Marin Držić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Spomenik Marinu Držiću u Dubrovniku

Marin Držić (Dubrovnik, 1508 ? - Venecija, 1567), hrvatski dramatik i lirik.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Nećak pjesnika Džore Držića. Potekao iz poznate pučanske trgovačke obitelji koja je za Držićeva života proživjela financijski slom. O njegovu osnovnom obrazovanju nema podataka. Najstariji dokumenti o Držiću povezani su s njegovim imenovanjem 1526. godine na mjesto jednog od dvojice rektora crkve Svih svetih (zvane Domino) u Dubrovniku. Držić je u to vrijeme svećenički pripravnik. U veljači 1538. godine Držić je izabran za orguljaša u dubrovačkoj katedrali, a nekoliko mjeseci poslije Vijeće umoljenih dodjeljuje mu novčanu potporu za daljnju naobrazbu.

Godine 1541. boravi kao student u Sieni, gdje Senat, 12. juna, prihvaća njegovu kandidaturu za rektora studentskog doma, uz što se vezala funkcija prorektora Sveučilišta (u ono vrijeme tu su funkciju obavljali studenti). Bio je to jednogodišnji mandat. Obavljajući rektorske dužnosti Držić dolazi u sukob s upraviteljem koji nadzire dom i sveučilište Collegio dei savi dello Studio, kao i s dijelom studenata. Uspijeva izboriti pristanak vlasti za vlastiti projekt novog statuta studentskoga doma. Usprkos zabrani skupova i predstava u privatnim kućama, što je u ono vrijeme u Sieni bilo obvezatno, u noći s 8. na 9. veljače 1542, kao jedan od glumaca Držić učestvuje u predstavi neidentificirane komedije. Za razliku od drugih, znatno strože kažnjenih sudionika, biva kažnjen samo ukorom. O tome što je Držić u Sieni studirao nema neposrednih dokaza, jedino se, na temelju postojećih informacija, može pretpostaviti da je to najvjerovatnije bilo kanonsko pravo. Ipak, poznato je da studij nije završio. Posljednji dokument koji se odnosi na Držićev boravak u Sieni vijest je od 25. juna 1542. o završetku njegova rektorskog mandata. Šestog siječnja 1543. Držić se nalazi u Anconi, gdje zajedno s drugim Dubrovčaninom posuđuje 100 tamošnjih dukata od stanovitog Firentinca, nakon čega ćemo ga sresti tek u siječnju 1546. u Dubrovniku. Tokom sljedećih godina obavlja funkciju rektora crkve Svih svetih, upravljajući istovremeno svojim skromnim imanjem i obavljajući sitne državne poslove.

U decembru 1545. Držić stupa kao komornik u službu austrijskog pustolova, grofa Christopha Rogendorfa. Odlazi s njime u Beč, gdje ostaje do polovine travnja 1546. godine. U Dubrovnik se vraća polovicom maja. U kolovozu iste godine Rogendorf ponovno stiže u Dubrovnik. Držić ponovno stupa u njegovu službu, ovoga puta kao prevodilac i pravi mu društvo na putu u Carigrad, gdje ga napušta i potkraj 1546. vraća se u Dubrovnik. Odbacivanje službe tumači pred dubrovačkim vlastima domoljubnim razlozima - prisutnošću u grofovu okruženju sina dubrovačkog prognanika Miha Bučinčića, koji je ocrnjivao Republiku. Prije maja 1550. Držić prima svećenički blagoslov. Godine 1553. biva izabran za službenika u uredu za sol. 1556. odbacuje prijedlog da ponovno preuzme tu službu. Tokom čitava Držićeva života provlači se motiv materijalnih teškoća, velik dio posvećenih mu dokumenata, počinjući od 1535. i završavajući s 1562. godinom, govori o raznovrsnim novčanim obvezama, kao i uzimanim i na vrijeme neisplaćivanim dugovima. U decembru 1562. stiže u Veneciju, gdje se 1563. spominje kao kapelan venecijanskog nadbiskupa. Iste godine pronalazimo ga u Dubrovniku. U travnju ili svibnju 1566. stiže u Firencu. Ovdje upućuje četiri pisma Cosimu Mediciju i jedno pismo njegovu sinu Francescu. U njima predlaže da se svrgne, prema njegovu mišljenju, nesposobna i neodgovorna vlast u Dubrovniku i ocrtava plan budućeg ustroja Republike u kojoj bi plemići trebali dijeliti vlast s predstavnicima puka pod protektoratom Medicija. Radi realizacije tih ciljeva moli, između ostalog, za financijsku pomoć i neveliku vojnu potporu. Ne dobivši odgovora, napušta Firencu. Umire u Veneciji 2. maja 1567. godine i biva tamo pokopan u crkvi sv. Ivana i sv. Pavla. Živopisni piščev lik, brojne bjeline u njegovoj biografiji, a prije svega urotnička pisma pronađena 1938. god., bili su razlog što je Držićeva biografija izazivala različite hipoteze i spekulacije i postala predmetom suprotstavljenih interpretacija. U ekstremnim inačicama Držićev lik ocrtava se ili kao lik neodgovornog pustolova koji neprestance trči za novcem, ili kao lik pobunjena plebejca koji se bori za bolji, pravedniji svijet.

Stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]

Kronologija Držićeva stvaralaštva u mnogim je tačkama nesigurna. Sve informacije o njegovu književnom djelovanju odnose se na godine 1548-59. Na temelju raznovrsne dokumentacije rekonstruiran je sljedeći redoslijed njegovih dramskih djela: izgubljena komedija Pomet, pastoralna drama u stihu Tirena,1549, rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca 1550, rustikalno--mitološka drama u stihu Venere i Adon 1551, Tirena, 1551, komedija u prozi Dundo Maroje, 1551, komedija u prozi Skup 1555?. Vrijeme premijere Pjerina, komedije sačuvane u fragmentima, nije se dalo utvrditi. Izvođači Držićevih drama bile su amaterske družine: između ostalog, družina Pomet, družine Garzarija i Od Bidzara, sastavljene od mladih plemića. Godine 1551. pojavila se jedina Držićeva knjiga objavljena za njegova života. Nije sačuvan nijedan primjerak tog izdanja, ali valja pretpostaviti da je ono istovjetno s dvama sljedećim izdanjima (Venecija 1607, 1630) i daje sadržavalo Držićevu ljubavnu liriku, kao i tri dramska djela: Tirenu, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novelu od Stanca. Preostala Držićeva djela sačuvala su se, često u nepotpunu obliku, u rukopisima, od kojih najstariji potiču iz druge polovine 16. st.

Držićevo stvaralaštvo nailazilo je na priznanje savremenika, ali je i pobuđivalo kontroverzije. Nakon praizvedbe Tirene Držić je čak optužen za plagijat čijom je žrtvom trebao biti Mavro Vetranović. Ovaj je ipak odlučno to zanijekao. Držićeva lirska poezija nastavlja se na raniji hrvatski petrarkizam. Glavno područje njegova stvaralaštva bijaše drama. Držićev dramski opus tvore dva temeljna odvjetka: idilični i komediografski. Osnovu Držićevih drama predstavlja antiteza: suprotstavljanje pastoralnih ili mitoloških motiva rustikalnim motivima, viših stilova nižima, stiha prozi, svijeta poezije realnome svijetu. Držićevo komediografsko stvaralaštvo većim dijelom predstavlja, za renesansu karakteristična, regularna komedija, tzv. commedia erudita. Držić je pisac visoke književne kulture, upoznat s antičkom tradicijom (posebice s Plautom, odomaćenim u Dubrovniku), kao i sa savremenom italijanskom komedijom i italijanskom novelistikom koja je toj komediji bila važnim izvorom inspiracije.

Uticaj[uredi | uredi izvor]

Držićevi su najveći umjetnički dosezi u komedijama Dundo Maroje i Skup. Karakterističnim za njegovo stvaralaštvo je renesansni vitalizam, uz sjene sumnje i ironiju koja nagovješćuje manirističko razdoblje. Držić nije kreator podijeljenih ličnosti, nije tvorac nezaboravnih karaktera - iako ih nije poznavao, (niti je mogao, zbog kronologije) najbliži su mu komediografi poput Bena Jonsona ili Lope de Vege, čija djela obiluju energijom nabijenim skiciranim likovima, a ne ličnostima. Možemo samo žaliti što se od njegova djela nije sačuvalo više, a ni što on sam nije utrošio više energije u vlastitu istinsku vokaciju, umjesto u bizarne političke projekte. Sudimo li po jeziku, njegov je virtuozan, njegovan, a opet bujan idiom pokazao svu raskoš i potenciju hrvatskog jezika sredine 16. vijeka, i u tom vijeku, predstavljenom najviše poezijom, on je praktički jedini prozni autor čiji izraz doživljavamo kao moderan i posve razumljiv, bez nezgrapnosti i artificijelnosti koja je pratila kasniju hrvatsku prozu. Suprotstavljanje visoke retorike i pučke burleske daje životnost i tečnost njegovu izričaju- nešto što je hrvatska proza ponovo polučila tek u drugoj polovini 19. vijeka. «Otkriven» ponovo u 19. vijeku, Marin Držić je najživotniji hrvatski renesansni pisac i temelj hrvatskog dramskoga repertoara.

Djela[uredi | uredi izvor]

  • Pomet,
  • Tirena, (1549)
  • Novela od Stanca, (1550)
  • Venere i Adon, (1551)
  • Tirena, (1551)
  • Dundo Maroje, (1551)
  • Skup, (1555?)
  • Pjerina


Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]