Lavov

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Lavov
Lwów - Widok z wieży ratuszowej 01.jpg
Pogled na Lavov
Grb Položaj
Grb općine Lavov Položaj naselja Lavov
Osnovne informacije
Država: Ukrajina Ukrajina
Ukrajinska oblast: Lavov
Stanovništvo: 735.000 popis (2007)
Stanovništvo (Metro): 1.040.000 popis (2007)
Površina: 171,01 km2
Gustoća: 4.298 stanovnika na km2
Nadmorska visina: 296 n.m.
Pozivni broj: +380 32(2)
Poštanski broj: 79 000
Administracija
Vrsta naselja: Grad
Načelnik: Andriy Sadovyi
Web stranica:

Lavov (ukrajinski Львів/L'viv (čitaj: ljviu), ruski Львов/L'vov (čitaj:ljvof), poljski Lwów (čitaj:ljvuf), latinski Leopolis, njemački Lemberg) — grad u Ukrajini, u pokrajini Galiciji, više od 850.000 stanovnika. Svakodnevno na posao i školovanje u grad stiže još dodatnih 200.000 ljudi.

Leži na rijeci Poltvi, na oko 80 km od poljske granice. Grad je administrativno središte Lavovske oblasti. Prvi pisani spomen datira iz 1256 godine. Utemeljio ga je Danilo Galicijski koji ga je nazvao u čast svog sina Lava Daniloviča.

Lavov zauzima prvo mjesto u Ukrajini po broju kulturno-historijskih spomenika. Svojom ljepotom, spomenicima i širokom lepezom stilova gradnje ne ističe se samo među ukrajinskim gradovima, već i među gradovima Srednje i Istočne Evrope. Historijska jezgra grada je od 1998 unesena na UNESCOv spisak svjetske kulturne baštine. U najstrožem centru grada veliki je broj spomenika kulture koji su iz razdoblja od 16. do 17. vijeka.

Geografski položaj[uredi | uredi izvor]

Grad je smješten na čvorištu Lavovske visoravni, brdovitog Roztočja i nisko položenog Pobužja, na osamdesetak kilometara od granice s Poljskom. Leži na brežuljcima, prosječna nadmorska visina iznosi 289 m, dok je brdo Vysokyj Zamok (Visoki Zamak) najviša visinska tačka Lavova sa svojih 409 m nadmorske visine.

Klima[uredi | uredi izvor]

Lavovska klima je umjereno kontinentalna. Prosječna januarska temperatura iznosi −4 °C dok ona u junu +18 °C. Godišnja količina oborina iznosi oko 66 mm, s primjetnim pomanjkanjem oborina u ljetnim mjesecima. Oblačnost je prisutna 66% dana godišnje.

Po meteorološkim praćenjima najviša temperatura ikada zabilježena u Lavovu je iznosila +37 °C u septembru 1921. dok je najnižih −35,8 °C izmjereno u februaru 1929. godine.

Historija[uredi | uredi izvor]

Prema nedavnim arheološkim istraživanjima, na mjestu današnjeg Lavova postojala su naselja koja se javljaju u V. st. naše ere. U to su vrijeme ta područja pripadala Velikoj Moraviji. Kasnije će na njih pretendirati dvije velike države: Poljska (za vrijeme vladavine Mieszka I) i Kijevska Rus. Pretpostavlja se da je Mieszko I vladao tim područjem od 960 do 980 godine. Prema Nestorovim kronikama, 981 g. te zemlje osvaja Volodimir Veliki. Međutim, grad će, kakvog ga danas znamo, osnovati Danilo Galicijski u XIII vijeku, a ime duguje njegovom sinu Lavu. Prema nekim drugim izvorima, grad je osnovao upravo njegov sin - Lav Danilovič.

Utemeljenje grada[uredi | uredi izvor]

Prvi pisani spomen o Lavovu datira iz 1256 godine. Zahvaljujući svom povoljnom geografskom položaju na raskrsnici trgovačkih putova iz crnomorskih luka i Kijeva, Istočne i Zapadne Evrope, Bizanta i baltičkih luka, Lavov se brzo razvija i postaje važno središte, i već se 1272 godine ovdje seli prijestolje Galicijsko-volinjske kneževine.

1349 poljski kralj Kazimir III Veliki osvaja Lavov i kroz sedam godina (1356) uvodi Magdeburško pravo. To daje silni poticaj razvitku grada, posebno se ističe armenska zajednica koja 1363 g. utemeljuje Armensku crkvu. U razdoblju od 1370 do 1387 g. Lavov se nalazi u sastavu Mađarske. 1387 g. Lavov i okolica se pripajaju poljskoj kruni i kraljici Jadwigi. Kasnije će se neki od poljskih kraljeva kruniti upravo u Lavovu.

Poljsko–litvanska unija[uredi | uredi izvor]

U sastavu Poljske (a kasnije i Poljsko-litvanske unije) Lavov je središte Ruskog vojvodstva koje je bilo sačinjeno od 5 regija: Holm, Sanok, Galič, i Peremišalj. Grad je dobio pravo na vlastita spremišta što je rezultiralo znatnim povećanjem dobiti od robe koja se prevozila od Baltika do Crnog mora. Tokom narednih vijekova stanovništvo će se brzo povećavati, u grad će pristizati ljudi različitih narodnosti i vjera i Lavov će postati važno središte kulture, nauke i trgovine. Nakon što je izgrađen sistem odbrambenih zidina, postao je jednim od najbolje utvrđenih gradova koji je štitio zemlju s jugoistoka.

U gradu su se tada istovremeno nalazile čak tri nadbiskupije: rimokatolička, grkokatolička i armenijsko – katolička. Ovdje je pristizalo mnoštvo doseljenika iz raznih zemalja. Bilo je tu Nijemaca, Židova, Italijana, Engleza, Škota i mnogih drugih. Od 16. st. vjersku sliku grada nadopunjuju još i protestanti.U prvoj polovini 17. st. grad je brojio približno 25—30 hiljada stanovnika. Već je tada postojalo oko 30 obrtničkih organizacija koje su okupljale preko stotinu različitih struka. 1618 godine Lavov se spominje u djelu "Istaknuti gradovi svijeta" njemačkih historičara.

Pad unije[uredi | uredi izvor]

U 17. vijeku se Lavov u nekoliko navrata uspješno branio od opsada. Stalne borbe s osvajačima dale su gradu geslo Semper fidelis ("Uvijek vjeran"). 1649 godine grad su opkolili ukrajinski kozaci na čelu s Bogdanom Hmeljnickim. Uništivši i opljačkavši utvrdu, napuštaju grad. 1655 g. švedska vojska prodire u Poljsku, osvaja velik dio njezina teritorija i opsjeda Lavov. Međutim, bili su primorani prekinuti opsadu grada. Već naredne godine Lavov će okružiti vojska transilvanijskog vojvode Georgija I. Rákóczya, no ni on neće uspjeti osvojiti grad.

1672. vojska Osmanskog carstva pod vodstvom Mehmeda IV. ponovo opkoljuje Lavov, no rat će se završiti prije nego što Osmanlije zauzmu grad. 1675 grad su napadali i Turci i Tatari, ali ih je poljski kralj Jan III. Sobjeski pobijedio.

1704g. za vrijeme Velikog sjevernog rata, po prvi puta u svojoj historiji grad je osvojila i opljačkala švedska vojska na čelu s kraljem Karlom XII. 1707 u Lavov je doputovao ruski car Petar I. Prema legendi, careva kočija je zapela u blatu na starom nepopločanom trgu Rynku. Poslije tog događaja, po nalogu samog cara, cijeli trg je bio popločen.

1772 godine, nakon Prve podijele Poljske, Lavov je sada pod imenom Lemberg sjedište austrijske provincije Galicije.

Spomenik Mickiewiczu u centru Lavova

Službeni jezik postao je njemački i većinu radnih mjesta u gradskoj administraciji zauzeli su Austrijanci i Česi. Međutim, grad je i nadalje bio važno središte poljske i ukrajinske kulture. Na samom početku, austrijska vlast je bila dosta liberalna. Car Josip II. ponovno je otvorio univerzitet 1784 godine, a predavanja su se odvijala na latinskom, njemačkom, poljskom, a od 1786. i na ukrajinskom jeziku. Wojciech Bogusławski otvorio je prvo javno pozorište 1794. godine, a Józef Maksymilian Ossolinski osnovao je 1817. Ossolineum, naučni institut. No, već početkom 19. vijeka austrijske vlasti počinju vršiti germanizaciju. Univezitet je ponovo zatvoren 1805., da bi se otvorio 1817. ali ovaj puta kao čisto germanska obrazovna institucija. I većina drugih javnih i kulturnih organizacija bila je zabranjena.

Kruti zakoni koje je nametala habsburška dinastija dovela je do izbijanja općeg nezadovoljstva 1848. Caru je bila poslana peticija s molbom da se gradu vrati samouprava, obrazovanje na poljskom i ukrajinskom jeziku, s time da i poljski dobije status službenog jezika. Većina navedenih zahtjeva će se i ostvariti u narednih dvadesetak godina. Od 1861. u Lavovu je ponovo otvoren Galicijski parlament (Sejm Krajowy),a od 1867 g. Galiciji je dana široka autonomija, kako na kulturnom tako i na privrednom planu. Univezitetu je dopušteno provoditi nastavu na poljskom jeziku.

Kako je Galicija postala jedini dio bivše Poljske koja je imala kakvu-takvu kulturnu i političku slobodu, Lavov je postao središte poljske kulture i političkog života. Uz navedeno, grad je bio važan i za ukrajinski pokret otpora i ukrajinski kulturni život, jer u to su vrijeme središnja i istočna Ukrajina bile pod vlašću carske Rusije, koja je u potpunosti zabranjivala bilo kakve oblike djelovanja na ukrajinskom jeziku.

Gradu je također bilo dano pravo na vlastitog predstavnika u bečkom parlamentu što je u Lavov privlačilo mnoge značajne kulturne i političke djelatnike. Postao je mjesto na kojem su se susretale ukrajinska, poljska, židovska i austrijska kultura.

Lavovski univerzitet je smješten u zgradi nekadašnjeg parlamenta

20. vijek[uredi | uredi izvor]

Tokom Prvog svjetskog rata grad je zauzela ruska vojska u septembru 1914, no već sljedeće godine u junu, grad su ponovno preuzele snage Austro-Ugarske. Padom Habsburške monarhije na samom kraju rata, lokalno je ukrajinsko stanovništvo proglasilo Lavov glavnim gradom Zapadnoukrajinske republike, 1. novembra 1918. godine.

Poljsko–ukrajinski konflikt[uredi | uredi izvor]

Povlačenjem Austrijanaca, dogovoreno je da se vlast preda Ukrajincima. Međutim, već istog dana poljsko stanovništvo Lavova podiglo je oružani ustanak i uskoro preuzelo kontrolu u središtu grada. Ne mogavši slomit otpor Poljaka, Ukrajinci su opkolili grad. Rješenje nastale situacije dogovorili su saveznici na sastanku u Parizu, gdje je odlučeno da se grad preda Poljacima, a da će se konačna budućnost grada riješiti poslijeratnim dogovorom ili referendumom. Poljaci su već 19. novembra u cijelosti kontrolirali grad. Međutim, borbe su se u okolnim krajevima, uz kratke prekide vatre, nastavile voditi do kraja jula 1919.

Narednih mjeseci ostatak Galicije pod vlašću Zapadnoukrajinske Narodne Republike, osvojili su ili Poljaci koji su nadirali sa zapada, ili snage Crvene armije s istoka. Tada je uslijedio dogovor Semena Petljure koji je bio na čelu Zapadnoukrajinske Narodne Republike s Poljacima, gdje je dogovoren vojni savez između Poljaka i Ukrajinaca. Poljskoj je priznato pravo na Lavov i granicu na rijeci Zbruč u zamjenu za poljsku pomoć u borbama protiv boljševika.

Interbellum[uredi | uredi izvor]

Stari poljski grb Lavova s medaljom za hrabrost

Za vrijeme Sovjetsko–poljskog rata 1920 godine, grad su napadale snage Crvene armije pod vodstvom komandanta Aleksandra Jegorova. Polovicom juna te iste godine, konjica Semjona Budjonoga trudila se osvojiti grad sa sjeveroistoka.

Istovremeno, grad se pripremao za odbranu. Građani su oformili i u potpunosti opremili tri odreda pješadije i dva odreda konjice i izgradili odbrambene linije. Lavov su branile tri poljske divizije i jedan pomoćni ukrajinski odred pješadije. Poslije teških borbi koje su se vodile oko mjesec dana, 16. augusta, Crvena armija je prešla rijeku Istočni Bug i ojačana osmom divizijom, tzv. Crvenim kozacima, počela napad na grad. Boj se odvijao s velikim brojem žrtava i na jednoj i na drugoj strani. Nakon tri dana neprestanog napada, sovjetske snage su odustale i prekinule napad. Za junačku odbranu, grad je bio nagrađen medaljom Virtuti Militari — "za hrabrost", najvećim poljskim vojnim odličjem. Ta medalja je naslikana na poljskom grbu grada. Mirom u Rigi, grad je i nadalje ostao u sastavu Poljske kao glavni grad Lavovskog vojvodstva, postavši jednim od glavnih poljskih kulturnih i naučnih središta.

Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Vojska nacističke Njemačke napala je Poljsku 1. septembra 1939 Već 12. 1. septembra Nijemci su bili u predgrađu Lavova i započeli s opsadom grada. U međuvremenu brojne su se poljske trupe iz središnje Poljske pokušavale probiti do grada kako bi organizirale odbranu. Sedmicu dana kasnije, poljska vojska će pod komandom Władysława Langnera izvršiti protunapad, no on neće uspjeti. Prema sporazumu Ribbentrop–Molotov, njemačke snage će zamijeniti sovjetske u opsadi Lavova, a već 23. septembra Langner će objaviti kapitulaciju i predati grad sovjetskim snagama na čijem je čelu bio maršal Timošenko.

Lavov 1939, sovjetska konjica

Broj stanovnika Lavova 1939. dosezao je oko 340.000, od toga više od 100.000 građana sačinjavali su Židovi. Još više od 35.000 židovskih izbjeglica slilo se u grad iz okupiranih dijelova Poljske. Hitler i Staljin su podijelili Poljsku, a podmetnutim plebiscitom, sovjetski dio Poljske, uključujući Lavov, bio je pripojen Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici. Sovjeti su odmah počeli provoditi politiku depolonizacije. U razdoblju od januara do juna 1940., mnoštvo Poljaka i Židova je bilo deportirano na Daleki istok Sovjetskog Saveza, dio je bio zarobljen, a dio prisilno nastanjen. Nakon što je Hitler prekršio dogovor Ribbentrop – Molotov, sovjetske snage su bile prisiljene uzmaknuti pred naletima Nijemaca koji će od 1941. - 1944. držati vlast u gradu.

Već od samog početka njemačke okupacije, sudbina njegovih građana postala je tragična. Židovsko stanovništvo bilo je primorano živjeti u novonastalom getu, a iz njega ih je većina završila u nekom od njemačkih koncentracionih logora. Lavovski geto se smatra trećim po veličini iza Varšave i Łodźa. Uz Židove, i poljskom dijelu stanovništva bili su nametani kruti zakoni, što je rezultiralo masovnim pogubljivanjem stanovništva. Među prvima koji su stradali našli su se profesori lavovskog univerziteta i ostatak poljske inteligencije.

Kako su se snage Crvene armije približavale gradu, 23. jula 1944. u Lavovu je podignut oružani ustanak na čelu s Armijom Krajovom i Władysławom Filipkowskim (poljski pokret otpora) koja je nakon četiri dana zauzela grad. Nakon toga civilno i vojno rukovodstvo grada bilo je pozvano na susret sa zapovjednicima Crvene armije. Svi su bili uhapšeni od strane NKVD-a. Ostatak vojnih snaga koje su bile pod zapovjedništvom pukovnika Filipkowskog ili su bile prisiljene prijeći u redove sovjetske vojske ili su bili poslani u Gulag ili su nastavili s djelovanjem u pozadini.

Kada je Crvena armija ušla u grad u njemu je ostalo manje od 300 Židova koji su se skrivali u gradskoj kanalizaciji. 1944. Lavov ponovo ulazi u sastav Sovjetske Ukrajine, ali čak i kroz razdoblje sovjetske vladavine grad je u velikoj mjeri uspio sačuvati svoj nacionalni identitet. Krajem osamdesetih godina, odigraće ključnu ulogu u borbi za samostalnost i demokratiju Ukrajine. 24. augusta 1991. ukrajinski parlament donosi Deklaraciju o nezavisnosti. To je početak nove epohe u historiji Ukrajine, a samim time i početak nove epohe za grad Lavov.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Na engleskom

Na ukrajinskom