Wikipedia:Igralište

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Historija alpinizma u Bosni i Hercegovini počela je 1929. god. Tada je izvršen prvi penjački uspon s izrazitim i svjesnim alpinističkim (planinarskim) ciljevima na planini Romaniji.

Počeci[uredi izvor]

Tom prilikom je osvojena stijena poznata kao Đeva (Djevojačke stijene). Vrh Romanije iznosi 1.520 metara, a strme stijene postale su svojevrstan poligon za obuku.[1] Godine 1932. alpinisti dobijaju prvi put malo kvalitetniju penjačku opreme: cepin, 30-metarsko uže od 10 mm, tri karabinera, čekić i penjačice. Značajno je da su već 1951. i dvije žene pohađale alpinistički tečaj.

Uz Romaniju, kojoj pripada počasno mjesto u razvoju bosanskohercegovačkog alpinizma, značajno mjesto zauzimaju i planine Prenj, Čvrsnica, Velež, Treskavica... U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća u stijenama prenjskih vrhova ili hercegovačkih Himalaja, kako neki nazivaju Prenj, alpinisti su sticali iskustvo koje im je koristilo u kasnijem savladavanju stijena i vrhova evropskog i svjetskog gorja. Sjeverna stijena Veleža, sa svojom 13 kilometara dugom barijerom, jedna je od najprepoznatljivijih i najvećih u čitavoj jugoistočnoj Evropi. Ta stijena ima bogatu alpinističku historiju, a na njoj je već ispenjano 50-ak alpinističkih smjerova. Atraktivna je i zbog tragova glacijacije, okomitih greda visine 300 do 500 metara, najduže stjenovite barijere u BiH (preko 10 km), bujne vegetacije, ledničkog jezera i brojnih podzemnih kraških oblika.

U Planinarskom Savezu Bosne i Hercegovine 1949. godine formiran je alpinistička sekcija, koja je bila začetnik osnivanja alpinističkih sekcija i odsjeka u planinarskim društvima.[2] Na saveznom alpinističkom tečaju (prvom alpinističkom tečaju u BiH), za učesnike iz svih republika tadašnje dražave, koji je održan polovinom oktobra 1949. godine na Prenju, na Boračkom jezeru, sudjelovalo je osam pretstavnika Bosne i Hercegovine. Na republičkom alpinističkom tečaju, održanom u septembru 1950. godine na Čvrsnici, sudjelovalo 30 polaznika. Značajno je da su već 1951. i dvije žene pohađale alpinistički tečaj.

Historiju alpinizma u Bosni i Hercegovini stvarali su: Drago Šefer, Petar Šaraba, Jakov Gaon, Alojz Rebić, Lujo Dic, Muhamed Buturović, Vojkan Prica, Hajro Delić, Drago Entraut, Hidajet Haračić, Drago Bozja, Petar Hilčišin, Danil Pavičević, Muhamed Šišić, Muhamed Gafić, Faruk Zahirović i cijela plejada mlađih alpinista.

Usponi[uredi izvor]

1974[uredi izvor]

Kao članovi Prve jugoslavenska kadrovska alpinistička ekspedicija “Kavkaz '74” (PS Jugoslavije), Muhamed Gafić i Muhamed Šišić ostvarili uspon na Elbrus (5642m), Prepenjali su i sjevernu stijenu Ulu Tau Čana (4207 m).[3]

1976[uredi izvor]

“Pamir '76” – I bh. alpinistička ekspedicija (PS BiH). Branimir Maltarić i Alija Vatrenjak dosegli 7050 m prilikom uspona na Peak Korzhenevskaya (Pik Kornježevska) 7105 m. Ostali članovi ekspedicije: Erol Čolaković, Muhamed Gafić, Miodrag Rakić.

1979[uredi izvor]

U Jugoslavenskoj ekspediciji na Mount Everest učestvovali su Muhamed Šišić, Muhamed Gafić. Dosegli su visinu 7170 metara.

U julu 1979. godine Branimir Maltarić i Mujo Mulaosmanović popeli su se na vrh Korženjevska u Pamiru, visok 7105 metara. [4] Bio je to prvi uspon na vrh preko 7000 metara.

Pored njih, Fikret Karačić je osvojio vrh Everesta sjevernim grebenom,

Naim Logić je 2010. uspio u usponu i spustu skijama na Mount McKinley, a 2012. popeo se na vrh Mont Everesta. Ostvario je i svjetski vrijedan uspjeh, usponima na svih sedam najviših vrhova po kontinentima.

Alpinizam[uredi izvor]

Alpinizam je penjanje po neoznačenim i neosiguranim strmim stijenama, pri čemu se za osiguranje i napredovanje upotrebljava alpinistička oprema i tehnika. Osim osiguravališta, alpinistički smjerovi većinom nisu uređeni sa stalno postavljenom opremom, već ih penjači djelomično ili potpuno sami opremaju i raspremaju tijekom uspona. Alpinistički smjerovi razlikuju se po dužini (visini) i ocjeni smjera prema UIAA ljestvici.[5]

je samo podvrsta planinarstva, to je skup psihofičkih tehnika koje čovjeku omogućuju da se uspne na najviše i najnepristupačnije planinske visove i stijene.

Alpinizam bi se teško mogao nazvati sportom, jer kod njega nema natjecanja, osim zadovoljstva da se popelo na neki vrh prvi na svijetu, a kako su danas osvojeni svi vrhovi na svijetu, to alpinistima ostaje samo njihovo vlastito zadovoljstvo postizanja uspona, kao i izdržanja svih napora i opasnosti po život jer je alpinizam izuzetno opasan.

Alpinizam je u suštini kolektivna djelatnost, jer se na najviše vrhove penju velike ekspedicije od puno članova, iako sve više ima pojava da se u takve poduhvate upuštaju čak i pojedinci. Alpinizam zahtjeva i dugotrajni trening i izuzetnu fizičku pripremljenost - jer se na stijeni nemože ostati koliko hoćeš, već je treba savladati u određenom roku.


Historija[uredi izvor]

Historija alpinizma počinje sa prvim usponom na Mont Blanc 1786. god. Michel-Gabriel Paccarda, liječnika iz Chamonixa, zajedno sa svojim pratiocem i nosačem Jacquesom Balmatom, lokalnim seljakom. Njegov uspjeh i danas se smatra jednim od najvećih planinarskih pothvata.

Nakon toga počela su osvajanja ostalih alpskih vrhunaca. Vrh Matterhorn dugo je odolijevaopao, sve dok uspješan uspon nije izvela britanska alpinistička ekspedicija koju je vodio Edward Whymper 1865. Pri silasku poginula su četiri člana ekspedicije. Tri dana kasnije na vrh se popela i italijanska ekspedicija, na čelu sa Giovannijem Antoniom Carrelom.

Prve ekspedicije na Himalaje organizirao je Englez W. Conway 1892., a 1898. i na Ande. Članovi francuske ekspedicije M. Herzog i L. Lachenal osvojili su 1950. himalajski vrh Annapurnu (8078 m). Najviši vrh na svijetu, Mount Everest (8848 m), prvi su 29. V. 1953. osvojili novozelandski alpinist Edmund Hillary i Šerpa Norgay Tenzing, i to kao članovi britanske ekspedicije koju je predvodio J. Hunt. U svibnju 1975. taj je vrh osvojila i prva žena, Japanka Junko Tabei. Za razliku od svih dotadašnjih alpinista, R. Messner i P. Habeler uspeli su se 8. V. 1978. na »krov svijeta« bez boca s kisikom. Penjući se bez pratnje, Nijemac H. Bühl uspeo se 1958. na Nanga Parbat (8126 m). Pedesetih godina pojavili su se i penjači ekstremisti, koji su penjački smjer slijedili ravno od podnožja do vrha (prvi je to učinio Talijan E. Comici u Dolomitima).

Školovanje[uredi izvor]

Alpinizam zahtijeva od čovjeka : osnovna znanja iz planinarstva, stalnu fizičku i psihičku kondiciju, povećavanje iskustva bavljenjem alpinistikom, poznavanje tehnika penjanja i drugih faktora za sigurno i uspješno savladavanje prepreka na samom usponuh[6]

Alpinistička škola podrazumijeva mnoštvo detalja koje treba svladati; od načina kako i koju lokaciju odabrati, koju stijenu; do načina kako se zabija klin, gdje, na nekim mjestima već postoje zabijeni klinovi od penjača koji su već prošli istim putem… Potrebno je znati koju opremu i kako koristiti, na koji način zavezati čvor na kojem mjestu i za koji potez… Alpinizam nije nipošto disciplina koju možete svladati na izletu s prijateljima, a može biti izuzetno opasna za svakoga tko precijeni svoje mogućnosti.

Alpinisti za svoje djelovanje trebaju primjerenu alpinističku opremu. Oprema alpinista uključuje odjeću i obuću koja alpiniste štiti od metoroloških utjecaja sunca, vjetra, vlage, hladnoće kao i zaštita od abrazivnog djelovanja stijene po kojoj se kreću. Alpinističku opremu čine i alpinistički alati (oruđa) koja alpinistima omogućavaju rješavanje zahtjevnosti alpinističkih uspona na relativno siguran način.

Slobodno penjanje[uredi izvor]

Danas se iz klasičnog alpinizma razvio sport znan kao slobodno penjanje, čija se natjecanja održavaju na vještačkim stijenama, u dvoranama. Natjecatelji se penju bez upotrebe alpinističke opreme, koristeći samo snagu mišica, a cilj je stići brže do vrha od konkurenata.

Reference[uredi izvor]

Alpinizam u Bosni i Hercegovini