Sfumato

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Detalj lica Mona Lise koji demonstrira upotrebu sfumata, naročito u sjenčenju oko očiju

Sfumato je način slikanja koji je dobio ime po italijanskoj riječi fumo, što znači "dim". Jedna je od 4 kanonske slikarske tehnike u renesansi.[1]

Kao što i samo ime govori, vještim izbjegavanjem oštrih obrisa i graničnih linija postiže se efekt prozirnog vela koji prekriva, tj. zamagljuje čitavu kompoziciju. Leonardo da Vinci bio je prvi umjetnik koji je afirmirao tu tehniku, a posebno je vidljiva na njegovom remek-djelu Bogorodica na stijenama (Nacionalna galerija u Londonu). Magličasti veo nježno prekriva glavne likove u prednjem planu, a potok iznad kojeg lebdi para blago prodire iza maglovitih stijena i protječe pokraj pećine u kojoj su smješteni likovi. Da Vinci je o sfumatu rekao da "nema linija ni granica, nalik na dim ili kao da je iza ravni fokusa".[2]

Osim Da Vincija, među istaknute slikare koji su koristili sfumato spadaju Correggio, Rafael i Giorgione. Među Da Vincijevim učenicima i sljedbenicima (zvanim leonardeski) koji su se okušali u sfumatu bili su Bernardino Luini i Funisi.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hall, Marcia (1994). Color and Meaning: Practice and Theory in Renaissance Painting. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-45733-0.
  2. ^ Earls, Irene (1987). Renaissance Art: A Topical Dictionary. Greenwood Press. str. 263. ISBN 0-313-24658-0.
  3. ^ "Sfumato". Art Painting Artist.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]