Ivan Gundulić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Ivan Gundulić

Ivan Gundulić (Dubrovnik, 8. januar 1589. - Dubrovnik, 8. decembar 1638), hrvatski pjesnik, epik, lirik i dramatik.

Najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić, pripadnika starih dubrovačkih plemićkih porodica. Obrazovanje stiče u školama rodnog grada, gdje su mu učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, autor dopune Tassovu Oslobođenom Jeruzalemu, i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. postao je član Velikog vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i u okolini (u dva navrata službu kneza u Konavlima i više pravničkih poslova u Dubrovniku). Godine 1636. postao je senator, a dvije godine poslije i član Malog vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević, s kojom je imao tri sina, Franu Dzivu, Matu i Sisku. Umro je u dobi od 49 godina, nakon dvosedmične bolesti. Nagađa se da je uzrok smrti bila upala porebrice.

Djela[uredi | uredi izvor]

Književni rad započeo je pisanjem drama u stihu i, vjerovatno, pjesama. Od njegovih mladenačkih djela, koja nabraja u predgovoru Pjesnima pokornima kralja Davida (1621), sačuvale su se četiri melodrame: Arijadna, Prozerpina, Dijana i Armida. Melodrame su ispjevane osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanog dvanaesterca. Uglavnom su prijevodi s italijanskog ili scenske adaptacije pripovjednih djela. Gundulićeve melodrame utemeljuju tradiciju dubrovačke barokne drame oslonjene na libreto rane italijanske opere, koja vrhunac doseže u djelatnosti Junija Palmotića. Nije se sačuvalo ništa od pjesama "taštijeh i ispraznijeh" za koje Gundulić, također u predgovoru Pjesnima pokornima, tvrdi da ih je pisao u mladosti, a poslije uništio.

Početkom 20-ih godina Gundulić se predstavio kao vjerski pjesnik: godine 1621. izlaze mu u Rimu Pjesni pokorne kralja Davida (slobodni prepjevi sedam pokornih psalama u osmeračkim katrenima). Uz prepjeve psalama nalazi se i teološko-meditativna pjesma Od veličanstva Božjijeh. Ona se danas smatra najboljom[citat potreban] Gundulićevom kraćom pjesmom. Tema joj je Božja veličina, a njena umjetnička snaga temelji se na nizu paradoksa izvedenih iz ideje da je Bog istovremeno i kreator i supstancija stvorenog svijeta (",i ljubovnik i ljubljeni", "stan i u stanu ki stanuje"). Malo nakon objavljivanja psalama slijede dva uzastopna izdanja Suza sina razmetnoga (1622. i 1623). Dok se parafraze psalama uklapaju u već uhodanu tradiciju dubrovačko-dalmatinskih prijevoda iz biblijskog psaltira (Marulić, Vetranović), Suze sina razmetnoga inovacija su u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti na koju će pozitivno reagirati pjesnici mladi od Gundulića (Bunić, Đurđević, donekle i Slavonac Kanižlić). Suze su uzorak tzv. religiozne poeme, pretežno monološki koncipirane veće i višedjelne pjesme ispunjene ispovjednim i pokorničkim iskazima nekog uzornog grješnika. Svoj lik grješnika Gundulić je našao u novozavjetnoj paraboli o povratku i pokajanju rasipnog sina (Lk. 15). To je djelo značajno i po tom što se Gundulić u njemu odlučno priklonio onim stilskim tendencijama sedamnaestostoljetne evropske književnosti koje se danas označuju terminom "barok": dikcija djela obilježena je jakom sklonošću bogatoj i končetozno razvijenoj metaforici i antitetici, a česte su i figure nabrajanja. Metafore i antiteze uglavnom ilustriraju negativnu životnu filozofiju "sina razmetnoga", po kojoj je stvarni svijet sukob lijepog privida i tragične istine ("cvijetje u rukah, cvijetje svuda, / ona u cvijetju zmija huda", "Medna je rječca, srce otrovno. / oči ognjene, prsi od leda").

Dubravka[uredi | uredi izvor]

Godine 1628. Gundulić se vraća teatru: izvodi se njegova drama u stihu Dubravka. Kao u Gundulićevim mladenačkim dramama, i u Dubravci se izmjenjuju osmeračke i dvanaesteračke partije, a dikcija je zasićena figurama. Među njima važnu ulogu imaju metaforički upotrijebljeni nazivi za aspekte i sadržaje idilskog krajolika. Kako se radnja drame ujedno i događa u idilskoj prirodi, metaforičkog i doslovnog značenja često se prepleću do neraspoznatljivosti. U starijoj književnohistorijskoj literaturi Dubravka se, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, doživljavala kao pastorala, dok su noviji proučavatelji upozorili na njenu vezu s baroknom melodramom, s kojom je povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta. Prozirna politička alegoričnost Dubravke pridonijela je njenom uspjehu na hrvatskim pozornicama u 19. i 20. vijeku. Česta izvođenja i tri komponovane verzije (Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Gotovac) načinili su je vjerovatno najpoznatijim Gundulićevim djelom, a njeni stihovi o „slatkoj slobodi" služili su kao geslo hrvatskim nacionalnim ideologijama.

Osman[uredi | uredi izvor]

Za posljednje desetljeće Gundulićevog života vjeruje se da je posvećeno epu Osman, koji je ipak ostao nedovršen (nedostaju mu dva srednja pjevanja). Osman je historijsko-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih), ispjevanih osmeračkim katrenom, a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz male vremenske udaljenosti, opjevavaju događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom II: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće iduće godine. O Osmanu u stručnoj literaturi postoje kontroverzije: neki ga književni historiografi vide kao nejedinstveno djelo, drugi ističu cjelovitost njegovog tematsko-kompozicijskog nacrta; neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu, dok dio historičara stavlja težište na prizore turskog građanskog rata u posljednjim pjevanjima epa. Jednodušno mu se, međutim, priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke, Alipašino balkansko putovanje i posjet varšavskom dvoru, romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom, prizori nereda u Carigradu).

Osman je nastao pod jasnim uticajem Tassova Oslobođenoga Jeruzalema, što se očituje podjednako na razini izraza (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, hronografske i topografske hipotipoze) kao i u tematsko-kompozicijskoj strukturi, koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskog epa: historijski, romantični i eshatološki. U stručnoj literaturi se različito tumači nedovršenost spjeva: dok se u starijih autora susreće mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena, u doba nakon 1900. prevladalo je mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikovog rada ili nedovoljna koordinacija historijskih i romantičnih epizoda spjeva, koja je glavne romantične radnje učinila nedovršivima.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Wikicitat
Wikicitat: Ivan Gundulić
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: