Antitijelo

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Antitijela ili imunoglobulini su proteini/ bjelančevine iz grupe globulina koje se kod sisara stvaraju kao reakcija na strane supstance koje su prodrle u organizam. Te strane supstance se 'markiraju' antigenima. Antitijela su odbrambene supstance koje stvara stimulirani imuni sistem. Ove bjelančevine u datom organizmu nastaju u vrsti bijelih krvnih zrnaca koje nazivamo B-limfocitima. Svaki tačno određeni antigen inducira njemu odgovarajuće antitijelo koje, preko specifične nekovalentne veze uglavnom prepoznaje antigen kao stranu supstancu. Specifično vezivanje antitijela na antigene je važan dio odbrane organizma od stranih supstanci i tijela.

Struktura antitijela i vezivanje na antigen[uredi | uredi izvor]

Građa specifičnog antitijela, njegovi dijelovi često liče na ključeve

Antitijela su prisutna u krvi, limfi, tkivima te u membranama sluzokože. Antitijela uglavnom ne "prepoznaju" cjelokupnu strukturu antigena nego jedan te isti karakteristični dio tzv. antigen determinantu (epitop). Mjesto na antitijelu koje služi za vezivanje na antigen naziva se paratop. Pri kontaktu sa antigenom antitijelo provodi tzv. humoralnu imunu reakciju.

Svako antitijelo se sastoji od dva jednaka teška lanca (heavy chains, H) i dva laka lanca (light chains, L) koji su kovalentnim disulfidnim mostovima međusobno povezani u strukture oblika slova (Y). Jedan lagani lanac se sastoji od jedne promjenjive i od jedne konstantne domene. Teški lanci imaju jednu varijabilnu i 3 ili 4 konstantne domene. Varijabilne domene jednog teškog i jednog lakog lanca grade mjesto vezivanja antitijela na antigen. To mjesto će se zatim specifično vezivati na odgovarajuće mjesto vezivanja na antigenu po principu "odgovarajućeg ključa za odgovarajuću bravu". Mala je vjerovatnoća da dva, metaforički rečeno, različita ključa imaju strukturu koja odgovara istoj bravi, odnosno mjestu vezivanja na antigenu, iako se i to može desiti. Na tom fenomenu počiva objašnjenje razvoja autoimunih oboljenja. Veza izmedu epitopa na antigenu i antitijela je nekovanlentna.

Djelovanje antitijela[uredi | uredi izvor]

Mehanizmi djelovanja[uredi | uredi izvor]

Antitijela djeluju kroz različite mehanizme:

  • Najjednostavniji je neutralizacija antigena, time što antitijela vežu antigene oni će na taj način biti i blokirani i neće biti u stanju da razviju svoje toksično djelovanje ili neće biti u stanju da utiču na promjene na membrani ćelije ili na metaboličke procese u njoj (npr. prodor virusa i bakterija u tkiva i ćelije će biti otežan ili onemogućen).
  • Druga mogućnost je da antitijela vezujući se na površinske strukture nekog antigena npr. bakterije učine ovu lakše prepoznatljivom za odbrambene ćelije organizma – fagocite koji će tako označenu bakteriju lakše prepoznati i uništiti je "proždiranjem" njenog materijala.
  • Treći način djelovanja se ispoljava kroz takozvano aktiviranje komplementarnog sistema.
  • Antitijela imaju sposobnost vezivanja i na neke ćelije vlastitog organizma kod kojih je došlo do neželjenih i po organizam opasnih promjena. Antitijela vezana na takve ćelije će aktivirati tzv. NK ćelije (od en. Natural Killers - prirodne ubice) koje će uništiti ćelije sa štetnim promjenama. Ovaj proces je u stručnoj literaturi označen kao "Antibody-dependent cell-mediated cytotoxicity" (ADCC).

Različite klase antitijela[uredi | uredi izvor]

Antitijela se mogu podijeliti na različite klase i podklase na osnovu strukturnih razlika u okviru konstantnih regija teških lanaca. Konstantne regije teških lanaca svih antitijela jednog izotipa imaju istovjetnu aminokiselinsku sekvencu.

Kod većine kičmenjaka ima pet različitih klasa (izotipova) imunoglobulina. Osim toga, neke klase je moguće pronaći samo kod određenih životinjskih vrsta ili se pojavljuju samo u određenim dijelovima organizma gdje imaju različite uloge.

  • Imunoglobulin A (IgA) se pojavljuje na svim sluzokožama disajnih puteva, u očima, želucu, crijevu, uro-genitalnom traktu te posebnim žlijezdama oko bradavica na dojkama majki i na taj način štiti novorođenče od patogena.
  • Imunoglobulin D se pojavljuje u izuzetno malim količinama u krvi i limfi. Zasad mu je funkcija u organizmu nepoznata.
  • Imunoglobulin E (IgE) ima ulogu u zaštiti od parazita.
  • Imunoglobulin M (IgM) je klasa antitijela koja se stvara prva pri kontaktu sa antigenima i ukazuje na akutnu fazu jednog oboljenja.
  • Imunoglobulin G (IgG) nastaje u nešto odloženoj, to jest, naknadnoj odbrambenoj fazi (3 sedmice), a karakterizira se dužim zadržavanjem u organizmu, te ga na taj način štiti od obnovljenog obolijevanja u kratkom vremenskom periodu. Dokazivanjem prisustva ovog antitijela možemo pokazati da je postojalo prethodno obolijevanje ili da je provedena imunizacija.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: