Građanin Kane

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Građanin Kane
Citizen Kane.jpg
Režiser Orson Welles
Producent Orson Welles
Scenarist(i) Orson Welles, Herman J. Mankiewicz
Uloge Orson Welles, Dorothy Comingore, Agnes Moorehead, Ruth Warrick
Muzika Bernard Herrmann
Žanr drama
Distributer RKO Radio Pictures
Trajanje 119 minuta
Zemlja SAD
Jezik engleski

Odličan je!

Građanin Kane je američka dramska misterija snimljena 1941. u režiji Orsona Welles-a. On je također tumačio glavnu ulogu i bio ko-scenarist i producent. Film je bio nominiran za 9 Oscara osvojivši samo jedan i to za najbolji originalni scenarij. 1998. Američki filmski institut ga je rangirao na 1. poziciji najboljih američkih filmova svih vremena, a tokom revizije iste liste 2007. zadržao je vodeću poziciju. [1] Sa budžetom od 800,000 dolara u to vrijeme, dobio je jednoglasne pohvale kritičara čak i u vrijeme njegovog objavljivanja, iako nije imao komercijalni uspjeh. 1. maja 1941. bila je svečana premijera u New York City-ju. Čak i prije njegovog javnog prikazivanja izazvao je kontroverze zbog karikiranja i podsjećanja na događaje iz stvarnog života. William Randolph Hearst - moćni novinski magnat i izdavač optužio je film da povlači uvredljive paralele sa njim. Ovu neslavnu bitku su detaljno opisali Thomas Lennon i Michael Epstein u dokumentarcu Bitka za građanina Kanea (1996) koji je također bio nominiran za Oskara. Mnogi od glumaca koji su debitirali u filmu su bili članovi Wellesove Mercury Theatre pozorišne grupe. Film je označio prekretnicu u razvoju filmske tehnike, iako je imao neke slične tehnike kao u Hitchcockovom filmu Rebecca (1940) i drugih ranijih filmova. To je provokativna, tragična epska priča o dječaku koji je naslijedio bogatstvo, odveden iz svog skromnog okruženja i od roditelja, kojeg je uzdigao bankar, da bi postao bogati, arogantni, i energični novinar. [2]

Radnja[uredi | uredi izvor]

1941 je godina, i novinski tajkun Charles Foster Kane je preminuo. Prvi snimci prikazuju Xanadu, Kaneovo ogromno, nekada dotjerano, a sada zapušteno imanje na Floridi. Odlomci njegovih novinskih čitulja su pomiješani sa scenama iz njegovog života i smrti. Najzagonetniji su njegovi poslednji trenuci: stežući jednu kuglu, on mrmlja riječ "pupoljak." Kane, čiji je život uvijek bio popraćen vijestima i čije novine ne samo da su izvještavale nego i sačinjavale javno mnjenje, bio je važna ličnost svog doba. Urednik novina smatra da sve dok oni ne saznaju ko ili šta "pupoljak" znači, neće imati cijelu priču o Kaneu. On šalje reportera Thompsona (William Alland) da istraži slučaj.

Thompson istražuje Kaneov život i čuje mnogo priča o njemu, ali nijedna od njih ne otkriva značenje riječi "pupoljak". Reporter posjećuje Susan Alexander Kane (Dorothy Comingore), tajkunovu bivšu ženu koja je pijana i neće da govoriti s njim. Zatim čita neobjavljene memoare gospodina Thatchera (George Coulouris), prvog finansijskog savjetnika Kanea i vaspitača iz djetinjstva, koji je kasnije postao glavna meta napada nepovjerenja u Kaneovim novinama. U jednom od mnogih prizora iz prošlosti, Thatcherovi memoari opisuju kako Kaneova majka potpisuje ugovor o dječakovom starateljstvu i predaje njegovo bogatstvo Thatcheru, uprkos protivljenju njegovog oca. Kada je Charles bijesno prigovorio što ga šalju s Thatcherom, Kaneov otac je rekao: "ono što je potrebno ovom djetetu je dobro batinanje." Gospođa Kane je odgovorila: "To je upravo razlog zašto će on odrastati tamo gdje ga ti nećeš moći batinati."

Orson Welles u sceni govora

Mnogo godina kasnije, kad je trebao da preuzme kontrolu nad svojim poslovanjem, Kane biva razočaran kada primjećuje da se novine koje posjeduje, New York Daily Inquirer, nalaze pred bankrotom. "Nemojte ih prodati", pisao je Thatcheru: "Mislim da bi bilo dobro posjedovati novine" - izjava koja je ogorčila Thatchera u velikoj mjeri. Thatcher posjećuje Kanea u uredništvu i pokušava da ga odgovori od bacanja toliko novca na jeftino novinarstvo, ali Kane koristi novine za pokretanje špansko-američkog rata. On ozbiljno govori Thatcheru da želi da koristi novinarstvo da zaštiti interese običnih ljudi.

Thompson zatim intervjuiše Bernsteina (Everett Sloane), generalnog direktora Kaneovog novinskog carstva. Scene iz prošlosti oživljava Bernstein podsjećajući kako su Kane i njegov prijatelj s koledža Jedediah Leland (Joseph Cotten) preuzeli zapušteni i neprofitabilni Inquirer i pretvorili ga u mašinu za kreiranje novca, pa su na kraju zapošljavali i osoblje iz rivalskog New York Chronicla. Na Bernsteinov nagovor, Thompson pronalazi Lelanda, koji mu pripovijeda priču iz Kaneovog prvog braka sa Emily Norton (Ruth Warrick) i iznosi neke negativne komentare o karakteru svog bivšeg prijatelja. Leland zatim opisuje Kaneov drugi brak sa Susan Alexander. Kane je počeo da se viđa sa njom još dok je bio u braku sa Emily, tokom svoje kampanje za guvernera. On se zalagao za borbu protiv korupcije, obećavajući da će istražiti i srušiti svog protivnika, političkog vođu Jima Gettysa (Ray Collins). Gettys je saznao za Susan i zaprijetio je da će reći novinarima, ako se Kane ne povuče iz utrke. Kane je odbio, a priča se obznanila, pa je izgubio izbore kao svoj prvi brak. Ubrzo nakon njegovog razvoda sa Emily, oženio je Susan koju rivalske novine opisuju sa omalovažavanjem kao "pjevačicu". Otprilike u isto vrijeme on dozvoljava pijanici Lelandu, koji je radio kao njujorški dramski kritičar, da se prebaci na isti posao u Kaneovu redakciju u Chicagu.

Iako nije bila talentovana pjevačica, Kane je gajio puno ambicija za svoju suprugu. On joj je platio časove pjevanja, izgradio opernu kuću u Chicagu koja je koštala tri miliona dolara, te finansirao priredbu za njen prvi nastup. Nakon premijere, Kane pronalazi u prostorijama Chicago Inquirera pijanog Lelanda koji se onesvijestio nad svojom pisaćom mašinom. Ispod njegovog obraza nalazi se nedovršena i vrlo negativna kritika Susaninog nastupa. Kane sam završava kritiku u istom negativnom tonu i objavljuje u svim njegovim novinama, ali Leland dobija otkaz. Susan je želila da odustane, ali Kane je insistirao da ona treba da nastavi sve dok ga njen pokušaj samoubistva nije uvjerio da joj je potrebno da se odrekne pjevanja. Thompson sad lično razgovara sa Susan.

Joseph Cotten kao Jedediah Leland

Par je preselio na Floridu i Kane počinje graditi Xanadu. Kaneovo imanje od 49,000 hektara za "lično zadovoljstvo", navodno je izgrađeno za Susan, a sačinjava ga: teren za golf, ogromni vrtovi, zoološki vrt, i naravno, rezidencija. U ogromnoj skoro praznoj kamenoj dvorani, Susan se igrala sa slagalicom i čeznula za New York-om. Kane je odbio da napusti Xanadu, ali je organizirao zabavu koju je nazvao piknik, koja uključuje noćenje u Evergladesu, veliki ražanj, bogato opremljene šatore, muzičare, i mnogo gostiju. U jednom šatoru, Susan ga optužuje da pokušava da kupi njenu ljubav i da nikad nije nikoga volio osim sebe, i da joj nikad nije dao ništa važno; on ju je ošamario. Ubrzo nakon toga ona odlučuje da ga ostavi. Ona skoro da se pokolebala u svojoj odluci da ode kad ju je Kane zamolio da to ne čini, obećavši da će sve biti po njenom. Ali kad joj je rekao "ne možeš mi to raditi! " ona ipak odlučuje da napusti Kanea. Sobar Raymond (Paul Stewart), priča Thompsonu kako je Kane uništio Susaninu sobu nakon što je otišla, ali je zastao kada je pronašao jednu kuglu (koja se pojavljuje u sceni na samrti). Nakon što je Kane stavio kuglu u džep, Raymond ga je čuo kad je rekao "pupoljak". Raymond nema pojma šta to znači. Međutim, on kaže Thompsonu da je bio u sobi i čuo Kanea kada je izgovorio riječ "pupoljak" još jednom prije nego što je umro.

Iz velike kamene dvorane u Xanadu, novinari se spremaju za odlazak. Mjesto je zakrčeno sa spakovanim sanducima punih umjetnina i kućnih potrepština, neke vrijedne, a neke ne. Thompson objašnjava novinarima da on nikada nije pronašao smisao riječi "pupoljak", i da više to nije ni bitno. "Mislim da to ništa ne objašnjava. Mislim da jedna riječ ne objašnjava čovjekov život". Kamera prelazi preko jednog sanduka i otkriva sanke s kojima se Kane igrao u sceni kad su ga njegovi roditelji predali Thatcheru, riječ "pupoljak" je ugravirana na sankama. U završnoj sceni, ljudi bacaju smeće u peć. Raymond kaže: "Baci i to smeće unutra", sanke sa natpisom "pupoljak" odlaze u peć, vjerovatno jedina stvar koja je uvijek bila sa Kaneom. "On je bio čovjek koji je dobio sve i onda sve opet izgubio, "pupoljak" mora da je nešto što je izgubio ili nešto što je želio ali nikada nije dobio". Sanke nestaju u plamenu. Van kuće vidi se dim iz dimnjaka i zatim lanac na kapiji sa natpisom "zabranjen prolaz", znak s kojim je film i započeo. [1]

Uloge[uredi | uredi izvor]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Oscari[uredi | uredi izvor]

Ostale nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji film - nagrada Udruženja filmskih kritičara New Yorka
  • Najbolji film - nagrada Američkog filmskog instituta [1]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Tokom snimanja Orson Welles je dobio upozorenje da William Randolph Hearst planira da mu namjesti neku ženu u njegovoj hotelskoj sobi, gdje bi bio prisutan i fotograf da ga uslika kada mu ona skoči u naručje. To bi se iskoristilo da ga diskredituju. Welles je proveo noć na drugim mjestima, i nikada se nije utvrdilo da li je upozorenje bilo istinito.
  • Publika koja gleda Kanea dok drži govor je, u stvari obična fotografija. Da bi stvorili iluziju kretanja, stotine rupa su probodene, i svjetla su se kretala u pozadini.
Dorothy Comingore u sceni iz filma
  • U noći premijere filma u San Franciscu, Welles se našao sam sa Williamom Randolphom Hearstom u liftu u Fairmont hotelu. Svjestan da su njegov otac i Hearst bili prijatelji, Welles je uputio poziv magnatu da prisustvuje premijeri filma. Hearst je odbio ponudu i u momentu kad je Hearst trebao da izađe iz lifta, Welles je primijetio: "Charles Foster Kane bi prihvatio poziv."
  • Kaneov dijalog iz filma: "Ne vjeruj sve što čuješ na radiju," može se tumačiti kao Wellesovo podsjećanje na one koji su se uspaničili kada su čuli njegovu radio emisiju "Rat svjetova."
  • Tokom snimanja, Orson Welles je počeo loše tretirati Dorothy Comingore, namjerno je ponižavajući pred glumcima i ekipom. To je doprinijelo da ga ona više mrzi što je učinilo njenu glumu uvjerljivijom.
  • Dizajn dvorca Xanadu temelji se na izgledu kuće Williama Randolpha Hearsta u San Simeonu i Mont St Michelu u Francuskoj.
  • Dijalog iz filma: "Starost ... to je jedina bolest, gospodine Thompson, za koju se ne traži lijek." rangiran je 2007. kao 90-ti od "100 najboljih filmskih dijaloga".
  • Melodiju koju je Susan u više navrata pjevala je "Una voce poco fa" iz opere "Seviljski brijač" Gioachina Rossinija. Lik u operi pjeva o obožavatelju s kojim planira pobjeći od njenog ljubomornog i bahatog čuvara.
  • Susanino pjevanje je ustvari bio glas profesionalne operske pjevačice koja je, po Wellesovim uputama, pjevala izvan svojih vokalnih raspona. Pristala je da se njen glas koristi na ovaj način ali pod uslovom da njen identitet nikada neće biti otkriven, u strahu da bi to moglo naškoditi njenoj karijeri. Bila je to Jean Forward iz operne kuće San Francisco.
  • Orson Wellesov ugovor s RKO dao mu je jedinstvenu slobodu za jednog režisera početnika. On je pisao, producirao, režirao i glumio glavne uloge u dva filma za kompaniju, sa potpunom slobodom pri odabiru glumaca, tehničara i konačnog reza. Šef studija George Schaefer dao je zeleno svjetlo za snimanje i mogao je u svakom momentu staviti veto na svaki zahtjev za dodatnim finansiranjem koje pređe skromnih 500,000 dolara budžeta (što se na kraju i desilo, budžet je bio premašen za 200,000 dolara), ali niko osim Wellesu to nije bilo dozvoljeno.
  • Da ga rukovodioci studija ne bi uznemiravali dok snima, Orson Welles je tvrdio da je glumačka ekipa "na probama" tokom prvih nekoliko dana snimanja, ali oni su u stvari snimali film. Trebalo je nekoliko dana prije nego je studio shvatio o čemu se radi.
  • Orson Welles je mislio da je prednost što je Dorothy Comingore (Susan) bila trudna kada je počelo snimanje. To je uvjerilo rukovodioce studija da je on namjeravao da završi snimanje prema rasporedu. Welles je prikrivao njenu trudnoću tako što ju je snimao iza stolova ili zaklanjajući joj tijelo sa komotnim kućnim haljinama.
  • Za ovaj film, Orson Welles i snimatelj Gregg Toland, izumili su "duboki fokus", tehniku koja drži svaki predmet iz prvog plana, centra i pozadine u simultanom fokusu. To je stvorilo osjećaj dubine u dvodimenzionalnom svijetu filmova.
  • Otvaranje filma sa samim naslovom bez imena zvijezda - bio je čin gotovo bez presedana u 1941. godini. To je sada normalno za današnje holivudske hitove.
  • Orson Welles je zapravo poznavao Williama Randolpha Hearsta i njegovu ljubavnicu, Marion Davies, dva lika na koje film podsjeća. Pisac Herman J. Mankiewicz i snimatelj Gregg Toland bili su izbačeni s jedne od njegovih poznatih zabava u njegovoj otmjenoj vili San Simeon zbog prekomjernog opijanja.
  • Pisac Herman J. Mankiewicz je bio ugovorno vezan da ne pije tokom snimanja filma. Mankiewicz je bio poznat kao alkoholičar u to vrijeme. Kako bi mu pomogao, Orson Welles ga je poslao van Hollywooda u pustinjski grad Victorville gdje nije bilo mnogo pića. Welles je poslao producenta Johna Housemana da pazi na Mankiewicza.
  • Gregg Toland je jako želio da radi s mladim režiserom Orsonom Wellesom zato što je bio oduševljen da eksperimentiše u svom radu.
  • Film je uveo tehniku ​​nazvanu "univerzalni fokus." Da biste dobili sliku Kanea i sliku sa postera tokom scene govora, korištene su kratke leće. U isto vrijeme, glavna svjetla su postepeno pojačavana kako bi obje slike bile oštre i jasne.
  • 1970-ih, filmska kritičarka Pauline Kael je napisala esej pod nazivom "Podizanje Kanea". U njemu, ona pripisuje ko-scenaristi Hermanu J. Mankiewiczu pisanje cijelog scenarija za ovaj film, i tvrdi da Orson Welles "nije napisao ni jednu rečenicu scenarija snimanja." Međutim, ovaj zaključak ima vrlo malo činjenične osnove, i uglavnom je sve bilo na osnovu rekla-kazala. Scenarij snimanja je zapravo zasnovan na dva scenarija koje su odvojeno pisali Welles i Mankiewicz i koje je Welles spojio u jedan za konačnu verziju.
  • Prilikom prvih snimaka Xanadua, svjetlo s prozora Kaneove vile ostaje uglavnom u istom položaju iako se uglovi kuće mijenjaju svakih nekoliko sekundi.
  • Nakon završetka snimanja, William Randolph Hearst zabranio je reklamu filma u bilo kojim od njegovih novina - ili zapravo bilo koji drugi RKO film - i ponudio je da kupi negative od šefa studija Georgea Schaefera sa ciljem da ga uništi. Srećom Orson Welles je već predao kopije filma uticajnim ličnostima industrije, pa je odobreno ograničeno izdanje. Kritičari koji nisu radili za Hearstove novine hvalili su film. Film sam po sebi nije imao pregled u Hearstovim novinama sve do sredine 1970-ih, kada je filmski kritičar za "Los Angeles Herald-Examiner" konačno uradio kritiku filma.
  • Orson Welles je uvijek tvrdio da ovaj film nije biografija niti jedne stvarne ličnosti, nego mješavina likova Amerike tog doba. Iako zvanično poznat kao da je baziran na životu Williama Randolpha Hearsta, u priči je bilo elemenata koji se odnose i na život čikaškog magnata komunalija Samuela Insulla (1859-1938).
  • Originalni nitratski negativi više ne postoje; oni su izgorili u požaru tokom 1970.
  • Radna kopija scenarija za film koja je imala 156 stranica prodana je za 97,000 dolara 2007. [1]

Kritike[uredi | uredi izvor]

"Građanin Kane", najspektakularniji prvijenac u historiji američkog filma, pokazuje povezanost političkih spletki studija i društvenog okruženja. Prijem Wellesovog remek djela od strane Akademije filmskih nauka i umjetnosti, filmskih kritičara, i obične javnosti oslikava još jednom složeno suočavanje filmova kao umjetničkih djela sa masovnom zabavom, studijskim spletkama, i politikom američkog društva u cjelini. Suprotno popularnom vjerovanju, zasluge "Građanina Kanea" su bile priznate u to vrijeme, iako ne u cjelini što je i trebalo da se desi. Sve je počelo sa trač kolumnisticom Louellom Parsons, koja je počela da širi glasine, nakon što je vidjela pregled filma gdje je pisalo da je "Građanin Kane" "odvratna biografija" o njenom poslodavcu, Williamu Randolphu Hearstu. ... Hearst je prihvatio mišljenje Parsonsove, čak i ne gledajući film. Iako nije bilo ničega klevetničkog u njemu, sve što je mogao da uradi je zahtijevati da RKO zabrani film i da zaprijeti da će da povuče podršku svog novinskog carstva za Holivud. ... Pobjednički film Johna Forda Kako je zelena bila moja dolina, osvojivši pet Oscara, možda i nije bio toliko značajan u historiji američkog filma, ali je bio izuzetno dobro urađen sa jakim vizualnim komponentama, i prihvatljivijim vrijednostima i tradicionalnijim moralom nego što je to bio slučaj sa "Građaninom Kaneom". Fordov film je nagrađen iz različitih razloga: to je popularna ideologija, njegovanje porodičnih vrijednosti (između ostalog, zemlja je bila u ratu), kao i njegove estetske zasluge i dobru glumu. "Građanin Kane", za razliku od drugih, bio je odbačen zbog svoje pesimistične poruke, Hearstovog uticaja u Hollywoodu, i Wellesovog statusa kao autsajdera. Nema sumnje da je film imao zasluge koje nisu bile dovoljno priznate u to vrijeme, ne samo zbog spora sa Hearstom, ali i zbog svojih inovacija koje su bile revolucionarne, daleko ispred svog vremena. Osim toga, Welles je bio mlad sa samo 26 godina, i novajlija u Hollywoodu; ovo je bio njegov prvi film. Ironično, najkontroverzniji element filma, njegov scenarij, bila je jedina kategorija s kojom ga je počastila Akademija. U isto vrijeme, William Wylerov film Male lisice je bio još jedan istaknuti film koji je izgubio u svakoj od svojih devet nominacija. I režiserski prvijenac Johna Hustona Malteški soko, još jedan klasik svoje vrste, također nije bio osvojio nikakvu nagradu.

Emanuel Levy [3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom imdb
  2. ^ http://www.filmsite.org/citi.html
  3. ^ http://emanuellevy.com/oscar/citizen-kane-why-the-best-american-film-ever-made-never-won-the-oscar-2/

[1] http://www.filmsite.org/citi.html http://emanuellevy.com/oscar/citizen-kane-why-the-best-american-film-ever-made-never-won-the-oscar-2/ </references>

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Info
Građanin Kane na Internet Movie Database
Wikicitat
Wikicitat: Građanin Kejn
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

  1. ^ http://www.imdb.com/title/tt0033467/