Stari vijek

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Iskopine Perzepolisa, prijestolnice perzijskih Ahemenida

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko 3500. g. p. n. e. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog vijeka n. e.). Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uklučujući i Bliski Istok (sa Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta. Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvata isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. vijeka p. n. e. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvata i razdoblje antike.

Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno, Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitanni, Asirija), Iranskog visočja (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije/Anatolije (Hetitsko carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.

Kraj starog vijeka od prilike se poklapa s raspadom Rimskog carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog rimskog carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje Sasanidskog carstva 651.). U novije vrijeme se dolazi do stanovišta da bi se prijelazno razdoblje između antike i srednjeg vijeka (od kraja 3. vijeka do početka 7. vijeka) moglo smatrati kao samostalno razdoblje kasne antike.

Počeci u razdoblju mladog neolitika[uredi | uredi izvor]

Glinena pločica s klinastim pismom

Civilizacije starog vijeka nastale su iz potpuno razvijenog mladog neolitika koji je bio obilježen proizvodnom poljoprivredom (obrada zemlje, uzgoj stoke), društvo podjele rada, poznavanje osnovnnih tehnika metalurgije, proizvodnja viška dobara i trgovina izvan vlastite regije kao i sjedilački život unutar zidina naselja. S kulturama koje su slijedile ovakav razvoj povezuje se razvoj pisma čemu su prethodili piktogrami i ideogrami još iz vremena mlađeg paleolitika (na primjer, spiljski crteži). Iz tih crteža, ili pod njihovim uticajem, u Mezopotamiji se razvilo klinasto pismo, a u Egiptu hijeroglifi od kojih se zatim, posredovanjem kanaanićana, od 3. tisućljeća p. n. e. razvio alfabet. Ovakav novi način pisanja omogućio je državama s trajno uređenim vladajućim, upravnim i religijskim aparatima razvoj prvih visokih kultura što se smatra početkom starog vijeka.

Mezopotamija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Sumerani

Prvi počeci razvoja visokih kultura odvijali su se od polovine 4. vijeka p. n. e. na jugu Mezopotamije u sumerskim gradovima-državama od kojih su bili najznačajniji Uruk, Ur, Erid Larsa, Lagaš i Kiš, ali ne i jedini. Tu posebno mjesto svojom starošću i veličinom ima Uruk. Snaga ovih centara zasnivala se na izgrađenom, razgranatom i dobro održavanom sistemu za navodnjavanje, organiziranom u okviru državne hramske privrede. Zahvaljujući nađenim ostatcima grnčarije, brončanih predmeta i valjkastih štambilja, dokazani su njihovi vrlo rani trgovinski odnosi s Arabijom i Indijom. U značajne izume koji su potakli privredu spadaju svakako točak i lončarsko kolo. Rastuće potrebe trgovine i poljoprivrede uvjetovali su i istovremeno pogodovali razvoju pisma koje je u početku korišteno samo za vođenje poslovnih evidencija. Dokaz prelaska pisma u oblik ličnog i kolektivnog izražavanja je ep o Gilgamešu, jednom mitološkom kralju Uruka iz 26. vijeka p. n. e. koji se smatra jednim od najstarijih literarnih svjedočanstava uopšte. Upadljive podudarnosti pojedinih dijelova s Genezisom i grčkim pramitovima (Deukalion i Pyrrha) dokazuju kulturni kontinuitet starog vijeka.

Svjetovna i duhovna vlast u sumerskim gradovima-državama objedinavala se u osobama kneževa-svećenika. Arhitektonski izraz nalazi politeističko-kozmološka religioznost Sumerana u ziguratima, stepenastim piramidama visokim do 50 m. Palače koje su građene pored njih imale su samo reprezentacijsku ulogu. Gradovi su međusobno bili gotovo neprekidno u konfliktima oko prava na vodu, ili zbog trgovačkih puteva ili plačanja tributa, ali ratovi nisu imali velike posljedice, a vlast koja bi nadišla granice gradova nije se nikada oblikovala. Od 3. tisućljeća p. n. e. dolaze sa sjevera nomadi. To dokazuje spisak sumerskih kraljeva na kojem se pojavljuju semitska imena (sumerski jezik do danas nije razvrstan u ni jednu jezičnu grupu). U tom razdoblju, kada dolazi do razaranja monumentalnih hramova, razbija se jedinstvo svjetovne i duhovne vlasti. Vladari iz ovog razdoblja pokazuju svoju svjetovnu moć kako davanjem funkcionalnog značenja palačama, tako i grobovima u kojima se sahranjuju zajedno s pratnjom. Krajem ovog takozvanog ranodinastičkog razdoblja koje je trajalo od 25. do 26. vijeka p. n. e., po prvi put se područje sumerskog uticaja širi do sredozemlja.

Egipat[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Ranodinastijski period

Za razliku od Sumera, u Egiptu se političko objedinjavanje u državu dogodilo već krajem 4. tisućljeća. Pri tome je geografska izoliranost (okruženost pustinjom) pružala zaštitu od vanjskih uticaja i vjerovatno pogodovala razvoju zaokruženog carstva. Veći broj manjih kraljevstava koja su se grupirala u dva labavo povezana područja uticaja Gornjeg (centar u Nekhenu) i Donjeg Egipta (s centrom u Butu) objedinjen je u procesu koji je trajao više generacija oko sredine 32. vijeka p. n. e. pod vlašću Gornjeg Egipta. Na početku historijskog vremena i prelazu iz protodinastijskog u ranodinastijski period pojavljuju se najstariji pisani tragovi s imenima vladara Skorpiona, Narmera i Ahe koje kasnija predaja objedinjuje u mitološki lik Menesa, ujedinitelja carstva. Krajem ranodinastijskog perioda (kraj 28. vijeka p. n. e.) egipatska vlast se proteže do Sinaja, a trgovina do Bilbosa u Libanonu.

Već prve dinastije temelje svoju vlast na centralnoj upravi i božjem kraljevstvu, u kojem se kao ljudska manifestacija pojavljuje nebeski Bog Horus u liku sokola. Religiju su i inače obilježavali božanski likovi životinja (lav, bik i krava) na čije mjesto tek krajem razdoblja dolaze likovi sa životinjskim glavama i ljudskim tijelom. Vjera u zagrobni život je bila jako izražena. Od opeke rađene od nilskog blata u tom razdoblju grade se ogromne grobnice u Sakari kod Memfisa i u Abidosu. Ujedinjeni Egipat temeljio se na visoko razvijenoj kulturi i zanimanju za civilizacijski napredak još iz protodinastijskog perioda.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: