August Šenoa

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
August Šenoa

August Šenoa (Zagreb, 14. 11. 1838 - Zagreb, 13. 12. 1881) bio je hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist.

Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. vijeka i istinski tvorac moderne hrvatske književnosti - dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac (djelo Petra Zoranića, Planine, samo uvjetno možemo nazvati romanom), autor obimnoga korpusa romana, tog egzemplarnoga žanra savremene literature, inovator proze i tvorac razvijenog urbanog jezičkog standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost savremenog hrvatskog jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se Šenoino doba.

Rani život i školovanje[uredi | uredi izvor]

Augustov otac, Alois Schönoa, Nijemci iz Češke, doselio se u Zagreb 1830, gdje je radio kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs, Slovakinja iz Budimpešte, umrla je kad je imao 8 godina.

Pučku školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu i Pečuhu, a studirao je pravo u Pragu i Zagrebu, no studij nije završio. Nakon uređivanja listova u Beču, vraća se u Zagreb 1866. i radi u uredništvu "Pozora", a potom kao gradski bilježnik i gradski senator. Bio je direktor i dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (prethodnici HNK-a), urednik društveno-književnog časopisa "Vijenac" i potpredsjednik Matice hrvatske. Prevodio je s njemačkog, francuskog, češkog i engleskog jezika.

Počeci književnog rada[uredi | uredi izvor]

Šenoa se okušao u svim književnim vrstama i velikom broju je ili "zaorao" prvu brazdu ili ostavio pisanu baštinu koju su kasniji pisci nasljedovali (a nerijetko se i pokušavali osloboditi autorova utjecaja). U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz Praga za "Pozor", naročito političkim člancima i feljtonima "Praški listovi". 1862. Šenoa udara temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurava mu dignitet i pretvara ga u eminentno literarni žanr. U seriji feljtona Zagrebulje (Pozor", 1866-67; Vijenac, 1877, 1879-80) izražajnim stilom i razornim satiričkim diskursom komentira aktualne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. Feljtoni su imali velikog odjeka u javnosti, a javili su se i brojni oponašatelji (Rikard Jorgovanić, Kovačić), ali će tek Matoš ne samo nasljedovati nego i razviti tip Šenoina podliska.

Na Šenoinu žurnalističku fazu prirodno se nadovezuje kritičarska praksa. Uz male prekide djeluje 20-ak godina kao teatarski kritik, dajući hrvatskom glumištu presudne poticaje. Prokomentirao je više od 700 izvedaba, iznoseći - prvi u Hrvatskoj - relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama teatarskog čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu "O hrvatskom kazalištu" ("Pozor", 1866) daje ne samo analizu stanja u našem glumištu nego i program njegovog budućeg razvoja. Izrazito antigermanski raspoložen, Šenoa traži radikalan zaokret prema klasičnoj i savremenoj francuskoj, italijanskoj i slavenskoj, te izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje će repertoarsko-teatarske zamisli pokušati provesti u djelo prvo kao član teatarskog odbora, a zatim i kao umjetnički direktor i dramaturg Hrvatskog zemaljskog pozorišta. Uspio je samo djelomično: doveo je na scenu klasike (Shakespearea, Molièrea, Schillera, Goethea) i savremene francuske autore (Sardou, Scribe), ali su ga prilike ipak prisiljavale na repertoarne kompromise s malobrojnom zagrebačkom teatarskom publikom.

Šenoino djelovanje na dramskom polju ograničeno je na jedno djelo - komediju iz zagrebačkog života u 3 čina "Ljubica" ("Pozor", 1866; praizvedba 1868). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, no prilično šablonski oblikovanih likova. Posrijedi je, zapravo, dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. No - iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i teatarske publike, "Ljubica" predstavlja prvi pokušaj da se hrvatskoj sceni prikaže savremeni zagrebački život s nizom realističkih portreta.

Književna karijera[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Djela Augusta Šenoe

Romani[uredi | uredi izvor]

Najveći je umjetnički domet ostvario kao romanopisac. Šenoa je uveo roman u hrvatsku književnost i odgojio publiku čitaoca kojoj je ta, u Evropi druge polovine 19. vijeka dominantna književna vrsta, postala omiljeno štivo. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u kritičko-polemičkom tekstu "Naša književnost" 1865, Šenoin veliki romaneskni projekt usmjeren je na građu iz hrvatske historije te na savremene događaje. No historijski romani zauzimaju ipak središnje mjesto u njegovom opusu. Napisao ih je 5: Zlatarovo zlato (1871), Čuvaj se senjske ruke (1875), Seljačka buna (1877), Diogenes (1878) i Kletva (1880-81 - nedovršeno djelo). U njima tematizira događaje iz različitih razdoblja hrvatske historije: sukob između Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana u 16. vijeku sa središnjom pričom o ljubavi između plemića i građanke (Zlatarovo zlato), važnu epizodu iz uskočke historije početkom 17. vijeka (Čuvaj se senjske ruke), veliki sukob izmedu feudalaca i seljaka u 16. vijeku (Seljačka buna), političke spletke u habsburškoj Hrvatskoj u 18. vijeku (Diogenes), događaje iz 14. vijeka koji su preusmjerili hrvatsku historiju (Kletva). Djela slijede model historijskog romana koji je u evropsku književnost uveo Walter Scott. Bit je toga modela u vjernoj rekonstrukciji historijskih zbivanja na temelju istraživanja autentičnih dokumenata i historijskih izvora. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti, raspored političkih snaga djelovali u određenom vremenu i oblikovali život običnih, malih ljudi. No, uza svu sličnost, Šenou od Scottovog modela dijele i neke bitne razlike: hrvatski romanopisac djelovao je u drugačijoj nacionalnoj, a i evropskoj književnoj klimi (ne smijemo zaboraviti da je Šenoa mlađi savremenik Dostojevskog i Flauberta).

Bista Augusta Šenoe na Trgu Josipa Jurja Strossmayera u Zagrebu, rad kipara Ivana Rendića

Iako je historijski roman u onodobnoj hrvatskoj javnosti imao uglavnom budničarsku ulogu, a sam je Šenoin književni program i bio na toj crti, valja primijetiti da ga je, za razliku od trijeznog škotskog romansijera, strast nerijetko ponijela u opisu situacija, što je imalo dugoročno plodotvoran učinak. Šenoa nije pisac psihološkoga realizma ukotvljenoga u historijske situacije (pa ni psihologiziranja romantičarskog uklona, majstori kojega su francuski i engleski pisci kao Benjamin Constant ili Charlotte Bronte). Ni autor ni publika nisu imali vremena ni sklonosti za prikaze interioriziranih svijesti ili problematiku raskoljenog individuuma. Čitaoci su tražili, i dobili, rekreiranje događaja koje će osnažiti i obogatiti nacionalnu svijest. Šenoa je pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji je teško podnošljiv modernom senzibilitetu. No, istovremeno, on je tvorac monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u radnji, živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezičke invencije koja u bujici protoka događaja ostavlja dojam vitalnosti i snage kakvu ne nalazimo kod njegovog škotskog uzora. Šenoino romaneskno stvaralaštvo izraz je vitalizma "profesora energije", koji je lomio skučene okvire onodobne provincijalne i provincijske Hrvatske; djelo važno ne samo kao historijski dokument, nego i živo u snazi zamaha koji sve njegove spisateljske nedostatke (površnost, patetiku, teatralnost) baca u sjenu kao nevažnu brljotinu na fresci. Šenoin model historijskog romana izvršio je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu i on će dominirati hrvatskim romanom sve do početka 20. vijeka. Mnogi su pisci oponašali njegovu strukturu i tehniku (Josip Eugen Tomić, Eugen Kumičić, Viktor Car Emin, Zagorka i dr.).

Povjestice[uredi | uredi izvor]

Velik uspjeh postigao je i svojim povjesticama - pripovjednim djelima u stihu s motivima iz historije (Propast Venecije, Petar Svačić, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne predaje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag). Karakterizira ih lahkoća izraza, gipkost stiha, naglašena ritmičnost i često humoristički ton. Namjera im je ista kao i kod historijskih romana: da budu sredstvo nacionalnog odgoja i prava škola rodoljublja.

Tematika djela[uredi | uredi izvor]

U romanima i pripovijetkama s građom iz savremenog života tematizira konkretne socijalne, političke i etičke probleme svoga vremena: privredne i moralne odnose između sela i grada (Prosjak Luka, 1879), raspadanja zadruga i život seljaka u okolini Zagreba (Barun Ivica, 1874), moralno i materijalno propadanje plemstva (Vladimir, 1879), odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad te njihovo uzdizanje na društvenoj ljestvici ili propadanje (Prijan Lovro, 1873), nemoral i rasipništvo u građanskim krugovima (Ilijina oporuka, 1876), tragedije i zanose naših učiteljica u prosvjećivanju sela (Branka, 1881). U tim djelima insistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji, pa je i fabula realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja likova. Zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna kretanja na političkoj pozornici svoga vremena, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se stvaralački pristup već približava realističkoj paradigmi. No, i ovdje valja primijetiti da po svom habitusu Šenoa nije bio protagonist realističke poetike, bilo estetske provenijencije, kakva je dominirala u Francuskoj, bilo etičko-religijske, koja karakterizira veliki ruski roman onog doba. Unatoč tome, njegova djela savremene tematike počeci su hrvatskog realizma, temelji škole koju su, uz preinake, dalje razvijali Ante Kovačić, Vjenceslav Novak, Ksaver Šandor Đalski i Milutin Cihlar Nehajev. Svi su hrvatski realisti izašli iz Šenoine kabanice, svi su razrađivali njegovu tematiku, ugledali se u njegove likove, situacije i zaplete.

Zaključak[uredi | uredi izvor]

Slabije su mu uspjele lirske pjesme, koje zauzimaju važnije mjesto samo u prvim godinama njegovog stvaralaštva. Manje je značajan kao ljubavni, a više kao politički i socijalni pjesnik. Šenoa je u mnogim pjesmama izražavao pokretačke ideje svoga doba i politički program Strossmayerovog narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i dr.). Bitno je napomenuti da je Šenoa i osnivač moderne hrvatske kajkavske dijalektalne poezije. Napisavši u manje od 20 godina opus od preko 20 svezaka, Šenoa je zasnovao modernu hrvatsku književnost na svim poljima.

Djela[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: