Ukrajinci

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Mlada djevojka (Ukrajinka) sa sela, u narodnoj nošnji.

Ukrajinci (ukrajinski: українці; ranije Rusini, Malorusi) su jedan od tri velika istočno-slavenska naroda nastanjen u Ukrajini i susjednim područjima. Jezik Ukrajinaca pripada slavenskoj grani indo-evropske jezične porodice.

Ime[uredi | uredi izvor]

Ukrajinci dobijaju ime po zemlji (Ukrajina) koje je prvi puta dokumentovana u Kijevskoj kronici 1187. Otuda nastaje narod ukrainskyi (ukrajinski narod) i Ukraintsi (Ukrajinci). U 18. i 19. vijeku caristička nomenklatura Ukrajincima označava samo stanovnike Slobidska Ukraine, provincije čije je središte bio grad Kharkiv (Harkiv). Harkiv mu postaje središte 1765. godine, ediktom, ruske carice Katarine II. Godine 1835. ova provincija postaje Harkivska provincija. U 19. vijeku Poljska ovim nazivom označava stanovnike Kijevske gubernije. Ovaj naziv u Galiciji i Bukovini za njih se neće upotrebljavati sve do prve četvrtine 20. vijeka, u Transkarpatiji do 1930-tih, a u Prešovskoj regiji do kasnih 1940ih. U 20. vijeku Malorosiiany ili Malorosy (=Mali Rusi) počet će se smatrati derogatornim nazivima. Najstariji zapisani nazivi za Ukrajince su Rusini (Rusyny, Rusychi i Rusy; ovaj posljednji od Rus’), što će se u latinskom pretvoriti u Russi, Rutheni i Ruteni. Početkom 16. vijeka moskovski dokumenti Ukrajince nazivaju Cherkasy, aludirajući, čini se, na činjenicu da žive oko grada Cherkasy gdje se nalazilo mnogo kozačkih naselja. Nazivi Rusini i Ruteni sačuvali su se kao imena za Zapadne Ukrajince.

Kratka historija[uredi | uredi izvor]

Porijeklo i spisak starih plemena

Lasha i Larissa Ewanchuk u transkarpatskoj nošnji.

Vodeću ulogu u formiranju ukrajinskog naroda imalo je pleme poznato kao Poljani (Polians, Poliany, Polyane), slavenski narod jedan od najjačih iz grupe Istočnih Slavena naseljenih u 10. i 11. vijeku na obalama srednjeg toka Dnjepra u samom ukrajinskom središtu. Masudi u 10. vijeku spominje njihovog vođu, kralja Madzaka. Druga značajna plemena su bila Drevljani (Drevlyane), Siverjani (Siverianians), Uliči (Ulychians), Tiverci (Tivertsians), Duljebi (Dulebians) postojala su tri razna plemena Bužana, Volinjani (Volhynians), Bužani (Buzhanians). Tamošnji Bijeli Hrvati (White Croats), također su vjerovatno dijelom učestvovali u stvaranju kasnijih Ukrajinaca. U ranom 9. vijeku istočno-slavenska plemena morala su plaćati porez Hazarima (Khazars). Dok su ostalim Slavenima naplaćivali porez u krznu, Hazari su od Poljana zahtijevali po 'mač' (čitaj ratnika) na svako domaćinstvo.

Stari period[uredi | uredi izvor]

Figurica žene, kultura Tripillian, Ukrajina.

Prvi čovjek, predak savremenog Evropljanina, Archanthropus Europeaus Petraloniensis, došao je na ukrajinsko tlo negdje prije jedan milion godina, odnosno u kameno doba, on je već tada bio Homo erectus. Arhantropini (Archanthropinae) dolaze na njeno tlo možda iz južne Azije ili Balkana. Nakon toga slijedi ga Neandertalac, prije nekih 135–150 hiljada godina. Psihički i mentalno daleko je zreliji a poznaje i porodične odnose. Prije 35.000 godina nalazimo u ovim krajevima i kromanjonca, prvog predstavnika Homo sapiensa.

Tokom srednjeg kamenog doba populacija se neprekidno povećava i lov više nije bio dovoljan da bi se uspjeli prehraniti. Ljudi uče loviti ribe i sakupljati hranu divljeg porijekla, pa i pripitomljavati životinje. Tokom neolita oni već znaju uzgajati bilje i kultivirati zemlju, bave se i lončarstvom. U Ukrajini u to se vrijeme ljudi bave agrikulturom, ribolovom, lovom i žive u matrijarhalnim zajednicama.

Kasnije u bakarnom/bronzanom dobu, ili 4.-3. milenija p. n. e., te primitivne zajednice doživljavaju značajne promjene. Nosioci Tripillian kulture ([1] op. u Rumuniji ona se zove 'Cucuteni') brzo se razvijaju i šire novom teritorijom, oni su već veoma razvijeni.

Pojava Slavena[uredi | uredi izvor]

Dolaskom 1. milenija p. n. e. vodeću ulogu na području etničke Ukrajine imaju Slaveni. Pojavili su se razni narodi koji se služe vlastitim jezicima, njih danas znamo kao Skite, Balte, Germane i Kerlate. Sve ove nabrojene grupe učestvuju u etnogenezi Ukrajinaca. Teritorija Slavena se širi. U pisanim izvorima spominju se stari Anti i Sklavi. Ovi pak govore srodnim jezicima, žive sličnim životima i imaju slične običaje i vjerovanja. Podijelili su se na nebrojena plemena s vlastitim poglavicama i vojnom silom. Anti će uskoro nestati, a njihovo ime zamijenit će slavensko. U 7. i 8. vijeku razvilo se u Ukrajini istočnoslavensko društvo, koje više nije matrijarhalno - glavnu ulogu preuzeo je muškarac. Najaktivnije je u područjima kuda teku vode srednjega toka Dnjepra. U tim krajevima pronađeni su tragovi veoma žive ljudske djelatnosti. Ovdje su se ljudi bavili uzgojem stoke, farmerskim poslovima i trgovinom. Razvio se Kijev. Od 6. do 9. vijeka ujedinjuju se plemena Istočnih Slavena i daju začetak ranoj feudalnoj državi. Černigov i Perejaslav uz Kijev glavna su središta.

Kijevski Rusi[uredi | uredi izvor]

Jaroslav Mudri; 1019-1054. Odvojio je vojsku od administrativnih i legislativnih poslova u Kijevskoj Rusiji.

U 9. vijeku, političke prilike su žive, a i opasne. Događaju su ružne stvari u Ukrajini. U nastanku je prva staroslavenska država, Kijev, nazivana i Stara Rusija (Old Rus) ili Kijevska Rusija, koja će uskoro prerasti u jednu od najvećih zemalja Srednjovjekovne Evrope. Novgorodski knez Oleg ubio je kneževe Askolda i Dira u borbi za kijevski tron. Ukrajina će imati važnu ulogu barijere između evropske civilizacije i stepskih nomada Istoka.

Višeetnička Stara Rusija ima carski oblik uprave. Proklamacijom Kijeva političkim središtem Stare Rusije, princ Oleg ima problema s konsolidacijom obližnjih plemenskih kneževina oko Kijeva. Koncem 10. vijeka ipak su sva istočnoslavenska i neslavenska plemena pod njegovom dominacijom. Kijevska Rusija širi se od Bijelog do Crnog mora, i od Karpata do Volge. Centrifugalne tendencije postaju neizbježne. Kneževske naoružane snage igraju glavnu ulogu u Kijevskoj Rusiji do ranog 11. vijeka. Isluženi vojnici postaju kneževskim savjetnicima u najvažnijim državnim poslovima i zauzimaju sve administrativne i dvorske položaje. Pojavom (Jaroslava Mudrog; 1019.-1054. godine) vojska se odvaja od administrativnih i legislativnih djelatnosti, ovim poslovima sada će se pozabaviti bojari, plemenska aristokracija po rođenju.

Istovremeno i kijevske kneginje 9. i 10. vijeka igraju važnu ulogu u historije nastanka Ukrajine. Imaju svojih zasluga u učvršćivanju ekonomske i političke snage države. Kneginja Olga (oko 946. godine), poganstvo zamjenjuje kršćanstvom. Ono ipak neće postati službeno sve do 988. godine, odnosno kneza Vladimira. Diplomatski odnosi Stare ruske države sa susjednim državama, primjerice Bizantom i Svetim Rimskim Carstvom pojačava se tokom 10. vijeka, nakon pada države Hazara. Židovsko-hazarsko carstvo su 1239. godine uništili Mongoli.

900ih godina država se angažirala u ratovima, naročito za vrijeme kneza Svjatoslava (964-972. godine).

Vladimir Monomah(Володимир Мономах, 1053-1125), veliki knez ruski od 1113-1125.

Stvaranje ruske nacionalne države naročito se provodi u vrijeme Svjatoslavovog sina, kneza Vladimira (978.-1015.). Država jača ekonomski i politički zajedno s njegovim autoritetom. Organizirano je sudstvo. Proces formiranja Stare ruske države završava početkom 11. vijeka s Jaroslavom Mudrim. U njegovo vrijeme Kijevska Rusija doživljava najveći uspon. Nakon Vladimirove smrti zavladali su građanski ratovi ali ih je Jaroslav suzbio, a i zaštitio državu od upada nomada. Za vrijeme njegovog vladanja gradovi postaju važni u ekonomskom i kulturnom životu. Oživljavaju i veze između raznih regija i to dovodi do povećanja trgovine i većeg razvoja poljoprivrede i zanatstva. Donesen je i prvi zakonik, "Ruska pravda". Nesrećom, kneževi nasljednici upleli su se u mnoge zavade, što je dovelo do neminovnog cijepanja jedinstva ruske države.

Zavade pokušava smiriti Vladimir Monomah (1113-1125). Kraće vrijeme pod njegovim vodstvom ojačat će autoritet kijevskog kneza na glavne kneževine, a unutrašnje i vanjske prilike države se stabilizirati. To ipak neće dugo potrajati, 1130. godine dolazi do dezintegracije. Kroz nekoliko godina nova, snažna država raspast će se na nekoliko nezavisnih kneževina čiji vođe neće uspjeti zaustaviti vojne konflikte do sredine 13. vijeka. Autoritet kijevskog kneza kao šefa države postat će formalan. Kijev će još ostati glavni grad ali će kneževa moć preći na kolektivni suverenitet najuticajnijih kneževa. Centralizirana monarhija postat će federalna. Daljnja dezintegracija neće samo obilježiti socioekonomske i političke prilike nego uvesti i neke inovacije. Kijevske kronike još 1187. iskovale su termin ‘Ukrajina’ da bi označile južno područje ruske države u kojoj se nalaze provincije Kijev, Perejaslav i Černigov. Nakon nekog vremena javljaju se i Halič (Halychyna), Volinija (Volyn) i Podolija (Podilia). Uprkos nekoliko pokušaja da se ujedine kneževine odvojene granicama koje se javljaju u 12. i 13. vijeku, Kijevska Rusija slabi ekonomski i politički. Javljaju se mongolsko-tatarske horde koje će prijetiti više od dva vijeka.

Halič i Volinija[uredi | uredi izvor]

Knez Danilo Halički

Dezintegracijom Stare ruske države u 12. vijeku separacijom nastaje i nova država Halič-Volinija (Halytsian-Volynian). Ona nastaje 1199. pod vladom kneza Romana, potomka Vladimira Monomaha. Ovaj čovjek prvi je u historije nazvan 'Veliki vojvoda' i 'autokratom cijele Rusije'.

Država je izložena konstantnim neprijateljstvima bojara potpomaganim Mađarima i Poljacima. Nakon smrti Romana Mstislaviča, bojari se protive nasljeđu njegovih sinova Danila i Vasiljka i na strani su Mađara. Tako 1214. godine, Koloman, mlađi mađarski princ ženi poljsku princezu i proklamira se kraljem kneževine Haliča-Volinije. Od toga vremena počinje dugi rat Danila Haličkog (Danylo Halytskyi) i njegovog brata Vasiljka da povrate očev tron. Ovaj rat postaje poznat kao oslobodilački rat, čiji je cilj ponovna uspostava nezavisnosti i teritorijalnog jedinstva Halič-Volinije.

Glavni Danilov zadatak postaje učvršćivanje državne institucije kneževine i potporu, koju bi mu bojari trebali vratiti. Danilo čini veliku stvar za svoju zemlju štiteći granice kneževine od mongolsko-tatarske opasnosti za Rusiju. Usput on nastoji oženiti svog sina za kćerku Bele IV. Danilo je mudar i učvrščuje granice prije navale stepskih hordi. Od 1254. do 1255. Danilo je odnio niz pobjeda i otjerao Mongole dalje od granica Ukrajine.

Danilova popularnost je porasla u očima svijeta. Odjednom je postalo časno biti udružen s jednom takvom zemljom. Godine 1253. okruni ga papa Inocent IV u Dorohychynu (danas Drohiczyn). Ovim činom priznata je kneževina Halič-Volinija. Teritorijalno ona se u 13. vijeku širi. Kneževini su pripale Liublin i dijelovi Transkarpatije. Sve izgleda lijepo, no neće dugo potrajati. Halič-Voliniju iscrpit će neprekidne borbe sa unutrašnjim i vanjskim neprijateljem. Ona će pasti u ruke neprijatelja. Krajem 14. vijeka sve ono što je brižni Danilo kućio podijelit će Poljska, Litva, Ugarska i Moldavija.

