio je funkciju satrapa Armenije i za razliku od njegovih prethodnika iz ahemenidske dinastije, on nije imao nikakvog iskustva u vladanju carstvom, niti je prethodno iskazivao ambicije da njime vlada. Nedostatak tih kvaliteta u doba velike krize pokazali su se presudnim za sudbinu prvog Perzijskog Carstva. Ipak, Darije III je lično prisilio Bagoasa da ispije otrov čime su okončane njegove manipulacije perzijskim tronom, u čemu se iskazao i u doba vladavine Artakserksa III kada je kao kraljevski glasnik diplomatijom pomirio dva zaraćena kralja nomadskih plemena Kadusijana na sjeveroistoku carstva[47][48].

Godine 336. p. n. e. Filip II Makedonski prihvaćen je za hegemona Korintske lige i planira invaziju na maloazijske grčke gradove pod perzijskom kontrolom[49]. U proljeće šalje svoje generale Parmeniona i Atala u „oslobađanje“ istih gradova, ali za vrijeme njihovih vojnih prodora Filip II. je u ljeto iste godine ubijen. Godine 334. p. n. e. sin Filipa II., Aleksandar Makedonski[50], postaje hegemonom Korintske lige te vodi kombinovanu makedonsku vojsku u invaziju perzijske Male Azije.

Bitka kod Isa: lijevo je prikazan Aleksandar Makedonski na konju, dok je Darije III. prikazan desno na bojnim kolima (mozaik iz 1. vijeka pronađen u Pompejima[51])

Ubrzo poslije aleksandrovog prodora u Aziju, makedonska vojska pobjeđuje maloazijske Perzijance u bitci kod Granika. Darije III. nije sudjelovao u toj bitci, koju je smatrao običnom provincijskom pobunom koje su bile česte u to vrijeme, niti je slutio kako Aleksandar Makedonski ima u planu prodor do srca Perzije. Očekivao je kako će se perzijski satrapi obračunati s Aleksandrom, pa je mirno ostao u svojoj prijestolnici Persepolisu. Tek godinu i po dana poslije bitke kod Granika, 333. p. n. e. Darije III. odlučio je okupiti vojsku i lično se obračunati s makedonskim osvajačem. U bitci kod Isa 52.000 Perzijanaca uključujući grčke plaćenike sukobilo se protiv 47.000 makedonskih i korintskih vojnika, u kojoj je Aleksandrova vojska preko boka zaobišla i porazila perzijsku vojsku. Okolnosti su bile na strani Darija III. 331. p. n. e. kada je uoči bitke kod Gaugamele okupio popriličan broj trupa i dobro ih organizovao, te je dobio vojnu podršku većine perzijskih satrapa. Unatoč svim tim povoljnim faktorima, Darije III. ponovno je izgubio bitku protiv Aleksandra, te je opet morao bježati da bi se spasio od makedonskih progonitelja. Pobjegao je u grad Ekbatanu gdje je pokušavao okupiti novu vojsku za borbu protiv Aleksandra, dok je Aleksandar Makedonski istovremeno zaposjeo Babilon, Susu i perzijsku prijestolnicu Persepolis. Nakon što je porazio Ariobarzana u bitci kod Perzijskih vrata Aleksadar je praktično mogao proglasiti pobjedu, ali nastavio je goniti Darija III. koji je bježao prema istoku[52]. Za vrijeme bijega, baktrijski satrap Bes koji se kod Gaugamele borio skupa s Darijem III. i koji se predstavljao kao njegov privrženi saveznik, izdao ga je zbog ličnih interesa[53].

Aleksandar Makedonski prekriva mrtvo tijelo Darija III. svojim plaštom (bakrorez iz 18. vijeka)

Godine 330. p. n. e. satrap Bes ubio je Darija III. i ostavio njegovo tijelo u kolima koje su pronašli makedonski vojnici[54]. Taj događaj razočarao je Aleksandra koji je želio uhvatiti živog Darija III. Kada je Aleksandar ugledao mrtvo darijevo tijelo, uzeo je njegov kraljevski prsten a njegovo tijelo poslao je u Persepolis[55] gdje su ga pokopali u kraljevskim grobnicama sa svim počastima. Ubrzo poslije sahrane Darija III., Aleksandar se 334. p. n. e. oženio njegovom kćerkom Stateirom II. čime je učvrstio svoj legitimitet nasljednika perzijskog kralja. Nakon smrti Darija III., satrap Bes pokušao se predstaviti kao njegov nasljednik pa se imenovao kao Artakserks V., predstavljajući se istočnim ostacima Perzijskog Carstva kao veliki kralj Perzije[53]. Ipak, uskoro su ga uhvatili makedonski vojnici, a Aleksandar Makedonski naredio je njegovo mučenje i pogubljenje jer ga je smatrao izdajnikom perzijske kraljevske kuće.

Nastavak loze Ahemenida nastavio je sam Aleksandar koji se oženio Darijevom kćerkom Stateirom II. Prema jednoj teoriji, i sam Aleksandar pripadao je ahemenidskoj lozi jer se tvrdi kako je bio sin perzijskog cara Artakserksa III i makedonske princeze koju je Filip II. poslao u znak političkog pomirenja. U svakom slučaju, Aleksandar Makedonski umire u Babilonu 323. p. n. e. a iste godine u borbama za vlast ubijeni su sve njegove žene i djeca pa se time definitivno gasi ahemenidska dinastija[53].

Perzijom će idućih stotinu godina vladati helenistička dinastija Seleukida, koju će potisnuti iranski narod Parti i osnovati treću iransku kraljevsku dinastiju Arsakida, dok će njih pokoriti perzijska dinastija Sasanida i osnovati četvrto iransko, odnosno drugo Perzijsko Carstvo.

Politika i administracija[uredi | uredi izvor]

Perzijsko Veliko Kraljevstvo bilo je multinacionalna država u kojoj su Perzijanci dominirali na većini vojnih i civilnih funkcija. Državna uprava podijeljena je na provincije koje su nazivane „zemljama“ prema Perzijancima[56], odnosno „satrapijama“ prema Grcima[57]. Zahvaljujući takvom državnom uređenju Ahemenidsko Carstvo često se naziva prvom federacijom u historiji. Perzijske pokrajine bile su različitih i nedefinisanih veličina, a njima je vladao lokalni vladar (satrap) koji je imao moć donositi zakone, ali isključivo na nivou lokalne vlasti.

Zbog indoiranskog nasljeđa, carstvo je bilo feudalno društvo koje se temeljilo na ličnoj odanosti između velikog kralja i svih njegovih subjekata[58]. Najveća ovlaštenja poslije kraljevske kuće imali su perzijski plemići, koji su bili zaduženi za formiranje sudova. Kraljevski dvor nazivao ih je „podanicima“ odnosno „sljedbenicima“[59]. Njihova odanost bila bi velikodušno nagrađena od kralja, dok bi se izdaja strogo kažnjavala[60]. Društvo u cjelini bilo je podređeno velikom kralju, koji se predstavljao podređenim Ahura Mazdi (zoroastrijski „Bog dobra“). Postojanje specifičnih institucionalnih klasa odnosno kasta u Ahemenidskom Carstvu ne može biti dokazano[1]. Ipak, prema Darijevim natpisima u Behistunu da se zaključiti kako su perzijski veliki kraljevi veličali svoje arijevsko (iransko) porijeklo, te sadrže izjave u kojima se Ahura Mazda naziva Bogom Arijevaca.

Za razliku od drugih istočnjačkih naroda tog vremena (npr. Hetiti, Asirci, Židovi) kod kojih samilost i tolerancija nisu bile religijski poželjne osobine ili su se smatrale slabošću. Ahemenidski kraljevi bili su vrlo liberalni i tolerantni prema osvojenim narodima, jer su takve postupke smatrali vrlinama kojima se treba ponositi. Također, odobravali su znatnu autonomiju pokorenim narodima[1]. Ujedinjenje istih svodilo se isključivo na upravljanje, bez ikakvih namjera uspostavljanja kulturnog jedinstva. Svaki narod imao je priliku zadržati svoje običaje, političku organizaciju, jezik i religiju, sve dok je i dalje bio pod perzijskom upravom. Zajednički rad mnogih naroda prilikom gradnje monumentalnih zdanja u Susi i Persepolisu igrao je veliku ulogu u međusobnoj toleranciji i asimilaciji raznih naroda[1].

Veličina carstva[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Najveća carstva svijeta


Računanje površine Ahemenidskog Carstva je kontroverzno i ne može se precizno utvrditi zbog više razloga; protivrječne informacije o prodorima prilikom perzijskih osvajanja, nepoznavanje podataka jesu li određene teritorije bile naseljene ili ne, nemogućnošću identifikacije određenih zemalja koji se spominju u perzijskim zapisima, čestim pobunama odnosno povremenim gubicima teritorija, itd. Najteže je utvrditi granice u sjeveroistočnoj Africi jer se pouzdano ne zna dokle je došla vojska Kambiza II. pri pohodima južno i zapadno od Egipta. Također, Herodot tvrdi kako je vojska Darija I došla do rijeke Volge prilikom ekspedicija u Evropu što nije dokazano, a kompleksnost mjerenja otežava i stalno mijenjanje granica u prostranoj Srednjoj Aziji gdje su vođeni veliki ratovi protiv skitskih plemena.

Prema neslužbenom određivanju najširih ahemenidskih granica preslikanom preko čak 38 modernih država na tri kontinenta, površina Ahemenidskog Carstva oko 490. p. n. e. u doba vladavine Darija I iznosila je oko 10,7 miliona km2, što ga čini daleko najvećim carstvom u historiji antike; većim i od Trajanovog Rimskog Carstva, aleksandrovog makedonskog carstva ili kineskog Han carstva. Prema modernim procjenama, Ahemenidsko carstvo je u to vrijeme obuhvatalo oko nešto manje od polovine svjetskog stanovništva, što predstavlja najveći postotak ikad u historiji.

Moderna država Postotak Ukupna površina (km2) Dio nekadašnjeg carstva (km2)
Iran 100% 1.648.000 1.648.000
Makedonija 75% 25.333 19.000
Grčka 40% 131.940 52.776
Bugarska 80% 110.910 88.728
Rumunija 15% 237.500 35.625
Turska 100% 780.580 780.580
Kipar 100% 9.250 9.250
Libija 20% 1.759.540 351.908
Egipat 90% 1.001.450 901.305
Sudan 30% 2.505.810 751.743
Eritreja 100% 121.320 121.320
Džibuti 100% 23.000 23.000
Etiopija 25% 1.127.127 281.781
Libanon 100% 10.400 10.400
Izrael 100% 20.770 20.770
Palestina 100% 6.220 6.220
Sirija 100% 185.180 185.180
Jordan 100% 92.300 92.300
Saudijska Arabija 20% 2.149.690 429.938
Bahrein 100% 665 665
UAE 80% 83.600 66.880
Katar 100% 11.437 11.437
Oman 35% 309.500 108.325
Kuvajt 100% 17.820 17.820
Irak 100% 437.072 437.072
Azerbejdžan 100% 86.600 86.600
Armenija 100% 29.800 29.800
Gruzija 100% 69.700 69.700
Rusija 3% 17.075.200 512.256
Turkmenistan 95% 488.100 463.695
Uzbekistan 75% 447.400 335.550
Kazahstan 30% 2.717.300 815.190
Kirgistan 85% 198.500 168.725
Tadžikistan 100% 143.100 143.100
Afganistan 100% 647.500 647.500
Pakistan 95% 803.940 763.743
Indija 4% 3.287.590 131.504
Kina 1% 9.595.960 95.959
Sveukupno 10.715.346 km2

Vlada i administrativni centri[uredi | uredi izvor]

Rekonstrukcija palate u Persepolisu

Administrativno središte Ahemenidskog perzijskog carstva bila je kraljevska palata, gdje je uprava organizovana po uzoru na Babiloniju. Upravni organi poput sudstva bili su strogo organizovani, pogotovo nakon Kirovih i Darijevih reformi. Kao diplomatski jezik korišten je carski aramejski, koji širu upotrebu doživljava tokom vladavine Darija velikog. U vrijeme Kira Velikog, glavni grad carstva u početku je bila Ekbatana, ali centar moći ubrzo se seli u novonastali grad Pasargad koji je izgrađen za vrijeme vladavine Kira. Dolaskom Darija I. na vlast, administrativni glavni grad postaje Susa, a zatim Persepolis. Grčki autori tvrde kako su Perzijanci mijenjali funkciju glavnog grada prema godišnjim dobima; Susa je navodno bila glavni grad zimi, Ekbatana ljeti, Persepolis na jesen, a ostatak godine Babilon[61]. Prema nekim teorijama, Pasargad i Persepolis nisu bili glavni već ceremonijalni gradovi.

Satrapije[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Satrapija

Organizacija carstva u satrapije je prisutna od doba vladavine Kira Velikog, koji je dozvoljavao da lokalni vladari zadrže vlast nad njihovim područjima. Ovu ideološku strategiju očuvanja lokalnih vlasti kasnije je provodio i Kirov sin Kambiz II., odnosno njegovi nasljednici. Tolerancija postojećih lokalnih religija i uprava kod pokorenih naroda stvarala je velike simpatije prema Perzijancima, odnosno lokalni vladari postajali su im politički vrlo privrženi.

Satrapi su imali status "zaštitnika kraljevstva", a imenovao ih je perzijski veliki kralj na neodređeno vrijeme. Kao što sama titula govori, lokalni vladari praktično su bili "čuvari reda i mira", a ne podređeni kraljevi. Ipak, bili su direktno odgovorni za provođenje globalne perzijske politike, prikupljanje poreza, provođenje zakona i stabilnost lokalne privrede. Također, imali su ovlaštenja pregovarati sa susjednim državama i eventualno zaratiti sa njima. Satrapi su uglavnom birani iz plemićkih porodica Perzijanaca i Medijaca koji su ipak imali povlašteni politički položaj u odnosu na ostale narode carstva, a nerijetko su birani i sami perzijski prinčevi[62]. Kao na primjer, Histasp (otac Darija I Velikog) je bio namjesnik u Partiji[63], dok je Kserksov brat Masist bio namjesnikom Baktrije[64].

Rad satrapa veliki kralj je nadgledao pomoću specijalno uvježbanih nadzornika zvanih "Kraljeve oči i uši"[65][66], koji su preteča modernih obavještajnih agencija. Ti inspektori su tajno putovali širom carstva, a od velikog kralja mogli su zatražiti i vojnu pomoć u slučaju opasnosti. Vršili su nenajavljene provjere u svim satrapijama, i svake nepravilnosti prijavljivali bi kraljevskom dvoru ili izravno perzijskom kralju. Satrapi su tokom različitih perioda ahemenidske historije imali drugačija politička ovlaštenja, koje su kulminirale početkom i sredinom 4. vijeka p. n. e. kada su pojedini satrapi ostvarili toliku moć da su mogli direktno uzurpirati i sam perzijski tron[1].

Darijeve reforme[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Darije Veliki


Veliki reformista i organizator Darije I promijenio je perzijski administrativni i pravni sistem. Njegove promjene odnosile su se na zakone svjedočenja, depozita, podmićivanja i nasilja. Mnogi narodi iz darijevog vremena počeli su koristiti perzijsku riječ dāta ("zakon"; "kraljev zakon") za dokumente, što se zadržalo do današnjeg dana.

Preko njegovih reformi i organizacije Perzijsko carstvo postaje obnovljeno nasljeđe carstva Kira Velikog. Njegova organizacija carstva u 20 pokrajina (satrapija) kojima su upravljali lokalni vladari, koji su imali pravo na posebne zakone, propise, tradicije i elitu. Visok stepen lokalne političke autonomije nije uključivao i ovlaštenja nad vojskom. Porezni sistem omogućavao je ogromne prihode u zlatu i srebru.

Svaka provincija je također imala nezavisnog finansijskog kontrolora, nezavisnog vojnog koordinatora, te satrapa koji je kontrolisao administraciju i zakon. Sva trojica su direktno odgovarali velikom kralju, a broj satrapija je povećan kako bi se olakšala administracija, ali i umanjila njihova politička moć. Ovaj sistem organizacije i podjela vlasti bio je razlog stabilnosti i cjelovitosti zemlje, jer su šanse za pobunu ili odvajanje smanjene na minimum[1]. Darije je također povećao i broj članova državne uprave koja se sastojala od pisara, koji su provodili zakone i odredbe širom carstva.

Prema zapisima u Behistunu, Darije spominje ukupno 23 satrapije. To su[67]: Perzija, Elam, Babilon, Asirija, Arabija, Egipat, Morski narodi, Lidija, Jonija, Medija, Armenija, Kapadokija, Partija, Drangijana, Arija, Horazmija, Baktrija, Sogdijana, Gandara, Skitija, Satagidija, Arahozija i Maka. Pokoreni narodi prikazani su i na istočnom monumentalnom stubištu Persepolisa, gdje su narodi svih satrapija u vrijeme iranske nove godine (Nuruz) donosili poklone perzijskom kralju.

Među ostalim, Darije je poznat i kao sjajan ekonomista. Obnovio je ekonomski sistem i uveo zlatni novac "darik" kao stalno platežno sredstvo. Razvijao je trgovinu unutar carstva i s udaljenim zemljama. Na primjer, slao je ekspedicije na čelu s karijskim kapetanom Skilaksom koje su istraživale cijelu obalu Indijskog okeana od Indije do Afrike. Tokom njegove vladavine broj stanovnika se povećao, a u gradovima cvatu zanati i industrija.

Fizičke mjere poput mase i dužine su standardizovane tzv. "kraljevskom mjerom", iako su Egipćani i Babilonci nastavili koristiti vlastite mjerne jedinice. Takvi propisi pojednostavnili su međunarodnu trgovinu što je imalo velik uticaj na rast perzijske privrede, kao i razvoj komunikacija i administrativne mreže.

Zakoni i pravosuđe[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Kirov cilindar
Kirov cilindar, prvi pisani dokument o ljudskim pravima koji datira iz 6. vijeka p. n. e.

Kir II. i Darije Veliki. najpoznatiji su zakonodavci među ahemenidskim velikim kraljevima. Ti zakoni posebno se odnose na građansko pravo, koji su kasnije snažno uticali na zakonodavstva drugih carstava na Bliskom istoku[68]. Nažalost, osim Kirovog cilindra nije sačuvano više zakonodavnih dokumenata. Kirov cilindar smatra se prvim tekstom u historiji koji spominje ljudska prava, te opisuje altruističku viziju društva tog doba[69]:

  • Tekst priznaje suverenitet pokorenim narodima, te predlaže mirno rješavanje svakog sukoba.
  • Zabranjuju se ropstvo i prisilni rad, a navode se prava na platu, rad i imovinu.
  • Garantuje se sloboda vjere i pravo na promjenu vjere, sloboda kretanja, te poštivanje tradicije i običaja.
  • Uvodi se načelo lične odgovornosti za kaznena djela.
  • Spominje se poštivanje propisanih prava, borba protiv ugnjetavanja, te pravo na život.
Tablette xerxes persepolis.jpg

Dokument na klinastom pismu koji spominje nasljedno pravo Kserksa I (pronađen u Persepolisu, danas u Nacionalnom muzeju Irana).

Iako su svi ahemenidski vladari bili zakonodavci, Darije I se posebno ističe zbog opsežnih reformi pravnog sistema. Reorganizovanje Perzijskog Carstva podrazumijevalo je velika prilagođavanja zakonodavstva širom zemlje, a predstavljale su bitne komponente javnog reda. Svi perzijski natpisi iz tog doba ističu Darija kao zakonodavca, te navode njegovu privrženost "božijem zakonu" odnosno pogledima koje je predstavljala zoroastrijska religija[70]. Kraljevsko zakonodavstvo pridodavalo je istovremeno značaj lokalnim zakonima i običajima, o čemu svjedoče zapisi u egipatskim hramovima izgrađenim u Memfisu, Edfuu i Velikoj Oazi[71]. U egipatskoj tradiciji Darije se smatra jednim od najvećih dobrotvora i zakonodavaca u egipatskoj historiji. U Bibliji se spominje kako je Darije Židovima dozvolio obnovu Salomonovog hrama, zbog čega je osigurao počasno mjestu u judaizmu[72], kao i Kir Veliki koji je oslobodio Židove iz babilonskog ropstva. Sličan odnos Darije je imao i prema Grcima kojima je finansirao gradnju velikih hramova, ukidao ropstvo u grčkim gradovima, te Apolonova sveta područja oslobađao od poreza. To je stvorilo velike simpatije jonskih i makedonskih Grka prema Dariju pa su stali na perzijsku stranu tokom Grčko-perzijskih ratova.

Perzijski veliki kralj bio je odgovoran i za sudstvo, te je lično imenovao sudije koji su nazivani "kraljevskim sudijama"[73], zbog čega je načelo apsolutne vlasti kralja neosporivo. Uloga sudija bila je vođenje pravne administracije te provođenje postavljenih zakona. Herodot u svojim djelima opisuje osnovna načela perzijskih sudova koja se moraju slijediti u svim okolnostima[74]: pažljivi pregled činjenica, provjera kriminalne prošlosti pojedinca, itd. Ove stavke temelje se na zoroastrijskim pogledima. Perzijski vladari pridodavali su veliku važnost pravdi; grčki historičari pisali su kako su korumpirane sudije kažnjavane smrću. Kazne za kriminalce bile su vrlo stroge, kao i u ostalim zemljama regije u to doba[75].

Ekonomija[uredi | uredi izvor]

Novčani sistem[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Darik
Tip IIIb[76] perzijskog darika iz oko 490. p. n. e.

Darije I. je najvjerovatnije bio prvi ahemenidski veliki kralj koji je dao kovati vlastitu valutu[77], perzijski zlatni darik[78]. Na tom novcu perzijski kralj je prikazan u ratničkom držanju što predstavlja i ideološku i ekonomsku simboliku. Osim zlatnog darika, kovan je i srebrni novac poznat kao siglos. Budući kako je Darije usvojio standardizovane mjerne jedinice za težinu u cijelom carstvu što je osiguravalo pravičnost prilikom isplate poreza, masa darika bila je određena strogim propisima. Ovo je predstavljalo revolucionarnu metodu novčanog sistema koja je uveliko pojednostavnila trgovinu i bankarstvo [79].

Darik je bio veoma visokog kvaliteta[80], sa čistoćom od 95.83%[81], dok mu je masa bila 8.385 grama[82]. Stari Grci su smatrali kako je kovanica pod nazivom „darik“ (grč. dareikós statḗr) izvedena od imena perzijskog kralja Darija I, ali vjerovatnije se radi o izvedenici od perzijske riječi „zarig“ što znači zlato. Kovanje zlatnog novca bilo je isključivo pravo perzijskog kralja. Istovremeno, u carstvu se koristio i srebrni šekel ili (grč.) siglos čije korištenje datira još iz Mesopotamije oko 3000. p. n. e. Siglos je bio oko 90% čistoće, težine oko 5,56 grama, a dvadeset kovanica siglosa imalo je vrijednost jednog darika. Kovanice od srebra i bakra povremeno su kovali i satrapi širom carstva.

Prelaz na novčani sistem darika spominje se na glinenim zapisima pronađenim u Persepolisu. Tokom prvih godina vladavine Darija Velikog plaćalo se uglavnom putem robne razmjene, tako da je sistem punu primjenu doživio tek u vrijeme vladanja Darijevog sina i nasljednika, Kserksa I. Velikog. U međuvremenu, trgovina sa drugim zemljama bila je većinom zasnovana na robnim razmjenama, ali perzijska valuta igrala je veliku važnost prilikom trgovine sa grčkim provincijama. Promjena novčanog sistema bila je samo djelimična, zato što su perzijski kraljevi gomilali zlato u svojim riznicama pa većina plemenitih |metala nikada nije pretvarana u kovanice.

Porezni sistem[uredi | uredi izvor]

Darijevo pismo jonskom satrapu Gadatu u kojem spominje održavanje kraljevskih vrtova

U vrijeme vladavine Kira Velikog i Kambiza II, perzijski kraljevi su kao porez primali razne darove od pokorenih naroda. Od vladavine Darija Velikog sve porezne oblasti (koje gotovo odgovaraju satrapijama) morali su plaćati fiksni porez, koji je bio određen količinama zlata i srebra u skladu sa prirodnim resursima satrapije. Neki porezni okruzi siromašni plemenitim metalima porez su plaćali specijalnim resursima; konjima, drvetom, žitaricama, itd. Ovaj oblik fiksnog poreza nametnut je svim pokorenim zemljama, osim regije Fars (Perzija) u kojoj su živjeli Perzijanci[83]. Prikupljena sredstva korištena su za finansiranje troškova države i kraljevskog dvora; plaćanje službenika, javnih radova, izgradnju puteva, kanala, palata, itd.[1]

Porezi su činili najveći izvor prihoda za Perzijsko carstvo, a prikupljeno zlato i srebro čuvalo se u kraljevskim riznicama u Persepolisu, Susi i Ekbatani[84]. Prilikom arheoloških istraživanja u Persepolisu je otkriveno na hiljade glinenih zapisa na klinastom pismu koji detaljno spominju aktivnosti poreznih službenika. Spominje se i druga vrsta prihoda, poput cestovnih ili gradskih tarifa koje su naplaćivane na putevima ili ulazima u grad. Rad poreznih službenika u satrapijama provjeravali su tajni inspektori koji se nazivaju "kraljevim očima i ušima", i koji su slali izvještaje o lokalnim poslovima.

Detaljna statistika o porezima zapisana je u Herodotovim djelima, koji s velikom preciznošću opisuje fiksne poreze nametnute pojedinim satrapijama. Herodotov popis sastoji se od 20 oblasti Perzijskog carstva, a navodi poreze iz doba Darija I. Velikog (549. - 486. p. n. e.), čija je vladavina završila svega dvije godine prije rođenja Herodota. Unatoč tradicionalno upitnoj vjerodostojnosti statistika grčkog historičara, njegovi podaci su bez obzira vjerodostojan pokazatelj ekonomske moći pojedinih pokrajina Perzijskog carstva. Količina poreza izražena je u talentima, drevnoj mjeri za masu - jedinica od 1 talenta odgovara masi vode u potpuno ispunjenoj amfori[85]. Grčki ili atički talent iznosi 26 kg[86], egipatski 27 kg[86], a babilonski 30.3 kg[87]. Preračunato u moderni novac, grčki talent srebra imao je vrijednost od 20.000 američkih dolara prema kursu iz 2004. godine[88]. Također, vrijednost drevnog srebrnog talenta procjenjuje se i kao ekvivalent devetogodišnjeg stručnog rada jednog čovjeka[89]. Detaljni popis satrapija i odgovarajućih poreza[90]:

Oblast Satrapije ili narodi Godišnji porez
I. Jonjani, azijski Magnezijci, Eoljani, Karijci, Licijci, Pamfilijci 400 talenata srebra
II. Lidijci, Mizijci, Lasonijanci, Kabalijanci, Hitenijanci 500 talenata
III. Plemena južno od Helesponta, Frigijci, azijski Tračani, Paflagonijci, Marijandinijci, Sirijci 360 talenata
IV. Cilicijanci 360 bijelih konja (jednog za svaki dan u godini) i 500 talenata srebra; 140 za održavanje lokalne konjice, ostatak od 360 za kraljevski dvor
V. Područje od grada Posidiuma (na cilicijsko-sirijskoj granici), preko dijelova Sirije, Samarije, Kipra i Palestine, do egipatske granice (izuzevši arapski teritorij) 350 talenata
VI. Egipćani i Libijci u gradovima Cireni i Barci 700 talenata i 120.000 svežnjeva žita (za perzijsku vojsku stacioniranu u Memfisu)
VII. Satagidijci, Gandaranci, Dadici, Apariti 170 talenata
VIII. Susa s okolinom 300 talenata
IX. Mesopotamija (Babilon i Asirija) 1000 talenata srebra i 500 dječaka eunuha
X. Ekbatana i ostatak Medije 450 talenata
XI. Kaspijci, Pausicijci, Pantimati, Dariti 200 talenata
XII. Baktrijci i okolni narodi 360 talenata
XIII. Armenci, Pakti i ostali narodi do Crnog mora 400 talenata
XIV. Sagartijanci, Drangijanci, Utijanci, Mici, te stanovnici otoka Perzijskog zaljeva 600 talenata
XV. Saki i sjeverni Kaspijci 250 talenata
XVI. Parti, Horazmijci, Sogdijanci i Arijci 300 talenata
XVII. Paricanijanci i Etiopljani 400 talenata
XVIII. Matijanci, Saspiri, Alarodijanci 200 talenata
XIX. Muški, Tibareni, Makronezi, Mosinojci, Marezi 300 talenata
XX. Indijci (najmnogoljudniji drevni narod) 360 talenata zlata (najveća suma)
(+) Arapi 1000 talenata tamjana[91], opskrba perzijskih trupa vodom

Saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Kraljevska cesta
Karta Perzijskog carstva s označenom Kraljevskom cestom

Kako bi olakšao komunikaciju širom golemog Perzijskog carstva, Darije I je dao izgraditi mrežu kvalitetnih cesta, od kojih je najpoznatija Kraljevska cesta. Ona se protezala od lidijskog grada Sarda na zapadu do perzijskih gradova Suse, Pasargada i Persepolisa na istoku[92]. Udaljenost između ova dva gradovima je bila 2.700 km, a glasnici na konjima prelazili su taj put za samo sedam dana. Usporedbe radi, za isto putovanje pješice bilo je potrebno 90 dana, odnosno tri mjeseca. Gradnja tako dugačke i sofisticirane ceste kroz maloazijske planine, asirske pustinje, babilonske močvare i neprohodna područja zapadnog Irana predstavljala je vrhunac antičkog graditeljskog umijeća. Zbog njenog izuzetnog kvaliteta, cesta je korištena i u rimsko doba za vrijeme Trajana i Hadrijana, gotovo 700 godina nakon Darijeve vladavine[93].

Darije je ostao upamćen i po Sueskom kanalu kojeg je dao izgraditi između Nila i Sueza[94][95], i kojim su perzijski brodovi prolazili iz Crvenog mora u Mediteran i obrnuto. Respektabilni uspjesi perzijskih inženjera ostvareni su i u doba njegovog sina Kserksa koji je prilikom ekspedicije protiv Grčke dao izgraditi dva pontonska mosta preko Dardanela da omogući lakši prelaz svojoj vojsci na evropsko tlo, a kroz poluostrvo Atos zbog čestih oluja koje su prijetile perzijskoj mornarici prokopan je dvokilometarski kanal[96].

Poljoprivreda i navodnjavanje[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Kanat
Sustav kanata (3D presjek)

Perzijsko doba Ahemenida donosi velike promjene u poljoprivredi, koja je činila važnu ulogu u privredi carstva. Poboljšano je navodnjavanje širom carstva, posebno u područjima koja su imala ograničen pristup vodi; Egipat, Babilon, Iran, te Srednja Azija. Navodnjavanje se vršilo pomoću složenih sistema kanata koje su razvili stari Perzijanci. Ovaj sistem posebno je unaprijedio područja modernog Irana i Afganistana gdje se taj sistem koristi i dan danas[1], u cijelom svijetu. Perzijski kraljevi podsticali su gradnju tih podzemnih kanala za navodnjavanje, a Perzijanci su ih onima koji su sudjelovali u gradnji davali u najam na period od pet generacija[97].

Kanat je sistem koji se sastoji od niza vertikalnih okna nalik bunarima koje pri dnu povezuje blago nagnuti kanal. Osnovne karakteristike sistema:

  • Pomoću vertikala uspješno se crpe velike količine svježe vode iz podzemlja na površinu, bez potrebe za pumpanjem. Protok vode vrši se gravitacijom a odredište je niže od izvora, koji je najčešće brdski vodonosnik.
  • Omogućava protok vode na velikim udaljenostima gdje je Suha klima, bez gubitaka velikog dijela zaliha vode koje nastaju usljed curenja i isparavanja.

Izvođenje kanata uobičajeno je za područja gdje su izvori vode neposredno podno planina, odnosno tamo gdje je izvor najbliži površini terena.

Glavni vlasnici plodnih polja i poljoprivrednih imanja, hramova, te ondašnjih preduzeća bili su iranski plemići[1]. Razvoj poljoprivrede i navodnjavanja doveo je do razvoja slavnih perzijskih vrtova[98]. Prema elamskom klinastom pismu pronađenom u Persepolisu, Pasargad je na staroperzijskom jeziku nazivan Batrakataš ili Pâthragâda („Perzijski vrt“), dok današnje ime vuče korijene iz grčke izvedenice. Smatra se da grčka riječ za raj paradeisos potječe od imena grada Pasargada, koji je širom antičkog svijeta bio poznat po prelijepim vrtovima.

Vojska[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Perzijski besmrtnici
Grobnica Kira Velikog, velikog perzijskog osvajača

Perzijska vojska predstavljala je okosnicu carske moći, i nije imala pravog rivala u antičkom svijetu sve do dolaska Aleksandra Makedonskog. Budući da se Perzijsko carstvo prostiralo na ogromnim područjima udaljenim hiljadama kilometara sa različitim geografskim karakteristikama, za njihovu kontrolu bila je potrebna zahtjevna ratna vještina.

U vrijeme Kira Velikog kada je Perzija još bila pod dominacijom moćne Medije, svi Perzijanci bili su dužni boriti se za perzijskog kralja. Osim velike strateške vojne važnosti, perzijska vojska igrala je i veliku političku ulogu osiguravanja političkog jedinstva među svim teritorijima koji su bili pod vlašću Ahemenida[1]. Elitu perzijske vojske predstavljali su Perzijski besmrtnici koji su uvijek brojali tačno 10.000 vojnika[99], a u vrijeme mira služili su kao kraljevska garda. Članovima tih elitnih jedinica mogli su postati isključivo Perzijanci, Medijci i Elamiti[100]. Budući da su trenirani od rođenja prema strogim vojničkim pravilima i da su učestvovali u brojnim bitkama širom svijeta, često su smatrani najboljim vojnicima antičkog doba. Glavni general perzijskih besmrtnika (perz. hazaparati) često je nazivan „drugim iza kralja“[101], komandovao je cijelom kraljevskom vojskom. Perzijska vojska bila je podijeljena na pješadiju i konjicu, čiji su pretpostavljeni bili uglavnom iz perzijskog plemstva.

Ova vojska je najviše bila poznata po izvrsnoj konjici zahvaljujući kojoj su s lahkoćom kontrolisali svoje prostrano carstvo, te izvanrednim strelcima. Također, iz kasnijeg ahemenidskog perioda posebno su poznata i perzijska bojna kola koja su na točkovima imali šiljke koji bi okretanjem prilikom kretanja kola doslovno raskomadali neprijateljske vojnike. Opsadne sprave koje je koristio Kir Veliki prilikom osvajanja Jonije nisu bile poznate Grcima zbog čega su ubrzo teško poraženi. Glavne karakteristike perzijskih vojnih jedinica (npr. sparabara) bila je fleksibilnost i brzina manevrisanja, što uglavnom nije došlo do izražaja u borbama protiv Grka koji su tu perzijsku prednost neutralisali korištenjem pogodnih terena i teškog oklopa.

Perzijska vojska imala je stalne garnizone širom carstva, a vodili su ih perzijski oficiri. Garnizoni su postavljani uglavnom na važnim strateškim tačkama, glavnim cestama, ili pak na samim granicama carstva (kao što je ostrvo Elefantina na Nilu). Vojnici mnogih naroda sudjelovali su u perzijskoj vojsci, što osim Perzijanaca, Medijaca i Elamita uključuje i Asirce, Feničane, Babilonce, Indijce, Grke, Egipćane, Židove, Arape, itd.

Satrapi su bili odgovorni za regrutaciju, održavanje i finansiranje vojnih snaga u njihovim administrativnim jedinicama, ali nisu mogli upravljati tom vojskom. Satrapijskim vojskama upravljali su posebni perzijski namjesnici koji su bili odani velikom kralju[102]. U doba mira, kada nije bilo potrebe za regrutacijom, vojska je bila sastavljena uglavnom od profesionalnih perzijskih i medijskih vojnika[103][104].

U ratno doba, vojska se proširuje sa profesionalne vojske pomoću regrutovanja vojnika iz različitih naroda carstva[105]. Pokrajine carstva imale su vlastite vojne jedinice koje su bile čuvari reda i bile opremljene u skladu sa lokalnom vojnom tradicijom[1]. Prema Herodotovim djelima, perzijska vojska bila je heterogena i vrlo raznolika. Navodno je imala 67 etničkih vojnih jedinica i bila podijeljena u tri glavna roda; pješadiju, konjicu i mornaricu[106], dok su pješadija i konjica imali posebne jedinice strelaca[107][108].

Raznolikost trupa vojske Perzijskog carstva, njihovog oružja i opreme te borbenih tehnika navodi na to da su perzijski generali morali savladati složeno strateško i taktičko znanje za djelotvorno i koordinisano komandovanje takvom vojskom[106].

Historičar Briant pretpostavlja kako su Kserks I. i neki drugi kasniji perzijski kraljevi imali samo ceremonijalnu ulogu u vojsci, odnosno ulogu prikazivanja cjelovitosti carstva, njihovog autoriteta, te zbog jačanja morala vojske. Rimski Historičar Kvint Kurcije Ruf pretpostavlja kako su na raznolikosti vojske insistirali sami perzijski kraljevi, koji su time željeli ukazati na raznolikost, ali i jedinstvo carstva[106].

Kultura[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Iranska kultura

Jezik[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Perzijski jezik

Budući da su Perzijanci upravljali administracijom i vojskom carstva, perzijski jezik je imao status glavnog jezika, ali kao administrativni jezik korišten je i aramejski, kojeg je uglavnom koristila diplomatija. Upotreba ostalih jezika je ograničena na veličinu područja u kojem je živjelo stanovništvo koje je govorilo te jezike kao svoje maternje jezike. Poznato je kako se elamski jezik koristio kao službeni na sudu u regiji Fars, o čemu svjedoče zapisi iz Persepolisa koji datiraju između 509. i 458. p. n. e.[109] Ostali jezici su uglavnom imali lokalnu upotrebu; egipatski, grčki, lidijski i licijski.

elamski i akadski jezik korišteni su na trojezičnim kraljevskim natpisima, zajedno sa perzijskim koji se koristio uglavnom za reprezentativne svrhe, kao što je slučaj u Behistunu.

Život u doba Ahemenida[uredi | uredi izvor]

Život na kraljevskom dvoru[uredi | uredi izvor]

Kraljevski perzijski dvor imao je neograničenu vlast u carstvu, a on uključuje samog kralja, njegovu porodicu, te perzijsko plemstvo. Na dvoru su donošene upravne i strateške odluke, koje su potom provodili njihovi podanici. Međutim, historijskih dokumenata koji se odnose na perzijsko sudstvo ima vrlo malo i neravnomjerno su raspodijeljeni[110].

Ovisno o boravku u različitim kraljevskim rezidencijama (Persepolis, Susa, Babilon, Ekbatana), zajedno sa kraljem putovala bi i kraljevska porodica te veći dio administracije. Tokom putovanja kralj i plemstvo boravili bi u velikom i luksuznom šatoru[111][112], postavljenim na središtu privremenog boravka i označenim posebnim simbolima[113]. Historičar Pierre Briant pretpostavlja kako su oni podsjećali na palače u Susi i Persepolisu. Život na kraljevskom dvoru određen je strogim normama ponašanja. Kralj je bio okružen raznim visokim službenicima, koji su uključivali upravitelje trezora i kartoteka, te diplomate zadužene za odnose sa javnošću i stranim delegacijama. Narod je imao pravo zatražiti posjetu kralju[114][115], ali morali su posredovati preko čuvara koji bi preko kralja obavještavali posjetioca o eventualnom odobrenju i vremenu posjete.

Herodot i Ksenofont opisuju kako je perzijski kralj lično obično birao jela, zbog sigurnosnih razloga. Na banketima (svečanim gozbama) pažljivo je birao goste, također zbog istih razloga. Sudionici banketa bili bi strogo raspoređeni na posebna mjesta, zbog ceremonijalnih i sigurnosnih razloga. Grčki autori opisuju perzijske bankete kao vrlo luksuzne i svečane, budući da su isti odražavali kraljevu moć i autoritet, ali i gostoljubivost. Prehranu za kralja i besmrtnike pripremali su odvojeni i elitni gastronomi[99], a za svaki slučaj trovanja hranom gastronomi bi podlijegali strogim propisanim kaznama. Voda je dopremana iz rijeke Šaour na kojoj leži grad Susa, a prije konzumiranja bila bi prokuhavana i posluživana u posudama od srebra[116]. Perzijanci su veliku važnost pridavali oblikovanju posuđa, koje je odražavalo moć i dobar ukus.

Kraljevo posebno mjesto za vrijeme banketa nije bilo samo u ceremonijalne svrhe, već i za očuvanje njihovog zdravlja[117]. Važnu ulogu na kraljevskom dvoru igrali su i liječnici, koji su bili stalna kraljevska pratnja. Njihova uloga bila je i kontrola hrane, što znači kako se radilo o osobama od velikog povjerenja. Kraljevi liječnici su nerijetko bili i Grci i Egipćani.

Dvorjane su služili i eunusi[118] a bili su podijeljeni u dvije grupe; one koji su služili kraljevsku porodicu, te ostale službenike. Budući da je kraljevski dvor činila šira kraljevska porodica zajedno sa plemićima, pretpostavlja se da su imali mnogobrojnu poslugu[119]. Mnogi antički autori spominju kako su perzijski kraljevi praktikovali poligamiju i imali mnogo djece[120][121], te kako su imali vlastite hareme. Ipak, moderni historijski dokazi govore kako prvobitna pretpostavljena funkcija „harema“ u Persepolisu nije tačna, odnosno kako se zapravo radi o kraljičinim odajama. Žene sa kraljevskog dvora, što uključuje kraljice i princeze, imale su veliku autonomiju i mogle su putovati, što spominju zapisi iz Persepolisa. Žene u Perzijskom carstvu imale su velika prava u odnosu na ostatak drevnog svijeta[122]; u nekim pokrajinama carstva vladali su ženski satrapi, a tokom grčko-perzijskih ratova na strani perzijske vojske sudjelovala je i jedna admiralica (Artemizija I. iz Karije[123]).

Kao što je to slučaj u asirskoj i babilonskoj tradiciji, lov je bio omiljena zabava perzijskim kraljevima. Na taj način održavali su tjelesnu formu u vrijeme mira, te su iskazivali svoju hrabrost i sposobnost. Prilikom lova bacanje prvog koplja bilo je isključivo pravo kralja. Lov je praktikovan i u posebnim vrtovima (perz. pairidaeza: „ograđeni prostor“), koji su služili i kao mjesto za opuštanje i uživanje budući da su bili bogato ukrašeni, te za lov na raznu divljač[124]. Načini lova razlikuju se zavisno o načinu i korištenju oružja: lovili su pješice, na konju ili u kolima, a koristili su mač, luk, koplje ili mreže. Pismo koje je Darije I Velki poslao jonskom satrapu Gadatu spominje prevoz plodova između Eufrata i azijske obale, što svjedoči o velikom interesu kralja za hortikulturu.

Život izvan kraljevskog dvora[uredi | uredi izvor]

Hamajlija u obliku lava izrađena od keramike (Muzej u Louvreu)

Uzimajući u obzir da postoji malo dokumenata iz ovog razdoblja, svakodnevni život stanovnika Perzijskog carstva i dalje je uglavnom nepoznat, za razliku od života na kraljevskom dvoru. Arheološka istraživanja pokazuju kako su perzijske kuće građene većinom od opeke koja je vezivana mortom od gline i slame. Za izolaciju donjih dijelova zidova korišten je bitumen. Kuće su građene oko unutrašnjeg dvorišta sa istaknutim trijemom, a najčešće su imale jednu ili dvije etaže[124]. Budući da su Perzijanci širom svijeta poznati po izradi tekstila, pretpostavlja se da su kuće bile ukrašene perzijskim tepisima visokog kvaliteta, te opremljeni vrhunski oblikovanim namještajem.

Odijevanje je prilično poznato budući kako postoji mnogo umjetničkih ilustracija koje prikazuju ljude iz ahemenidskog doba. Perzijanci su nosili duge kapute (sa ili bez rukava) omeđene pojasom, te hlače od kože ili fine tkanine (zbog mogućnosti jahanja na konju). Obuća je od dvije vrste; zatvorenih cipela sa 3 ili 4 vezice, ili od čizama. Kape su se nosile zavisno od oblika i materijala: od jednostavnih poveza preko glave, do bogato ukrašenih pletenih kapa. Po boji odjeće se razlikovala karakteristika društvenih slojeva tog doba, crvena je boja ratnika, bijela sveštenika, a plava seljaka. Kraljevi su se odijevali u sve tri boje kako bi pokazali svoj autoritet nad sva tri društvena sloja. Najvjerodostojniji izvori o perzijskoj nošnji su reljefi iz Persepolisa[124].

Obrazovanje u ahemenidsko doba je relativno nepoznato. Sigurno je da su perzijski plemići školovali svoju djecu, ali većina seljaka bila je nepismena. Prema dostupnim historijskim informacijama, školovanje mladih perzijskih plemića počinjalo je od pete godine, i trajalo je deset do dvadeset godina, zavisno o izvoru. Strabon piše kako su se mladi ljudi bavili gimnastikom, te kako su obučavani za lov, korištenje koplja, prepoznavanje biljaka, te izradu odjeće i mreža. Ksenofont navodi kako je njihovo školovanje uključivalo obuku prema kojoj su trebali razviti smisao za pravdu, poslušnost, izdržljivost, upornost i samokontrolu[124].

Religija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Zoroastrizam
Zoroastrijski simbol farvahar (Persepolis, Iran)

Za vrijeme vladavine ahemenidske dinastije religija zoroastrizma postaje državnom religijom i proširuje se iz jugozapadnog Irana na veliki dio Bliskog istoka. Zoroastrizam i njegovi pogledi postaju jedan od najvažnijih elemenata perzijske kulture, a istovremeno se javlja i jaka mješavina sa drugim religijama, posebno sa onima u Mezopotamiji.

Dobro u Zoroastrizmu predstavljao je bog pod imenom Ahura Mazda. Predstavljala ga je vatra, kao simbol čistoće i moći. Zlo je prirodna sila odvojena od Ahure Mazde i suprostavljena njemu i njegovom djelu, a postoji samo na duhovnom planu, za razliku od duhovnog i fizičkog postojanja onog što je stvorio Ahura Mazda. Napad zla, odnosno zlog duha Ahrimana događa se između tih dviju krajnih tačaka na vremenskoj traci.

Sredinom 5. vijeka p. n. e., odnosno u doba vladavine Artakserksa I. i Darija II., Herodot piše:

Citat „Perzijanci nisu prikazivali božanstva, niti su gradili velike hramove već isključivo žrtvenike, budući da za razliku od Grka nisu vjerovali u božanstva ljudskog oblika. Perzijanci su prinosili žrtve Suncu, Mjesecu, Zemlji, vatri, vodi i vjetrovima.“

Također, Herodot tvrdi kako molitva ili žrtva nije mogla biti obavljena bez prisutnosti zoroastrijskog sveštenika, koji nisu bili povezani sa sveštenicima niti jedne druge religije. Osim toga, njihova funckija se prenosila nasljedno, sa oca na sina.

Za vrijeme vladavine Darija Velikog zoroastrizam postaje posebno vezan uz kraljevu ideologiju[125]. U mnogim zapisima Darija I i njegovog sina Kserksa I Velikog, kao što su Behistunski natpisi ili reljefi u Persepolisu i Susi, navodi se kako legitimitet kraljevske moći dolazi po volji Ahure Mazde, koja se prikazuje kao zaštitnik kralja i samog carstva[126]. Portal iz Persepolisa bogato je ukrašen reljefima sa obje strane koji posloženi od vrha prema dnu prikazuju: Ahura Mazdu, kralja Darija I. na prijestolju, a zatim tri reda vojnika iz kraljevske lične straže. Ovi motivi žele prikazati kako „Bog dobra“ (Ahura Mazda) štiti perzijskog kralja i vojsku, odnosno kako je kraljeva vlast legitimna[127].

Umjetnost[uredi | uredi izvor]

Perzijska umjetnost u doba Ahemenida cvate, a njena svrha je prije svega veličanje slave vladajuće dinastije[1]. Širenjem Perzijskog carstva paralelno se širila i perzijska umjetnost, koja kulminira kada je carstvo bilo na vrhuncu, prvenstveno zahvaljujući bogatim porezima koje je kraljevski dvor primao iz brojnih pokorenih zemalja.

Arhitektura i urbanizam[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Persepolis
Karakteristični perzijski stup iz apadane u Persepolisu, Iran
Grobnica Kserksa Velikog (cca 20x30 metara) uklesana u stijene Nakš-i Rustama, Iran

Perzijsko Veliko Kraljevstvo ostavilo je brojne monumentalne palate, prije svega u Susi, Pasargadu, Ekbatani i Persepolisu. Za razliku od mnogih drugih monumentalnih građevina antičkog doba poput Partenona u Grčkoj ili Koloseuma u Rimskom Carstvu, perzijske građevine nisu gradili robovi već plaćeni radnici iz svih zemalja carstva; Babilonije, Karije, Jonije, Asirije, Egipta, itd.[128]

U rano doba perzijska plemena nisu imali jedinstveni arhitektonski stil, budući da su bili polunomadski narod seljaka i jahača[129]. Međutim, nakon što je Kir Veliki 550. p. n. e. osnovao Perzijsko Carstvo, širom zemlje niknut će mnoge monumentalne građevine. U početku se ahemenidska arhitektura temeljila na elementima pokorenih naroda, ali prema njima ubrzo je bio razvijen autohtoni stil. Prvi perzijski grad Pasargad još pokazuje neke nomadske uticaje gdje su objekti raspršeni u ogromnom parku, ali pedeset godina kasnije gradi se Persepolis koji postaje simbolom racionalizacije i ravnoteže u perzijskoj arhitekturi. Plan kompleksa je strogo ortogonalan, broj stupova u dvoranama je slagan u omjerima 1:1 ili 1:2, raspored objekata je poslagan na zaštićenoj terasi. Trijemovi s dvostrukim kolonadama na apadani sijeku se na uglovima koji postaju kule, što je bila velika funkcionalna i estetska inovacija. Kompleksu se pristupa s dva velika portala kroz koji ide sav promet.

Uspjesi ovih originalnih djela temelje se na brojnim elementima koji kombinuju arhitekture osvojenih naroda. Perzijski elementi nisu hibrid već mješavina stilova koji stvaraju novi stil. Proizlaze iz stručnosti arhitekata i radnika širom carstva, pa je perzijska arhitektura utilitaristička, ritualna i simbolična. Persepolis je pun elemenata koji svjedoče o njihovim višestrukim uticajima[130].

Egipatski elementi prepoznatljivi su na krovnim vijencima i portalima[130], a mesopotamski kod povezivanja dviju palata gdje jedna ima privatnu, a druga javnu namjenu[131]. Rozete i biljni reljefi sa stubišta skupa s nazubljenim bedemima i zidovima podsjećaju na arhitekturu zigurata, koji su u ranije doba nicali u Mesopotamiji i Elamu. Glazure reljefa imaju babilonski uticaj, dok krilati ljudi-bikovi na portalima potiču od asirskog stila[130]. Nakon uključivanja Jonije u Perzijsko carstvo, perzijska arhitektura dovodi do jakog uticaja na grčki jonski red, kao i obrnuto. Ti uticaji posebno su vidljivi kod dvorana sa stupovima (hipostila). Lidijski i jonski arhitekti sudjelovali su na radovima u Pasargadu, te kasnije u Persepolisu i Susi, o čemu svjedoče grafiti na grčkom u kamenolomu blizu Persepolisa i zapis iz Suse. Spiralni elementi (volute) s perzijskih kapitela kasnije su postali glavno obilježje grčke arhitekture jonskog reda. Persepolis je kasnije snažno uticao na Artemidin hram u Efezu, jedno od antičkih sedam svjetskih čuda.

Načelo unutrašnjeg prostora, gdje dvorana sa stupovima predstavlja jezgro palate, prisutno je na Bliskom istoku i prije doba Perzijskog carstva. Ipak, sofisticiranost perzijske tehnologije koja je vidljiva na visini i rasponima stupova, uvjetovala je veliku prostranost i upotrebljivost dvorana, za razliku od sličnih hipostila u Grčkoj i Egiptu čiji su stupovi bili zdepasti, rasponi maleni, a prostori skučeni[132].

Konstruktivni sistemi u Persepolisu su isključivo tektonski, odnosno sastoje se od stupova i greda, dok nema traga stereotomskom sistemu (lukova, svodova i kupola). Većina stupova izrađenih od drva su nestali, ali sačuvane su njihove kamene baze. Kod dvorana gdje su visine bile prevelike za korištenje drveta, stupovi su građeni od masivnih kamenih blokova. Kameni stupovi koji su preživjeli vrlo su heterogenog stila, odnosno pokazuju uticaje različitih civilizacija. Baza stupa ima hetitski uticaj, dok je omjer visine i promjera debla gotovo identičan stupovima jonskog reda. Ogromni kapitel koji čini gotovo trećinu ukupne visine stupa karakterističan je za egipatske stupove s kapitelom lotosa. Skulpturalni kapiteli sa životinjskim oblicima vjerovatno su inspirisani asirskom arhitekturom, ali predstavljaju originalni perzijski stil.

Kao i većina ahemenidskih palata, Persepolis je imao zidove izgrađene od opeke, koji možda izgledaju neobično na području gdje je kamen dostupan u velikim količinama. To je zajednička karakteristika svih naroda Istoka, koji kamen koriste uglavnom za utvrđivanje gradskih zidina. Danas su uglavnom sačuvani samo temelji zidova, kao i masivni kameni portali i stupovi.

Iako je građen gotovo dva vijeka, Persepolis kao cjelina pokazuje jedinstveni stil koji je karakteristika ahemenidske umjetnosti. Kasniji ahemenidski vladari nisu mnogo odstupali od umjetnosti i tehnike koju je Kir Veliki započeo u Pasargadi, a Darije I Veliki nastavio u Persepolisu. Samo najnovije kraljevske grobnice Artakserksa II. i Artakserksa III. razlikuju se od onih u Nakš-i Rustamu po tome što nisu urezane u okomitu liticu planine već u kosi teren, ali na pročelju sadrže iste elemente kao i Darijeva grobnica.

Kiparstvo[uredi | uredi izvor]

Najpoznatije skulpture iz ahemenidskog perioda nalaze se u Persepolisu. Brojni reljefi krase stubišta, panele ispred palate i unutrašnjost kraljevskih dvorana. Pretpostavlja se kako su također korišteni za uređenje prostorija sa stupovima. Inspiracija perzijskih skulptura vuče korijene iz Egipta, Grčke i Asirije, a karakteriše je velika preciznost i detaljnost izvođenja. Načini oblikovanja skulptura su tipični za orijentalnu umjetnost; svi likovi prikazani su u profilu. Reljefi najčešće prikazuju perzijskog kralja i vojnike, te bikove, lavove i grifone; životinje vrlo su stilizirane, bez varijacija. Osim reljefa, historičari poput Herodota i Plutarha spominju kserksov kip u Persepolisu, te kip Darijeve žene Artistone u Susi. Neke skulpture su u potpunosti realistične, poput psa (mastifa) koji je pronađen na uglu apadane.

Polikromija[uredi | uredi izvor]

Polikromija igra važnu ulogu u perzijskoj umjetnosti, a karakterišu je šareni i bogato ukrašeni reljefi na zidovima. Za razliku od Persepolisa, palata u Susi nema reljefe urezane u kamenu, već raznobojne keramičke glazure na zidovima od opeke, očito inspirisane mesopotamskom kulturom. Na njima su najčešće oblikovani likovi raznih životinja (lavovi, bikovi, grifoni) ili perzijskih vojnika, koji podsjećaju na reljefe u Persepolisu.

U Susi je polikromija na keramici očuvana, ali to nije slučaj sa kamenim reljefima u Persepolisu gdje se pigment s vremenom raspao. Područja na kojima su korištene boje teško je tvrditi, budući da je pigment gotovo u potpunosti nestao. Vrijeme, tanki slojevi nanošenja boja, te raspadanje organskih pigmenata glavni su razlozi njegovog nestanka. Ipak, dokazi o korištenju boja nalaze se u tragovima širom palate što svjedoči kako Persepolis nije bio jednoličan, već u bogatim bojama[133]. Također, pronađeno je i mnogo posuda koje su sudeći prema unutrašnjim pigmentima služile za čuvanje boja. Boje su korištene na svim arhitektonskim elementima; zidovi, reljefi, stupovi, vrata, podovi, stepenice, kipovi, itd. Opeka je bila glazirana, crvena oker boja korištena je na podovima od vapnenca ili sivo-zelenkastog gipsa, stupovi su oslikani u više boja, kao i eksterijer palata. Tragovi crvene boje pronađeni su i na skulpturi žene [[Darija I Artistone koja se danas čuva u iranskom Nacionalnom muzeju u Teheranu. Velika paleta pronađenih boja govori o njihovom bogatom polikromatskom porijeklu. Spominje se i upotreba biljnih pigmenata, ali s obzirom na raspadanje takvih organskih boja, nažalost nisu sačuvane.

Zlatarstvo[uredi | uredi izvor]

Zlatarstvo je jedan od najvažnijih elemenata perzijske kulture, koji se u ahemenidsko doba proširio širom carstva. Reljefi u gradovima poput Persepolisa pokazuju kako su Perzijanci zlatnom nakitu pridavali veliku važnost[134].

Otkrića brojnih komada posuđa izrađenih od plemenitih metala poput zlata i srebra također pokazuju kako je zlatarstvo bila važna karakteristika perzijske kulture, ali i dokaz njihove estetske zrelosti i napredne tehnologije. Ukrašavanje vaza, čaša, posuda, nakita, pa čak i oružja kombinuje klasicizam i sinkretizam. Kao i kod ostalih grana perzijske umjetnosti, na zlatarstvo uticaj su imale i razne pokorene kulture, koje su Perzijanci koristili u stvaranju novog i originalnog perzijskog stila[134].

Arheološki pronalasci zlatnih predmeta u Maloj Aziji pokazuju velike sličnosti sa onima iz pokrajine Fars, a ponekad su sličnosti tolike da se pretpostavlja kako potiču iz iste radionice, iako se radi o predmetima koji datiraju decenijama ili čak vijekovima kasnije. Neke stilske analogije mogu se pronaći i u Grčkoj i Trakiji što svjedoči o snažnom perzijskom uticaju i na Evropu.

Tehnologija[uredi | uredi izvor]

Konstruktivne spone (kopče) između kamenih blokova koje su korištene u Persepolisu i Pasargadu datiraju iz 6. vijeka p. n. e. i najstarije su u historiji; predstavljaju veliki napredak u antičkoj građevinskoj tehnologiji
Unatoč aktivnoj potresnoj zoni, perzijski stupovi apadane u Perzepolisu viši su i vitkiji od bilo kojih iz tog doba, uključujući grčke

Kompleksi u Pasargadu i Perzepolisu obiluju mnogim inovativnim elementima na području građevinskog inžinjerstva. Novija istraživanja strukturalne tehnologije u susjednom Pasargadu koji je udaljen svega 43 km i građen tri decenije prije Persepolisa, pokazala su kako su perzijski inženjeri sagradili kompleks koji je mogao izdržati jake potrese, čak do 7. stepeni prema Richterovoj skali[135]. Temelji građevinskih zdanja u Persepolisu i Pasargadu građeni su tehnologijom izolovane baze temelja, koja se danas koristi pri gradnji modernih osjetljivih objekata poput nuklearnih elektrana, zbog zaštite od seizmičkih aktivnosti.

Značajan doprinos građevinarstvu predstavlja i upotreba konstruktivnih spona (kopči) između kamenih blokova, koji su izgrađeni od metala. Takav konstruktivni sistem zajedno s izolovanom bazom temelja stvorili su preduslove za izgradnju mnogo većih i tanjih konstruktivnih elemenata, koji su svoj vrhunac doživjeli u apadani Persepolisa gdje su stupovi bili visoki čak 20 metara što ih čini najvišim te u odnosu na visinu najtanjim stupovima antičkog građevinarstva, dok su osni rasponi stupova od 8.65 m također veći od bilo kojeg arhitektonskog zdanja tog doba. Usporedbe radi, Artemidin hram u Efezu kojeg su Grci uvrstili u Sedam svjetskih čuda imao je mnogo manje raspone od 5.9 m, dok su stupovi bili 1.5 m kraći od onih iz apadane Persepolisa[136].

Veliki doprinos perzijskih inžinjera ostvaren je i na području opskrbe vodom tzv. kanatima koje su graditelji usjekli duboko u planine te bi pomoću njih dopremali i čuvali svježu vodu. Zahvaljujući tom vodovodnom sistemu i umijeću kontrolisanja pritiska, u kompleksu Persepolisa izgrađen je sofisticiran sistem vodovodnih, kanalizacionih i drenažnih cjevovoda. Mreža cjevovoda usječena je u teren terase prije izgradnje temelja, što predstavlja prvi takav slučaj u historiji.

Ogromni perzijski inžinjerski poduhvati poput izgradnje prvog Sueskog kanala, pontonskih mostova preko Dardanela ili kanala kroz poluostrvo Atos[137] predstavljaju tehnološke uspjehe koji nisu ostvareni nikada ranije u historiji, niti stotinama godina kasnije.

Kulturni uticaj[uredi | uredi izvor]

U antičkoj historiji Perzijsko Veliko Kraljevstvo zauzima posebno mjesto, i imaće veliki uticaj u kasnijem periodu. Pod ahemenidskom dinastijom desetine različitih naroda bili su ujedinjeni u jednoj državi koja se protezala od rijeke Ind do Egejskog mora. Administrativnu organizaciju koju su uspostavili Perzijanci koristili su Aleksandar Makedonski i brojna druga carstva koja su oponašali perzijski sistem političke federacije. Iranska kultura proširila se većim dijelom Bliskog istoka[138], kao i upotreba perzijskog jezika.

Perzijska kultura ostavila je i snažan uticaj na samog Aleksandra koji se pred kraj života oblačio kao Perzijanac, primio Perzijance kao veći dio svoje vojske, oženio se Perzijankom iz ahemenidske dinastije, a glavni grad svog carstva premjestio je u (tada) perzijski Babilon. Ovi Aleksandrovi potezi uzrokovali su veliko neslaganje sa njegovim generalima (dijadosima).

Novonastalo Seleukidsko Carstvo objedinjavalo je ahemenidsku i helenističku kulturu, što je kasnije ostavilo duboki trag i na političko uređenje novog iranskog Aršakidskog Carstva, te kasnije Sasanidskog carstva koje je povratilo stari sjaj Perzije.

Budući da su Stari Grci prozvali Iran „Perzijom“ prema vladajućoj perzijskoj dinastiji Ahemenida, od kraja 6. vijeka p. n. e. u zapadnom svijetu sve države iranskih vladarskih dinastija nazivale su se „Perzijom“ što se zadržalo do danas (vidi: Terminologija Irana i Perzije).

Perzijsko Veliko Kraljevstvo je veoma značajno za moderni Iran, jer je ta antička država predstavljala početak dominacije Perzijanaca nad ostalim iranskim narodima što se zadržalo do današnjeg dana gdje Perzijanci čine 51% iranskog stanovništva. Osnivač carstva Kir Veliki često se naziva „ocem Irana“[139].

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Antička djela[uredi | uredi izvor]

  • Ksenofont: „Ekspedicija“ (Κυρου Ανάβασις - Anabasis)
  • Ksenofont: „Kiropedija“ (Κύρου παιδεία - Cyropaedia)
  • Herodot: „Povijesti“ (Ιστορίης Απόδειξη)
  • Diodor sa Sicilije: „Knjižnica“ (Ιστορικη Βιβλιοθήκη)
  • Strabon: „Geografija“ (Γεωγραφικά)
  • Polibije: „Povijesti“ (Histories)

Moderna djela[uredi | uredi izvor]

  • Pierre Briant: „Od Kira do Aleksandra: Historija Perzijskog Carstva“ (From Cyrus to Alexander: A History of the Persian Empire), preveo Peter Daniels, Indiana: Eisenbrauns (2002.)
  • (fr) Philip Huyse: „Antička Perzija“ (La Perse antique), Pariz, 2005.
  • Kolekcija „Pregled antičke Perzije“ (Regards sur la Perse antique), 1998.
  • (fr) Henri Stierlin: „Velikani iz Perzijskog Carstva“ (Splendeurs de l’Empire perse), Izdavač: Gründ, Pariz (2006.)
  • A. T. Olmstead: „Historija Perzijskog Carstva“ (History of the Persian Empire), Chicago, 1948.
  • Werner F. Dutz i Sylvia A. Matheson: „Perzepolis: arheološka nalazišta u Fars provinciji I.“ (Parsa (Persepolis) Archaelogical sites in Fars (I)). Yavassoli izdanja, Teheran (1998.)
  • Josef Wiesehöfer; Azizeh Azodi (prevodilac): „Antička Perzija 550. p. n. e. - 650.“ (Ancient Persia: 550 BC to 650 AD), London i New York, 2001.
  • (fr) Eugene Flandin i Pascal Coste: „Put u Perziju“ (Voyage en Perse), Pariz (1851.)
  • (fr) Georges Perrot i Charles Chipiez: „Antička historija umjetnosti u Egiptu, Asiriji, Perziji, Maloj Aziji, Grčkoj, Etruriji, Rimu“ (Histoire de l'art dans l'Antiquité, Égypte, Assyrie, Perse, Asie mineure, Grece, Etrurie, Rome). Svezak V.: „Perzija, Frigija, Lidija i Karija, Licija“ (Perse, Phrygie, Lydie et Carie, Lycie), Pariz (1890.)
  • Arthur Upham Pope: „Perzijska arhitektura“ (Persian Architecture), London (1965.)
  • Arthur Upham Pope: „Elaborat perzijske umjetnosti od prahistorije do danas“ (A Survey of Persian Art from Prehistoric Times to the Present), Izdavač: Charles Scribner’s Sons, New York (1931.)
  • Peter Green: „Grčko-perzijski ratovi“ (The Greco-Persian Wars)
  • Timelife Persians: Masters of the Empire (Lost Civilizations)
  • J. M. Cook: „Perzijsko Carstvo“ (The Persian Empire), izdavač: Shocken Books, New York (1983.)
  • Philip De Souza: „Grčko-perzijski ratovi 499.-386. p. n. e.“ (The Greco-Persian Wars 499–386 BC)
  • (de) Franz Stolze: „Perzepolis: ahemenidski i sasanidski spomenici i natpisi iz Perzepolisa, Istakhra, Pasargada, Šapura“ Persepolis, die achaemenidischen und sasanidischen Denkmäler und Inschriften von Persepolis, Istakhr, Pasargadae, Shâpur, Izdavač: A. Asher ed, Berlin (1882.)
  • Richard Hallock: „Zapisi iz Perzepolisa“ (Persepolis Fortification Tablets)
  • Richard N. Frye: „Perzijsko nasljeđe“ (The Heritage of Persia)
  • John E. Curtis: „Zaboravljeno carstvo: Svijet antičke Perzije“ (Forgotten Empire: The World of Ancient Persia), Berkeley, Los Angeles
  • Lindsay Allen: „Perzijsko Carstvo“ (The Persian Empire)
  • M. A. Dandamaev: „Politička povijest Ahemenidskog Carstva“ (A Political History of the Achaemenid Empire), Leiden, 1989.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Ostali projekti[uredi | uredi izvor]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još podataka o: Achaemenids

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h i j k l m (arhiva) R. Schmitt: „Ahemenidska dinastija“ (I. klan i dinastija), enciklopedija Iranica
  2. ^ Pierre Briant, str. 17.
  3. ^ a b Pierre Briant, str. 28.
  4. ^ E. F. Weidner: "Najstariji zapisi perzijske kraljevske kuće"
  5. ^ Herodot, 1.127.1
  6. ^ David Stronach: "Darije u Pasargadu" (Darius at Pasargadae), 1997., str. 37.-40.
  7. ^ Herodot, 1.129.1
  8. ^ Astijag, Livius.org
  9. ^ Pierre Briant, str. 43.
  10. ^ Pierre Briant, str. 46.
  11. ^ Pierre Briant, str. 64.
  12. ^ 27. dinastija: Kambiz (Crystalinks.com)
  13. ^ Pierre Briant, str. 156.
  14. ^ a b Holland, str. 177.-178.
  15. ^ a b Herodot, 6.45.1
  16. ^ Holland, str. 153.
  17. ^ a b Herodot, 6.44.1
  18. ^ Holland, str. 183.-186.
  19. ^ Herodot, 6.99.1
  20. ^ Herodot, 7.36.1
  21. ^ Bitka kod Salamine (Livius.org, Jona Lendering)
  22. ^ Pierre Briant, str. 558.
  23. ^ Pierre Briant, str. 582.-583.
  24. ^ Pierre Briant, str. 588.
  25. ^ Glineni zapisi iz Persepolisa 76.-77.
  26. ^ Glineni zapisi iz Persepolisa 79.
  27. ^ Pierre Briant, str. 590.
  28. ^ Diodor sa Sicilije XI, 71.3-6
  29. ^ Pierre Briant, str. 592.
  30. ^ Pierre Briant, str. 605.
  31. ^ Pierre Briant, str. 607.
  32. ^ Pierre Briant, str. 610.
  33. ^ Ksenofont: „Anabasis“
  34. ^ Pierre Briant, str. 640.-650.
  35. ^ Pierre Briant, str. 653.-664.
  36. ^ Pierre Briant, str. 668.
  37. ^ Pierre Briant, str. 671.
  38. ^ Plutarh, 26.4-5.
  39. ^ Historija Irana - Ahemenidsko Carstvo (Iranologie.com)
  40. ^ Pierre Briant, str. 699.-700.
  41. ^ Artakserks III (Livius.org, Jona Lendering)
  42. ^ Artakserks III. (PersianEmpire.info)
  43. ^ a b (PersianEmpire.info)
  44. ^ Artakserks IV. (Livius.org, Jona Lendering)
  45. ^ Olmstead, 1948., str. 489
  46. ^ Élien, VH XII, 43.; Plutarh - Moralia 326e, 337e, 340b
  47. ^ Uspon Darija III. (Livius.org, Jona Lendering)
  48. ^ Diodor sa Sicilije, XVII, 6.1-3; Justin X.3
  49. ^ Enciklopedija Britannica: Darije III.
  50. ^ Uspon Darija III. (Livius.org, Jona Lendering)
  51. ^ Kralj Darije III. (Gaugamela.com)
  52. ^ Darije III. (ThenAgain.info)
  53. ^ a b c Pierre Briant, str. 884.-891.
  54. ^ Enciklopedija Britannica: Darije III.
  55. ^ Smrt Darija III. (Livius.org, Jona Lendering)
  56. ^ staroperzijski dahyāva
  57. ^ starogrčka izvedenica perzijske riječi xšaçapāvan što znači „zaštitnik kraljevstva“
  58. ^ Geo Widengren: „Feudalizam u antičkom Iranu“ (Der Feudalismus im alten Iran), Köln, 1969.
  59. ^ staroperzijski bandaka DB I.21ff., IV.65-67.
  60. ^ DB I.21ff., IV.65-67.
  61. ^ Ksenofont: „Kiropedija“ (8.6.22); Ksenofont: „Anabasis“ (3.5.l5)
  62. ^ Pierre Briant, str. 91.
  63. ^ DB II.93ff.
  64. ^ Herodot, 9.113.1
  65. ^ Herodot, 1.114.1
  66. ^ Ksenofont: „Kiropedija“ (8.2.10-12, 6.16)
  67. ^ DB I.14-7
  68. ^ Olmstead, str. 122.
  69. ^ Shapour Ghasemi: "Kirov cilindar" (Iran Chamber)
  70. ^ Darijevi natpisi (DB I.22ff.); Kserksovi natpisi (XPh 49f., 51.-53.)
  71. ^ Diodor sa Sicilije, 1.95.4
  72. ^ Biblija - Knjiga o Ezri (7:11-26)
  73. ^ Herodot, 3.31.1
  74. ^ Herodot, 7.194.1-2
  75. ^ DB II.73.-76., 88.-91.
  76. ^ Darik tip IIIb (enciklopedija Iranica)
  77. ^ Herodot, 4.166.1
  78. ^ Enciklopedija Iranica: Darik
  79. ^ R.Schmitt, "Ahemenidska dinastija"
  80. ^ Enciklopedija Britannica: Darik
  81. ^ Charles Anthon, "Klasični rječnik" (A Classical Dictionary), izdavač: Harper & Brothers, New York (1841.)
  82. ^ Darik (Numizmatika - Antikviteti
  83. ^ DB I.19ff., I.22ff., 23ff.
  84. ^ Herodot, 3.96.1
  85. ^ Talent (unitconversion.org)
  86. ^ a b John William Humphrey, John Peter Oleson i Andrew Neil Sherwood: "Grčka i rimska tehnologija" (Greek and Roman technology), str. 487.
  87. ^ Robin Waterfield i Carolyn Dewald: "Herodot - Historijai" (Herodotus - The histories), 1998., str. 593.
  88. ^ "Krezov Život" (Life of Crassus), Univerzitet u Chicagu
  89. ^ Darel Engen: "Privreda antičke Grčke" (The Economy of Ancient Greece), EH.Net Encyclopedia, 2004.
  90. ^ Darije Veliki: popis satrapija s odgovarajućim porezima (Livius.org, Jona Lendering)
  91. ^ Ahemenidska Arabija (enciklopedija Iranica, M. Dandamayev)
  92. ^ Herodot, 5.52-54
  93. ^ Kraljevska cesta (Livius.org, Jona Lendering)
  94. ^ Herodot, 2.158.1
  95. ^ Strabon, 17.1.25
  96. ^ Istraživanje Kserksovog kanala u Sjevernoj Grčkoj (1991.-2001.)
  97. ^ Polibije, 10.28.3
  98. ^ Albert T. Clay: Business documents of Murashû sons of Nippur dated in the reign of Darius II, Philadelphia; Department of Archæology and Palæontology of the University of Pennsylvania, 1904.
  99. ^ a b Herodot, 7.83.1
  100. ^ O Elamitima (RaceAndHistory.com)
  101. ^ Diodor sa Sicilije, 18.48.4
  102. ^ Pierre Briant, str. 352.
  103. ^ Herodot, 7.62.1
  104. ^ Diodor sa Sicilije, 19.21.4
  105. ^ Herodot, 7.60.1
  106. ^ a b c Pierre Briant, str. 207.-211.
  107. ^ Ksenofont, 1.8.9
  108. ^ Herodot, 1.103.1
  109. ^ Philip Huyse: „Antička Perzija“
  110. ^ Pierre Briant, str. 161.
  111. ^ Ksenofont: „Kiropedija“ (VIII, 5.2)
  112. ^ Kvint Kurcije Ruf, III, 8.7.
  113. ^ Philip Huyse: „Antička Perzija“
  114. ^ Herodot, 3.117.1
  115. ^ Ksenofont: „Kiropedija“ (VI, 1.1)
  116. ^ Herodot, 1.188.1
  117. ^ Pierre Briant, str. 275.
  118. ^ starogrčka riječ eunoukhos: „čuvar dvora“
  119. ^ Pierre Briant, str. 284.
  120. ^ Herodot, 1.135.1
  121. ^ Dinon: „Persica“ (XIII, 556)
  122. ^ Pierre Briant, str. 296.
  123. ^ Artemizija I. (Irandokht.com)
  124. ^ a b c d Philip Huyse: „Antička Perzija“, str. 216.-246.
  125. ^ Pierre Briant, str. 259.
  126. ^ Pierre Briant, str. 183.-184.
  127. ^ Werner F. Dutz i Sylvia A. Matheson, str. 82.
  128. ^ Georges Cameron, „Pločice iz riznice u Persepolisu“ (Persepolis Treasury Tablets), Izdanja Orijentalnog instituta, Chicago (1948.)
  129. ^ Henri Stierlin, str. 86.
  130. ^ a b c Henri Stierlin, str. 86., 94., 102., 111. i 115.
  131. ^ Henri Stierlin, str. 78. i 79.
  132. ^ Henri Stierlin, str. 78., 92. i 93.
  133. ^ Some pigments identifications for objects from Persepolis (Janet Ambers i St John Simpson, The British Museum)
  134. ^ a b Henri Stierlin, str. 122. i 131.
  135. ^ Pasargadae Can Withstand Earthquakes (Payvand)
  136. ^ Persepolis3D: Apadana
  137. ^ Istraživanje Kserksovog kanala u sjevernoj Grčkoj (1991.-2001.)
  138. ^ Pierre Briant, str. 893.-896.
  139. ^ Kir Veliki (Niasnet.org)
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: