Nikola II Drašković
Nikola II Drašković (?, oko 1625. – ?, 8. oktobra 1687.) je bio hrvatski vlastelin, član plemićke porodice Drašković. Bio je visoki državni funkcionar, vršeći službu kraljevskog komornika, kraljevskog savjetnika, možunskog (mošonjskog) velikog župana te dvorskog sudije.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Grof Nikola II Drašković rodio se u Trakošćanu kao sin grofa Ivana III Draškovića i njegove žene, grofice Barbare Drašković rođ. Thurzó. Imao je mlađeg brata Ivana IV (oko 1630 – 1692), te sestre Barbaru, Katarinu i Julijanu. Obrazovao se na Univerzitetu u Bologni u Italiji.
Bio je oženjen tri puta. Drugim brakom (1667. godine) sa groficom Elizabetom Nádasdy učvrstio je veze svoje porodice sa moćnom i bogatom ugarskom porodicom Nádasdy. Grof Franjo II Nádasdy, Elizabetin otac, bio je jedan od glavnih učesnika Zrinsko-frankopanske zavjere, koji je kao i Petar Zrinski, osuđen i pogubljen 1671. godine. Kasnije nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi u kojem je obimu i sâm grof Nikola II aktivno učestvovao u zavjeri, ali nakon završetka zavjere nije imao direktne negativne posljedice. Za razliku od njega, njegov brat Ivan otvoreno je bio protiv zavjere, iako je i on bio oženjen drugom kćerkom Franje Nádasdyja, Marijom Magdalenom.
Poslije Zrinsko-frankopanske zavjere Nikola je 1673. bio po nalogu kralja Leopolda na čelu pratnje kraljeve nevjeste Klaudije Felicitas, koja je iz Tirola stigla u Beč. Za vrijeme života, učestvovao je u mnogim vojnim kampanjama habsburške armije protiv Osmanlija, među kojima se istaknuo u bici kod Körmenda, zatim u bici na rijeci Raabi, te kod ponovnog vraćanja Budima pod ugarsku vlast 1686. godine.
U braku sa Elizabetom imao je troje djece, i to Pavla, Katarinu i Adama Franju, koji su naslijedili njegove posjede. Pavao je umro relativno mlad bez djece, a lozu su nastavila djeca Adama Franje, tačnije unuk Leopold. Za života je Nikola bio poznat i kao kolekcionar antikviteta i numizmatičar. Umro je iznenada krajem 1687. godine, vjerovatno od infarkta, mada se u ono vrijeme sumnjičilo ljude iz njegove sredine da je bio otrovan, i to zbog navodne podrške Zrinsko-frankopanskoj zavjeri. Njegova grana Draškovića održala se do 1792. godine, kada je umro njegov praunuk Norbert. Potomci njegovog brata Ivana IV. održali su se do danas.