Pod Velikom Litvom[uredi | uredi izvor]

Tridesetih godina 14. vijeka veliki litvanski vojvoda Liubard osvojio je Voliniju. Uslijedio je litavsko-poljski rat od 1351-1352 Ukrajinu su podijelili Litvanci i Poljaci. Podolija, Kijev, Siver i Perejaslav su potpali pod litavsku krunu, ostalo su zauzeli Poljaci. Litvom je u to doba vladao veliki vojvoda Olgerd (Liubardov nasljednik). Domicilno stanovništvo protivi se litvanskoj ekspanziji po ukrajinskoj zemlji. Vjerovatno kako ne bi izazvali veće neprilike, Litva se ne miješa u socio-političke institucije, ni postojeći ekonomski sistem, što je tada vladao Ukrajinom. Štaviše, ovi pak asimiliraju ukrajinsku kulturu, a i pod religioznim su uticajem. Dolaskom 15. vijeka, tačno 1452. dolazi do odvajanja kijevske metropolije, ona postaje dodatna pokretačka sila razvitku centrifugalnih tendencija u ukrajinskim zemljama.

Vlade Litve i Poljske prisiljene su se braniti od njemačkih vitezova i kanova Zlatne Horde, one stvaraju međunarodnu uniju koju validiraju dinastijskim brakovima. Litva neće biti nikad veća, ona istovremeno poduzima mjere političke centralizacije. Domaća aristokracija ipak očekuje privilegije a i ukrajinski jezik je službeni u Litvi. Ipak će s vremenom litvanski katolički element zavladati ovom velikom državom što će dovesti do niza ustanaka u kasnom 15. i ranom 16. vijeku.

Kozaci[uredi | uredi izvor]

Zaporoški kozaci Autor: Ilya Repin (1844-1930).

Kozaci u pisanim izvorima spominju se prvi put u kasnom 15. vijeku. Oni će odigrati historijsku ulogu za sudbinu Ukrajine. Kozaci su bili slobodni ljudi koji su čuvali zemlju i granice od napada Turaka i Tatara. Sredinom 16. vijeka Kozaci stvaraju vojno-političku organizaciju: zaporoški sič (Запорозька Січ, Zaporoz'ka Sich; Engl. Zaporizhian Sich, Zaporozhian Sech). Ova vojna organizacija imala je vojno-administrativni sistem temeljen na načelima kozačke demokratije. Zaporošci su imali institucije vojnog vijeća i zaporošku regimentu (kish; [2]) i svoje zakone utvrđene u Kijevskoj, Braclavskoj i Volinskoj provinciji. Najpoznatiji vođe bijahu im Taras Fedorovych, Pavlo But, Yakiv Ostrainyn i Dmytro Hunia. U Poljskoj godine 1633. godine, pod uticajem revolucije, dolazi do legalizacije pravoslavne crkve (čiji je metropolit Petro Mohyla), no godine 1638. varšavski sud ukida kozačke privilegije. Te privilegije koje su oni uživali bilo je i vlastito zakonodavstvo (legislacija), sloboda pripadnosti pravoslavnoj crkvi i izbor (imenovanje oficira). Porazom kozačkih ustanaka tokom 16. i ranom 17. vijeku njihovo stanje se jako pogoršalo. Njihove vođe kao i hiljade ustanika i seljaka su pobijene, a njihova zemlja redistribuirana. 'Zlatno mir' koji zavladaše Poljskom u ranom 17. vijeku dobili su samo velikaši i plemići koji nisu prošli ratnu lekciju. Ukrajinci će do sredine 17. vijeka morati prikupiti snage da se uhvate u koštac s bogatom Rzeczpospolita (odnosi se na Poljsku od 1505. pa nadalje kada je šljahta (plemstvo) izabralo sejm (pogledajte: Poljaci).

Rat u 17. vijeku[uredi | uredi izvor]

Bogdan Hmeljcinski

Oslobodilački rat sredinom 17. vijeka postaje značajan događaj i označit će temeljne promjene budućim događajima u ukrajinskoj historije. Njen najvažniji značaj rezultirat će stvaranjem nezavisne ukrajinske države.

Rat počinje u februaru 1648. godine Hetmanom Zaporožaca izborom će postati Bogdan Hmeljcinski (1595.-1657.). Novosti o događajima u Zaporožju brzo će se proširiti Ukrajinom. Formirat će se nacionala vojska. Kozaci trijumfalno napadaju u proljeće i ljeto 1648. Hetman Bogdan odnosi pobjede nad poljskom vojskom. Tuče Poljake u bitkama na Korsunu i Zhovty Vody, Pyliavtsi, Lavovu i Zamostia. Pobjedom nad poljskom vojskom pridružuje mu se i poljsko seljaštvo.

Poljska nije još u potpunosti pobijeđena. Od juna do novembra 1648. godine proces formiranja države kompletiran je tek u središnjim, istočnim i južnim područjima. Od 1649. do 1652. Ukrajina je politički aktivna. Stvara se vojno-politički savez s Krimskim kanatom, pregovara se s Moskvom i Varšavom, utemeljuju diplomatski odnosi s Moldavijom i Transilvanijom. Geopolitička situacija Hmeljcinskom je nepovoljna i kvari mu planove. Ni Poljska ne čeka skrštenih ruku, ukrajinski problem nastoji riješiti ratom. U februaru 1651. godine poljska vojska polazi u ofenzivu i bitka se desi kod Berestechka u Voliniji. Kralj Jan II Kazimir Vasa, imao je 150.000 vojnika, a Ukrajinci 100,000 i Krimske Tatare (vodi ih Islam-Girei III) na svojoj strani. No Tatari su ga izdali. Zarobili su ga pa pustili. Njegove snage su opkolili Poljaci i on je morao potpisati ugovor u Biloj Tserkvi.

Ugovorom iz Bile Tserkve uveliko su ograničena prava Ukrajine što je izazvalo val nezadovoljstva Ukrajinaca. Hmeljcinski mobilizira vojsku i u maju 1652. godine u sjajnoj bici potuče Poljake. Gotovo cijela Ukrajina je oslobođena, ali potpuna pobjeda još nije postignuta. Ljeti 1653. stvara se anti-ukrajinska koalicija u koju se uključuje Poljska, Moldavija, Vlaška i Transilvanija. Sve će ovo na koncu završiti tako što će ranih pedesetih 17. vijeka zaporoška vojska biti podložna ruskom caru. Hetman Bogdan Hmeljcinski umro je 27. jula 1657. godine.

Ukrajinska država u kasnom 17. vijeku[uredi | uredi izvor]

Zaporoški hetman Hmeljcinski nije umro u slobodnoj Ukrajini, ali je stvorio ogromne potencijale za stvaranje njene nezavisnosti. Ovi se potencijali ipak još neće iskoristiti zbog mnogo domaćih problema i politike carizma. Zemlja će se naći u vrtlogu građanskog rata i političkih kriza još mnogo godina. Novi hetman (ataman) je I. Vyhoskyi (?-1664), no ovaj će brzo početi gubiti potporu velikog djela Kozaka. Zaporožje i velike regimente s Lijeve obale Ukrajine zanemaruju ga i postaju mu opozicija. Vidjevši lošu situaciju u Ukrajini mnoge strane države su požurile ne bi li se njome i okoristile.

Tokom građanskog rata, koji počinje u Ukrajini u proljeće 1658. godine, njen jvođa (prvi u njenoj historije) potražio je podršku stranih sila, ne da bi državu doveo do nezavisnosti, nego protiv domaće opozicije. Poziva tatarske horde u pomoć protiv kozačkih hetmana M. Pushkara i Y. Barabasha. Odlučuje se ponovno ujediniti s Poljskom. 16. septembra 1658. godine u Hadziachu potpisuju ugovor (ugoda hadziacka) ataman (=Hetman) Ivan Vyhovsky sa poljsko-litvanskim komonveltom. Ovime je ataman učinio presedan. Ukrajina je ostala podijeljena. Lijeva obala je ostala orijentirana prema Moskvi, a desna Varšavi.

Ataman Dorošenko (1627-1698)

Izabran je novi hetman Jurij (oko 1641-1685), sin je Bogdana Hmeljcinskog. Ovaj pak potpisuje ugovor u Chudnivsku, prakički tako priznavši valjanost prethodnog. Ovaj ga je potez stajao položaja atamana, kojeg se 1663. morao odreći. Na lijevoj obali Kozaci imaju podršku Tatara, tu je iste godine izabran novi ataman I. Briukhobetskyi (?-1668). Kompletni ukrajinske teritorije tako je podijeljen između dvije države i na dva hetmanata. Lijeva obala i Kijev gravitira Moskvi, desna Poljskoj.

Ukrajinsko ujedinjenje postaje problematično. Usprkos dubokim socio-političkim kontradikcijama između dvije državne elite orijentirane različitim stranim silama, i neprestanom miješanju ovih u domaći život Ukrajinaca, obje njene regije bile su u granicama jednog državnog organizma.

Nada u ujedinjenje Istočne i Zapadne obale javlja se tokom vladanja atamana (hetmana) P. Dorošenka (Дорошенко Петро Дорофійович 1627-1698) od 1665. do 1676. godine, pukovnika iz Priluka i unuk Mihajla Dorošenka. Ovaj se priključuje Bogdanu Hmeljcinskom u ustanku protiv poljske dominacije. Dorošenko potpomognut Krimskim Tatarima 1665. ovlada Desnom obalom. Dorošenko je iskoristio priliku i predložio sebe Rusima za atamana cijele Ukrajine, kao saveznice moskovske Rusije, ali nezavisne od Poljske. On je odnio još pobjedu nad izvjesnim Ivanom Briukhovetsky-jem. Želio još više ojačati i sklapa savez s moćnom turskom silom predvođenom sultanom Mehmedom IV. Tu je pogriješio. Pred vrata mu dolazi poljski kralj Jan III Sobjeski, a vojska mu je dezertirala i prešla promoskovskim Kozacima. Dorošenko je umro 1698 i mnogi ga još drže nacionalnim junakom. Ukrajina je, kao hetmanat bila multiklasna socijalna organizacija čiji se narod bavio poljoprivredom i slobodu branio oružjem. Njihova orijentiranost Moskvi dovela je do postupnog limitiranja i kasnije u kasnom 17. vijeku same likvidacije njihovog vojno-političkog sistema.

Ukrajina u 18. vijeku (Zapadna obala)[uredi | uredi izvor]

Tokom 18. vijeka burno je na Zapadnoj obali, svašta se zbiva. Godine 1771. poljska vladavina u zapadnoj Ukrajini propada. Rezultat toga je da je gotovo cijeli Halič, i zapadne djelove Volinije i Podolije zauzela Austrija. Ove zemlje ujedinit će se zajedno s dijelovima poljskih provincija u Kraljevstvo Haliča i Lodomerije. Ostale teritorije steći će Austrija nakon treće podijele Poljske 1795. Sjevernu Bukovinu Austrija će također zauzeti. Godine 1774. godine, bečke trupe zauzet će cijelu zemlju 1775. U kasnom 18. vijeku njemačko-rimski car Josip II i carica Marija Terezija ostvarit će brojne reforme u zemlji. Značajno je da će ograničiti moć zemljovlasnika nad seljacima. Organizira se školstvo, a u Lavovu će se 1784. utemeljiti sveučilšte.

Istočna obala[uredi | uredi izvor]

Dok na Zapadnoj obali Ukrajinci dolaze pod uticaj austrijske kulture, i na Lijevoj obali ima komplikacija. Rusi i Šveđani ratuju za baltičku obalu. Vojska je skupa, vrši se ekonomski pritisak na Ukrajince. Godine 1687. za atamana je izabran Ivan Mazepa (1644-1709 godine). On rizično kocka, svoje kozake (4,000) udružuje u oktobru 1708. godine s vojskom švedskog kralja Karla XII. Sporazum je uskoro sklopljen između Ukrajine i Švedske po kojem će Ukrajina biti potpuno nezavisna od svih stranih sila. Nesrećom, većina ukrajinske javnosti nije upućena u atamanove namjere i protivi se njegovom planu ustanka protiv Petra Velikog Nesloga je dovela do toga da su carske trupe počele proganjati kozake. Dijelom su ovi kozaci uništeni, a neki pozatvarani. Ataman Ivan je proglašen izdajicom a ime mu je anatemizirano. Carskom odlukom novim atamanom proglašen je I. Skoropadskyi (1646-1722)

Taras Ševčenko.

Nakon poraza švedske vojske kod Poltave u junu 1709. te kapitulacije Karla XII i njegovih saveznika, carska ofanziva protiv autonomije hetmanata izvršena je mnogo brže. Zaporoški sič je uništen. Hiljade kozaka bježe u Tursku u potrazi za zaštitom. Petar Veliki uspješno uništava sve tragove ukrajinskog državnog sistema i njen ekonomski potencijal. Tokom izbora I. Skoropadskyi (1708.), Petar Veliki odbija potpisati tradicionalni ugovor između Ukrajine i Rusije. Novi ataman, praktično nema nikakvih prava donošenja samostalnih odluka. Sljedeći korak uništenja ukrajinske autonomije je stvaranje (Prve) Male Rusije 1722.

Kasnije nešto pokušava učiniti novi hetman D. Apostol (1654.-1734.), osnovao je tek 'novi sič', hetmanove aktivnosti su ostale pod paskom cara, odnosno njegove politike. K. Rozumovskyi (1728.-1803.) izabran je za novog hetmana 1750. godine, on će biti posljednji. On ipak reorganizira kozačku vojsku, priprema neke reforme, održava sastanke kozačkih časnika i nastoji se riješiti strane politike. No stvara se i Druga Mala Rusija 1764. godine, potpuno je likvidirana autonomija Lijeve obale hetmanata. Napadi carista 1770.-tih i 1780.-tih finale su uništenja ukrajinske autonomije i likvidacije kozačke vojske. Na mjestu Slobodne Ukrajine nastat će Harkovsko potkraljevstvo. Manifestom 3. augusta 1775. godine proklamirana je likvidacija zaporoškog siča. 1780ih teritorija je podijeljen na regije koje vode guverneri-generali. Krajem vijeka Ukrajina ne gubi samo političku, nego i ekonomsku nezavisnost, što je posljedica ekonomske politike ruske monarhije.

Ukrajina u 19. vijeku[uredi | uredi izvor]

Mykhailo Hrushevskyi.

Istočnu Ukrajinu okupirala je Rusija, uključujući Lijevu obalu, južnu regiju. U svih devet provincija na koje je istočna Ukrajina podijeljena u 19. vijeku, vlada ruski carizam i rusifikacija. Posljedica je da je broj Ukrajinaca na tom području do kraja vijeka smanjen 80%.

U prvoj deceniji 19. vijeka ukrajinski nacionalni kulturni pokret povezan je sa političkim jedinstvom. Mnogi Ukrajinci postaju članovi ruske masonske organizacije, koja proklamira stvaranje 'mudrog društva' ljudi sa jednakim pravima. Stvaraju se tajna društva, orijentirana protiv ruske monarhije. Stanovništvo Lijeve obale potpomaže oslobodilačkom pokretu poljske vlastele od 1830./31. Etnički Ukrajinci, zajedno s Poljacima, ustali su za slobodu Poljske u ustanku od 1863-1864.

Aktivnosti Bratstva Sv. Ćirila i Metoda, nelegalne političke organizacije ukrajinske nacionalne inteligencije, stvorene u Kijevu 1846. godine, radi na konsolidaciji nacionalnog oslobodilačkog pokreta . Čuveni Taras Ševčenko širi nacionalne oslobodilačke ideje u svojim pjesmama. Cilj je Bratstva postignuće Ukrajinske nezavisnosti i stvaranje ravnopravnih članica konfederacije nezavisnih slavenskih zemalja, s Kijevom kao političkim središtem. Praktične aktivnosti koncentrirane su na edukaciji i traženju puta povećanja ekonomskog razvoja Ukrajine. Ruski caristi divlje se obračunavaju s članovima Bratstva.

Novo doba oslobodilačkog pokreta Ukrajinaca povazano je aktivnostima ruskih 'narodnjaka' (narodniks). Njihove okružnice i organizacije djeluju u Kijevu, Odesi, Černigovu i drugim gradovima. Ideje slobode i jednakosti šire se od narodnjaka i među seljaštvo. Nakon 1885. godine narodnjaci gube vodeću ulogu u oslobodilačkom pokretu. Javlja se socijaldemokratska inteligencija koja se poziva na radništvo. Marksistički uticaji osjećaju se 1880.-tih i 1890.-tih godina. Javljaju se političke ukrajinske stranke Revolucionarna ukrajinska stranka, Ukrajinska sociodemokratska radnička stranka i Društvo naprednih Ukrajinaca, koje su utemeljili 1908. Mykhailo Hrushevskyi, S. Yefremov i E. Chykalenko. Ovo društvo ustvari je međustranački politički blok.

Etnografija[uredi | uredi izvor]

Lokalne grupe

Ukrajinci se granaju (Z. Kuzela) na Sjeverne, Sjeverozapadne i Zapadne.

Zapadni Ukrajinci poznati su i kao Ruteni ili ponekad Rusini. Ovi su naseljeni na Karpatima, to su od zapada prema istoku Lemki , Bojki i Huculi ili Huzuli. Sjeveroistočno od Hucula, u Galiciji i Bukovini, pa do Dnjestra na sjeveru žive Pokučani, Huculima su i srodni.

Veriovka, nacionalni ukrajinski ples.

Sjeverozapadni Ukrajinci nastanjeni su u području blizu poljske granice a imaju i enklava u toj susjednoj državi. Kod Sjeverozapadnih Ukrajinaca nalazimo nekoliko različitih etničkih grupa među kojima su jedni poznati kao Dolinjani . Dolinjani se od ostalih grupa razlikuju po svojem govoru kao i nekim razlikama u nošnji.

Postoje razlike i u nekim običajima, kao pjevanju 'proljetnih pjesama' zvanih 'ryndzivky'. Dolinjani su slabo izučena etnička podgrupa. Ostale značajne etničke grupe su i Batjuci i Veresjuci. Grupe Opoljana i Podiljana naseljene su u Podolju. Među ovima Podiljani nastanjuju istočno Podolje između Dnjestra i Boha. Imaju vlastite posebne običaje i folklor. Poznata grupa Volinjana danas više nije homogena, postoje dva srodna tipa, južni od sjeverozapadne Galicije do Lutska i sjeverni koji se širi do Polesja. Volinska je sačuvala mnoge stare pjesme (himne) zimskih festivala, zvanih koliadly, i novogodišnjih pjesama (ščedrivky). Najpopularnije volinjansko galzbalo je lira.

Ukrajinska okarina.

Sjeverni Ukrajinci nastanjeni su u sjevernoj Ukrajini južno od Yaselde i Pripjata na obje obale Desne i lijevoj obali Dnjepra. Ovdje su nekada živjeli stari Drevljani i Siverjani. Sjeverni su Ukrajinci sačuvali staru ukrajinsku narodnu kulturu, tek najzapadniji među njima u području Chelma i Podlasja nisu uspjeli da se odupru snažnom pritisku Poljaka i sačuvaju svoj etnički tip. Podlesjani iz Podlesja definitivno pripadaju sjevernom ukrajinskom tipu s kulturnim i etničkim karakteristikama i govore sjevernim dijalektom. Sačuvali su mnogo od svoje starine, od stare šumske kulture i starih običaja iz srednjovjekovnog perioda. Njihovi običaji analogni su onima od Bojka i Hucula s Karpata. Podlesje ima i bogatu usmenu tradiciju i sačuvan velik broj koliadky sa starim temama i mnogo ritualnih pjesama. Podlesjani nisu u potpunosti homogeni, naročito na istoku. Često se nazivaju imenima Poliščuki i Pinčuki. Cijelo Podlesje dijeli se na Podlesje, Pinsk, Volinsku i Černigov.

Život i običaji

Muzika i ples -Ukrajinski ritual proljetnih plesova i pjesama

Ukrajinske Hahilky-Vesnianky (Hayivky) snimljene na hahilky obredu.

Poznati ukrajinski običaj su hahilky, koji se danas priređuju na uskrsnim nedjeljama, a sastoje se od plesova, pjesama, igara i dramskih scena koji će po vjerovanju namamiti proljeće i otjerati zimu. Ovi obredi u poganska vremena odvijala su se u svetim lugovima, danas oko crkava ili oko groblja. Pjesma i plesovi pogrebni su kult i personificiraju pogreb za mraz i zimu. Oni također izazivaju rast bilja i pokušavaju osigurati obilnu žetvu kroz magijsku muziku, riječi i pokrete tijela.

U nekim drevnim hahilky plesovima, plesači se kreću u krug imitirajući rotaciju sunca, dok drugi raznim gestama pokazuju stalnost čovjekovog postojanja na zemlji.

Kuhinja

'Korovai', ukrajinski svadbeni hljeb.

Klasična etnička kuhinja Ukrajinaca sastoji se od jela poznatih u njihovom jeziku kao kovbasa, varenyky, holobtsi, kapusta i boršč. Za vrijeme Uskrsa u uskrsnu košaricu stavljaju se bojana jaja 'pysanky'.

Ukrajinci su od davnih vremena zaokupljeni agrikulturom i odani svojoj zemlji i njenim plodovima. Ukrajina, zovu je 'žitnicom Evrope', hljeb smatra najsvetijom hranom, jer on sadržava žito koje ih održava na životu. Stara tradicija nuđenja hljeba i soli gostu datira unazad mnogo vijeka. Gostima se kod Ukrajinaca nudi okrugli hljeb 'klib' i sol (sil) na vezenom ručniku (rušnyk) uz tradicionalni domaćinov "Vitajemo!" (=dobrodošli) .

Ovdje se može pozvati i na stare Grke, koji su prije 2000 godina nudili gostima hljeb i sol. Nije to slučajno. Prije oko 2500 godina , stara Ukrajina, tada Skitija, bila je žitnica Grčke. Grčko tlo bilo je pogodno za vino i maslinu, ali ne i za žito. U ta stara vremena grčke kolonije Tyras, i recimo Panticapaeum (današnji Kerč) i Olbia su bile naseljene duž crnomorske obale Ukrajine. Ova tradicija simbolizira vezu Ukrajine s korijenima grčke kulture. Hljeb i pšenica oduvijek su važan element u ukrajinskom životu, u kulturi i folkloru. Razni nacionalni hljebovi igraju značajnu ulogu u običajima i tradiciji ukrajinske kulture. Božićni, uskršnji, svadbeni i funeralni hljebovi zauzimaju središnje mjesto.

Populacija[uredi | uredi izvor]

Broj Ukrajinaca je negdje oko 46 miliona. Govore istočnoslavenskim jezikom, ukrajinskim. Ukrajince koji govore ruski nazivaju Rusoukrajincima.

Broj Ukrajinaca (preko 100.000) po zemljama u kojima žive (UN, 2005. godine):

U Bosni i Hercegovini ima oko 1.900 Ukrajinaca.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Reference[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: