Put svile

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Važni svjetski trgovački putovi u 1. vijeku (podebljane linije pokazuju tok puta svile)

Put svile je naziv za mrežu karavanskih puteva čiji glavni cilj je bio povezivanje sredozemlja sa istočnom Azijom. Ovaj naziv je prvi koristio Ferdinand von Richthofen, Nijemac koji je živio u 19. vijeku, iako su još Bizantinci koristili sličan naziv.

Nastanak i historija[uredi | uredi izvor]

Još u najstarija vremena postojale su veze između Kine i Evrope. Zasnivale su se na razmjeni trgovačke robe, omogućavale diplomatske kontakte i doprinosile spoznajama o drugim kulturama. Te veze nisu bile kontinuirane, odvijale su se uglavnom preko posrednika i uvijek nanovo bile prekidane i na duže vrijeme kada su trgovina, saobraćaj i razmjena informacija bili ometani.

Odlučujuća politička pretpostavka za potpuno otvaranje istočnog kraja puta svile bila je kineska ekspanzija prema zapadu. U vrijeme vladavine cara Han Vua (Vu Di) (141.-87. p. n. e.) (dinastija Han) carstvo se gotovo udvostručilo. Na opasnosti na granicama reagirao je osvajanjem neprijateljskih područja. Njegove vojske prodirale su daleko na sjever, jug i zapad, osvajajući brojne susjedne države. Pobjeda nad Čing-nuima donijela mu je konačnu kontrolu nad centralnom Azijom. Vuova vojska zauzela je Pamir i Fargonu, i time su mogli biti otvoreni putevi između Kine i Zapada. Trgovina putom svile je procvala, a u glavni grad carstva Han dolaze luksuzna roba i putnici sa Zapada.

Dok je sad istočni dio puta bio relativno siguran, dugi sukobi između Rimljana i Parta prijetili su da zapadni dio puta svile pretvore u bojno polje. August uspijeva diplomatskom spretnošću sklopiti na neko vrijeme mir s Partima, što čini i zapadni dio puta sigurnijim, pa trgovina sa dalekim Istokom ponovo oživljava.

Put svile doživljava novi procvat u vrijeme dinastije Tang (618.-907.) kada ona oduzima Perzijancima prevlast na putu svile. Drugi car dinastije Tang, Tang Taizong, dovodi pod svoju kontrolu velike dijelove središnje Azije kao i Tamirsku zavalu. Bizantinci uspijevaju vratiti dijelove svojih ranijih posjeda u Aziji, i time sebi osiguravaju pristup putu svile. Bizant ostaje glavno trgovište za robu s istoka. U razdoblju "pet dinastija" unutrašnja stabilnost dinastije Tang nije se mogla održati, pa susjedni narodi ponovo napadaju karavane.

Odlučujući doprinos direktnom povezivanju Azije i Evrope dali su Mongoli u 13. vijeku. Mongolska osvajanja omogućila su period redovnih i raznovrsnih kontakata. Čim bi u novoosvojenim područjima osigurali red i stabilnost, Mongoli su uspostavljali kontakte sa strancima. Usprkos svojoj ogromnoj želji za osvajanjem i vlašću, bili su gostoljubivi prema stranim putnicima, pa i u slučajima kad su putnici bili iz zemalja čiji vlastodršci nisu priznavali mongolsku vlast. U to vrijeme ponovo dolazi do intenzivnog porasta razmjene roba, ljudi i znanja.

Mongolsko carstvo nije bilo dugovječno. Već 1262. počinje raspadanje tog divovskog carstva, iako je istočni dio pod vladavinom Kublaj kana ostao stabilan duže vrijeme. Kineski nacionalizam je ponovo oživio. 1368. se u Kini prekida vladavina stranaca dolaskom na vlast dinastije Ming koja je zastupala agresivnu politiku prema mongolskim plemenima. Usprkos miru u vrijeme vladavine Mongola tim područjima, trgovina duž puta svile nikada više nije dosegla obim kao u vrijeme Tang dinastije. Trajno opadanje značenja puta svile počelo je još u vrijeme dinastije Song, a poticaj tom padu dao je porast kineske pomorske trgovine kao i velike carinske dadžbine koje su zahtijevali Arapi. Slijedom toga nastaju nova trgovinska središta u jugoistočnoj Aziji.

Na pomorskim putovanjima nije bilo opasnosti dugih kopnenih putovanja i troškova za posrednike. Sa ekspanzijom evropskih pomorskih sila na početku novog doba put svile konačno gubi značenje. Trgovinu putem svile zamjenjuju brodovi, a kineski trgovci svojim džunkama dolaze do Indije i Arabije. Od vremena dinastije Song Evropljani su bili jako ograničeni u trgovanju s Kinom. U vrijeme pomorske ekspanzije jedan od glavnih ciljeva bio je ponovo otkriti morski put do bajkovitog Kitaja (Kina). Tek 1514. Portugalci stižu do Kine i brzo uspostavljaju živu trgovinu, koju kasnije preuzima Španija. Od sredine 16. vijeka Kina izvlači najveću dobit od evropskih kolonija u novom svijetu (Amerika). Oko 70% tamo dobijenih plemenitih metala prebacivalo se u Kinu, kako bi se u Kini kupila roba za Evropu. S vremenom, brodovi trgovinskih kompanija zamjenjuju put svile kao vezu s istočnom Azijom za nabavku luksuzne robe i umjetničkih predmeta za plemstvo u Evropi.

U najnovije vrijeme put svile ponovo dobija na značaj. Gradnja puteva, potaknuta otkrićem velikih nalazišta nafte u tim područjima, olakšala je pristup tim neprijatnim, divljim područjima koja se industrijaliziraju. Ponovo se otvaraju trgovinski putevi, a postaju značajni i za turizam.

Evropski trgovac na Putu svile viđen očima kineskog umjetnika (Dinastija Tang, 7. vijek)

Međukontinentalna razmjena putem svile[uredi | uredi izvor]

Putom svile nisu se kretale samo robe kao začini, svila, staklo i porculan. S trgovinom su putovale i religije i kulture. Tako je putom svile u Kinu i Japan došao i budizam i tu postao prevladavajuća religija. I kršćanstvo je tim putem došlo do tadašnjeg glavnog grada, kako je dokumentirano na jednoj kamenoj ploči u današnjem Xi'anu. Duž puta svile su do Arapa, a od njih kasnije i u Evropu stigli znanje o papiru i barutu.

Trgovina[uredi | uredi izvor]

Za Zapad je svila bila najvažnija trgovačka roba koja je prolazila Putem svile. Cijeli put je upravo i dobio ime po tom proizvodu. Međutim, to ime iskrivljuje stvarnost trgovine, jer su osim svile tim trgovačkim putom razmjenjivane i druge robe. Karavane koje su išle prema Kini nosile su, između ostalog, zlato, slonovaču, drago kamenje i staklo. Iz Kine prema Evropi prevoženi su prije svega krzno, keramika, žad, bronza, lak i željezo. Uz put, dio tih dobara zamjenjivan je, i mijenjao je više puta vlasnike prije nego što bi stigao na krajnje odredište. Pored svile, sve do novijeg vremena su vrlo važna roba za razmjenu s jugoistočnom Azijom bili začini. Koristilo ih se ne samo kao začine, nego i kao lijekove, anestetike, afrodizijake, parfeme ali i za pripremu "čarobnih napitaka".

Svila je ipak bila najvažniji kineski proizvod. Razvoj tkanja svile može se pratiti unatrag sve do 2. milenija p. n. e. Proizvodnja svile u količinama dostatnim i za izvoz razvila se tek završetkom "vremena posvađanih carstva" u 3. vijeku p. n. e. U to vrijeme je svila bila izuzetno rijedak materijal na Zapadu, kao purpur i staklo ubrajala se u luksuznu robu Rimskog carstva. Skromnu količinu ovog skupocjenog materijala mogli su sebi priuštiti tek najbogatiji. U vrijeme Augustovog mira, kad je i zapadni dio puta svile bio siguran, rimski gornji sloj izražavao je povećanu "glad" za svilom, začinima i draguljima, htjelo se oponašati bogati stil života Dalekog istoka.

Organizacija trgovine[uredi | uredi izvor]

Veliki problem je bila sigurnost trgovačkih putova. Od Kine do Egipta razbojnici su napadali karavane na najužim mjestima puta, otimajući im robu. Zbog toga je carstvo Han dodjeljivalo karavanama posebnu vojnu pratnju, a i produžili su kineski zid uz karavanski put.

Organizacija međukontinentalne trgovine bila je vrlo zahtjevna. Trebalo je na jednom mjestu okupiti brojne životinje, veliki broj goniča i tone trgovačke robe, a onda sve to pokrenuti. Uz to, trebalo je brinuti o očuvanju života ljudi i životinja na dugom putu uz teške klimatske i geografske uvjete. Trgovci obično nisu putovali cijelim putem da bi prodali robu. Trgovina se odvijala preko više posrednika. Dok su zapadni dio puta svile dugo kontrolirali Parti, a kasnije Sasanidi, u središnjim dijelovima Azije razmjenom su dominirala prije svega nomadska plemena. Kao prijevozno "sredstvo" veliki, vjerojatno i najveći, značaj imale su dvogrbe deve porijeklom iz središnje Azije. Njihova prednost pred jednogrbim je ta što su manje osjetljive na temperature a imaju i zimsko krzno. Tim osobinama su dobro prilagođene obilježjima kontinentalne klime koja vlada stepama i brdskim područjima s velikim visinskim razlikama. Zbog tih osobina dvogrbe deve se koriste od početka trgovinskih odnosa.

Razmjena kultura i tehničkih novosti[uredi | uredi izvor]

Zapadnoazijski i kineski budist, Bezelkik, 9. vijek

Razmjena tehničkih dostignuća, kulturnih dobara i ideologija događala se manje smišljeno i sporije od razmjene roba. Daleka putovanja svih vrsta, bilo iz komercijalnih, političkih, diplomatskih ili misionarskih razloga, poticali su kulturnu razmjenu između različitih društava. Pjesme, priče, religiozne ideje, filozofski nazori kao i naučne spoznaje razmjenjivale su se između putnika. Značajne tehnike, kao proizvodnja papira i štampanje knjiga, hemijski procesi kao destilacija i efikasnija konjska oprema i jahaći stremen proširili su se Azijom.

Širenje vjera putem svile[uredi | uredi izvor]

Naročito dugotrajno dobro koje se širilo putom svile bile su vjere. Tako je naprimjer sjevernim putom budizam stigao iz Indije u Kinu i Japan, uglavnom u vrijeme Sjeverne Vei dinastije u 4. i 5. vijeku. Širenje kršćanstva istočno od Male Azije, uz manje izuzetke, bilo je moguće tek s početkom sasanidskog carstva u 3. vijeku. Iako kršćanstvo nije nikada postalo prevladavajuća vjera u središnjoj i istočnoj Aziji, put svile korišten je za prodiranje do kineskih granica. U vrijeme Mongolskog carstva nestorijansko kršćanstvo, poteklo od grčkog teologa Nestorija, bilo je kulturno oružje s kojim se moralo računati (vidi: Asirska Crkva Istoka).

Širenje kršćanstva bilo je puno skromnije u usporedbi s islamom koji je daleko nadmašio sve druge religije. Nakon Muhammedove smrti 632. godine islam se brzo širi Arabijom, a u sljedećih sto godina osvaja jednu po jednu stare rimske provincije: prvo Siriju, zatim Egipat pa cijelu sjevernu Afriku. Uskoro zapadni kraj puta svile, a time i kontrola ukupne transazijske trgovine, dolazi pod islamsku kontrolu. Nakon osvajanja Perzijskog carstva nastavlja se prodiranje islama prema istoku. U početku se širi gradovima duž puta svile, a kasnije i u njihovoj široj okolini. I u središnjoj Aziji, Kini i Bengalu te kasnije i u Indoneziji nastaju muslimanske zajednice, ali bez vojnog osvajanja ili političke apsorpcije.

Putem svile širili su se i zoroastrizam i manihejstvo, oboje perzijskog porijekla.

Širenje bolesti[uredi | uredi izvor]

Poput religioznih ideja ili kulturnih dobara, putom svile prenosile su se i bolesti i infekcije. Putnici su pomagali uzročnicima širenje u populacije koje nisu imale ni naslijeđen ni stečeni imunitet na bolesti koje izazivaju. Tako je dolazilo do epidemija koje su mogle imati dramatične posljedice.

Najpoznatiji takav slučaj širenja bolesti potom svile s vrlo ozbiljnim posljedicama bilo je izbijanje kuge u 14. vijeku. U Kini kuga izbija 1330. Ova smrtonosna bolest koja napada glodare, a sa životinja na ljude prenose je buhe, i vrlo je zarazna. Dugo vremena se kuga pojavljivala samo u južnokineskoj pokrajini Junan. Početkom 14. vijeka mongolske jedinice raznose zaražene buhe velikim dijelovima Kine. Dalje se kuga brzo širi putem svile i stiže trgovačkim brodovima iz Kaffe na poluostrvo Krim 1348. a zatim i u srednju Evropu. Ovako brzo širenje kuge posebno je bilo potpomognuto trgovinom krznima.

Značenje puta svile danas[uredi | uredi izvor]

Put svile danas ima još samo romantično, pustolovno značenje. Putovanja "tragom Marka Pola" privlače sve veći broj turista u ova zabačena područja. Kina je vrlo brzo spoznala veliki turistički potencijal tih područja, što je rezultiralo restauriranjem raznih objekata i spomenika kulture duž puta svile, a brigu o tim objektima vode službene instance. Pored toga, arheološkim iskopavanjima pokušava se ući u trag načinu života ovih područja u tom vremenu. Putnici duž Taklamakan pustinje sreću prije svega ruševine gradova i ostatke pećina. Najvažnija zanimljivost je stanovništvo i njihov do danas sačuvan isti način života.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Commons
Commons: Put svile