Protokoli sionskih mudraca

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Sergei Nilus, Veliko u malom. prikaz u ruskom izdanju iz 1911.

Protokoli sionskih mudraca (na ruskom: Протоколы сионских мудрецов ili Сионские протоколы) su antisemitski zapis koji je navodno zbirka zapisnika sa masonskih sastanaka te opisuje navodnu židovsku i masonsku zavjeru da se zavlada svijetom. Protokoli se ubrajaju u najpoznatije historijske falsifikate.[1][2] U svom eseju Knjiga kraljeva i budala pisac Danilo Kiš detaljno istražuje porijeklo i sudbinu ove knjige.

Historija[uredi | uredi izvor]

Protokoli su prvi put štampani 1903. godine u ruskom listu Znamja, a kasnije ponovo 1905. kao dvanaesto poglavlje knjige ruskog pravnika, mistika i pisca religioznih pamfleta Sergeja Nilusa. Nilus je tvrdio da rukopis potiče sa Prvog cionističkog kongresa održanog od 29. do 31. augusta 1897. u Baselu. Kada mu je skrenuta pažnja na to da je kongres bio otvoren za javnost i da su mnogi nežidovi prisustvovali, promijenio je priču i tvrdio da je rukopis potekao sa tajnih sastanaka održavanih 1902. i 1903. godine da bi na kraju rekao da je tekst dobio već 1901. godine. .[3] Najveći dio teksta „Protokola“ potiče iz djela francuskog pisca i satirista Maurice Joly-ja Razgovor između Macchiavelija i Montesquiea na onome svijetu, napisanog 1864. godine kao kritika politike Napoleona Trećeg[4]. Djelo nije antisemitskog karaktera niti se u njemu spominju Židovi. Dijalog se vodi između Macchiavelija, kome su u usta stavljene ideje Napoleona Trećeg i Montesquiera, koji govori sa liberalnih pozicija. Poglavlja Protokola od broja 1. do 19. prate Jollyijev Dijalog, od poglavlja 1. do 17. na mnogim mjestima od riječi do reči. Jedan manji dio teksta je preuzet iz romana Biarritz Hermanna Goedschea , napisanog 1868. godine. .[5] Goedsche je roman objavio pod pseudonimom „Sir John Retcliff“. Jedno poglavlje u knjizi je nosilo naslov Židovsko groblje u Pragu i Vijeće predstavnika dvanaest plemena Izraela i objavljeno je posebno 1872. godine u Sankt Petersburgu kao pamflet. Roman je nastao pod direktnim uticajem Joly-jevog „Razgovora“ iz koga je prepisan znatan dio materijala, kao i iz romana Joseph Balsamo Alexandrea Dumasa oca . Sam Goedsche je izgubio posao u pruskoj pošti 1848. godine pošto je otkriveno da je falsifikovao dokumente kojima bi dokazao da je tadašnji kandidat na izborima radio protiv kralja.

Porijeklo falsifikata[uredi | uredi izvor]

Predsjednik ruskog Vijeća ministara, Petar Stolipin, je 1905. sproveo istragu i zaključio da su protokoli progurani već 1897. godine. On je o rezultatima svoje istrage informisao cara Nikolaja II koji je, mada i sam antisemit, navodno izjavio da Protokole treba zaplijeniti jer se ne može "pravedan cilj postići prljavim sredstvima".[6][7] Porijeklo „Protokola“ je na Zapadu rasvetljeno 1920. godine u Londonu [8] kada je engleski novinar Lucien Wolf otkrio u listu Times da je tekst gotovo u cjelom preuzet iz prethodno navedena dva rada. Najveći broj historičara se slaže da je „Protokole“ napisao oko 1890. godine Matvej Golovinski, novinar rusko-francuskog porijekla, operativac Ohrane, ruske tajne policije, i antisemit. Ruski historičar Mihail Lepekin je 18. novembra 1999. objavio rezultate svojih istraživanja izvora Protokola u francuskom listu Ekspres. Po Lepekinu, autor je Matvej Golovinski, a djelo je nastalo 1901. godine. Djelo je pisano pod okriljem Ohrane koja je nastojala da ograniči careve modernističke težnje za industrijalizacijom, a Golovinski je angažiran da bi kompromitirao bogate Židove koji su u Rusiji imali značajnu političku moć. Glavni organizatori su bili ultrareakcionarni Ivan Golemikin, bivši ministar unutrašnjih poslova i Pjotr Rakovski, šef tajne policije. Lepekin je svoje istraživanje osnivao na dokumentima ruskih arhiva koji su postali dostupni 1992. godine. On nije prvi koji je identificirao Golovinskog. To je prvi put uradio 1944. godine njemački pisac Konrad Heiden. [9] Lepekin tvrdi da nalazi pokazuju da je agent Ohrane francuz Henri Bint bio angažiran platiti izradu. To je Bint priznao 1917. Sergeju Svatikovu, tadašnjem predstavniku vlade Kerenskog kada je ovaj došao u Pariz da razriješi dužnosti bivše službenike Ohrane. Dokumente o Golovinskom i njegovom nalogu je 1925. bivši ruski poslanik, Vasilije Maklakov, predao američkoj fondaciji Hoover dok je Bintov privatni arhiv bio kupljen i držan u Pragu sve dok ga SSSR nije preuzeo 1946. godine . [10] 26. novembra 1993. godine, u Okružnom sudu u Moskvi (Čerjomušinski okrug), sud, sa predsjedavajućom sudijom Valentinom Belikovom i članovima vijeća Bunjinom i Jakovljevom, po tužbi desničarske grupe „Pamjat“ protiv lista Židovska gazeta, a poslije mišljenja više stručnjaka, donosi presudu da su "Protokoli" falsifikat i da se njihovo štampanje treba smatrati antisemitizmom. Panel stručnjaka se sastojao od tri člana koje su obje strane u sporu odobrile i koji nisu bili židovskog porijekla.[11]

Uticaj[uredi | uredi izvor]

„Protokoli“ spadaju među najviše zloupotrebljavane zapise u historiji. Iako je njihova autentičnost stavljena pod sumnju takoreći odmah poslije štampanja, a ubrzo potom i potpuno osporena, na Protokole su se kao na istinite uporno pozivale razne antisemitske struje i politički pokreti, počevši od ruskih, preko Hitlera do modernih azijskih i južnoameričkih.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ben-Itto, Hadassa: The Lie That Wouldn’t Die: The Protocols of the Elders of Zion, 2005 (Vallentine Mitchell). Review
  2. ^ Les Protocoles des Sages de Sion, par Pierre-André Taguieff. Tome I : Un faux et ses usages dans le siècle (408 p.); tome II : Etudes et documents (816 p.). Berg International, 1992.
  3. ^ Morris Kominsky, The Hoaxers, 1970. p. 209 ISBN 0-8283-1288-5
  4. ^ http://links.jstor.org/sici?sici=0032-3497(197723)10%3A1%3C18%3ATTIHMJ%3E2.0.CO%3B2-D
  5. ^ http://www.jstor.org/view/00138266/ap020234/02a00240/0
  6. ^ P. Stolypin's attempt to resolve the Jewish question by Boris Fyodorov
  7. ^ The Protocols of the Elders of Zion: A Proved Forgery by Vladimir Burtsev (Paris, 1938) p.106 (Ch.4)
  8. ^ http://www.jstor.org/view/00138266/ap020234/02a00240/0
  9. ^ http://debatebothsides.com/archive/index.php/t-46111.html
  10. ^ http://www.phdn.org/antisem/protocoles/origines.html
  11. ^ http://www.intjewishlawyers.org/pdf/Justice%20-%201.pdf

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: