Erazmo Roterdamski

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Desiderius Erasmus
Example alt text
Rođenje 27. oktobar 1466.
Roterdam, Holandija
Smrt 12. juli 1536.
Basel, Švicarska

Erazmo Roterdamski (Rotterdam 28. oktobar 1465. - Basel 12. juli 1536.), holandski humanist, književnik, filolog i filozof.[1] [2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Erazmo Roterdarmski (Desiderius Erasmus Roterodamus), ili pravim imenom Geert Geerts --- pogrešno je mislio da holandski geert dolazi od begeren, "željeti", lat. desidero pa je, prema humanističkoj modi, preveo vlastito ime, i to i na latinski i na grčki --- holandski humanist, književnik, filolog i filozof rođen je 28. oktobra 1465. (prema nekim izvorima 1466.) u Rotterdamu. Gotovo je sigurno da je bio vanbračno dijete, da mu je otac bio svećenik[2] imenom Gerard; o majci se zna malo toga osim imena --- zvala se Margareta. Roditelji su mu rano umrli (tokom kuge 1483), a dobio je najbolje moguće obrazovanje toga doba --- pohađao je niz samostanskih i polusamostanskih škola, u Deventeru i Herzogenboschu. S dvadeset i pet godina postao je svećenik i stupio u augustinski red, no čini se da nikad nije djelovao kao svećenik (a redovnike je napadao u svim svojim kritikama malverzacija Crkve).

Prelazi u službu Henrija de Bergue, biskupa u Cambraiu. U toj službi ostaje pet godina da bi zatim otišao na nastavak studija u Pariz.[1]

Uzdržava se jedno vrijeme davanjem privatnih lekcija; upoznaje mladog engleskog lorda Williama Mountjoya koji mu postaje prijatelj i mecena. U strahu pred epidemijom bježi iz Pariza te živi neko vrijeme u južnoj Francuskoj, a zatim odlazi u Englesku gdje stiče mnoge prijatelje u naučnim i političkim krugovima Londona. Iz zdravstvenih razloga vraća se na kontinent. Često se seli i naporno radi, neko vrijeme u Parizu, Orléansu, Rotterdamu i Louvainu. Zatim se vraća u Englesku i u Cambridgeu dobija bakalaureat iz teologije. Izabran je za odgojitelja nezakonitog sina kralja Jakova IV. Godine 1506. putuje u Italiju, doktorira u Torinu, posjećuje Bolonju i Rim. U Veneciji je gost štampara i izdavača Alda Manuzija koji objavljuje njegovu zbirku sentencija Adagia ("Izreke"); zbirka je postala iznimno popularna i uticajna. Neko je vrijeme u Padovi uz svoga štićenika zatim je opet u Rimu gdje ga vatikanski krugovi nastoje zadržati u svojoj sredini. Ali on prihvaća poziv novog engleskog kralja Henrija VIII te po treći put odlazi u Englesku.

Mnogo važnija od Erazmovih putovanja njegova su djela. tokom boravka u Engleskoj počeo je filološki ispitivati grčke rukopise Novog zavjeta kako bi priredio novo izdanje i latinski prijevod. Erazmovo je izdanje objavio Froben u Baselu (1516) i ono je postalo temeljem naučnog proučavanja Biblije tokom Reformacije. [1]Bio je to prvi pokušaj kompetentnog i liberalnog znanstvenika da ustanovi što su pisci Novog zavjeta zaista napisali, a što je u tekst ušlo zbog pogrešaka prilikom prepisivanja.

Stanujući u kući kancelara Thomasa Moorea piše i posvećuje domaćinu svoju Encomium Moriae ("Pohvalu ludosti"), satiru na neuku i lijenu raspuštenost samostanaca, nadutu učenost teologa i gramziv nemoral visoke crkvene hijerarhije; ovaj je tekst i danas Erazmovo najpoznatije i najprevođenije djelo.

Pozvan je na univerzitet u Cambridgeu gdje predaje grčki jezik i egzegezu, a kada mu se izjalovio pokušaj da se posredstvom novog pape zaposli u Rimu polazi na duže putovanje po Njemačkoj. Trijumfalno dočekan u nizu gradova biva konačno pozvan na dvor Karla Habsburškog u Bruxellesu s titulom kraljevskog savjetnika i rentom od 400 florina. Njegov boravak u Bruxellesu poklapa se s počecima Reforme. Luther i čitav reformatorski krug očekuje da će Eramzo kao istaknuti kritičar papinstva i crkvenih zloupotreba pristupiti pokretu. Ali Erazmo, unatoč svojim simpatijama za protivrimski smjer Reforme i unatoč prijateljstvu s mnogim njezinim pobornicima, čuva svoju javnu neutralnost. Godine 1522. povodom objavljivanja Erazmovih Colloquia ("Razgovori") Luther definitvno odbacuje Erazma. Od tada počinje njihovo neprijateljstvo.[2] Na Erazmovu raspravu De libero arbitrio ("O slobodi volje") Luther odgovara žučljivim pamfletom De servo arbitrio ("O porobljenoj volji") u kojem Erazma naziva pironovcem, epikurejcem, ateistom i svetogrdnikom. I upravo kad je Erazmo svojom replikom na Lutherove ispade (Hyperaspistes) udaljio od sebe i one reformatorske elemenente koji su mu još bili skloni započinje protiv njega kampanja i s papističke strane.

Sorbonne pokreće protiv njega proces, osuđuje ga kao neprijatelja Crkve (1527.), a prevoditelj njegovih Razgovora Louis Berquin biva spaljen na lomači. Omražen i obasut klevetama iz oba tabora Eramzo se sklanja u Basel, ali odatle mora bježati zbog vjerskih nemira. [1]Neko vrijeme živi u Freiburgu (Breisgau). Zbog zdravstvenih razloga ipak se vraća u Basel i posve povlači iz naučnog rada. Odbija poziv Klementa VII na koncil u Augsburgu, ostaje nijem i na breve Pavla III, kojim mu papa dodjeljuje priorat u Deventeru, godišnju rentu od 3.000 forinti i navješćuje kardinalsku čast. Smrt (12. jula 1536.) pretječe ostvarenje njegove želje da se vrati u rodnu Holandiju i on umire u kući svog dugogodišnjeg prijatelja, baselskog izdavača Frobena. Njegovoj agoniji nije prisustvovao nijedan svećenik.

Uticaj[uredi | uredi izvor]

Erazmo Roterdamski

Po svom književno-naučnom radu i životnom stavu Erazmo je najsvjetlija i najznačajnija ličnost humanizma.[1] Majstor latinskog stila, on njeguje sve književne forme od poezije do znanstvenog traktata. Njegova izdanja Aristotela, Novog zavjeta, Jeronima, Augustina, Ambrozija itd. fundamentalna su djela evropske filologije i tekstovne kritike. Njegov spis De ratione studii ("O načinu učenja") prvi je sistematski program humanističkog školskog obrazovanja, dok iz niza njegovih dijatriba i pisama izbija lik čovjeka obilježenog optimizmom, širinom i kritičnošću naučnih gledanja, nepomirljivošću prema licemjerju i falsifikatima svetinja, ali i samilošću prema ljudskim nevoljama te tolerancijom prema slabostima.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e Biografija na stranicibiography.com pristupljeno 12.7.2014 (en)
  2. ^ a b c Biografija na straniciegs.edu pristupljeno 12.7.2014 (en)

Linkovi i daljnja literatura[uredi | uredi izvor]

  • Tekstovi na latinskom, The Latin Library: Moriae Encomium, Scripta Selecta, Colloquia, de Laude Matrimonii, Querela Pacis, Institutio Pricipis Christiani.
  • Bratislav Lučin, "Erasmus and the Croats in the Fifteenth and Sixteenth Centuries", u: Erasmus of Rotterdam Society Yearbook Twenty-Four (2004), Erasmus of Rotterdam Society, s. 89--114.
Wikicitat
Wikicitat: Erazmo Roterdamski


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: