Infektivna mononukleoza

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Wiki letter w.svg Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo.
Molimo Vas da postavite linkove prema ovoj stranici sa srodnih članaka(23-02-2012)
Infektivna mononukleoza
Klasifikacija i vanjski resursi
Infectious Mononucleosis.jpg
Infektivna mononukleoza
ICD-10 B27.0
ICD-9 075
DiseasesDB 4387
MedlinePlus 000591
eMedicine ped/705/
MeSH D007244

Mononukleoza, poznata i kao bolest poljupca, je zarazna bolest uzrokovana Epstein-Barrovim virusom (EBV) u 90% slučajeva, a u preostalih 10% citomegalovirusom (CMV). Kada se djeca zaraze ovim virusom, infekcija obično prolazi bez simptoma. Ukoliko se odrasli zaraze, 25-75% razvit će simptome ove bolesti, za koju su tipična tri simptoma: povišena tjelesna temperatura, povećani limfni čvorovi i upala grla.

Uzročnik[uredi | uredi izvor]

Epstein-Barrov virus je B-limfotropni (ima izrazitu sklonost za napadanje B-limfocita) herpesvirus koji je rasprostranjen u cijelom svijetu. Osim što uzrokuje infekcijsku mononukleozu, ovaj se virus povezuje s karcinomom grla i određenim B-ćelijskim limfomima.

Patogeneza[uredi | uredi izvor]

Većina ljudi zarazi se EBV-om već u djetinjstvu. Infekcija obično prolazi neprimjetno. Relativno rijetko, obično kod adolescenata, razvijaju se simptomi infektivne mononukleoze. Virus se prenosi pljuvačkom. U ždrijelu ulazi u B-limfocite koji se nalaze u limfnom tkivu. U zaraženim B-limfocitima, koji se umnožavaju i cirkuliraju krvotokom, dolazi do drugih limfnih tkiva. Inkubacija traje 4-8 sedmica.

Prijenos bolesti[uredi | uredi izvor]

EBV se prvenstveno prenosi putem pljuvačke, a rjeđe transfuzijom krvi. Obično se prenosi ljubljenjem i dodirivanjem dijelova tijela i predmeta natopljenih zaraženom pljuvačkom. Budući da je prijenos kapljicama malo vjerovatan, izolacija oboljelih nema smisla. Virus u domaćinu ostaje doživotno; prvih 18 mjeseci nakon infekcije izlučuje se pljuvačkom, a nakon toga povremeno. Osobe slabijeg imunološkog statusa (praktički svi bolesnici s AIDS-om, 25-50% osoba s presađenim organima) češće šire virus.

Simptomi[uredi | uredi izvor]

4-8 sedmica nakon infekcije pojavljuju se prvi simptomi: malaksalost, gubitak apetita i drhtavica, koji po nekoliko dana prethode početku upale grla, vrućice i povećanja limfnih čvorova.

Teški oblik upale grla obično natjera bolesnike da potraže medicinsku pomoć. Povremeno će bolesnici primijetiti samo vrućicu ili povećane limfne čvorove ili će biti prisutna samo jedna od komplikacija. Većina bolesnika tuži se na glavobolju i malaksalost.

Tok bolesti[uredi | uredi izvor]

Infekcijska mononukleoza u većini je slučajeva bolest prirodno ograničenog trajanja. Upala grla je intenzivna 5-7 dana, a nakon toga jenjava u toku sljedećih 7-10 dana. Povišena temperatura obično traje 7-14 dana, ali ponekad može potrajati i nešto duže. Limfni čvorovi najčešće se smanjuju tokom 3 sedmice. Umor je najtvrdokorniji simptom. Većina bolesnika se za 3-4 sedmice osjeća dovoljno dobro za povratak u školu ili na posao, ali neki bolesnici mjesecima mogu osjećati iscrpljenost, smetnje pri koncentraciji i nemogućnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Obično su to bolesnici koji su imali blagi početak bolesti, bez teškog oblika upale grla i visoke vrućice. Od ostalih laboratorijskih nalaza tipično je umjereno povećanje nivoa jetrenih enzima (transaminaza). Definitivna dijagnoza postavlja se serološkim pretragama, kojima se dokazuje prisutnost antitijela protiv EBV-a.

Bolest najčešće prolazi bez komplikacija. U vrlo malom broju slučajeva dolazi do težih promjena u krvnoj slici (leukopenija, trombocitopenija), do meningitisa, encefalitisa, miokarditisa itd. Ruptura slezene je izuzetno rijetka komplikacija, do koje može doći zbog udarca u trbuh kod izrazitijeg povećanja slezene.

Komplikacije[uredi | uredi izvor]

Komplikacije infektivne mononukleoze nisu česte, ali mogu biti jako dramatične, pa postaju dominantne manifestacije bolesti. Tu spadaju:

  • autoimuna hemolitička anemija, koja obično prestaje za 1-2 mjeseca
  • blaga trombocitopenija (smanjenje broja trombocita) u 50% slučajeva - prestaje za 3-6 sedmica
  • teška trombocitopenija - vrlo rijetka
  • blaga granulocitopenija (smanjenje broja granulocitnih leukocita) - obično jenjava za 3-6 tjedana
  • teška granulocitopenija - iznimno rijetka, povezana s teškom infekcijom ili smrću
  • prsnuće slezene - rijetka komplikacija koja se javlja u 2. ili 3. sedmici bolesti; simptomi su podmukla ili nagla bol u trbuhu, ubrzan rad srca, nizak krvni pritisak, hladan znoj
  • neurološke komplikacije - paraliza moždanih živaca, upala mozga i moždanih ovojnica (meningoencefalitis), Guillain-Barréov sindrom, cerebralni napadi, upala kičmene moždine, psihoza
  • hepatitis - uobičajena je komponenta infekciozne mononukleoze; gotovo 90% bolesnika ima blago povećanje jetrenih enzima, ali teški ili trajni poremećaj jetre iznimno je rijedak
  • srčane abnormalnosti - vrlo rijetke (upale osrčja, upale srčanog mišića, stezanje srčanih arterija, promjene u EKG-u)
  • opstrukcija disajnih puteva zbog povećanih limfnih čvorova

Može li se umrijeti od infektivne mononukleoze?[uredi | uredi izvor]

Više od 90% slučajeva bolesti ima dobroćudan i nekompliciran tok. Ova je bolest rijetko smrtna; neurološke bolesti, opstrukcija disajnih puteva i ruptura slezene najčešći su uzrok smrti u prethodno zdravih osoba. Rizično stanje nazvano spolno (x) vezani limfoproliferacijski sindrom (XLP) ili Duncanov sindrom javlja se kod muških osoba. 40% muškaraca zahvaćenih ovim stanjem umire nakon EBV-infekcije. Ova se bolest, o kojoj se još uvijek ne zna dovoljno, očituje enormnim umnožavanjem limfnog tkiva s mogućim teškim imunološkim ili hematološkim posljedicama, kao što su agamaglobulinemija, aplazična anemija ili limfocitni limfom.

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Osim nabrojenih simptoma, dijagnozu potvrđuju sljedeći laboratorijski nalazi:

  • povišen broj leukocita
  • povećan broj atipičnih limfocita (kod 75% oboljelih). Limfociti su vrsta bijelih krvnih ćelija koje se u ovoj bolesti razlikuju od normalnih - povećani su i promijenjena im je jezgra
  • postojanje heterofilnih antitijela (u 50% djece i do 95% odraslih). To su antitijela na ovčije eritrocite koji se dokazuju tzv. monospot testom.
  • blaga granulocitopenija (smanjenje broja granulocitnih leukocita)
  • blaga trombocitopenija (smanjenje broja trombocita)
  • blagi porast imunoglobulina IgM, IgG i IgA
  • blagi rast jetrenih enzima
  • prisutnost EBV-specifičnih antitijela - ovi serološki testovi sa sigurnošću dijagnosticiraju EBV-infekciju, a mogu se napraviti odmah ili ako su gore navedeni nalazi protivrječni

Razlikovanje CMV- i EBV-mononukleoze[uredi | uredi izvor]

Bolesnici s mononukleozom uzrokovanom citomegalovirusom (CMV) u prosjeku su stariji i bolest je obično karakterizirana upalom grla i vrućicom. Upala grla i povećanje limfnih čvorova rjeđe nastaju. Bolest nastaje podmuklije i prestaje sporije nego bolest uzrokovana Epstein-Barrovim virusom. Dijagnoza se postavlja izolacijom virusa u krvi ili specifičnim antitijelima na CMV.

Liječenje[uredi | uredi izvor]

Liječenje je simptomatsko jer nema lijeka protiv uzročnika. Bolesnicima se preporučuje:

  • mirovanje - bolesnici trebaju mirovati, što ne znači da trebaju strogo ležati u krevetu jer nema dokaza da strogi odmor pospješuje oporavak
  • pijenje većih količina tekućine dok traje vrućica
  • po potrebi uzeti lijekove za sniženje visoke temperature koje preporuči liječnik. Djeca do 12 godina trebala bi izbjegavati acetilsalicilnu kiselinu (aspirin, andol) zbog opasnosti od komplikacija (Reyev sindrom).
  • pastile ili tvrdi bomboni mogu se uzeti kod grlobolje jer njihovo žvakanje pospješuje izlučivanje pljuvačke i gutanje nakupljenog sekreta
  • izbjegavati sportove 6-8 sedmica - zbog rijetkih komplikacija kao što je prsnuće slezene

određeni lijekovi primjenjuju se u rijetkim situacijama

  • kortikosteroidi mogu olakšati simptome upale grla, ali se zbog nuspojava obično daju jedino ako postoje komplikacije - opstrukcija disajnih puteva i hematološki poremećaji (anemija, granulocitopenija, trombocitopenija)
  • alfa-interferon - ima antivirusno djelovanje i može smanjiti širenje EBV, ali se zbog visoke cijene primjenjuje obično kod osoba s poremećajem imunosti
  • aciklovir - u visokoj dozi zaustavlja širenje EBV-a u grlu; međutim, njegova klinička korist je minimalna ili neuočljiva

Prevencija[uredi | uredi izvor]

Za sprečavanje širenja mononukleoze preporučuje se izbjegavati kontakt sa pljuvačkom osoba koje su nedavno preboljele mononukleozu i održavati visok stepen higijene, osobito dječijih igračaka i predmeta koje djeca stavljaju u usta.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: