Srednja Azija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Karta srednje Azije koja prikazuje tri skupa mogućih granica za regiju
Srednja Azija u odnosu na ostale regije svijeta

Srednja Azija (centralna Azija; rus. Средняя Азия ili Центральная Азия, tur. "Orta Asya", perz. آسياى مرکزی, standardni mandarinski kineski 中亚/, pinyin: "Zhōngyà", arap. الوسطى "Asya al Wusta"), ogromna regija Azije koja nema izlaz na more. Iako postoje različite definicije njenih tačnih granica, nijedna definicija nije općenito prihvaćena. Uprkos neodređenosti u definisanju granica, srednja Azija ipak ima opće karakteristike. Prema jednoj karakteristici srednja Azija je historijsko bila povezana sa svojim nomadskim narodima i Putem svile. Ona je zbog toga imala ulogu raskršća u kretanju ljudi, dobara i ideja između Evrope, Bliskog istoka, južne i istočne Azije. Ponekad se naziva Unutrašnjom Azijom, a nalazi se unutar većeg evroazijskog kontinenta. Ponekad se naziva i Turkestanom.

Definicije[uredi | uredi izvor]

Ideju srednje Azije kao zasebne regije svijeta predstavio je geograf Alexander von Humboldt 1843. godine. Granice srednje Azije su predmet brojnih definicija. Mnoge knjige još uvijek nazivaju ovo područje Turkestanom, ime koje se koristilo prije Staljinove vlasti.

Najograničenija definicija je bila službena definicija Sovjetskog Saveza koji je definirao "srednju Aziju" kao područje koje obuhvata samo Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan i Kirgistan, ali ne uključuje Kazahstan. Ova se definicija često koristila izvan SSSR-a u tom razdoblju. Ruski jezik ipak ima dva različita termina: Средняя Азия (Srednjaja Azija ili "srednja Azija", uža definicija koja uključuje samo tradicionalno neslavenske, "centralnoazijske" zemlje koje su inkorporirane unutar granica historijske Rusije) i Центральная Азия (Centraljnaja Azija ili "centralna Azija", šira definicija koja uključuje "centralnoazijske" zemlje koje nikada nisu bile dio historijske Rusije). Budući da bosanski jezik također pripada grupi slavenskih jezika, ova se upotreba može primijeniti kao i kod ruskog. Ruska Federacija sada uključuje Kazahstan u svoju novu definiciju "srednje Azije".

Ubrzo nakon nezavisnosti, vođe pet bivših sovjetskih srednjoazijskih republika susreli su se u Taškentu i objavili da bi definicija srednje Azije trebala uključivati Kazahstan kao što su Ruski u nju uključivali izvorne četiri zemlje. Od tada je ova definicija postala najuobičajenom definicijom srednje Azije.

UNESCO-ova opšta historija srednje Azije napisana upravo prije raspada SSSR-a definiše regiju na temelju klime i koristi daleko veće granice. Prema UNESCO-u srednja Azija obuhvata Mongoliju, zapadnu Kinu (uključujući Tibet), sjeveroistočni Iran, Afganistan i zapadni Pakistan, srednjoistočnu Rusiju južno od tajge, bivše srednjoazijske sovjetske republike (pet "stanova" bivšeg Sovjetskog Saveza), ali čak i Punjab, sjevernu Indiju i Pakistan.

Alternativna metoda definisanja regije se temelji na etnicitetu, a posebno obuhvata područja nastanjena istočnim turskim, istočnim iranskim i mongolskim narodima. Ta područja uključuju Xinjiang, tursko/muslimanske regije južnog Sibira, pet republika i afganski Turkestan. Tibetanci se također uključuju. Navedeni narodi se smatraju "starosjedilačkim" narodima nepregledne regije.

Kolonizacija i naseljivanje Kineza, Iranaca i Rusa uslijedilo je tek kasnije.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Fizička karta srednje Azije od Kavkaza na sjeverozapadu do Mongolije na sjeveroistoku.

Srednja Azija je ekstremno velika regija raznolike geografije, uključujući visoke visoravni i planine (Tjan Šan), ogromne pustinje (Kara Kum, Kizil Kum, Taklamakan), te posebno bešumne, travnate stepe. Velik dio zemlje je presušan ili presurov za poljoprivredu . Pustinja Gobi se prostire od podnožja Pamira, 77° istočno, do planina Velikog Hingana (Da Hinggan), 116°-118° istočno.

Srednja Azija ima sljedeće geografske ekstreme:

Većina ljudi preživljava uzgojem stoke. Industrijska aktivnost je koncentrirana u regionalnim gradovima.

Glavne rijeke u regiji su Amu Darja, Sir Darja i Hari Rud. Veće vodene površine su Aralsko i Bajkalsko jezero od kojih su oba dio velikog zapadno/srednjoazijskog endoreičkog bazena koji također obuhvata Kaspijsko jezero. Oba jezera su se tokom proteklih desetljeća značajno smanjila zbog skretanja vode iz rijeka, koje utiču u njih, radi natapanja i industrije. Voda je krajnje vrijedan resurs u aridnoj srednjoj Aziji, te može dovesti do značajnih međunarodnih sporova.

Klima[uredi | uredi izvor]

Budući da srednja Azija nije okružena vodenom površinom, temperaturne amplitude su vrlo visoke.

Prema Köppenovom sistemu klasifikacije klime, srednja Azija je dio Palearktičke ekozone. Najveći biom u srednjoj Aziji je biom umjerenih travnjaka, savana i šipražja. Srednja Azija također sadrži planinske travnjake i šipražje, pustinjsko i kserično šipražje i biome umjerenih crnogoričnih šuma.

Prevladavaju područja stepske i pustinjske klime.

Historija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Historija srednje Azije

Historija srednje Azije je definisana njenom klimom i geografijom. Aridnost regije učinila je poljoprivredu teškim, a udaljenost od mora odsjekla ju je od trgovine. Stoga se u regiji razvilo nekoliko većih gradova, a prije njih su područjem dominirali nomadski konjički narodi stepa.

Odnosi između stepskih nomada i sedentarnih naroda u i oko srednje Azije dugo su bili obilježeni sukobima. Nomadski način života bio je vrlo prikladan za ratovanje, a stepski konjanici su postali jedni od vojno najmoćnijih naroda na svijetu, ograničeni samo vlastitim nedostatkom unutrašnjeg jedinstva. Veliki vođe ili promjene uvjeta periodično su organizirali nekoliko plemena u jedinstvenu silu, te su stvorili gotovo nezaustavljivu snagu. Najznačajnije su provale Huna u Evropu, napadi Wu Hua na Kinu i mongolsko osvajanje velikog dijela Evroazije.

Dominacija nomada je završila u šesnaestom vijeku pojavom vatrenog oružja koje je omogućilo sedentarnim narodima sticanje kontrole u regiji. Rusija, Kina i ostale snage su se proširile u regiju, a čitavu srednju Aziju su zauzele do kraja devetnaestog vijeka. Nakon ruske revolucije srednjoazijske regije su uklopljene u Sovjetski Savez. Mongolija je ostala nezavisna, ali zapravo je postala sovjetska satelitska država. Sovjetska područja srednje Azije doživjela su znatnu industrijalizaciju i izgradnju infrastrukture, ali i potiskivanje lokalnih kultura, stotine hiljada smrti od neuspjelih kolektivizacijskih programa, te trajnu ostavštinu etničkih napetosti i ekoloških problema.

Raspadom Sovjetskog Saveza pet zemalja je dobilo nezavisnost. U svim novim državama službenici bivše Komunističke partije zadržali su se na vlasti kao lokalni moćnici. U nijednoj državi nema više represije kakva je bila u svojetskim vremenima, ali nijedna se nova republika ne može smatrati funkcionalnom demokratijom. Ostali dijelovi srednje Azije ostali su pod vlašću Kine ili Rusije.

Geostrategija[uredi | uredi izvor]

Srednja Azija je dugo bila strateška lokacija jedino zbog svoje blizine nekoliko velikih sila na evroazijskoj kopnenoj masi. Sama regija nikada nije držala dominantno stacionarno stanovništvo niti je mogla upotrijebiti prirodne resurse. Stoga je rijetko kroz historijsku bila sjedište sile za neko carstvo ili uticajnu državu. Poput Bosne u evropskoj historiji, srednja Azija je bila podijeljena, ponovno podijeljena, pokorena do nestanka i fragmentirana ponovno i ponovno. Srednja Azija je služila više kao borilište za vanjske sile nego kao sila u svojem vlastitom pravu.

Srednja Azija ima i prednosti i nedostatake svoje središnje lokacije između četiri historijska sjedišta sila. Zbog svoje središnje lokacije ima pristup trgovačkim putevima ili linijama napada svih regionalnih sila. U drugu je ruku srednja Azija kroz historiju bila neprestano ranjiva na napade sa svih strana. To je uzrokovalo političku fragmentaciju ili potpuni vakuum snaga, jer su srednjom Azijom sukcesivno dominirale druge snage.

  • Na sjeveru su stepe omogućile brzu pokretljivost, prvo nomadskih konjaničkih ratnika poput Huna i Mongola, a kasnije ruskih trgovaca koji su na kraju bili potpomognuti željeznicom. Kako se Rusko carstvo širilo na istok, ono je prodiralo u srednju Aziju prema moru u potrazi za toplim morskim lukama. Sovjetski blok je učvrstio dominaciju sa sjevera, te pokušao projicirati snagu prema jugu sve do Afganistana.
  • Na istoku je demografska i kulturna težina kineskih carstava neprestano potiskivala prema srednjoj Aziji. mongolska dinastija Yuan je osvojila dijelove istočnog Turkestana i Tibeta, a kasnija dinastija Manchu je ponovno osvojila ta područja nekoliko vijekova kasnije. Kao dio sino-sovjetskog bloka, Kina je progutala Tibet. Sino-sovjetskom podjelom Kina je prenijela silu na srednju Aziju kako bi se usprotivila ruskoj dominaciji u regiji. Najpoznatiji slučaj sukoba interesa bio je Afganistan.
  • Na jugoistoku srednje Azije se osjećao demografski i kulturni uticaj Indije, posebno u Tibetu, Hindukušu i blago iza njih. Nekoliko historijskih indijskih dinastija, posebno one smještene uz rijeku Ind proširile su se na srednju Aziju. Indijska je mogućnost prenošenja sile na srednju Aziju bila ograničena zbog planinskih lanaca u Pakistanu, te kulturnih razlika između hinduske Indije i onoga što je kasnije postala većinom muslimanska srednja Azija.
  • Na jugozapadu su se srednjoistočne sile proširile na južna područja srednje Azije (obično Uzbekistan, Afganistan i Pakistan). Nekoliko perzijskih carstava je osvojilo i ponovo zauzelo dijelove srednje Azije. Helensko Carstvo Aleksandra Velikog prostiralo se u srednjoj Aziji. Dva arapska islamska carstva vršila su znatan uticaj širem regije, a moderna država Iran je također poput drugih projicirala uticaj na regiju.

U post-hladnoratovskom dobu srednja Azija je etnički lonac sklon nestabilnosti i sukobima bez smisla nacionalnog identiteta, već radije nered historijskih kulturnih uticaja, plemenskih i klanskih odanosti i religijskog žara. Projiciranje uticaja na područje ne dolazi samo iz Rusije nego i iz Turske, Irana, Kine, Pakistana, Indije i Sjedinjenih Država:

  • Rusija nastavlja dominirati političkim odlučivanjem širom Kavkaza i bivših SSR-a, iako te zemlje odbacuju svoje postsovjetske autoritarne sisteme, pa ruski uticaj polagano slabi.
  • Turska ima nešto uticaja zbog etničkih i lingvističkih veza s turskim narodima srednje Azije, kao i zbog činjenice da kroz nju prolazi naftovod do Mediterana.
  • Iran, sjedište historijskih carstava koja su kontrolirala dijelove srednje Azije, ima historijske i kulturne veze s regijom, a utrkuje se u izgradnji naftovoda od Kaspijskog jezera do Perzijskog zaliva.
  • Kina, koja već kontrolira Xinjiang i Tibet, projicira znatnu snagu na regiju, posebno u energetskoj/naftnoj politici (na primjer, kroz Šangajsku organizaciju za saradnju).
  • Pakistan, velika ali nestabilna država koja posjeduje nuklearno oružje, pomagala je u održanju talibanske vlasti u Afganistanu, te je sposobna za vježbanje uticaja. Za neke srednjoazijske države najkraći put do okeana leži kroz Pakistan. Pakistan traži prirodni plin od srednje Azije, pa podupire razvoj plinovoda iz srednjoazijskih zemalja.
  • Indija, nuklearna sila u usponu, trenira uticaj u regiji, posebno u Tibetu s kojim ima kulturne sličnosti. Indija se vidi kao potencijalna protuteža regionalnoj moći Kine.
  • I SAD je sa svojim vojnim interveniranjem u regiji, te naftnom diplomatijom, također značajno uključen u regionalnu politiku.

Naftna politika[uredi | uredi izvor]

Vidi: Naftna geostrategija, Naftovodi, Kaspijsko jezero, Naftna politika

Rat protiv terora[uredi | uredi izvor]

U kontekstu američkog rata protiv terora, srednja Azija je još jednom postala centar geostrateških proračuna. Vlada SAD-a je unaprijedila status Pakistana u "glavnog ne-NATO saveznika" zbog njegove glavne uloge u služenju kao početne tačke za invaziju Afganistana, osiguravajući obavijesti o Al-Qaedinim operacijama i predvodeći lov na Osamu bin Ladena za kojeg se vjeruje da je još uvijek u regiji. Afganistan je služio kao skrovište i izvor podrške Al-Qaede pod zaštitom Mullah Omara i Talibana. Zbog toga je pokrenuta američka invazija 2001, a u toku su rekonstrukcija i napori u iskorjenjivanju droge. Nakon što su u Uzbekistanu i Kirgistanu uspostavljene američke vojne baze, Rusija i Narodna Republika Kina iskazale su vlastitu zabrinutost nad stalnom američkom vojnom prisutnošću u regiji.

Smatra se da su NRK i Rusija kao i nekoliko bivših SSR-a preuzeli prednosti rata protiv terora kako bi povećali pritisak na separatističke etničke manjine. Kina je poduzela oštre poteze protiv uighurskih separatista u Xinjiangu, dok je Rusija s većom intenzivnošću nastavila drugi rat u Čečeniji. Washington, koji smatra Rusiji i Kinu strateškim partnerima u Ratu protiv terorizma, zatvorio je oko na te akcije. Etnički raznolike bivše SSR-e, posebno Uzbekistan, reklasificirale su separatističke napade kao terorističke napade, te su nastavile opresivnije politike.

Kultura[uredi | uredi izvor]

Religije[uredi | uredi izvor]

Islam je najraširenija religija u bivšim sovjetskim srednjoazijskim republikama, Afganistanu, Xinjiangu i perifernim zapadnim regijama. Većina srednjoazijskih muslimana su suniti, iako šiiti čine veliku većinu u Azerbajdžanu, a u Afganistanu i Pakistanu postoje znatne šiitske manjine. Tibetanski budizam je najrašireniji u Tibetu, Mongoliji i južnim ruskim regijama Sibira gdje je također popularan šamanizam. Rastuća han kineska migracija prema zapadu od uspostave NRK je dovela konfucijanizam i ostale religije u regiju. Nestorijanizam je bio oblik hrišćanstva koji se najviše prakticirao u regiji u prethodnim zemljama, ali sada je najveća denominacija Ruska ortodoksna crkva čiji mnogi članovi žive u Kazahstanu. Buharski židovi su nekada bili znatna zajednica u Uzbekistanu, ali su gotovo svi emigrirali tokom proteklih godina.

Umjetnost[uredi | uredi izvor]

Na raskršću Azije šamanističke prakse žive usporedno s budizmom. Stoga se Yama, Gospodar Smrti, poštovao u Tibetu kao duhovni zaštitnik i sudac. Mongolski budizam posebno je uticao na tibetanski budizam. Kineski car Qianlong je u 18. vijeku bio tibetanski budist, pa je ponekad putovao iz Beijinga do drugih gradova radi osobnog religijskog štovanja.

Ljudske lobanje i odrubljene glave, koje su činile vijenac na Yaminoj kruni i ogrlici, davale su koncept veličine koju je Yama očekivao da mu se iskaže kad bi se neko suočio sa smrću.

Ova određena Dharmapala je oslikano drvo visoko 120 cm.

Srednja Azija također ima domorodačke i antičke oblike rap muzičkog stila koji je star preko 1000 godina. Uglavnom ga prakticiraju u Kirgistanu i Kazahstanu akyni, lirski improvizatori. Oni učestvuju u lirskim borbama koje se nazivaju aitysh ili alym sabak. Tradicija je nastala iz ranih pjesničkih usmenih historičara. Obično pjevaju uz pratnju žičanog instrumenta—u Kirgistanu uz trožični komuz, a u Kazahstanu uz slični dvožični instrument. Neki također uče pjevati Manas, kirgistansku epsku poemu (oni koji isključivo nauče Manas bez bavljenja rapom nazivaju se manaschi). Tokom sovjetske uprave akyn rap su kooptirale vlasti, pa mu je na kraju pala popularnost. Padom Sovjetskog Saveza doživio je ponovni procvat, iako aykni još uvijek koriste svoju umjetnost u kampanji za političke kandidate. [1]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Prema najopsežnijoj definiciji u srednjoj Aziji živi više od 80 miliona ljudi što je oko 2% ukupnog azijskog stanovništva. Od azijskih regija manji broj ljudi ima samo sjeverna Azija. Gustoća stanovništva iznosi 9 stanovnika na km2, što je daleko manje od 80.5 stanovnika po km2 koliki iznosi na cijelom kontinentu.

Glavni jezici
srednje Azije
turski jezici
iranski jezici
ostali glavni jezici
Linguae francae

Jezici[uredi | uredi izvor]

Jezici većine stanovnika bivših sovjetskih srednjoazijskih republika dolaze iz turske jezične grupe. Turkmenski, koji je blisko povezan s turskim (oba su članovi oguske grupe), govori se većinom u Turkmenistanu i Afganistanu, Iranu i Turskoj. Kazaški, kirgiski i tatarski su srodni jezici grupe kipčak turskih jezika, a govore se širom Kazahstana, Kirgistana i Tadžikistana, te u Afganistanu, Xinjiangu i Qinghaiu. Uzbečki i ujgurski se govore u Uzbekistanu, Tadžikistanu i Xinjiangu. Ruski govore etnički Rusi u srednjoj Aziji, a širom bivših sovjetskih srednjoazijskih republika je lingua franca. Kineski ima jednaku dominantnu prisutnost u Unutrašnjoj Mongoliji, Qinghaiu i Xinjiangu.

Turski jezici pripadaju mnogo većoj altajskoj jezičnoj porodici, koja uključuje mongolski. Mongolski se govori širem regije Mongolije i u Qinghaiu i Xinjiangu.

Iranski jezici su se nekada govorili u čitavoj srednjoj Aziji, ali nekada istaknuti sogdijanski, baktrijski i skitijski jezici danas su izumrli. Ipak se u regiji još govori perzijski jezik, koji se lokalno naziva dari ili tadžik. Pašto se govori u Afganistanu i zapadnom Pakistanu.

Tibetanski jezik govori oko šest miliona ljudi koji žive na Tibetanskoj visoravni i u Qinghaiu.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: