Rusini

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Rusini
Rusini 1836. godine
Ukupna populacija
55.000 (približno)
Značajno stanovništvo u
Slovačka:
   24,201

Srbija:
   15,626
Ukrajina:
   10,100
Bosna i Hercegovina:
   3,929

Hrvatska:
   2,337
Jezik
Rusinski, ruski, ukrajinski, slovački
Vjera
Grkokatolici, pravoslavci
Vezane etničke grupe
Indoevropski

  Slaveni

    Istočni Slaveni
Zastava Rusina

Rusini (njemački:Ruthenen, Russinen) - samonaziv za Ukrajince do 19. vijeka, u zapadnoj Ukrajini i naročito Karpatskoj Ukrajini (Zakarpatju) do 20. vijeka.

Rusini u Bosni i Hecegovini[uredi | uredi izvor]

Rusini u Bosnu i Hercegovinu su doselili iz istočne Galicije i manjem broju iz Zakarpatja (okolice mjesta Tjaciv) krajem 19. i početkom 20. vijeka.

Razlozi njihovog doseljavanja su ekonomske prirode: agrarna prenaseljenost u njihovom zavičaju, niske dnevnice poljoprivrednih radnika na spahijskim imanjima i nerazvijena industrija.

Rusine u Bosnu i Hercegovinu je privukla propaganda koja se širila po Austro-Ugarskoj državi o "besplatnoj dodjeli zemlje i oslobađanju od poreza". Međutim, zainteresovani za naseljavanje mogli su dobiti od strane drzave 10-12 hektara u desetogodišnji zakup, uz oslobađanje od poreza samo prve tri godine tj. dok se doseljenik ne pripremi za poljoprivrednu proizvodnju.

Najveća koncentracija doseljenih Rusina (Ukrajnaca) u Bosni i Hercegovini bila je na području Prnjavora u okrugu Banja Luka. Ovo područje, kao i druga područja u sjeverozapadnoj Bosni, bilo je slabo naseljeno nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine jer se dio bošnjačkog stanovništva samoincijativno iselio u Tursku. Osim toga, na ovom području zemljište je bilo u najvećem dijelu prekriveno državnom šumom tzv. carecinom, koja se prema planovima austrougarskih vlasti krčenjem mogla pretvoriti u nove obradljive površine.

Prve godine za one doseljenike, koji su dobili državnu zemlju, bile su veoma teške. Trebalo je iskrciti površine zemljišta pod šumom, podiči kuće i druge prateče objekte, zemljište pripremiti za poljoprivrednu proizvodnju, snaći se za prehranu između dvije ili do prve žetve. Jezik sredine, iako slavenski i srodan, sa dosta istih riječi, ali različitih po značenju, nije se poznavao pa su iskrsavali i oko toga problemi. Uslijed teškog rada i slabe ishrane mnogi doseljenici su umirali od iscrpljenosti i gladi. Međutim, kako navodi monah reda svetog Vasilija Velikog, Josif Grodski, jedan od hroničara naseljavanja u svojoj knjizi Položaj Rusina u Bosni, objavljenoj 1909. godine, u tim teškim trenutcima pomagalo je i domaće stanovništvo. Grodski navodi slučaj kad Musliman u Celincu vrši prikupljanje hrane za jednog siromašnog Rusina (Ukrajinca), a Hrvati, preko monaha Trapista iz Banja Luke i rimo-katoličke crkve oko zadovaljanja vjerskih potreba.

Rusini u Bosni i Hercegovini su se do Prvog svjetskog rata nazivali Rusinima, između dva svjetska rata Rusinima-Ukrajincima, a nakon Drugog svjetskog rata isključivo Ukrajincima.

Brojno stanje Rusina u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

Godina Broj Rusina u BiH
1895. 163
1910. 8.136
1921. 9.308
1931. 8.915
1941. 15.000
1948. 7.883
1953. 7.473
1961. 6.136
1971. 5.474
1981. 4.613
1991. 3.929

Kulturno prosvjetne organizacije u Rusina(Ukrajinaca) u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

  • Rusinska čitaonica društva "Prosvita" u Prnjavoru 1909.godine;
  • Čitaonica u selu Kamenica 1912.godine;
  • Ukrajinski kružok (kasnije RADA) u Sarajevu za vrijeme Austro-ugarske uprave u BiH;
  • Amaterska grupa u Prnjavoru 1919.godine;
  • Rusinsko narodno prosvjetno društvo u Kozarcu 1928.godine;
  • Filijale ukrajinskog društva "Prosvita" iz Zagreba u Prnjavoru, Srpcima, Mujincima, Banjoj Luci, Staroj Dubravi, Kozarcu i Kamenici, otvorenim 1934. godine, te u Hrvaćanima i Gajevima otvorenim 1935. godine;
  • Ukrajinska Matica (1935. godine) u Banjoj Luci;
  • Čitaonica "Markijan Šaškevič" u Kozarcu (1935. godine);
  • Ukrajinska čitaonica u Prnjavoru (1935. godine);
  • Kulturno-prosvjetno drustvo "Taras Ševčenko" u Prnjavoru (pred Drugi svjetski rat);
  • Čitaonica (sa statutom ukrajinskog drustva Prosvita iz Zagreba) u Kozarcu (1940. godine);
  • Čitaonica Prosvite u Devetini;
  • Kulturno-prosvjetno društvo "Bogdan Lepki" u Lišnji (1951. godine);
  • Kulturno-prosvjetno društvo "Ivan Kotljarevski" u Hrvacanima;
  • Kulturno-prosvjetno društvo "Ukrajinac" u Devetini;
  • Kulturno-prosvjetno društvo "Ivan Franko" u Trnopolju kod Kozarca;
  • Kulturno-umjetnicko društvo "Taras Ševčenko" u Banjoj Luci (1966. godine);
  • Porodicni oktet "Hemoni" na Vučijaku kod Prnjavora (1990. godine).

Poslije Drugog svjetskog rata ukrajinske kulturne grupe postojale su još u prijedorskom srezu (u selu Jakupovci, Kozarusa i Maricka) i Derventi sa filijalom u Kalenderovcima.

Rad ukrajinskih kulturnih društava u Bosni i Hercegovini u periodu 1945.-1990. godine kordinirale su sljedeće organizacije:

  • Ukrajinski narodni savjet 1951. godine;
  • Savez ukrajinskih drustava u Banjoj Luci;
  • Regionalni ukrajinski savez u Banjoj Luci (1968. godine);
  • Regionalni savjet za narodnosti Bosanske krajine (1980.-1985. godine);
  • Komiteti pri Opštinskim organizacijama SSRN BiH i
  • Koordinacioni komitet po pitanju međunacionalnih odnosa pri Međuopštinskoj konferenciji SSRN BiH u Banjoj Luci (1989. godine).

Religija[uredi | uredi izvor]

Grkokatolička crkva u Đurđevu, Srbija

Ukrajinci u Bosni i Hercegovini su većinom grkokatolici što znači da imaju istočni crkveni obred kao i pravoslavci ali priznaju rimskog Papu za svog poglavara.

U Bosni i Hercegovini su bile osnovane sljedeće ukrajinske grkokatoličke parohije:

Međutim, Drugi svjetski rat, koji je prepolovio brojnost Ukrajinaca (Rusina) u Bosni i Hercegovini, uzrokovao je ukidanje parohija u Hrvačanima, Staroj Dubravi (1945), Lepenici (1945) i Kamenici (1945).

Ukrajinci grkokatolici u BiH u pogledu crkvene jurisdikcije imaju tri perioda:
Prvi (1890-1914) kad su bili u sastavu mjesne Rimo-katoličke crkve;
Drugi (1914-1924), kad su imali Apostolsku administraturu direktno podređenu Svetoj kongregaciji za širenje vjere u Rimu i
treći (od 1924-do danas), kad su podređeni Križevačkoj grkokatoličkoj eparhiji u Hrvatskoj.

Na čelu grkokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini, od njenog osnivanja do danas bili su:

  • Andrija Segedi, kao prvi i tada jedini svećenik;
  • Josip Zuk (eng.Zhuk), generalni vikar (1910-1913),
  • Oleksij Bazjuk, apostolski administrator (1914-1924) i vikar (1924-1927);
  • Franjo Latković, vikar (1928-1955);
  • Grigorije Biljak, vikar (1955-1977);
  • Aleksandar Biljak, bosansko-slavonski dekan(1966)
  • Petar Ovad, dekan (1985- ).

Trenutno u Bosni i Hercegovini djeluje još pet ukrajinskih grkokatoličkih parohija. To su: Prnjavor, Lisnja, Devetina, Banja Luka i Kozarac.

Osim grkokatolika Ukrajinaca (Rusina) u Bosni i Hercegovini postoji i nekoliko porodica pravoslavnih Ukrajinaca (Rusina). Oni žive u Dabraku kod Hrvačana. Njima služi srpsko-pravoslavni svećenik o. Zlatko Gatarić.

Za vrijeme Kraljevine SHS (Jugoslavije) nekoliko hiljada Ukrajinaca grkokatolika je bilo prešlo na pravoslavlje. Njima su služili o.Vasilj Viktor Striljčik (eng.Strilchik), o.Grigorij Krizanovski (eng.Krizhanovski), o.Grigorij Prekrasnij, jeromonah o.Mojsijenko i o. Mihajlo Filjak. Srpska pravoslavna crkva je po završetku Drugog svjetskog rata likvidirala sve ukrajinske pravoslavne parohije a ostatak ukrajinskih pravoslavaca pripojila svojim postojećim parohijama.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: