Tomaso Albinoni

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Tomaso Albinoni
Albinoni.jpg
Tomaso Albinoni
Lične informacije
Puno ime Tomaso Giovanni Albinoni
Datum rođenja 8. juni 1671.
Mjesto rođenja Venecija
Datum smrti 17. januar 1751.
Mjesto smrti Venecija
Period barok
Djela
Poznatija djela oko 80 opera, Adagio u g-molu

Tomaso Giovanni Albinoni bio je italijanski barokni kompozitor. Iako je u svoje vrijeme bio poznat kao kompozitor opera, danas je uglavnom cijenjen zbog svoje instrumentalne muzike, npr. zbog concerta, od kojih se neki redovno snimaju.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Veneciji (tada u Mletačkoj republici) u porodici Antonija Albinonija, bogatog trgovca papirom. Studirao je violinu i pjevanje. O njegovom životu zna se relativno malo, naročito kad se uzmu u obzir njegov ugled kao kompozitora u današnjem vremenu i činjenica da je period u kojem je živio dobro dokumentiran. 1694. posvetio je svoj Opus 1 kardinalu Pietru Ottoboniju (pranećaku pape Aleksandra VIII), također Venecijancu; Ottoboni je bio važan patron drugih kompozitora u Rimu, poput Arcangela Corellija. Albinonijeva prva opera, Zenobia, kraljica Palmirana, izvedena je također 1694. Moguće je da ga je 1700. godine kao violinista zaposlio Karlo IV Gonzaga, vojvoda Mantove, kome je posvetio Opus 2. 1701. komponirao je veoma popularne svite iz Opusa 3, posvetivši tu kolekciju Cosimu III de' Mediciju, velikom vojvodi Toskane.[1]

1705. Albinoni se oženio; Antonio Biffi, maestro di cappella Bazilike sv. Marka, bio je svjedok i očito i Albinonijev prijatelj. Izgleda da Albinoni nije imao drugih veza sa glavnom muzičkom scenom u Veneciji i ranu slavu stekao je kao kompozitor opera u mnogim italijanskim gradovima (Venecija, Genova, Bologna, Mantova, Udine, Piacenza i Napulj). Tokom ovog vremena komponirao je i velik broj instrumentalnih djela; prije 1705. uglavnom je pisao trio sonate i violinske koncerte, ali između 1705. i 1719. pisao je solo sonate i koncerte za obou.[1]

Za razliku od većine tadašnjih kompozitora, nikad nije tražio mjesto u crkvi ili na plemićkim dvorovima nego se izdržavao samostalno i imao je opciju da nezavisno komponira muziku. 1722. Maksimilijan II Emanuel, izborni knez Bavarske, kome je Albinoni posvetio set od 12 koncerata, pozvao ga je da režira 2 svoje opere u Münchenu.

Oko 1740. kolekcija Albinonijevih violinskih sonata objavljena je u Francuskoj kao posthumno izdanje i dugo se pretpostavljalo da je Albinoni dotad bio umro. Međutim, izgleda da je živio u Veneciji daleko od ljudskih očiju; zapisi iz župe San Barnaba ukazuju na to da je Tomaso Albinoni umro u Veneciji 1751. od šećerne bolesti.

Muzika i utjecaji[uredi | uredi izvor]

Većina njegovih opera je izgubljena budući da nisu objavljivane za njegovog života. Ipak, objavljeno je 9 kolekcija instrumentalnih djela koje su imale značajan uspjeh i doživjele više izdanja; zbog toga je danas poznat kao kompozitor instrumentalne muzike (99 sonata, 59 koncerata i 9 simfonija). Dok je bio živ, ova djela uspoređivala su se s Corellijevim i Vivaldijevim i 9 kolekcija objavljenih u Italiji, Amsterdamu, i Londonu bilo je ili posvećeno impresivnom spisku južnoevropskog plemstva ili sponzorirano od strane tog plemstva. Albinoni je komponirao najmanje 50 opera, od kojih je 28 izvedeno u Veneciji između 1723. i 1740. Sam Albinoni tvrdio je da je komponirao 81 operu (imenovavši svoju pretposljednju operu, u libretu, kao 80-u).[2][3] Uprkos ogromnom broju opera, najpoznatiji je po svojoj instrumentalnoj muzici, naročito koncertima za obou. On je prvi poznati Italijan koji je komponirao za obou kao solo instrument u koncertima i koji je objavio takve kompozicije[4], iako su ranije koncerte za solo obou vjerovatno napisali njemački kompozitori, poput Telemanna i Händela.[3] U Italiji, Alessandro Marcello objavio je svoj poznati koncert za obou u d-molu nešto kasnije (1717). Albinoni je također često koristio obou u svojim kamernim djelima.

Njegova instrumentalna muzika veoma je privukla pažnju J. S. Bacha, koji je komponirao najmanje 2 fuge na Albinonijeve teme (Fuga u a-duru na temu Tomasa Albinonija - BWV 950, Fuga u b-molu na temu Tomasa Albinonija - BWV 951) i često je koristio njegove basove za harmonijske vježbe za svoje učenike. Dio Albinonijevih radova izgubljen je u Drugom svjetskom ratu nakon što je u bombardiranju Dresdena uništena Drezdenska državna biblioteka. Kao posljedica ovoga, malo je poznato o Albinonijevom životu i djelima nakon sredine 1720-ih. Za čuveni Adagio u g-molu za violinu, žičane instrumente i orgulje, danas se smatra da je muzička podvala koju je komponirao Remo Giazotto, iako nedavno otkriće moderne, ali nezavisne transkripcije rukopisa bas-dionice i 6 fragmentarnih taktova prve violine, koji "u gornjem desnom uglu nosi pečat koji nedvosmisleno ukazuje na drezdensku provenijenciju originala iz kojeg je uzet", od strane muzikologinje Muske Mangano, Giazottove posljednje asistentice, pruža izvjesnu potporu Giazottovom kazivanju da je Albinoni bio njegov izvor.[5]

Reference[uredi | uredi izvor]

Citati
  1. ^ a b c Tomaso Albinoni.
  2. ^ Michael Talbot, "Tomaso Albinoni", Grove Music Online, Oxford Music Online (pristupljeno: 30. 12. 2011).
  3. ^ a b Barokni kompozitori i muzičari: Tomaso Albinoni
  4. ^ George J. Buelow, A history of baroque music, Indiana University Press, 2004, str. 467.
  5. ^ Nicola Schneider, "La tradizione delle opere di Tomaso Albinoni a Dresda", tesi di laurea specialistica (Cremona: Facoltà di musicologia dell'Università degli studi di Pavia, 2007): 181-186.
Bibliografija
  • Eleanor Selfridge-Field, Venetian Instrumental Music, from Gabrieli to Vivaldi, "Dover Publications", New York, 1994; ISBN 0-486-28151-5
  • Michael Talbot: "Tomaso Albinoni", Grove Music Online, ur. L. Macy (pristupljeno: 25. 6. 2005) (pristup uz pretplatu)
  • Franco Rossi: Catalogo Tematico delle composizioni di Tomaso Albinoni Tomo I - Le 12 opere strumentali a stampa - edicija "I Solisti Veneti", Padova, 2002.
  • Franco Rossi: Catalogo Tematico delle composizioni di Tomaso Albinoni Tomo II - Le opere strumentali manoscritte - Le opere vocali - I libretti - edicija "I Solisti Veneti", Padova, 2003.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: