Vladimir Nazor

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Vladimir Nazor
Example alt text
Bista Vladimira Nazora
Rođenje 30. maj 1876.
Postira, Austro-ugarska
Smrt 19. juni 1949.
Zagreb, Jugoslavija

Vladimir Nazor (30. maja 1876. u Postiri na Braču - 19. juna 1949. godine u Zagrebu) je bio hrvatski pjesnik, prozaist, prevodilac i političar.

Život[uredi | uredi izvor]

Narodnu školu je završio na ostrvu Braču, a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne nauke, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. godine. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903-1918. godine godine u Istri, gdje je ujedno i proveo najviše svog života. U penziju je otišao 1933. godine, kada je počeo raditi kao upravitelj dječijeg doma U Zagrebu. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)

Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Nekoliko godina kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kojem će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. 1916. godine objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.

Na izborima 1934. godine, Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.

Godine 1942. godine sa pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio italijanske i njemačke pjesnike.

Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u Republici Hrvatskoj "Nagrada Vladimir Nazor" koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, muzike, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, pozorišne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.

Kritika[uredi | uredi izvor]

Nazor je jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, autor velikog djela sastavljenog od različitih žanrova: pjesama, epova, novela, romana, dnevničkih zapisa, putopisa, eseja, članaka, priča i igrokaza za djecu.

Prvih dvadesetak godina njegovog stvaralaštva uglavnom se poklapaju sa periodom hrvatske moderne i u tom vremenu Nazor prelazi put od diletantskog pjesnika u traženju vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskog tribuna- ponesenog mitološko-legendarnim i historijskim hrvatskim i šire slavenskim motivima (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904) te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskog naroda (poema Krvava košulja, 1905) - preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koji se napaja na vrelu poganskog klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913), do sebi okrenuta refleksivnog lirika što se počinje zatvarati u svoj unutrašnji svijet (Intima, 1915). Nazorova ditirampski raspjevana lirika, puna poleta i optimizma, razlikovala se od prevladavajućih pesimističkih, sumornih raspoloženja u poeziji hrvatske moderne, ali po svojoj okrenutosti mitu i legendi, pa i kultu snage, ona se ipak uklapala u slična neoromantičarska strujanja evropske moderne. Njegovi prozni radovi iz modernističke faze sa jedne strane naslanjaju se na prošlostoljetnu nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju (roman Krvavi dani, 1908), ali s druge strane u njima su vidljivi i utjecaji novih, modernističkih stilova. U svojim Istarskim pričama, 1913. Nazor je ostvario sretan kompromis između odrađivanja nacionalnog "duga" i uklapanja u tokove moderne književnosti. U njima je snažno istaknuta autorova nacionalna i socijalna angažiranost, ali je ona iskazana na nov, moderniji način, specifičnim nazorovskim miješanjem realnog i fantastičnog, dok se upletanje folklornih motiva (u Velom Joži, Boškarini i Divičinu gradu) podudaralo sa neoromantičnim okretanjem folklornoj baštini i mitu. Njemu je odgovarala forma poetske alegorijske priče, vrlo bliske artističkoj bajci Oscara Wildea i Mauricea Maeterlincka, a njena liričnost, sklonost prema simbolu i umjetna dekorativnost idealno su se poklapale sa njegovim umjetničkim nagnućima, pa je svojim Istarskim pričama, posebno onim uvrštenima u prvo izdanje zbirke: Halugica, Albus kralj i druge, potpuno zakoračio u svijet bajkovite modernističke secesionističke priče.

Počevši od pjesničkih zbirki Intima i Pjesni ljuvene,1915. godine, Nazor se sve više zatvara u svoj unutrašnji svijet; u njegovom stvaralaštvu postaju dominantne teme unutrašnjeg pročišćenja, samoprijegorne žrtve i uzvišene osamljenosti, a sklonost k alegorijskom iskazu sve je očitija (ep Utva zlatokrila, 1916; zbirka priča Stoimena, 1916; Legenda o svetom Hristoforu, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927). Kroz Nazorovo stvaralaštvo može se pratiti motivsko-tematska i stilska povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su ona raznolika, jer je kod njega zamjetna stalna težnja za promjenom. Tako u vremenu kad u hrvatskoj književnosti postaju sve dominantniji avangardni stilovi, posebno ekspresionizam, Nazor je, tražeći nov izraz i nove motive, pokušao slijediti poratni senzibilitet (novela Crveni tank, 1922), ali nove kvalitetne domete u svom stvaralaštvu on je ostvario na drugom području okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na ostrvu i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu. Artistička dekorativnost i izvještačenost, koja je karakterizirala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava te odnosa medu njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastala je knjiga poezije Niza od koralja,1922 te dvije zbirke autobiografske novelistike: Priče iz djetinjstva,1924 i Priče s ostrva, iz grada i sa planine,1927. Crikveničke proze (Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma, 1929; roman Šarko, 1930) tematski i hronološki znače nastavak njegovog pričanja o samom sebi. Pokušavajući progovoriti o sebi „sada i ovdje" Nazor, međutim, zbog nekih svojih unutrašnjih kočenja, a sigurno i zbog preduge izoliranosti i samotarske udaljenosti od običnih ljudi, nije uspio oblikovati kvalitetna književna ostvarenja. Zato se on ponovno okreće motivima izvan sebe, pa tridesetih i četrdesetih godina u njegovoj literaturi prevladavaju socijalne teme (Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini, 1931; ciklus feljtonističkim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije – Zagrebačke novele, 1942), a na području stiha dosta eksperimentira, varira razne ritmove i strofe (Deseterci, 1930; Topuske elegije, 1933). Usto počinje pisati dnevničke zapise, putopise, studije i eseje o domaćim i stranim autorima, o problemima versifikacije (O hrvatskom jedanaestercu 1838-1900, 1935), bavi se prevodilaštvom, prepravlja stara djela, s velikim ambicijama piše roman o višemilenijskoj historiji njegovog rodnog ostrva (Pastir Loda, 1938, 1939), ali njegove kreativne mogućnosti kao da su dokraja bile iscrpljene. Međutim, priključivši se partizanima, Nazor je revitalizirao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju (Pjesme partizanke, 1944, živopisni dnevnik S partizanima, 1945). Istina, tu ima i podosta patetičnih stihova koji ne mogu odoljeti ozbiljnijoj kritici, međutim valja reći da je i to izljev Nazorovog bujnog mediteranskog temperamenta i vitalističkog zanosa, a ne programatsko piskaranje po naruždbama komunističkih vlastodržaca među koje je stari pjesnik upao kao Poncije u Credo. Treba napomenuti da je to period u kojem je Nazor dao i neke od svojih najboljih stihova nacionalne tematike (Hrvatski jezik, 1944) , ne upavši u melodramatski patos. Vladimir Nazor se istaknuo i kao prevodilac s nekoliko jezika (Dante Alighieri, Shakespeare, Heine, Carducci,..).

Opus[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Djela Vladimira Nazora

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: