Vijenac (časopis)

Vijenac
Glavni urednik	Luka Šeput
Izdavač	Matica hrvatska
Godina osnivanja	1869-1903. 1910-1913. 1923-1928. 1944-1945. 1993-danas
Prvo izdanje	1689.
Zemlja	Austrougarsaka, Kraljevina Jugoslavija, Hrvatska
Jezik	hrvatski
Web stranica: http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac451.nsf

Vijenac je dvotjednik za kulturu Matice hrvatske. Središnji je književni list hrvatske književnosti i kulture 19. stoljeća. Današnji »Vijenac« je časopis koji prati sva aktualna zbivanja na književno izdavačkoj, likovnoj i kazališnoj sceni Hrvatske. U nešto manjoj mjeri pozornost pridaje i drugim umjetnostima i projektima.

Historija

Od 1869. do 1903.

Časopis je godine 1869. pokrenula Matica ilirska pod nazivom "Vienac", s podnaslovom zabavi i pouci. Prvi urednik »Vijenca« bio je Đuro Deželić. Već u prvom broju sudjelovali su August Šenoa, Ivan Zahar, i Ivan Dežman. Drugo godište uređuje Ivan Perkovac, koji je snažnije nastojao voditi časopis kao tribinu književnog stvaralaštva te je »Vijenac«  tako postao stvarno ogledalo hrvatskog književnog života. Proširio se i krug suradnika te radove u listu objavljuju Franjo Marković, Franjo Ciraki, Lavoslav Vukelić, Adolfo Veber Tkalčević i Josip E. Tomić.

Sljedeće godine 1871, uredništvo je prošireno te je tako omogućena veća kvaliteta književnih i znanstvenih priloga. Godine 1873. u uredništvu su Andrija Palmović, Đuro Arnold i Rikard Jorgovanić. Zlatno razdoblje »Vijenca« nastaje kada je urednikom postao sami August Šenoa 13. decembra 1874. To je razdoblje oživljavanja i djelovanja Matice kad ona mijenja ime i postaje Matica hrvatska. Premda otada »Vijenac«  ne izlazi kao Matičino glasilo, nego mu je vlasnik i nakladnik bila Dionička tiskara, u kojoj se list tiskao Matica i dalje upravlja listom. Njezini članovi su pretplatnici lista te od njihove pretplate uglavnom je i ovisilo izlaženje lista. Šenoa je nerado prihvatio posao urednika, iako je do tada bio u redakciji lista. Kada je postao urednikom pisao je Franji Markoviću:

„...Od Nove godine primit ću ja uredništvo (»Vijenca«), skupit ću što je ostalo naše vojske i što ima novaka Sad se bijem uz slabu pomoć i moram svoje noći - premda satrven i boležljiv - žrtvovati da ne bude sramote pred svijetom. Nu ako si mi prijatelj, pomisli, da je Perkovac, Preradović, da Ivan (Dežman) umro, kako je stražmeštru, kad mora voditi pukovniju, jer mu general, pukovnik, kapetan u birci padoše, kad ima u svojo četi samo novake. Svijet se ovde ljulja u neradu;ono malo kapljica, što daješ općinstvu, moraš mukom isprešati od mlade i stare gospode. Lijepa ptica poezija kanda gubi svoje perje, a meni se čini da sam izmetač hrvatskoga Olimpa...“

Za vrijeme Šenoinog uređivanja u časopisu su sudjelovali gotovo svi hrvatski pisci, bez obzira na politička ili ideološka uvjerenja. Nakon Šenoine smrti bilo je jako teško nadomjestiti vrsnog književnika i iskusnog kritičara te urednika. Urednici nakon njega bili su Fran Folnegović, Vjekoslav Klaić, Josip Pasarić, Bartol Inhof, Jovan Hranilović, Đuro Arnold, Stjepan Bosanac i Milan Šenoa. U Vijencu je 1888. godine u nastavcima objavljen roman Ante Kovačića U registraturi. Posljednje 35. godište lista uređivali su Ksaver Šandor Gjalski i Milivoj Dežman-Ivanov. Oni su izdali 24 broja. Časopis je bio veoma luksuzan: osim književnih i esejističkih tekstova u njemu je bilo 168 slika, 17 portreta, 78 ilustracija i 44 table umjetničkih priloga. Matica je uložila u časopis 8 000 kruna ali je rezultat bio slab i »Vijenac«  je 1903. ugašen.

Od 1910. do 1913.

Novi Vijenac uz ostale hrvatske novine

Uredništvo tadašnjeg časopisa Obzor pokrenulo je časopis kao mjesečnik. Uređivao ga je Vladimir Lunaček. U njemu surađuju brojni književnici : Dragutin Domjanić, Fran Galović, Josip Kosor i Antun Gustav Matoš. Ovaj Vijenac se trudio pružiti publici prikladnu i zabavnu lektiru kroz objavljivanje romana, novela i pjesama najboljih stranih i domaćih pisaca, u čemu je samo djelomično i uspio.

Od 1923. do 1928.

»Vijenac«  je treći put pokrenula skupina književnika godine 1923 okupljena oko Ferde Nikolića i Franje Jelašića. Njihovo izdanje Vijenca započelo je veoma ambiciozno najprije kao tjednik, zatim kao polumjesečnik da bi završio kao mjesečnik. U njemu su radove objavljivali Frano Alfirević, Slavko Batušić, August Cesarec, Josip Kosor, Josip Kulundžić, Vladimir Nazor, Nikola Šop. Posebice je bio okrenut slavenskim književnostima, te su u njemu surađivali i neki slovenski i srpski pisci. Kada je on prestao izlaziti pokrenuta je u Matici hrvatskoj Hrvatska revija oko koje su se uspješno okupili književnici bez obzira na ideološka i književna uvjerenja.

Od 1944. do 1945.

Ratne 1944. »Vijenac« je izlazio kao mjesečnik u izdanju Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda (HIBZ). Glavni urednik bio je Julije Benešić, koji je oko lista uspio okupiti znatan broj građanski orijentiranih pisaca: Tin Ujević, Dobriša Cesarić, Gustav Krklec; istih onih kojima su izlazile knjige u HIBZ-u. Izašlo je deset brojeva u šest svezaka. Završetkom rata, prestanak rada u HIBZ-u, ugasio je i taj »Vijenac«.

Novi Vijenac

Matica hrvatska je godine 1993. ponovo obnovila izlaženje lista, trajno kao dvotjednika koji u ovom obliku izlazi i danas. Glavni urednik od prvog do 39. broja bio je Slobodan Prosperov Novak. Boris Maruna uređivao je »Vijenac« od 40 do 100-og broja, a Andrea Zlatar od 101 do 127 broja. Ona je tada, 1999. godine sa dijelom redakcije časopisa osnovala novi časopis »Zarez«, dijelom zbog konzervativne uređivačke politike Vijenca, dijelom i zbog potrebe da se pokaže drugačiji, otvoreniji pogled na kulturu. Nakon nje Mladen Kuzmanović uređivao je list sve do svoje smrti 2001. Današnji časopis redovito daje pregled zbivanja na kulturnoj i umjetničkoj sceni. Kasniji urednici bili su Mate Maras i Andrija Tunjić.

Reference

• Vijenac za hrvatsku književnost, tekst Josipa Bratulića u dvjestotom broju Vijenca, str 3. objavljen 1. studenog 2001.
• Zaljubljenost, tekst Mladena Kuzmanovića str 2., isto izdanje

Vanjski linkovi

• Matica.hr-Vijenac