Bugari

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Bugari (Българи) slavenski narod pretežno naseljen u Bugarskoj.

Ime[uredi | uredi izvor]

Ime Bugara je pod debatom, Pelliot drži da ovaj naziv znači les trouveurs, dok Keramopoulos smatra da dolazi od burgarii, bourgarioi, rimskih najamnika, hunskog porijekla stacioniranih po burgima (bourgoi; utvrdama), duž limesa. Ime Bugara (Oguri) kao nacionalno ime, ne spominje se sve do druge polovine 5. vijeka, a odnosi se na jednu zajednicu sjeverno od Crnog mora koje je bizantijski car Zenon upotrijebio 482. u borbi protiv Istočnih Gota. Naziv Oguri u značenju ('ogur' - pleme), javlja se i u nazivima Hun Ogur (hunsko pleme ili pleme Huna) od čega dolazi i riječ Hungarija i gubitkom glasa h, Ugarska, odnosno Ugri (Mađari). Onoguri, preci današnjih Bugara svoje ime nose u korijenu On Ogur (deset strijela ili 10 plemena; strijela je simbol plemena), i bili su savez od deset plemena u kojima su Huni činili većinu. Ovi Onoguri kasnije (679-681) zauzet će Dobrudžu i uspostaviti bugarsku državu od južne Besarabije uz Dunav do Loma.

Historija[uredi | uredi izvor]

Mount-Imeon.PNG

Bugari su se u drugom vijeku preselili iz Središnje Azije u sjeverni Kavkaz. U drugoj polovini 4. i prvoj 5. vijeka Bugari prodiru u središnju i zapadnu Evropu zajedno sa Hunima. Poslije 453. veliko Hunsko carstvo se raspada. U kasnom 7. vijeku Bugari se trajno nastanjuju na Balkanu, gdje se asimiliraju sa odavno već prisutnim slavenskim stanovništvom, i 680. godine stvaraju prvo Bugarsko carstvo.

Etnografija[uredi | uredi izvor]

Ruralni Bugari[uredi | uredi izvor]

Bugarska je pred Drugi svjetski rat imala 97 gradova, a ipak je 78% Bugara je živjelo na selu. Nalazimo dva tipa seoskih naselja, to su zaseoci koji su značajni za planinsko područje, najviše srednje Arde, kao i na sjevernim pristrancima Balkana. Zbijeni tip naselja nepravilnog oblika nalazimo u ravnicama, kao i u kotlinama. Selo je čuvar kulturnog nasljeđa, a kod ruralnih Bugara njegovi su tipni elementi razvijena obrada lana, konoplje, svile i vune. Očuvala se možda još uvijek praslavenska preslica sa kǎželom na vrhu, vodoravni tkalački stan, kao i neke stare tehnike tkanja. Kako ratarstvo i stočarstvo čine glavne prihode seoske ekonomije, znatan dio bogatstva materijalne kulture vezan je uz ova zanimanja. Jaram je slavenskog tipa s dvije vodoravne gredice nazivane jarem i podbradnik, ali očuvali su se i neki drugi običaji, a donedavno je postojala na jednom mjestu porodična zadruga. Starim slavenskim običajima i tradiciji pripadaju neki običaji vezani uz svadbe, sahrane, porode, šišano kumstvo, i obredne vatre. Razni stari običaji Bugara preživjeli su kroz vreme i neke promjene, a pod uticajem susjednih etničkih zajednica, kao od strane Grka (suđenice) i narodno bugarski svirački instrument gădulka sa tri žice. Kod Bugara je postojao običaj nestinara, na jugoistoku Bugarske, hodanja po žaru. Ovo je praksa žena, koje su za tu prigodu obučene u tradicionalnu nošnju. Ovaj običaj vjerojatno je azijskog porijekla.

Seoska arhitektura[uredi | uredi izvor]

Među etnografskim odlikama ističu se i regionalne razlike gradnje kuća i popratnih objekata. U doskorašnja vremena u nizinskim predjelima, odnosno u podunavskom dijelu i na istoku gradila se kuća od naboja ili ćerpiča, da bi na jugu našli kamenu kuću. Treći tip kuće je od drveta u planinskim predjelima i brvnaru na zapadu zemlje. Zemunica se nalazila jedino u podunavskim krajevima, inače je tipična bugarska kuća prizemna ili na sprat, sa prostorom za stoku u prizemlju, i boravištem za ljude, na katu. Krovovi su pretežno četverostrani.

Nošnja[uredi | uredi izvor]

Nošnja Bugara dijeli se na dva glavna područja, to su belodreškovci (belodreskovci) na sjeverozapadu, i černodreškovci na svom ostalom području, čija se nošnja i dalje širi na štetu belodreškovaca. Kod belodreškovaca boja se odnosi se na gornji dio suknene odjeće. U isto vrijeme kod žena se razlikuju tri značajno obilježena skupa. Na jugu i jugozapadu žene su nosile haljetak sa rukavima (koji su obavezno do lakta) poznat kao saja. Saja se nosi povrh košulje i sprijeda je otvorena. U srednjim i sjevernim pojasima Bugarske javlja se sukman. On se oblači preko glave i za razliku od saje nema rukava.

Kod muškaraca imamo sukneni kaput sa rukavima do lakta, šubaru, obojke i opanke, pretežno uske pantalone, koje su kod belodreškovaca posve uz nogu, takozvani benevreci. Nose se i posebni pojasi, kolani sa geometrijskim šarama koje tkaju i posebni obrtnici.

Narodna muzika i ples[uredi | uredi izvor]

Bugarska muzika i plesovi namijenjeni su i zabavi i raznim obredima, a svakako treba spomenuti bugarski narodni ples horo. Instrumenti se dijele na 3 osnovne vrste, to su žičani: gadoulka nalik violini, tambura (dranakia, dzunga, bailama) sa dvije, tri, šest i osam žica; duhači instrumenti: kaval, šupelka, gajda, duduk, dvojanka, i još neki. Kaval se upotrebljava u čitavoj Bugarskoj ,a najviše na području Dobrudže i Trakije. Mali kaval zove se svirka (tsarafa, svorče) i pastirski je instrument; Instrumenti za udaranje su tapan, što ga imamo i kod Makedonaca i tarambuka. Šupelka se radi od oraha, žutike ili javora, šuplja je na obje strane i ima rupa za prste za po tri srednja prsta. Duduk je na jednu stranu zatvoren, javlja se u dvije veličine 700-780mm i 240-400mm (duduče), a u jednom kraju Makedonije poznate kao kavalče. Duduk se izrađuje od žutike ili javora, pa i od nekog drugog drveta. Gajde nalazimo kod Hrvata, Srba, Makedonaca, Rumuna, Turaka, Grka i Bugara, kao i na području Bosne i Albanije. Gajde se sastoje od mijeha napravljenog od ovčje ili kozje kože i tri cijevi.

Godišnji običaji[uredi | uredi izvor]

Ovi običaji su veoma brojni i vezani uz agrar i stočarstvo. Najpoznatiji su peperude, bugarska verzija dodola, pa nadalje razni ritualni plesovi, među kojima su poznat ritual kalušari čiji se vođa naziva vataf, i koji se bave magičnim liječenjem težih bolesnika, oni poznaju ljekovito bilje, a obredne plesove izvode uz sa drvenim jataganima. Ovi su kalušari u drugim krajevima bugarske poznati kao rousalii (rusalci). Ritual Kukeri za vrijeme poklada, zatim lazarki u kojem posebno opremljene djevojke obilaze selom; džamali, u doba žetve prilikom kojih zamaskirani igrači obilaze selima i kupe darove. Laduvane (pjevanje prstenu) se održavaju na dan prije Nove godine u zapadnoj Bugarskoj, tada jedna djevojčica uz osobito pjevanje vadi iz vode prstenje svojim drugaricama aludirajući im na udaju.

Svadbeni običaji[uredi | uredi izvor]

Stari svadbeni običaji Bugara veoma su uščuvani i slavenskog su porijekla. Slavensko porijeklo nalazimo u običajima kao što su fingirane svađe svatova sa mladenkinom porodicom, svadbeni hljebovi, podmetanja krive mlade i nakonče ili nakoljenče (u Vojvodini se javljaju korito, sito i nakonče). Na kraju je najmlađe dijete iz mladoženjine porodice, kojega mlada tri puta okreće sa željom da i ona ima tako lijepo dijete. Postoje i mlađe tradicije zajedno sa crkvenim elementima. Vjenčanje se odvija u pet ili više faza: to su male zaruke (malak glaveš), velike zaruke (golem glaveš ili godež), vjenčanje, koje zna trajati i po 4 dana sa brojnim obredima u kojima se pije blaga rakija. Iza vjenčanja još se javljaju neki običaji, kao što su povratki, a to su posjeti mladenaca mladenkinim roditeljima.

Kuhinja[uredi | uredi izvor]

Bugarska nacionalna kuhinja ima dugu i bogatu kulinarsku tradiciju nastalu pod slavenskim, turskim i grčkim utjecajem a najpoznatija jela su im na temelju mlijeka i mliječnih proizvoda, raznog povrća (paprike, krompira, krastavaca, paradajza, patlidžana, peršun), jaja i mesa. Hljeb, mlijeko, kiselo mlijeko, sir (bijeli sir), krompir, paprika, grah, voće i crvena i bijela vina glavna su bugarska hrana. Hljeba Bugari mjesečno po osobi pojedu preko 10 kilogama. Kiselo mlijeko je slično jogurtu, ali dobija se pod uticajem bakterije Lactobacterium Bulgaricum, čiji je biološki habitat u Bugarskoj i obližnjim dijelovima susjednih zemalja. Najpoznatiji specijaliteti su: razne vrste banica (баница), musake (мусака), ćevapi (каварма, kavarma kebap), kačkavalj (кашкавал) i bijeli sir (бяло сирене), sličan grčkoj feti, koji je i kod Makedonaca poznat kao бело сирење ili samo сирење. Nadalje postoje razne vrste salata, kao tarator (таратор, hladna ljetna juha od kiselog mljeka sa krastavcima), šopska salata i snežanka (снежанка). Obvezan dio bugarske kuhinje je i rakija, koja se pravi prije svega od loze.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • B. Dimitrov, (2001) Bulgarians - Civilisers of the Slavs, Borina.
  • M Veleva & S Dancheva-Blagoeva, Bulgarian National Costumes and Folk Jewellery.
  • R Kukudova & K Djenev, Bulgarian Folk Dances.
  • Eremian, Suren. Reconstructed map of Central Asia from ‘Ashharatsuyts’.
  • Shirakatsi, Anania, The Geography of Ananias of Sirak (Asxarhacoyc): The Long and the Short Recensions. Introduction, Translation and Commentary by Robert H. Hewsen. Wiesbaden: Reichert Verlag, 1992. 467 pp. ISBN 978-3-88226-485-2
  • Bakalov, Georgi. Little known facts of the history of ancient Bulgarians. Science Magazine. Union of Scientists in Bulgaria. Vol. 15 (2005) Issue 1. (in Bulgarian)
  • Dobrev, Petar. Unknown Ancient Bulgaria. Sofia: Ivan Vazov Publishers, 2001. 158 pp. (in Bulgarian) ISBN 954-604-121-1

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: