Demosten

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Demosten

Demosten ( starogrčki: Δημοσθένης Dēmosthénēs, 384–322. godine p. n. e.) bio je najveći govornik antičke Grčke i istaknuti atinski državnik. Njegovi govori odlikuju se visokom književno-umjetničkom vrijednošću i istovremeno pružaju temeljit uvid u politička i kulturna zbivanja u antičkoj Grčkoj tokom IV stoljeća p. n. e. Demosten je govornički vještinu naučio proučavajući govore svojih velikih prethodnika. Prve sudske govore izrekao je kada je imao dvadeset godina kada je uspješno dobio parnicu protiv svojih staratelja koji su pronevjerili njegovo nasljedstvo. Jedno vrijeme Demosten je zarađivao za život kao profesionalni pisac govora za druge - logograf, te se i sam bavio pravom.

Upravo za vrijeme rada kao logograf, Demosten je pokazao interes za politiku a 354. godine p. n. e. izgovorio je svoje prve političke govore. Najveći dio svog plodnog radnog vijeka uložio je protiveći se ekspanziji antičke Makedonije. Svoj grad, Atinu, veoma je volio i idealizovao i cijeli se život borio da ona ponovo bude nadmoćna nad ostalim i istovremeno je insistirao kod svojih sugrađana da se odupru Filipu II Makedonskom. Mogućnost za ostvarenje tih ciljeva vidio je u očuvanju slobode Atine i sklapanju saveza sa drugim gradovima protiv Makedonije. Ipak, nije uspio preduprijediti Filipove planove, širenje njegovog uticaja na jug i osvajanje grčkih polisa.

Nakon Filipove smrti, Demosten je odigrao vodeću ulogu i u atinskom ustanku protiv novog makedonskog kralja, Aleksandra Velikog, Filipovog sina. Ipak, njegovi napori nisu uspjeli i ustanak je provocirao žestoku reakciju Makedonaca. Kako bi spriječio slične probleme, Antipater, Aleksandrov general, poslao je potjeru za Demostenom. Demosten nije dozvolio da ga uhvate oduzevši sebi život.

Aristofan iz Bizantije (oko 257-185. godine p. n. e., grčki učenjak, kritičar i gramatičar) i njegov učenik, Aristarh sa Samotrake (oko 220–143. godine p. n. e., smatra se za najutjecajnijeg poznavaoca Homerovih djela, bio je bibliotekar u Aleksandriji) uvrstili su Demostena među deset najvećih atičkih govornika i logografa. Longinus (I-III? stoljeće n. e., grčki učitelj retorike ili književni kritičar) za Demostena je rekao da je usavršio sve karakteristike odličnog govora[1]. A Ciceron ga je smatrao savršenim govornikom kome ništa ne nedostaje[2].

Mladost[uredi | uredi izvor]

Demosten je rođen 384. godine p. n. e. u atičkom selu Peaniji, posljednje godine 98. olimpijade ili prve godine 99. olimpijade.[3]. Otac mu je bio dobrostojeći trgovac i vlasnik radionice oružja (μαχαιροποιός) u kojoj je pravio mačeve[4]. U sedmoj godini života izgubio je oca (376. godine p. n. e.) i tako ostao sam sa majkom i šestogodišnjom sestrom. Brigu za njih i za znatnu imovinu od 14 talenata (mjera vrijednost određena u težini zlata ili češće srebra, oko 26kg) otac je bio povjerio trojici staralaca; Afobusu, Demofonu i Teripidu. Umjesto da taj imetak povećaju, nesavjesni staraoci upropastili su Demostenu gotovo cijelo nasljedstvo[5]. Demosten se morao braniti da spasi ono malo što mu je ostalo od nasljedstva i bio je prisiljen da sudskim putem od staralaca traži da vrate sve što su mu oteli. Tvrdio je da mu staraoci nisu sačuvali ništa osim kuće, četrnaest robova i 30 srebrnih mina (30 mina = ½ talenta)[6]. Naravno, za uspješno učešće u parnici bilo je neophodno da dobro savlada vještinu govorništva, inače potrebnu svakome ko je htio da se posveti sudskim i/ili političkim aktivnostima. Govornička vještina je bila veoma cijenjena u antičkom svijetu ne samo kao sredstvo putem kojeg se prenosilo i širilo znanje, ostvarivale namjere i štitila prava već i kao sredstvo lične ili tuđe promocije u javnom životu a i kao sredstvo upereno protiv nekoga ili nečega.

Premda neki antički izvori pominju Izokrata kao Demostenovog učitelja govorništva, to je malo vjerovatno, a u ovaj podatak se sumnjalo još u antici. Naime, Izokratova škola bila je sigurno preskupa za Demostenovo finansijsko stanje, s obzirom da mu je od nasljedstva preostalo svega nekoliko mina. Osim toga, Izokratovi politički stavovi bili au skoro su potpunosti suprotni kasnijim Demostenovim: Izokrat je smatrao da Grci po svaku cijenu treba da se ujedine protiv Persijanaca a u Filipu II Makedonskom je vidio tu ujediniteljsku snagu. Takođe, u samom govorništvu ne može se govoriti o neposrednom uticaju Izokrata na Demostena. Vjerovatniji je drugi podatak – da je Demosten za učitelja uzeo Iseja, također poznatog govornika i logografa tog doba. On je predavao i građansko i nasljedno pravo, a Demosten je morao misliti na povraćaj sredstava koja su njegovi staraoci potrošili. Takođe, Isejeva škola nije bila tako skupa kao Izokratova. Na kraju, dok se Izokrat prevashodno bavio teorijom govorništva, Isej je bio orator-praktičar.

Govori o staralaštvu[uredi | uredi izvor]

Pošto je postao punoljetan, Demosten je 364. godine p. n. e. optužio svoje staraoce i dobio parnicu. To mu, međutim, nije bilo od naročite koristi, s obzirom na to da su oni znali na svakakve načine prolongirati povraćaj sredstava, te je Demosten poslije pet godina konačno digao ruke. Tokom cijelog ovog sudskog postupka održao je pet govora, koji su sačuvani pod zajedničkim nazivom govori o staralaštvu (λόγοι ἐπιτροπικοί): dva govora Protiv Afoba o stvaralaštvu (Κατ' Ἀφόβου ἐπιτροπῆς α' β', tužba i replika, tj. odgovor na odbranu tuženoga), Afobu za Fana o lažnom svjedočenju (Πρὸς Ἄφοβον ὑπὲρ Φάνου ψευδομαρτυριῶν) i dva govora Onetoru o ometanju posjeda (Πρὸς Ὀνήτορα ἐξούλης α' β', tužba i replika). Iako je sud bio odredio da se Demostenu plati šteta od deset talenata[7] kada su se sve rasprave i pretresi i odgađanja okončali uspio je povratiti samo manji dio nasljedstva.[8].

Logografija[uredi | uredi izvor]

Demosten vježba govorništvo, Jean Lecomte du Nouÿ (1842–1923), Demosten je imao običaj da uči u jednom malom podrumu koji je sam uredio. Također je vježbao izgovor dok je u ustima držao kamenčiće, te je recitovao stihove dok bi trčao. Da bi osnažio svoj glas, vježbao je pored obale mora nadjačavajući šum talasa.

Da bi sebi obezbijedio sredstva za pristojan život, Demosten je postao logograf, tj. za novac je pisao govore za druge – i za tužioce i za tužene. Od njegove logografske prakse sačuvalo se oko trideset govora pod naslovom sudski govori u privatnim parnicama (λόγοι δικανικοὶ ἰδιωτικοί), među kojima je najznačajniji govor Za Formiona (Παραγραφὴ ὑπὲρ Φορμίωνος) protiv Apolodora, s kojim su u vezi dva govora Protiv Stefana o lažnom svjedočenju (Κατὰ Στεφάνου ψευδομαρτυριῶν, tužba i replika).

Iako je logografskim radom popravio svoje finansijsko stanje, Demosten se nije zadovoljio ovim zanimanjem. On je htio, kao i njegov uzor Perikle, da izađe pred narod i bavi se političkim poslovima. Istupanje u parnici protiv njegovih staralaca Demostenu je, svakako, pribavilo dragocjeno iskustvo, i pružilo mu priliku da se uvjeri kako je teško izbjeći da se postane samo osrednji govornik, pogotovo što atinskoj raji nije bilo dovoljno da čuje lijep govor - on je morao biti i lijepo izgovoren. Kada je držao svoj prvi govor publika ga je, navodno, često prekidala i rugala se neiskusnom novajliji: slušaoci su smatrali da je govor zamršen, a navedeni dokazi vještački, neprirodni i preopširni; osim toga, govornik je imao slab glas, kratak dah i nejasan izgovor.

Demosten je navodno patio i od mucavosti pa je ta mana bila jedan od razloga zbog kojih se odlučno prihvatio disciplinovanog programa vježbi kako bi otklonio svoje nedostatke i poboljšao izgovor. Naročito je radio na dikciji, glasu i pokretima[9]. Žar i upornost s kojom se bio posvetio ovim ciljevima su postali poslovični. Ipak, nije sa sigurnošću utvrđeno da li su ovi detalji zaista tačni ili samo (izmišljene) anegdote koje ilustruju Demostenovu upornost i odlučnost[10]

Političke parnice[uredi | uredi izvor]

Privatne političke parnice bile su prvi korak koji je Demostena približio položaju uticajnog državnika. Prije nego što se u Atinskoj skupštini pojavio pred suverenim demosom, pojavljivao se on u sudnici i u Vijeću pet stotina, u političkim parnicama. Prvi takav govor bio je O trijerarhijskom vijencu (Περὶ τοῦ στεφάνου τῆς τριηραρχίας), održan 359. godine p. n. e. u prilog nekom čovjeku koji je od Vijeća tražio da bude ovjenčan trijerarhijskim vijencem.

Svoj politički rad Demosten je započeo 355. godine p. n. e. tužbama protiv štetnih/nezakonitih prijedloga zakona (γραφαὶ παρανόμων). Te godine napisao je za Diodora govor Protiv Androtiona o nezakonitom prijedlogu (Κατ' Ἀνδροτίωνος παρανόμων): Androtion je bio predložio da se Vijeću kad je odstupilo dekretuje vijenac, a Demosten dokazuje da Vijeće nije ni zaslužilo vijenac, jer nije sagradilo propisani broj trijera (vrsta broda).

Godine 353. p. n. e. napisao je za istog Diodora govor Protiv Timokrata (Κατὰ Τιμοκράτους παρανόμων): Timokrat, nagovoren od svog prijatelja – već pomenutog Androtiona – predložio je da se dužnicima odloži plaćanje duga. Demosten ovaj predlog naziva νόμος ἐπ' ἀνδρί (zakon za jednog čovjeka), odnosno on dokazuje da je čitav zakon predložen samo da bi se Androtion oslobodio svog duga.

Godine 356. p. n. e. Demosten je održao govor O ateliji Leptinu. Leptin je predložio zakon po kojem bi se ukinula ἀτέλεια, tj. oslobađanje od poreza, za svakoga osim za potomke tiranoubica – Harmodija i Aristogitona. Ova mjera bila je usmjerena na poboljšanje državnih finansija, do čega je i Demostenu svakako bilo stalo. No, on je ustao u odbranu privilegija zaslužnih ljudi, smatrajući da se oni moraju nagrađivati, kako bi i drugi građani bili podsticani da čine državi dobra djela.

Na ove govore naslanja se govor Protiv Midije o šamaru (Κατὰ Μειδίου περὶ τοῦ κονδύλου), kojim je Demosten 347. godine p. n. e. htio pozvati na sud Midiju, koji ga je ranije uvrijedio opalivši mu šamar pred gledaocima. Do parnice nije ni došlo, pa ni govor nije održan, jer se Demosten nagodio s Midijom tako da mu je ovaj platio 30 mina.

Prvi spoljnopolitički govori[uredi | uredi izvor]

Demosten je prvi put nastupio kao državnički govornik 354. godine p. n. e., kada je predlagao reformu u opremanju brodova, i to govorom O simorijama (Περὶ συμμοριῶν – συμμοριαί: dvadeset razreda na koje se u Atini dijelilo 1.200 bogataša za opremanje brodova, τριηραρχία - trijerarhija). U ovom govoru on je odvraćao svoje sugrađane od nepromišljenog i naglog poduhvata kakav bi bio rat protiv persijskog kralja Artakserksa III od koga uopšte nije trebalo strahovati: Atina i cijela Grčka imali su drugog neprijatelja, a to je Filip II Makedonski.

Svoj već razvijeni politički stav Demosten je pokazao i u govoru Za Megalopoljane, koji je izgovorio 353. godine p. n. e., kada su se Spartanci bili spremali da zauzmu Megalopolj u Arkadiji, a Megalopoljani zatražili pomoć od Atine, s obzirom da je njihova metropola, Teba, bila zauzeta ratovanjem sa Fokiđanima. Istovremeno, i Spartanci su bili poslali svoje poslanike u Atinu. Demosten je isticao da stari savezi ne mogu, i ne treba da traju vječno, već da se oni mogu raskidati i sklapati novi, u skladu sa realnim interesima i stanjem države. Stoga je Demosten u Atinskoj skupštini savjetovao da se pošalje pomoć Megalopoljanima, jer su slabiji, što bi bilo i u interesu Atine, ali, u tome nije uspio.

U govoru Za slobodu Rođana, održanom 351. godine, Demosten je bio ustao u zaštitu rodoskih demokrata, koje su oligarsi uz pomoć karijskog gospodara Mauzola bili protjerali. Mada su Rođani protiv Atine ranije bili pokrenuli tzv. saveznički rat, Demosten je mislio da su se bili urazumili i da će drugačije postupati. U zaštiti Rođana Demosten je zapravo vidio šansu da Atina povrati najvažnija ostrva i obnovi pomorski savez, a osim toga, Rođane i Atinjane je vezivao upravo njihov demokratski državni poredak. Zbog toga, je Atinjane pozvao da budu "zajednički zaštitnici slobode svih" (κοινοὶ προστάται τῆς πάντων ἐλευθερίας). Međutim, njegov predlog nije bio prihvaćen.

Političke prilike[uredi | uredi izvor]

Filip II Makedonski: pobjednički medaljon (niketerion) iskovan u Tarsu, II stoljeće p. n. e. (Cabinet des Médailles, Pariz)

U doba kada je Demosten stupio na atinsku političku scenu nijedna od tri države koje su ranije imale hegemoniju nad Grčkom nisu sačuvale svoj stari sjaj. Hegemonija Sparte bila je završena bitkom kod Leuktre, a period veličine Tebe završen je smrću Epaminonde. I Atina je bila u opadanju. U to su vrijeme u Atini djelovale dvije političke grupacije: "konzervativna" i radikalno-demokratska. Prva se sastojala od robovlasnika, trgovaca i zanatlija, a glavni joj je cilj bio očuvanje mira po svaku cijenu, kako njihovi ekonomski interesi ne bi pretpjeli štetu. Ova je grupacija imala većinu, a na čelu joj je bio Eubul, koji je imao veliku ulogu u finansijskoj politici atinske države. Eubul je 354. godine p. n. e. postao jedan od upravitelja "pozorišne blagajne" (οἱ ἐπὶ τὸ θεωρικόν), u koju se slivao sav višak državnih prihoda. Taj je višak dolazio najprije u ratnu blagajnu (στρατιωτικά, ratni novac), a u povoljnijim prilikama plaćala se iz nje siromašnim građanima ulaznica za pozorište (θεωρικά, pozorišni novac). Ubrzo se sav višak počeo upotrebljavati za pozorište, dok nije bilo određeno da barem u ratno vrijeme služi za ratne svrhe. Tokom Eubulovog mandata prestala je i ta odredba, te se višak upotrebljavao samo za pozorište. Kada je došlo do rata, blagajna je bila prazna.

Ebul je od 355. do 342. godine p. n. e. bio jedan od najuticajnijih Atinskih državnika. Veoma se protivio bilo kakvim intervencijama i miješanju u unutrašnje stvari drugih grčkih gradova[11]. Demosten je 352. godine p. n. e. održao govor Za Megalopoljane a iduće godine O slobodi Rođana i u oba govora suprotstavio se Ebulu.

Druga grupacija je zastupala tradicionalnu politiku radikalne demokratije i na njeno čelo je došao Demosten. Glavni cilj ove grupeacije je bio da Atina postane ono što je bila u najslavnija vremena svoje pomorske države, kada je Atina bila središte prosvjete, zaštitnica slobode, borac protiv nasilja i čuvar svih Helena protiv napada stranih osvajača. Ta je stranka napokon i pobijedila, ali prekasno, jer se sloboda i nezavisnost domovine više nisu mogli spasiti. Kako je tekla borba između ovih stranaka jasno se vidi u prikazu sukoba Atine s antičkim makedonskim kraljem Filipom II.

Filip II, čovjek visoke inteligencije i velikih sposobnosti, stupio je na makedonski prijesto 359. godine p. n. e. Boraveći u Tebi kao mladić, u Epaminondinoj školi uputio se u sve tajne ratne veštine i upoznao je stanje Grčke. Tamo je mogao steći sve ono znanje kojim je Grčka u to doba raspolagala. Tri godine boravio je kao talac u Tebi, a za to vrijeme je mogao izbliza vidjeti i slabosti i podvojenost Helena. Vidio je da su grčki polisi bili finansijski iscrpljeni mnoštvom međusobnih ratova, koje su ponekada vodili i zbog sitnica. Kada je Filip postao makedonski kralj, njegova je zemlja bila mala pokrajina bez luka, industrije i gotovo bez ijednog značajnijeg grada. Od ove mlade barbarske državice Filip je stvorio veliku državu. Uredio je tako uspješnu vojnu snagu kakvu svijet dotada još nije vidio. Njegov je cilj bio da Atinjanima prvo otme sve savezničke gradove izvan Atike, a onda bi mu bilo lako da osvoji cijelu Grčku. Zato, savladavši svoja dva suparnika, Argeja, koga je pomagala Atina, i Pausaniju, koga su podupirali Tračani, pomislio je da još uvek nije vrijeme da se sukobi s Atinjanima. Stoga im je ponudio grad Amfipolj, najvažniju grčku koloniju na tračkoj obali, za koju su se oni s Makedoncima dugo otimali, pa je s njima sklopio i mir. Zatim je pokorio Peonjane i susjedne Ilire. Kad je nakon toga krenuo na Amfipolj, koji Atinjani još nisu bili preuzeli, stanovnici Amfipolja su pozvali Atinjane u pomoć. Oni se nisu odazvali jer su vjerovali da Filip zapravo zauzima Amfipolj za njih. Filip je zadržao Amfipolj za sebe, a Atinjani su tek tada shvatili da su prevareni. Uskoro su izdajom u Filipove ruke pali i drugi atinski posjedi na sjeveru: Pidna, Potideja i Metona. On je za sebe pridobio i stanovnike Olinta na Halkidiku, jednako važnog grada kako za njega, tako i za Atinjane. Konačno, osvojio je i dio tračke teritorije i tu osnovao grad Filipi, na području bogatom zlatnom rudom, što je iskoristio prevashodno za izgradnju mornarice. Time je bila ozbiljno uzdrmana atinska moć na sjeveru.

Međutim, izbio je tzv. sveti rat (355–346. godine p. n. e.) koji su Tebanci poveli protiv Fokiđana pod izgovorom da su obrađivali sveto Apolonovo zemljište u Delfima, zbog čega su bili osuđeni na plaćanje globe. Fokiđani su odbili da se pokore ovoj odluci, te je došlo do rata, u koji se Filip umiješao i pobijedio vođu Fokiđana Onomarha. Zatim je Filip krenuo u Trakiju, gde je postigao značajne uspjehe. Odatle je htio provaliti u Fokidu, ali su ga u tome spriječili Atinjani u Termopilskom klancu.

Od Prve Filipike do Govora o miru[uredi | uredi izvor]

Demosten je pažljivo pratio Filipove uspjehe i opominjao Atinjane na opasnost koja prijeti od makedonskog kralja ne samo Atini već i cijeloj Grčkoj. On je smatrao da se ova opasnost može otkloniti samo pravovremenim i odlučnim ratom. Ovo svoje uvjerenje Demosten je izrazio u svom Prvom govoru protiv Filipa (Κατὰ Φιλίππου α'), održanom 351. godine p. n. e. U njemu je oštro napao neaktivnost i mlitavost Helena i predlagao da se opremi vojska u kojoj bi bili i atinski građani, a ne samo razni plaćenici, te da se ta vojska brodovima pošalje u sjeverna mora da Filipa zamara i slabi prepadima i pljačkanjima.

Ubrzo potom, 349. godine p. n. e., Filip je započeo opsadu Olinta, i Olinćani su zatražili pomoć od Atine. Demosten je u tri olintska govora (Ὀλυνθιακός α' β' γ') predlagao da se Olinćanima hitno uputi tražena pomoć. U njima je Demosten još ubjedljivije pozivao Atinjane na rat protiv Filipa, te naglašavao da Filip nije nepobjediv. Demosten je također preduzeo rizičan korak predlažući reformu u finansijama Atine: "Zato Atinjani u prvom redu treba da se oslobode lanaca koje su dobrovoljno stavili na sebe odredivši viškove prihoda na zabave i svečanosti. Ili se ti viškovi moraju vratiti vojnoj blagajni, i onda će biti sredstava za rat, ili neka svaki građanin daje novčani doprinos prema svom imovnom stanju" (Olynt. I). I još direktnije: "Sad je stvar došla dotle da čovjek ne može da kaže sugrađanima istinu a da ne stavlja uzalud svoju glavu na kocku. Potrebno je da se tome učini kraj. Treba sazvati zakonodavnu komisiju, ali ne radi donošenja novih zakona, već radi ukidanja, i to baš zakona o ratnom novcu, koji se sada dijeli čak i onim građanima koji neće da idu u rat. Valja zahtijevati od onih koji su taj zakon donijeli da ga ukinu. Jer nije pravo da oni stiču vašu ljubav štetnim zakonima, dok će drugi primati na sebe neprijatnu dužnost da ukidaju ove zakone uprkos vašim sklonostima" (Olynt. III). Ovi Demostenovi govori nisu ostali bez učinka, ali ipak nisu postigli željeni efekat: Atinjani se još nisu mogli odlučiti na pravovremenu i izdašnu pomoć. Pomoć koju su dva puta slali Olintu bila je preslaba, a treća je još stigla i prekasno. Tako je Olint pao izdajom 348. godine p. n. e. Filip je ovaj grad razorio, a njegovo stanovništvo prodao u roblje. Ista sudbina zadesila je još 32 saveznička grada.

Još za vrijeme opsade Olinta Filip je izjavljivao da je spreman da sklopi savez sa Atinom. Ona je, pošto joj je bio propao pokušaj da sklopi savez sa drugim grčkim državama, bila spremna da prihvati Filipovu ponudu. Zato su Atinjani, na prijedlog govornika Filokrata, bili donijeli odluku da se makedonskom kralju uputi izaslanstvo koje će s njim dogovoriti uslove za mir. Među dvadesetoricom poslanika bili su i Filokrat, Eshin i Demosten. Poslanici su bili ljubazno primljeni, a pojedine je Filip uspio pridobiti za sebe, posebno Filokrata i Eshina, te je u Atini tako nastala tzv. promakedonska stranka. Napokon, poslije putovanja atinskih poslanika u Pelu, te Filipovih poslanika Antipatra i Parmeniona u Atinu, i opet atinskih poslanika u Pelu, 346. godine p. n. e. sklopljen je mir koji je prema glavnom posredniku bio nazvan Filokratov mir. Sadržaj ovog mira svodio se, zapravo, na status quo (ἑκατέρους ἔχειν ἃ ἔχουσιν, da jedni i drugi zadrže ono što trenutno drže). Atinski saveznici Fokiđani bili su izuzeti iz ugovora. Stoga je Filip poveo vojsku preko Tesalije i Termopila u Fokidu. Tu je porušio mnoge gradove koji su bili u savezu sa Atinom i dobio u Amfiktionskom vijeću ona dva glasa koja su ranije pripadala Fokiđanima. Osim toga, dobio je i pravo da prvi pita proročište (προμαντεία), koje su ranije imali Atinjani. Takođe, pripalo mu je i pravo predsjedavanja Pitijskim igrama. Tako je u Amfiktioniji Filip dobio presudan uticaj, s obzirom da je sa svojim saveznicima raspolagao većinom glasova. Tom većinom izdjejstvovao je odluku da se razore 22 fokidska grada, a njihovo stanovništvo raseli. Sve to je razbješnjelo Atinjane, koji su već tada htjeli zaratiti protiv Filipa. No Demosten, videći Filipovu snagu i nespremnost Atinjana, odvratio ih je od rata govorom O miru (Περὶ εἰρήνης) 346. godine.

Od Govora o miru do bitke kod Heroneje[uredi | uredi izvor]

Nisu prošle ni pune dvije godine, a Filip je ponovo dobio priliku da se umiješa u grčke prilike, ovoga puta na Peloponezu. Budući da su Lakedemonjani opet nastojali da se domognu svoje nekadašnje hegemonije, došli su u sukob sa Argosom, Mesenijom i Arkađanima. Filip je odlučio da pomogne Peloponežanima da svrgnu lakedemonsku vlast. Atina, znajući da će se time poremetiti ravnoteža snaga u Grčkoj, kao i da će Filip još više proširiti "promakedonski savez", poslali su u Argos i Mesenu izaslanike sa zadatkom da ove države odvrate od svake veze sa Filipom. Poslanstvo je predvodio Demosten, te je tom prilikom Argosu i Meseniji održao govor, u kome je rekao i slijedeće: "Čuvajte se da, trudeći se da izbjegnete rat, sebi ne pronađete gospodara" (Demosten, Filipike, II). Međutim, kako je i sam Demosten bio naveo, iako su njegove riječi ostavile veliki utisak, oni ga nisu poslušali. Po povratku atinske delegacije, na Filipov nagovor u Atinu su došli peloponeski izaslanici da se požale što Atina podupire Spartu. Tom prilikom (344/3. godone p. n. e.) Demosten je održao svoj Drugi govor protiv Filipa (Κατὰ Φιλίππου β'), gdje je ponovo upozoravao grčke polise na opasnosti koje im prijete od Filipa, pritom iznoseći mnoge primjere njegovih nedjela. Demosten je Filipa prikazao kao zajedničkog neprijatelja svih Helena, koji širi svoju moć na sve strane s jednim jedinim ciljem: da pokori sve Helene. Ujedno je napao i začetnike Filokratova mira, Eshina i Filokrata, jer su oni navodno bili krivi što je Filip zauzeo Termopile i Fokidu.

U to vrijeme u Atini se bila iskristalisala politička situacija, pa su se oformile dvije stranke, prije svega u odnosu na politiku Makedonije. Prva stranka, ranija "konzervativna", bila je promakednoska. Na njenom čelu stajao je Eshin, veoma obdaren govornik. Njoj su još pripadali Filokrat, glavni atinski pregovarač sa Filipom, kada se sklapao mir 346. godine p. n. e., zatim Demad, Piteja, Hegemon, Aristogiton i drugi. Druga stranka, ranija "radikalna", bila je antimakedonska; zalagala se za hitno započinjanje otvorenog rata protiv Filipa. Ovom strankom rukovodio je Demosten, a tu su bili i Likurg, Hiperid, koji je važio za najnepodmitljivijeg atinskog građanina, Kalisten, Nausikle i drugi.

Poslije sklapanja Filokratovog mira, suprotnosti između ove dvije stranke su se zaoštrile, što je preraslo u otvoren sukob. On se prije svega ogledao u velikom broju sudskih tužbi koje su podnosili pripadnici antimakedonske stranke protiv onih u promakedonskoj. Od tih tužbi treba pomenuti dvije: 343. godine p. n. e. Hiperid je optužio Filokrata da je primio mito od Filipa; on je osuđen na smrt ali se spasio bijegom. Takođe, Demosten je optužio Eshina da je prekršio poslaničku dužnost, da je pristao da ga Filip podmiti i prevario Atinjane svojim lažnim izvještajem (παραπρεσβεία). Demostenova tužba i Eshinova odbrana sačuvani su pod naslovom O nepošteno izvršenom poslanstvu (Περὶ τῆς παραπρεσβείας). Eshin je većinom od 30 glasova bio oslobođen optužbe.

Satelitska slika Hersoneza Tračkog i okolne oblasti. Hersonez je postao središtem ogorčenog spora oko teritorija između Atine i Makedonije.

Antimakedonska stranka smatrala je da je mir sa Filipom samo trenutni predah, koji Atina treba iskoristiti za prikupljanje snage za presudnu bitku. Do toga su mogle dovesti političke okolnosti u Trakiji. Atinjani su 343. godine p. n. e. na poluostrvo Hersonez poslali kleruhe sa Diopitom na čelu da bi obezbijedili poluostrvo i pomogli siromašne atinske građane. Oni su naišli na dobar prijem od strane gotovo svih gradova, jedino je grad Kardija, koji je sa Filipom sklopio savez, odbio da ih primi. Diopit je stoga zaratio protiv njih, ali je Filip Kardijancima poslao pomoć. Tada je Diopit krenuo na makedonsku Trakiju i osvojio dva gradića na Propontidi. Filip je poslao poslanike u Atinu s prijetnjom, pa je promakedonska stranka zatražila da se Diopit odmah opozove. Tada je nastupio Demosten sa govorom O položaju na Hersonezu, marta 341. godine p. n. e. u kome je dokazao da je Filip prvi prekršio mir, te da Diopita ne treba opozivati, već da Hersonez treba braniti, i pozvao je Atinjane da se oslobode svoje neaktivnosti, jer su Filipovi planovi prijetnja slobodi čitave Helade. Narod je odlučio da ostavi Diopita na položaju, pa se Demosten kasnije pohvalio da je spasao Hersonez.

Iste godine Demosten je održao svoj posljednji govor u slobodnoj Atini – Treći govor protiv Filipa (Κατὰ Φιλίππου γ'). U njemu dokazuje da Filip, bez obzira na mir, bez prekida ratuje protiv Atine; to pokazuje miješanje u Hersonez, okupacija Eubeje, osvajanje Trakije i intervencija na Peloponezu. Zato i nije preostajalo ništa drugo nego boriti se protiv Filipa a za slobodu cijele Helade. Ako su Atinjani željeli da se spase, oni su se trebali boriti protiv Filipa u njegovoj zemlji, izbjegavajući bitke u svojoj, a osim toga i da oštro postupe sa domaćim neprijateljima. Nasuprot svojim prethodnim govorima, u kojima se Demosten pokazao kao trezven i realan političar, u ovom govoru on je postavio cilj nacionalnog ujedinjenja Helena, kakav nijedan helenski državnik prije njega nije postavio. Ovaj govor se smatra najsnažnijom, najsilnijom i najpatetičnijom od svih Demostenovih besjeda, prije svega zbog svog panhelenskog duha. Sačuvan je u dva oblika, dužem i kraćem, o čemu postoji nekoliko teorija.

Veliki uspjeh ovog Demostenovog govora nije se ograničio samo na Atinjane, koji su se odmah osvijestili: iz Eretrije i Oreja na Eubeji protjerani su tirani, Filipove pristalice, i uvedena je demokratija. Osim toga, zauzeti su i sami tesalski gradovi na Pegaskom zalivu. U savez protiv Filipa ušli su i Hios, Rodos i Bizant – gradovi koji su se u savezničkom ratu bili odmetnuli od Atine. U martu 340. godine p. n. e. u Atini su se sastali poslanici atinskih saveznika i ugovorili koliko će koji dati vojske za rat. Kada je 340. godine p. n. e. Filip napao atinske savezničke gradove Perint i Bizant, Atinjani su objavili Filipu rat i poslali pomoć Bizantu. Filip je morao odustati od zauzimanja tih gradova, te je krenuo protiv Skita na Dunavu. Zahvalni Atinjani su odlikovali Demostena zlatnim vijencem. U ovo vrijeme konačno bio je prihvaćen Demostenov prijedlog o reformi trijerarhijske službe, kao i prijedlog da se višak državnih prihoda prevashodno upotrebljava za ratne pripreme. Ovo je predstavljalo važnu ekonomsku osnovu koja je Atinu mogla pripremiti za uspješno vođenje rata.

Međutim, Filipovi planovi još nisu bili propali: za vrijeme njegovog pohoda na Skite došlo je do sukoba Amfiktionaca sa Amfišanima, što je Filipu pružilo priliku da se ponovo umiješa u grčke poslove. Njegove pristalice u Amfiktionskom vijeću pozvale su ga 339. godine p. n. e. da kazni Amfišane, i on se velikom brzinom, opet "u službi delfskoga boga", pojavio u srednjoj Grčkoj i zauzeo važnu Elateju u Fokidi na beotskoj granici, odakle mu je bio otvoren put prema Atici. Vijest o ovom događaju izazvala je veliki strah u Atini. Demosten, kao atinski poslanik otišao je u Tebu, gdje su već bili pristigli Filipovi poslanici sa ciljem da pridobiju Tebance za savez protiv Atine. Uz pomoć svoje rječitosti Demosten je učinio da su Tebanci, stari atinski neprijatelji, odbili Filipove ponude i sklopili sa Atinom savez, kome su se pridružili Eubejani, Ahajci, Korinćani, Megarani, Akarnjani, Leukađani i Kerkirani. Udruživši se, atinska i tebanska vojska je krenula prema beotskoj granici.

U dva sukoba saveznici su odnijeli pobjedu, i Atinjani su Demostena ponovo ovjenčali zlatnim vijencem. Međutim, u odlučujućoj bici kod Heroneje u avgustu ili septembru 338. godine p. n. e., makedonska vojska je udarila na savezničku vojsku, u kojoj se i Demosten borio među hoplitima, i potukla je svojim falangama. Tim porazom cijela je Grčka izgubila slobodu i potpala pod makedonsku vlast.

Od bitke kod Heroneje do smrti[uredi | uredi izvor]

Bitka kod Heroneje završila se pobjedom Filipa II, koji je tada uspostavio makedonsku prevlast nad grčkim polisima.

Filip je odmah rasformirao savez beotskih gradova, u Tebu postavio makedonski garnizon, a sa Atinom sklopio mir. Promakedonska stranka je svu krivicu za nesreću koja je pogodila Grke svaljivala na Demostena, ali narod nije tako mislio; čak je upravo njega bio izabrao da održi posmrtni govor nad grobovima junaka palih u bici kod Heroneje. Na njegov prijedlog otpočela je obnova gradskih bedema. Kao nadzornik gradnje (τειχοποιός) u svojoj fili, on je taj posao izvršio i na to potrošio tri stotine mina od svoje imovine. Stoga je Ktesifont 336. godine p. n. e. predložio da se Demostenu i treći put dodijeli zlatni vijenac. Vijeće pet stotina je prijedlog prihvatilo, ali je Eshin optužio Ktesifonta za predlaganje nezakonitog predloga. Punih šest godina – sve do 330. godine p. n. e. – parnica je ostala neriješena.

Iznenadna Filipova smrt učinila se Helenima dobrom prilikom za pokušaj zbacivanja makedonske vlasti, pa je cijela Grčka odisala nadom u ponovno zadobijanje slobode. No, Aleksandar Veliki odmah se pokazao dostojnim naslednikom svoga oca Filipa: velikom brzinom prebacio se sa vojskom u Grčku, pa su Heleni odmah odustali od svojih težnji i pokorili se novom vladaru. Međutim, čim je Aleksandar krenuo na sjever, Heleni, pod atinskim i tebanskim vođstvom, a uz pomoć persijskog cara Darija III Kodomana, su ponovo ustali na oružje. Međutim, Aleksandar, saznavši za dešavanja u Grčkoj, prebacio se u Beotiju i 335. godine p. n. e. do temelja razrušio Tebu. Atinjanima je obećao oprost, ukoliko mu predaju začetnike ustanka, a među njima i Demostena. Narod nije pristao na ovaj uslov, ali je Demad zaključio mir sa Aleksandrom, pozivajući se na ranije ugovore.

Za vrijeme Aleksandrovih pohoda u Aziji, Atina je mirovala. Svoj ponovni polet doživjela je promakedonska stranka, pa je Eshin 330. godine p. n. e. obnovio svoju tužbu protiv Ktesifonta. Zapravo se radilo o parnici između Eshina i samog Demostena. Ova parnica još više je dobila politički karakter i značaj, pa su iz čitave Grčke dolazili ljudi da joj prisustvuju. I sam se Ciceron pitao: "Šta je, naime, trebalo čuti ili vidjeti u, više nego teškom predmetu, oštro nadmetanje izvrsnih govornika, potpaljeno neprijateljstvom?" Ipak je ova parnica bila više od samog nadmetanja riječima: ona je ponovo donosila prikaz svih događanja koja su vodila helenskom slomu i uzdizanju Makedonije, to je bila prilika za Eshina, i, naročito za Demostena, da opravdaju svoja djela u tim burnim događajima. Prvi je govorio Eshin, dokazujući nezakonitost Ktesifontovog predloga i, još i više, osuđujući cjelokupan Demostenov politički rad. Potom se branio Ktesifont. Na kraju je Demosten, kao Ktesifontov branilac (συνήγορος) održao svoj govor O vijencu (Περὶ στεφάνου). Ovim svojim najdužim govorom Demosten je uspio ne samo da odbrani svoga klijenta Ktesifonta, već i sebe samoga i svoju političku djelatnost. Kako Eshin nije dobio ni petinu glasova, otišao je svojom voljom u zatočenje. Sačuvani su i Demostenov i Eshinov govor, a zna se da ih je Ciceron preveo na latinski, i to "ne kao prevodilac, već kao govornik" (non ut interpres, sed ut orator).

Godine 324. p. n. e. Aleksandrov blagajnik Harpal pobjegao je iz Babilona u Heladu i od Atinjana zatražio dozvolu za ulazak u grad. Demosten je isprva bio protiv toga, ali kada je Harpal već ušao u grad i počeo podmićivati antimakedonske građane da ustanu protiv Aleksandra, predložio je da se Harpal zatvori, a blago deponuje na Akropolj. Harpal je, međutim, ubrzo pobjegao na Krit, a kada je blago na Akropolju pregledano, ustanovilo se da nedostaje polovina, pa se posumnjalo da je taj novac iskorišten za podmićivanje govornika. Istraga je povjerena Areopagu, koji je sastavio listu podmićenih, među kojima je bilo i Demostenovo ime. Ni prije istrage nije Demosten poricao da je primio novac, ali je tvrdio da ga nije uzeo za sebe, već kao predujam pozorišnoj riznici. Ukoliko je Demosten uzeo novac, ova njegova tvrdnja svakako je bila samo izgovor – on je, bez sumnje, taj novac upotrebio ili namjeravao upotrebiti u ratne svrhe. Međutim, ono što je navodio Pausanija (II, 33) svjedoči u korist Demostenove nevinosti: on je, naime, reako da je Makedonac Filoksen stavio na muke jednog Harpalovog rizničara da mu kaže kome je sve Harpal dao novac – među onima koje je rizničar naveo nije bilo Demostena. U svakom slučaju, sud je Demostena proglasio krivim i osudio ga na globu od pedeset talenata. Nemajući odakle da plati, Demosten je pobjegao na Eginu, a odatle u Trezen.

Međutim, kada je Aleksandar 323. godine p. n. e. umro, Heleni su se ponovo, pod atinskim vođstvom, digli na ustanak. Vrhovno zapovjedništvo nad kopnenom vojskom povjereno je Atinjaninu Leostenu, koji je kod Herakleje blizu Termopila potukao makedonskog namjesnika Antipatera i opsjeo ga u Lamiji. Atinskim poslanicima koji su se nalazili na Peloponezu pozivajući Grke na oružje protiv Makedonije, pridružio se i Demosten, a Argos, Sikion, Elida i Mesenija stali su uz Atinu. Stoga su Demostena pozvali natrag u domovinu i, kada se na jednoj trijeri približavao Pireju, svi Atinjani na čelu sa arhontima i sveštenicima su bil izašli da ga dočekaju. Ali, opsjedanje Lamije završilo se nesrećno po Grke. Ponovo su, ispostaviće se po posljednji put, zajednički napali Antipatra, ali ih je on potukao kod Kranona u Tesaliji 322. godine p. n. e., na godišnjicu bitke kod Heroneje, i Atina se morala predati.

Antipater je Atinjanima ostavio njihovu zemlju i sve posjede osim Oropa, koji je pripao Tebancima, ali je zatražio da mu se predaju vođe ustanka, među njima i Hiperid i Demosten. Njih obojica su bili pobjegli. Ipak, Hiperid i još neki su ubrzo uhvaćeni na Egini i izručeni Antipatru, koji je naredio da se pogube. Demosten se bio sklonio u Posejdonov hram na ostrvu Kalauriji kod Trezena. Antipaterove pristalice su krenule u potjeru za njim a kada su ga našli, Demosten je, pretvarajući se da želi napisati pismo porodici[12], uzeo otrov iz trstike. Kada je osjetio da se otrov počeo širiti rekao je Arhijasu, Antipaterovom čovjeku od povjerenja koji ga je uhvatio: "Sada, čim izvoliš, možeš početi svoju ulogu Kreona u ovoj tragediji i prognati ovo moje tijelo bez ukopa. Ali, o milosrdni Neptune, ja ću se, s moje strane, dok još živim, podići i otići sa ovog svetog mjesta iako Antipater i Makedonci nisu ostavili skoro nijedan dio ovog hrama neokaljan". Nakon ovih riječi, Demosten je prošao pored oltara, pao i umro[12] na dan 12. oktobra 322. godine p. n. e. Kalaurani su ga sahranili pored hrama, a četrdeset i dvije godine kasnije Atinjani su donijeli dekret kojim se država obavezuje obezbijediti obroke njegovim potomcima u Pritaneumu[13] i postavili su kip sa njegovim likom na kome su napisali:

Εἴπερ ἴσην γνώμῃ ῥώμην, Δημόσθενες, εἶχες, οὔποτ' ἂν Ἑλλήνων ἦρξεν Ἄρης Μακεδών.

(Da si, Demostene, imao snagu jednaku pameti, ne bi Helenima zavladao ratoborni Makedonac.)

Radovi[uredi | uredi izvor]

Rukopisi[uredi | uredi izvor]

Izdanje Demostenovih govora - Logoi iz 1570. godine. Desno je Historia naturalis Plinija Starijeg, ilustrirano izdanje iz 1513. godine.

Demosten je vjerovatno sam zapisao i stavio na raspolaganje veći dio svojih govora[14]. Nakon njegove smrti, tekstovi njegovih govora sačuvani su na barem dva mjesta; u Atini i aleksandrijskoj biblioteci (oko polovine III stoljeća p. n. e.). Tada je Kalimah (Καλλίμαχος, oko 305-240. godine p. n. e., zapaženi pjesnik, kritičar i učenjak) bio zadužen za izradu kataloga svih spisa u aleksandrijskoj bibiloteci. Demostenovi govori su uvršteni u korpus djela klasične grčke književnosti i oni su ostali sačuvana, katalogizirani i proučavani kasnije, u doba helenizma. Od tada pa do IV stoljeća n. e. napravljene su brojne kopije Demostenovih govora, a posebno iz razloga što je Demosten smatran za najvažnijeg autora - govornika i jer je svaki ozbiljan student koji je želio postati dobar govornik morao imati pristup Demostenovim radovima[15].

Stručnjaci su izbrojali 258 bizantijskih rukopisa Demostenovih govora i 21 izvod. Savremena izdanja njegovih govora uglavnom sadrže četiri glavna stara rukopisa (prijepisa):

  • Venetus Marcianus 416, (označeno F), iz X stoljeća, uključujući i 61 govor koji su preživjeli do današnjeg vremena.
  • Monacensis Augustanus 485 (A), oko X ili XI stoljeća, sa 44 govora. Nedostaju 12, 45, 46, 52, 60 i 61[16]
  • Parisinus 2935 (Y), također X ili XI stoljeće, sa 29 govora (1-24, 26, 59-61)[16]).
  • Parisinus 2934 (S), X ili XI stoljeće, smatra se za najpouzdanije[17]. Nedostaje spis 12 (Filipovo pismo) ali sadrži 60 govora.

Autorstvo[uredi | uredi izvor]

Autorstvo nad barem devet od 61 govora je upitno. Istraživač Friedrich Blass smatra upitnim autorstvo nad govorima: IV Filipike, Pogrebni govor, Erotski esej, Protiv Stefanusa II i Protiv Evergusa i Mnesibulusa[18]. Arnold Schaefer smatra da je Demostenovih samo 29, pa upitnim smatra, između ostalih, i Odgovor Filipu, Protiv Leoharesa, Protiv Stefanusa I i Protiv Eubilida[19].

Prolozi[uredi | uredi izvor]

Preostalo je pedeset i pet pasusa pod zajedničkim nazivom prooimia (ili prooimia dēmēgorika). To su bili uvodi u Demostenove govore koje je Kalimah sakupio za aleksandrijsku biblioteku a sačuvani su u nekoliko rukopisa koji sadrže Demostenove govore[20]. Dužina im varira, ali su svi dugi oko jedne stranice teksta ili kraći[21]. Većina prologa nisu u vezi sa drugim Demostenovim govorima (samo je pet blisko počecima pet Demostenovih skupštinskih govora) ali ipak, poznato je tek sedamnaest Demostenovih javnih govora. Također im je i tema različita i ne čini se da postoji nekakav redoslijed[20]. Prolozi daju uvid u odnos Atinjana prema njihovoj demokraciji i reakcije, pa čak i očekivanja prisutnih u skupštini[22]. Kalimah je bio uvjeren da ih je sastavio Demosten kao i još par antičkih autora[23] a savremeni učenjaci su podijeljeni; neki to opovrgavaju[24] a drugi potvrđuju[25].

Pisma[uredi | uredi izvor]

Šest pisama nosi Demostenov potpis ali je njihovo autorstvo predmet žučnih debata[26]. J.A. Goldstein smatra Demostenova pisma autentičnim apologetskim pismima koja su bila upućena atinskoj skupštini i tvrdi da "bilo da su pisma bila napisana kao propaganda ili retorička fikcija, namjera autora bila je odbrana Demostenove karijere, simulirana samoodbrana"[27]. Pretpostavlja se da je Demosten prva četiri pisma napisao tokom egzila 323. godine p. n. e., peto u vrijeme mladosti a šesto tokom lamijskog rata[16].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Longinus, On the Sublime, 34.4
  2. ^ Cicero, Brutus, 35
  3. ^ H. Weil, Biography of Demosthenes, 5–6
  4. ^ H. T. Peck, Harpers Dictionary of Classical Antiquities
  5. ^ O. Thomsen, The Looting of the Estate of the Elder Demosthenes, 61
  6. ^ Demosthenes, Against Aphobus 1, 6
  7. ^ Demosthenes, Against Aphobus 3, 59
  8. ^ Demosthenes, Encyclopaedia, The Helios, 1952.
  9. ^ Plutarch, Demosthenes, 6–7
  10. ^ Demosthenes, Encyclopaedia, The Helios, 1952,
  11. ^ D. Phillips, Athenian Political Oratory, 72
  12. ^ a b Plutarch, Demosthenes, 29
  13. ^ Pseudo-Plutarch, Demosthenes, 847d
  14. ^ H. Weil, Biography of Demosthenes, 66
  15. ^ H. Yunis, Demosthenes: On the Crown, 28
  16. ^ a b c R. Sealey, Demosthenes and His Time, 222
  17. ^ I. Kalitsounakis, Demosthenes, 958; C.A. Gibson, Interpreting a Classic, 1; K.A. Kapparis, Apollodoros against Neaira, 62. The preference for S has been challenged by Dieter Irmer (Zur Genealogie, 95-99) and defended by Hermann Wankel (R. Sealey, Demosthenes and His Time, 222).
  18. ^ F. Blass, Die attische Beredsamkeit, III, 1, 404-406 and 542-546
  19. ^ A. Schaefer, Demosthenes und seine Zeit, III, 111, 178, 247 and 257
  20. ^ a b I. Worthington, Demosthenes, 57
  21. ^ H. Yunis, Taming Democracy, 287
  22. ^ I. Worthington, Demosthenes, 56
  23. ^ I. Worthington, Oral Performance, 135
  24. ^ I. Kalitsounakis, Demosthenes, 957. In prologu 54-55, Ulrich von Wilamowitz-Moellendorff je prepoznao dijelove atenskih govora iz III stoljeća p. n. e. (R. Sealey, Demosthenes and His Time, 221).
  25. ^ F. Blass, Die Attische Beredsamkeit, 3.1, 281-287; H. Yunis, Taming Democracy, 289: "Nijedan ... ne bi mogao tako savršeno oponašati Demostenov stil i sadržinu istovremeno isključujući sve nepotrebne ili anahrone elemente"
  26. ^ F.J. Long, Ancient Rhetoric and Paul's Apology, 102; M. Trap, Greek and Latin Letters, 12
  27. ^ J.A. Goldstein, The Letters of Demosthenes, 93
  • Blass, Friedrich (1887–1898). Die Attische Beredsamkeit — Third Volume (na German), B. G. Teubner.
  • Gibson, Graig A. (2002). Interpreting a Classic, University of California Press ISBN 0-520-22956-8.
  • Goldstein, Jonathan A. (1968). The Letters of Demosthenes, Columbia University Press.
  • Irmer, Dieter (1972). Zur Genealogie der Jungeren Demostheneshandschriften: Untersuchungen an den Reden 8 und 9 (na German), Hamburg: Helmut Buske Verlag.
  • Kalitsounakis, Ioannis (1952). "Demosthenes" (in Greek). in Ioannis D. Passias, The Helios. Athens: Encyclopedic Review "The Helios". 
  • Kapparis, Konstantinos A. (1999). Apollodoros Against Neaira, Walter de Gruyter ISBN 3-11-016390-X.
  • Long, Fredrick J. (2004). Ancient Rhetoric and Paul's Apology, Cambridge University Press ISBN 0-521-84233-6.
  • Schaefer, Arnold (1885). Demosthenes und seine Zeit — Third Volume (na German), B. G. Teubner.
  • Sealey, Raphael (1993). “The Transmission of the Demosthenic Corpus”, Demosthenes and His Time: A Study in Defeat, Oxford University Press ISBN 0-195-07928-0.
  • Trapp, Michael (2003). Greek and Latin Letters, Cambridge University Press ISBN 0-521-49943-7.
  • Weil, Henri (1975). Biography of Demosthenes in "Demosthenes' Orations", Papyros (from the Greek translation).
  • Worthington, Ian (2004). “Oral Performance in the Athenian Assembly and the Demosthenic Prooemia”, Oral Performance and its Context edited by C.J. MacKie, Brill Academic Publishers ISBN 9-004-13680-0.
  • Worthington, Ian (2006). “Prologues”, Demosthenes, Speeches 60 And 61, Prologues, Letters, University of Texas Press ISBN 0-292-71332-0.
  • Yunis, Harvey (2001). “Introduction”, Demosthenes: On the Crown, Cambridge University Press ISBN 0-521-62930-6.
  • Yunis, Harvey (1996). “Appendix II: The Authenticity of Demosthenes' Collection of Demegoric Preambles”, Taming Democracy, Cornell University Press ISBN 0-801-48358-1.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: