Umjetnost drevnog Egipta

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Stari Egipat označava najstariju i najtrajniju ljudsku civilizaciju i kulturu koja je trajala gotovo nepromijenjena oko 3000 g. (bez prekida od 3100. do 30. god. p. n. e.).

U Egiptu su smatrali da je ljudski oduprijeti se prolaznosti i težiti za trajanjem "u vječnost". "Ljudski život je prolazan, ali spomenici traju vječno" je jedno od osnovnih načela na kojima počiva Egipatska umjetnost. Jedan od načina da ostvare ovu filozofiju bila je gradnja objekata i kipova koji su bili otporni na djelovanje godina. Egipatska umjetnost je samostalna, nikad podložna drugim utjecajima nego nasuprot tome potencijalni osvajači su uzimali Egipatske običaje. Dakle, tokom tri hiljade godina nije bilo velikih promjena u stilu, u štovanju jedne umjetnosti koja je sebi postavila velike norme: monumentalna arhitektura, vrlo stroge simetrije, stroga skulptura visokog stepena figuracije i dekorativno, plošno slikarstvo strogih pravila. Egipatski umjetnik je službenik političke i vjerske hijerarhije; bio je obični zanatlija, anoniman, a sva je slava pripadala faraonu koji je djela naručivao i potpisivao.

Kompleks piramida u Gizi, oko 2500. p. n. e.

Dar Nila[uredi | uredi izvor]

Svoju dugotrajnost Egipat može zahvaliti jedinstvenom geografskom položaju neprohodnih pustinja na istoku i zapadu (Sahara), mora na sjeveru i visokih planina na jugu. Dakle, Egiptu nisu bile potrebne zidine da ga čuva od neprijatelja, a najveće blago koje su imali bila je plodonosna rijeka – Nil. Nilom je kroz pustinju protjecalo dovoljno vode za napajanje ljudi i stoke, i za natapanje obradnih polja, a osobito dragocjen je bio zbog redovitog izlijevanja koje je natapalo zemlju i nanosilo plodonosni mulj. Kako je blagostanje Egipćana ovisilo je o svakidašnjem pojavljivanju sunca i godišnjem razlijevanju rijeke, prirodne sile su se smatrale bogovima kojima je trebalo laskati i prinositi im žrtve. Većina bogova predstavlja prirodne sile, a prikazivani su obično kao životinje, pa je tako sokol bio simbol sunca, kobra - žetve itd. Egipćani su vjerovali da bogovi imaju iste potrebe kao i ljudi stoga su bogovima donosili hranu i piće, molili da primi posjetioce, čak su im i skidali noćnu odjeću. Bogovi su putovali u procesijama i narod mu se okupljao i klicao. Pojedinci koji bi se nečim istakli mogli su biti proglašeni božanstvima, ali vrlo rijetko.

Faraon je kod Egipćana vrh državnog aparata i vjerske moći, smatrao se i bogom i svećenikom. Takva trajna funkcija te ličnosti jedna je od kontradikcija Egipatske religije. U umjetnosti, Faraon je prikazivan kao naručitelj i inspirator. Zato se u Egiptu vrijeme i računalo po egipatskim dinastijama, mi razlikujemo 6 glavnih perioda: Staro carstvo, Prvi prijelazni period, Srednje carstvo, Drugi Prijelazni Period, Novo carstvo i Treći prijelazni period.

Gradovi[uredi | uredi izvor]

U Egiptu nisu postojali gradovi kakvi su postojali u Mezopotamiji i onakvi kako mi zamišljamo grad jer je stanovništvo zbog izvrsnog navodnjavanja bilo apsolutno raspršeno po cijelom toku rijeke Nil. Egipatski gradovi su otvoreni, nemaju zidina, a prostorno su organizirani u odnosu prema Nilu, tako da ulice mijenjaju smjer kako rijeka zakreće. Društvene zgrade (hramovi, kraljevske palače, državni uredi itd.) nisu bile koncentrirane na jednom mjestu već razasute po cijelom gradu. Ostale građevine (npr. stambene kuće ili naseobine radnika-graditelja) bile su pravougaonih oblika, napravljene od mulja i trstike i imale su hipostilno osvjetljenje (uzdignuti središnji dio kako bi bio više osvijetljen).

Piramide[uredi | uredi izvor]

Imhotepova stepenasta piramida faraona Džosera u Sakkari, 2630.-2611. god. p. n. e.

Egipatska umjetnost je od početka obilježena smrću, tj. obredima koji prate odlazak faraona na drugi svijet. Tako je i egipatska arhitektura služila uglavnom veličanju bogova i pokojnog faraona kojima su podizani hramovi i grobnice. Faraonovi posmrtni ostaci, mumificirani i položeni u sarkofag smještani su u golemu grobnicu koja je neka vrsta pročišćivača na njegovom putu u vječnost. Prve grobnice nazivaju se Mastabe (arapski – sjedalica) i tipična za Donji Egipat, to su grobnice pravougaone osnove, napravljene od cigli ili kamena, a sastoje se od tzv. bunara (koji se nalazi u sredini objekta i služi za smještaj sarkofaga koji bi se zatrpao kamenjem) i kapele (koja je bila u visini zemlje i služila je za pogrebne darove. oblik iz kojeg će se razviti piramida. Tipično za mastabu starog carstva su tzv. lažna vrata koja pokazuju pokojnika (njegovo KA – dušu). Ona su ograničena stubovima i arhitravom (gredom na dva stupa). Prema važnosti hrama vrata su bila različite veličine, od 50 cm pa dalje.

Presjek Keopsove piramide. Legenda: 1.ulaz, 2.silueta izvornog pokriva, 3.tunel, 4.lažna grobnica, 5.tunel, 6.ulaz u galeriju, 7.kraljičina odaja, 8.velika galerija, 9.ulaz, 10.kraljevska odaja, 11.granitni svodni blokovi, 12.kanali.

Evolucijom mastabe došlo je do izgradnje tzv. stepenastih piramida od kojih je najznačajnija ona faraona Džosera iz III. dinastije (Staro Carstvo). U Saqqari na mjestu stare mastabe u koju su se sahranjivale kraljica i kraljevska djeca nije bilo dovoljno mjesta za faraona Džosera, pa je Imhotep, prvi poznati arhitekt, povećao osnovu od kvadrata u pravokutnik i na nju dodao još 4 terase - platforme, a kasnije još dvije. Pretpostavlja se da je ovakva simbolika koja vodi stepenasto prema nebu trebala olakšati uzlet duše pokojnika prema vrhovnom bogu suncu - Ra. Džoserov kompleks, pored piramide, sadržavao je ulaznu kapiju, trijem, kapele i sve je bilo opasano velikim zidom.

Naziv piramide potječe iz grčkog jezika i znači kolač od žita, vjerovatno su stoga piramide u Bibliji nazvane egipatskim žitnicama. Neke piramide nisu nikad bile korištene kao grobnica vladara, jedna teorija smatra da su te piramide bile samo nadgrobni spomenici.

Najpoznatiji kompleks piramida je pored Gize (Gizeh), faraona Keopsa, Keframa i Mikerina (IV. dinastija). Najstarija i najveća je Keopsova piramida (230 x 148 m), pored nje su 3 manje oštećene - najvjerovatnije od njegovih kćeri. Monumentalni volumen piramide je jako zatvoren, gotovo puno geometrijsko tijelo ravnih stranica. Na površini bilo je oklopljeno najglatkijim pločama koje su reflektirale svjetlo i u golemom prostranstvu pustinje odavale istinski zapanjujući dojam na promatrača. U unutrašnjosti, piramida se sastoji od uskih mračnih hodnika koji vode do glavne faraonove grobne komore koja je, u odnosu na monumentalni volumen zida piramide, jako mala (10 x 5 x 5 m). Od glavne sobe nalazi se niz prostorija različitih vjerskih namjena, a zanimljiv je i maleni tunel za zrak koji gleda na sazviježđe Oziris, jedinu nepokretnu tačku na noćnom nebu koje se ne miče i koje je vjerovatno služilo kao orijentacija pri gradnji. Plan svake piramide je drugačiji, samo je ulaz uvijek na sjevernoj strani. Druga piramida je Keopsovog sina Kefrema, a treća, najmanja, Kefremovog sina Mikerina.

Hramovi[uredi | uredi izvor]

Ulaz s pilonima Amonovog hrama u Karnaku, oko 2000. p. n. e.
Kapiteli hrama u Karnaku

Ispred svake od navedenih piramida nalazi se kompleks hramova. Od Hrama u dolini, pored Nila, polazi strma uzlazna cesta te vodi do hrama mrtvih neposredno smještenog ispred piramide, a piramidu smatramo monumentalnim završetkom cijelog kompleksa. Hram u dolini i hram mrtvih obično se sastojao od ulaza sa pilonima (zidovi u obliku krnjih piramida), hodnika, jedne ili dvije hipostilne dvorane (dvorane sa stupovima, grč. hipo = više, stil = stup), dvorišta sa statuama i jednom ili više kapela. Na ovaj način gradit će se skoro svi egipatski hramovi.

Takav je i Amonov hram u Karnaku (Carnacu), koji je građen od XII dinastije (Srednje Carstvo) do Ptolomeja (XXX dinastija), oko hiljadupetsto godina. Sam hram dug je 355 m, a do njega vodi aleja sfingi dugačka 400 i široka 20 m. Započinje pilonima, nastavlja se hipostilnom dvoranom i središnjom dvoranom sa svetištem. Pravocrtni hod od portala, kroz sve geometrijske prostorije, do svetišta određuje prostor hrama. Ovo je arhitektura straha, jer piloni daju lažni dojam da se na njih možemo popeti, hipostilne dvorane sa preglomaznim stubovima su zastrašujuće i tamne, a pogled sprijeda nam stvara lažni dojam prohodnosti do svetišta kojem su mogli pristupiti samo odabrani. Pristup prvoj prostoriji bio je dozvoljen svima, hipostilnoj dvorani samo plemićima i svećenicima, svetištu samo svećenicima i faraonu, a u svečanu salu je ulazio samo faraon.

Sesostrisov kiosk (odmaralište, privremeni oltar) u Karnaku, između 2000-1800. p. n. e.

Arhitektura Egipta, kako je doživljavamo, je u boji kamena, ali prvobitno je bila ukrašena bojom i potpuno oslikana reljefima, natpisima ili slikama na zidu. Zanimljivi su i egipatski kapiteli (grč. glava) stubova koje možemo usporediti sa ljudskom figurom. Kako na figuri ljudsko lice najviše izražava karakter pojedinca, tako su kapiteli u egipatskom hramu najizražajniji i najdorađeniji. Egipatski kapiteli su uglavnom oblikovani prema biljnom svijetu: uski, kao sastavljeni od snopa valjkastih traka papirusa ili široki, valovita obrisa, na uzoru cvijeta lotosa.

Iz razdoblja Srednjeg Carstva inače nema arhitektonskih spomenika, jer su bili uglavnom građeni od cigle, skromnih razmjera, izvana obloženi oplatom od kamena koja je svuda propala. U to vrijeme je rođena težnja da se dostigne veličina starog carstva, ali se istovremeno želi napraviti na izvjestan način realistična analiza koja je u starom carstvu bila nepoznata.

Hram faraonke Hatšepsut, oko 1460. p. n. e.

Najljepši hram je svakako grobnica faraonke Hatšepsut u Deir-el-Bahri (XVIII Dinastija, Novo Carstvo). To je djelo arhitekta, svećenika i ljubavnika faraonke, Sen-Muta. Pored stroge osi simetrije, jedinstva korpusa sa ravnotežom nizova arkada s rampama, važniji je snažan kontrast perforacija tkiva arhitekture (kolonade) i ogromne, monolitne mase gorja. Na prvi pogled posmatraču se može učiniti da lagani stubovi bez kapitela nose cijelu težinu planine.

Ramzeum, oko 1300. p. n. e.

U zapadnoj Tebi Ramzes I iz XIX dinastije sagradio je hram mrtvih u Karnaku - Ramzeum. Ovaj gigantski kompleks od opeke je zapravo klasični egipatski hram koji počinje sa trijumfalnim stupovima (obeliscima), a portal je uokviren pilonima na koje se veže dvorište sa kipovima boga Ozirisa (sačuvana 4 kipa), zatim se niže drugo dvorište sa kolonadom (niz stubova), pilonima, hipostilnim dvoranama, potom dvije iste ali manje, i sala sa svetištem. Ramzeum je bio posvećen bogu Amonu i Ra. Postojanje kultnih prostora za dva boga u jednom hramu nije u suprotnosti, jer su Amon i Ra vrijedili kao jedan bog, o čemu svjedoči sjedinjenje imena u Amon Ra.

Grobni hram Ramzesa II u Abu Simbelu, oko 1260. p. n. e.

Najvažniji vladar Ramesida, Ramzes II, daje novi polet egipatskoj arhitekturi s proširenjem hrama u Luxoru (Amenofisa III) i svojom grandioznom grobnicom u stijeni (Abu Simbel, Dolina kraljeva). Monumentalni ulaz u grobni hram Ramzesa II potencioniraju i uokviruju četiri kolosalne faraonove skulpture. Vladavinu Ramesida obilježava pretjerani neoklasicizam (štovanje stare umjetnosti), nakon čega egipatska umjetnost brzo počinje gubiti svoju snagu dok se faraonska država počinje raspadati.

Umjetnost u Egiptu ima prvenstveno praktičnu ulogu i nije namijenjena užitku. Tako je kiparstvo i slikarstvo Egipta bilo pod jakim utjecajem vjere u postojanje transcedentalnih sila koje je trebalo udovoljiti.

Kiparstvo[uredi | uredi izvor]

Paleta Kralja Narmera (Menesa), oko 3100. p. n. e.

Egipatsko kiparstvo spada u najveća ostvarenja ove civilizacije, ne samo zbog velikog broja, nego i zbog stalnog odražavanja vrijednosti kroz 3000 g. Početak historijskog doba ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Nila u egipatsku državu predstavlja Narmerova paleta, pločica ukrašena reljefima koja se koristila za šminkanje. Ona je ukrašena reljefima koji prikazuju faraona Narmera kao simbola jedinstva zemlje, utjelovljenog boga koji pobjedonosno vlada nad silama kaosa. Kompozicijska rješenja koja se ovdje koriste javljat će se u svim kasnijim egipatskim slikama i reljefima: podjela površine okomito na trake (okomita perspektiva), vladarev lik veći od ostalih (hijerarhija), i piktografska vrijednost likova (simbolika likova, npr. sokol kao personifikacija vlasti stoji iznad papirusa sa ljudskom glavom koji predstavlja deltu Nila). Taj zbroj pravila prikazivanja naziva se egipatski kanon i strogo će se primjenjivati u egipatskoj umjetnosti sa izuzetkom za vladavine Aminofisa IV (Ekhnatona).

Velika Sfinga ispred Keopsove piramide u Gizi, 2520.-2494. god. p. n. e.

U Starom carstvu kiparstvo je tijesno vezano uz nadgrobnu arhitekturu, a kako su same grobnice bile hiper-dimenzionirane, tako će i skulpture biti monumentalne. Sfinga iz Saqqare, najstarija i najveća egipatska skulptura, je simbol božanskog ujedinjenja ljudske mudrosti i životinjske snage. Nalazi se ispred kompleksa piramida u Gizi i njena glava, koja je kasnije isklesana, navodno predstavlja samog Kefrema.

Mikerin i kraljica Kamerernebti iz Gize, 2490-2472 god. p. n. e., granit, Boston

Kipovi faraona stavljaju se ispred i unutar grobnih hramova. Kipovi idealizirano predstavljaju pokojnika, a svrha kipa je da pokojnik kroz svog dvojnika (ka) uspostavi vezu sa nebom. Za vrijeme pogreba svećenik bi izgovarao magijske formule i tada bi po vjerovanju statua oživila, a pokojnik bio prisutan da primi darove. Na osnovi, postolju na kojem kip sjedi, ispisuje se ime i titula, a ponekad i misli pokojnika. U egipatskom kanonu su predviđene i različite poze, ovisno o društvenom položaju prikazane ličnosti. Bogovi i kraljevi se prikazuju u dvije poze: - uspravnoj pozi sa jednom nogom naprijed i sjedeći sa rukama pruženim niz butine. Najznačajniji kipovi starog carstva su kipovi: Faraona Džosera, Kefrema, Mikerina, te princa Ramhotepa i supruge. Oni su uvijek u frontalni, veći od prirodne veličine, inkrustriranih očiju (npr. dragi kamen plave boje …), a ako je bojena skulptura onda je inkarnat svjetliji za ženu, a tamniji za muškarca.

Poput mesopotamskih kipova i egipatski su komponirani strogo simetrično, bez naznake pokreta tijela ili izraza lica. Bili su zatvorenih oblika, glatkih površina, monumentalna usred pojednostavljivanja, bez suvišnih detalja. Svim sredstvima izražavala se vjera u trajnost i neuništivost egipatske države.

Skulptura pisara iz Saqqare, oko 2550. p. n. e., krečnjak, Louvre

U VI dinastiji napravljeno je i više kipova privatnih osoba od kojih su najpoznatije statue dva pisara. Njihova specifična poza govori da su pisari, iako bez vlasti, u društvenoj hijerarhiji zauzimali povlašteno mjesto.

Egipćani uglavnom rade u kamenu premda je eksploatacija diorita, crnog granita, bazalta i ostalog kvalitetnog kamena bila vrlo teška jer se kamen vadio duboko u pustinji, daleko od obala plodnog Nila.

U razdoblju srednjeg carstva želi se napraviti realistična analiza koja je u starom carstvu bila nepoznata. Tako kip Mantuhotepa I ima izrazito proporcionalno tijelo, a lice individualizirano i ne više tako tipizirano kao u starom carstvu. Srednje carstvo je dalo malu bojenu skulpturu, rađenu nekad u drvetu, a nekad u krečnjaku. Kako nije bila ograničena propisima službene umjetnosti, u njima umjetnik uspijeva uhvatiti životnost raznih trenutaka iz svakodnevnog života (žene u kućanskim poslovima, popisivanje stoke, mali vojnici u četama …). Ovi kipići stavljali su se u grobnice i namjena im je bila da zamjene pokojnika u određenim dužnostima koje su ga čekale na “drugom svijetu”.

Ekhnaton i Nefertiti s kćerkama, 1349-1336 god. p. n. e., krečnjak, Berlin
Bista kraljice Nefertiti, 1349-1336 god. p. n. e., Berlin

U doba XVIII dinastije (Novo carstvo) težnja realizmu je najizraženija pa prikazi faraona nisu božanski mitovi nego su puni detalja i individualiziranih karakteristika. Za faraona Amenofisa IV (Ekhnaton), koji je bio pjesnik i revolucionar, dolazi do obuzdavanja svećenstva i reformacije Egipatske religije koja je postala monoteistička sa jednim jedinim Bogom – Atonom (utjelovljenje boga sunca Amon-Ra). Ehnaton (ili Aknaton, kako se prozvao Amenofis IV) je poticao umjetnike da kreiraju novi ideal ljepote te se prestaje štovati Egipatski kanon, tj. idealizacija lika, a teži se slobodnijoj i realnijoj realizaciji. To je najočitije na kipovima portreta Aknatona i njegove žene Nefretiti, oboje su prikazani onakvima kakvi su i bili – Aknaton deformiran od vodene bolesti kojom su mu bile otečeni dijelovi tijela i Nefretiti koja je bila skladna ljepotica dugog vrata.

Dolaskom Ramesida na vlast (XIX dinastija), završava ovo vrijeme "humanizma" i vraća se Egipatskom kanonu u najstrožoj verziji – hladne i krute skulpture ogromnih dimenzija sa tek pokojim minucioznim detaljem. Najveće su skulpture ispred ulaza u hram Ramzesa II u Abu-Simbelu – četiri kolosalne faraonove figure u vertikalnoj ikonografskoj perspektivi, a između njihovih nogu, do koljena, smješteni su manji kipovi koji predstavljaju njegovu suprugu.

Pismo[uredi | uredi izvor]

Egipatsko pismo predstavlja poseban umjetnički izraz, cilj pisma je narativni (saopštavajući), ali i dekorativni (ukrašavajući)- hijeroglifi. Natpisi uvijek prate reljefe, objašnjavaju njihov sadržaj, a čitali su se i odozgo prema dolje ili tečno sa lijeva na desno i nazad sa desna na lijevo. Pismo je zanimljivo jer pokazuje kako se na slikovit način mogu pojednostavljenim znakovima označiti pojedina bića, predmeti, pa i nestvarni pojmovi, a ponekad sklopom znakova možemo čitanjem dobiti zvukove koji označavaju nešto potpuno drugo od onoga što je naslikano. Zato je egipatsko pismo predstavljalo zagonetku evropskim istraživačima koji nisu navikli da jedna slika predstavlja i pojam i slog, te da se neki pojmovi mogu pisati na više načina.

Slikarstvo[uredi | uredi izvor]

Ozirisov sud, stranica iz Knjige mrtvih, oko. 1295-1186 god. p. n. e., London

Iako su egipatski natpisi i slike većinom vezani za arhitekturu, neke od najljepših očuvani su na papirusu, tj. tankim i napetim listovima papirusa koji su se prešali i mogli se savijati u svitke i do 40 m dužine. Najočuvaniji i najljepši svitak je tzv. Knjiga mrtvih koja prikazuje putovanje mrtve duše i Ozirusov sud prije prelaska u vječni život.

Zlatna maska Tutankamonovog sarkofaga, oko 1350. god. p. n. e.

Boja je bila jako važna u egipatskoj umjetnosti i simbolici, pa se pojavljuje i na najstarijim spomenicima, predmetima, a najbolje očuvani su u unutrašnjosti grobnica koje su bile potpuno oslikane. Tako je guščji friz iz Itetova groba u Medumu (III dinastija) najstarija zidna slika koja je izbjegla zubu vremena. Crteži koji ukrašavaju zidove grobnica odrađeni su u plitkom reljefu, ali kako bi se stijena u kojoj je grobnica napravljena pokazala suviše trošnom, prekrivala bi se nekim malterom, zatim slojem cigle i na kraju glatkom gipsanom površinom na koju su se lako ucrtavale konture, zatim su se oslikavali natpisi i tek na kraju je dolazila boja.

Freska iz grobnice u Dolini Kraljeva

Egipatske slike najčešće prikazuju mitološke scene, potom scene iz života faraona, borbe i prinošenje žrtvi, i na kraju scene iz svakodnevnog života - radove u polju, lov, ribolov … Kao i u kiparstvu, prati se kanon: pozadina je svijetla, lice je profilu s frontalnim okom koje gleda posmatrača, tijelo je frontalno sa nogom u profilu, inkarnat muškarca je mnogo tamniji od ženskog. Egipatski umjetnik teži jasnoći, a ne iluziji, te zato bira najjasniji ugao prikazivanja.

U Starom carstvu su svi likovi bili iste veličine, a cijela površina zida je bila podijeljena horizontalno na više ploha i čitali su se od dna prema vrhu. Tek se u srednjem carstvu pojavljuju likovi različitih visina u istoj sceni. Najljepši primjeri slikarstva su u Tebanskim grobnicama u Dolini kraljeva (lijeva obala Tebe) gdje počivaju vladari Novog Carstva. Zidovi i stupovi ukrašavali su se tekstovima i izrazito kolorističkim prizorima iz života faraona i simbolični prikaz preobrazbe preminulog faraona u Sunce te prijenos kraljevske moći na nasljednika. U tim grobnicama se nalazio oslikani namještaj, nakit i bogato ukrašeni sarkofazi koji su svojim bogatstvom premašivali sve što se moglo vidjeti u grobnicama i svetištima od kraja IV dinastije.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti 1., Mladost, Zagreb, 1975. god.
  • Više autora, Opća povijest umjetnosti, Mozaik Knjiga, Zagreb, 2003. god.
  • Radovan Ivančević, Stilovi razdoblja život II., Profil, Zagreb, 2001. god.
  • Antun Karaman, Opća povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
  • H. W. Janson, Art History, Thames & Hudson, London, 1997. god.
  • Laurie Schneider Adams, A History of Western Art, McGraw Hill, New York, 2001.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: