Cockayneov sindrom

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Cocaineov sindrom
Drugi naziviNeill-Dingwallov sindrom
SpecijalnostMedicinska genetika, neurologija, Dermatologija Izmijeni na Wikipodacima
TrajanjeDoživotno

Cockayneov sindrom (CS), također zvani Neill-Dingwallov sindrom, rijetki je i fatalni autosomni recesivni neurodegenerativni poremećaj karakteriziran nedostatkom rasta, poremećenim razvojem nervnog sistema, abnormalnom osjetljivošću na sunčevu svjetlost (fotoosjetljivost), poremećajima oka i preranim starenjem.[1][2][3] Neuspeh u napredovanju i nervi poremećaji su kriteriji za dijagnozu, dok su fotosenzitivnost, gubitak sluha, abnormalnosti oka i karijesi druge, vrlo česte oznake.[3] Mogući su problemi sa bilo kojim ili svim unutrašnjim organima. Povezan je sa grupom poremećaja koji se nazivaju leukodistrofijama, a to su stanja koja karakteriše degradacija bijele mase. Osnovni poremećaj je defekt u mehanizmu popravka DNK.[4] Za razliku od drugih defekata popravka DNK, pacijenti sa CS nisu predisponirani za rak ili infekcije.[5] Cockayneov sindrom je rijetka, ali destruktivna bolest koja obično rezultira smrću u prvoj ili drugoj deceniji života. Mutacija specifičnih gena u Cockayneovom sindromu je poznata, ali široko rasprostranjene efekte i njihov odnos s popravkom DNK tek treba dobro razjasniti.[5]

Ime je dobio po engleskom lekaru Edwardu Alfredu Cockayneu (1880–1956) koji ga je prvi opisao 1936. i ponovo opisao 1946.[6] Neill-Dingwallin sindrom je dobio ime po Mary M. Dingwall i Catherine A. Neill.[6] Ove dvije naučnice opisale su slučaj dva brata sa Cockayneovim sindromom i ustvrdile da se radi o istoj bolesti koju je opisao Cockayne. U svom članku, njih dvije su doprinijele opisu pojavljivanja znakova bolesti otkrivanjem kalcifikacija u mozgu. Također su uporedile Cockayneov sindrom sa onim što je sada poznato kao Hutchinson-Gilfordov progerijski sindrom (HGPS), tada nazvan progerija, zbog uznapredovalog starenja koje karakteriše oba poremećaja.[6]

Tipovi[uredi | uredi izvor]

  • CS tip I, "klasični" oblik, karakteriše normalan rast fetusa, a pojavom abnormalnosti u prve dvije godine života. Vid i sluh postepeno opadaju.[7] Centralni i periferni nervni sistem progresivno degeneriraju do smrti u prvoj ili drugoj deceniji života, kao posljedice ozbiljne nervne degradacije. Korteksna atrofija je manje teška kod CS tipa I.[8]
  • CS Tip II prisutan je od rođenja (kongenitalno) i mnogo je teži od CS tipa 1.[7] Uključuje vrlo mali razvoj živaca nakon rođenja. Smrt obično nastupa do sedme godine. Ovaj specifični tip je također označen kao cerebro-okulo-facio-skeletni (COFS) sindrom ili Pena-Shokeirov sindrom tip II.[7] COFS sindrom je nazvan tako zbog efekata koje ima na mozak, oči, lice i skeletni sistem, jer bolest često uzrokuje atrofiju mozga, katarakt, gubitak masnog tkiva na licu i osteoporozu. COFS sindrom se dalje može podijeliti na nekoliko stanja (COFS tipovi 1, 2, 3 (povezani sa xeroderma pigmentosum) i 4).[9] Obično pacijenti s ovim ranim oblikom poremećaja pokazuju teže oštećenje mozga, uključujući smanjenu mijelinizaciju bijele tvari i rasprostranjenije kalcifikacije, uključujući korteks i bazne ganglije.[8]
  • CS tip III, karakteriziran kasnim početkom, tipski je blaži od tipova I i II.[7] Često će pacijenti sa tipom III doživjeti odraslu dob.
  • Xeroderma pigmentosum-Cockayne sindrom (XP-CS) nastaje kada osoba pati i od pigmentne kseroderme, druge bolesti popravka DNK. Postoje neki simptomi svaku bolest. Naprimjer, prisutne su pjege i pigmentne abnormalnosti karakteristične za XP. Uočava se nervni poremećaj, zgrčenost i nerazvijenost spolnih organa, što je karakteristično za CS. Međutim, hipomijelinacija i crte lica tipskih pacijenata sa CS nisu prisutne.[10]

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Ako se u organizmu javi hiperoksija ili višak kisika, ćelijski metabolizam proizvodi nekoliko visoko reaktivnih oblika kisika zvanih slobodni radikali. Ovo može uzrokovati oksidativno oštećenje ćelijskih komponenti uključujući DNK. U normalnim ćelijama tijelo popravlja oštećene dijelove. U slučaju ove bolesti, zbog suptilnih nedostataka u transkripciji, dječji genetički mehanizam za sintezu proteina ne radi normalnim kapacitetom. Odnosno, vjerovalo se da sinteza proteina kod ove djece ne radi normalnim kapacitetom. Vremenom, prema ovoj teoriji, rezultira neuspjehom u razvoju i smrću. Svakog minuta, tijelo pumpa 10 do 20 litara kisika kroz krv, prenoseći ga do milijardi ćelija u našim tijelima. U svom normalnom molekulskom obliku, kisik je bezopasan. Međutim, ćelijski metabolizam koji uključuje kisik može stvoriti nekoliko visoko reaktivnih slobodnih radikala. Ovi slobodni radikali mogu uzrokovati oksidativno oštećenje ćelijskih komponenti uključujući DNK. U prosječnoj ljudskoj ćeliji, javlja se nekoliko hiljada lezija u DNK svaki dan. Mnoge od njih su posljedica oksidativnog oštećenja. Svaka lezija – oštećeni dio DNK – mora biti izrezana i DNK popravljena, kako bi se očuvala njena normalna funkcija. Nepopravljena DNK može izgubiti sposobnost kodiranja proteina. Mutacije također mogu nastati. Ove mutacije mogu aktivirati onkogene ili utišati supresore tumora. Prema istraživanjima, oksidativna oštećenja aktivnih gena se ne popravljaju prvenstveno, a u najtežim slučajevima popravka je usporena kroz cijeli genom. Rezultirajuća akumulacija oksidativnog oštećenja može narušiti normalne funkcije DNK i čak dovesti do pokretanja programa ćelijske smrti (apoptoze). Kod djece s ovom bolešću ne popravljaju se aktivni geni na oksidativnim oštećenjimaa. Normalno, popravak oksidativnog oštećenja je brži u aktivnim genima (koji čine manje od 5% genoma) nego u neaktivnim dijelovima DNK. Rezultirajuća akumulacija oksidativnog oštećenja može narušiti normalne funkcije DNK i čak može rezultirati pokretanjem programa ćelijske smrti (apoptoza).[11]

Genetika[uredi | uredi izvor]

Cockayneov sindrom ima autosomno recesivni obrazac nasljeđivanja,

Cockayneov sindrom klasificiran je genetički na sljedeći način:

Tip OMIM Gen
A OMIM: 216400 ERCC8 (ili CSA)
B OMIM: 133540 ERCC6 (ili CSB)
C OMIM: 216411 Nepoznat
  • Mutacije gena ERCC8 (također poznatog kao CSA) ili gena ERCC6 (poznatog i kao CSB) uzrok su Cockayneovog sindroma.[7] Mutacije u mutantu gena ERCC6 čine ~70% slučajeva. Proteini kodirani ovim genima uključeni su u popravke oštećene DNK putem mehanizma transkripcijske prerade popravke, posebno DNK u aktivnim genima. Oštećenje DNK uzrokovano je ultraljubičastim zracima sunčeve svjetlosti, zračenja ili slobodnih radikala. Normalna ćelija može popraviti oštećenje DNK prije nego što se akumuliraju. Ako se ili ERCC6 ili ERCC8 gen promijeni (kao u Cockayneovom sindromu), oštećenje DNK nastalo tokom transkripcije se ne popravlja, što uzrokuje zaustavljanje RNK-polimeraze na toj lokaciji, ometajući ekspresiju gena. Kako se nepopravljeno oštećenje DNK akumulira, progresivno aktivnija ekspresija gena je ometana, što dovodi do pojave neispravnih ćelija ili ćelijske smrti, što vjerovatno doprinosi znakovima Cockayneovog sindroma kao što su prerano starenje i neuronska hipomijelinacija.[7]

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Osobe sa ovim sindromom imaju manju veličinu glave od normalne (mikrocefalija), nizak rast (patuljastost), oči im izgledaju upale i imaju ″starački″ izgled. Često imaju duge udove sa zglobnim kontrakturama (nemogućnost opuštanja mišića na zglobu), pogrbljenim leđima (kifoza), i mogu biti vrlo mršavi, zbog gubitka potkožnog masnog tkiva. Njihova mala brada, velike uši i šiljasti, tanki nos često daju starački izgled.[8] Često je zahvaćena i koža osoba s Cockayneovim sindromom: hiperpigmentacija, proširene vene ili paučinaste vene (telangiektazija),[8] i ozbiljna osjetljivost na sunčevu svjetlost su uobičajene, čak i kod osoba bez XP-CS. Često će pacijenti s Cockayneovim sindromom imati ozbiljne opekotine ili plikove, uz vrlo malo izlaganje toplini. Oči pacijenata mogu biti zahvaćene na različite načine, a abnormalnosti oka su česte. Katarakt i zamućenje rožnjača (prozirnost rožnjače) su česti. Može doći do gubitka i oštećenja nerava očnog živca, što uzrokuje očnu atrofiju.[3] Javlja se nistagmus ili nevoljni pokret očiju, a zjenice koje se ne šire pokazuju gubitak kontrole nad voljnim i nevoljnim pokretima mišića.[8] Pigmentacija mrežnjača kao zrnca soli i bibera je također tipski znak. Dijagnoza se postavlja posebnim testom za popravak DNK, koji mjeri oporavak RNK nakon izlaganja zračenju. Unatoč tome što je povezan s genima uključenim u nukleotidni ekscizijski popravak (NER), za razliku od xeroderma pigmentosum, CS nije povezan s povećanim rizikom od raka.[5]

Liječenje[uredi | uredi izvor]

Ne postoji trajni lijek za ovaj sindrom, iako se pacijenti mogu liječiti simptomski. Liječenje obično uključuje fizioterapiju i manje operacije na zahvaćenim organima, kao što je uklanjanje katarakta. Preporučuje se također nošenje kreme za sunčanje s visokim faktorom, kao i zaštitne odjeće, jer su pacijenti s Cockayneovim sindromom vrlo osjetljivi na UV-zračenje.[12] Optimalna prehrana također može pomoći. Preporučuje se genetičko savjetovanje za roditelje, jer postoji 25% šanse da se ovaj poremećaj prenese na bilo koju buduću djecu, a moguće je i prenatalno testiranje.[3] Još jedan važan aspekt je prevencija ponovnog pojavljivanja CS u druga braća i sestre. Identifikacija uključenih genskih defekata omogućava da se ponudi genetička konsultacija i prenatalno dijagnostičko testiranje roditelja koji već imaju jedno oboljelo dijete.[13]

Prognoza[uredi | uredi izvor]

Prognoza za one sa Cockayneovim sindromom je loša, jer se smrt obično javlja u dobi od 12 godina.[14]

Prognoza za Cockayneov sindrom varira ovisno o tipu bolesti. Postoje tri tipa Cockayneovog sindroma prema težini i početku simptoma. Međutim, razlike između tipova nisu uvijek jasne, a neki vjeruju da znakovi i simptomi odražavaju spektar umjesto različitih tipova: Cockayneov sindrom tip A (CSA) obilježen je normalnim razvojem sve dok dijete ne napuni jesdnu ili dvije godine, kada se rast usporava i primjećuju se zastoji u razvoju. Simptomi se ne pojavljuju prije jedne godine. Očekivano trajanje života za tip A je otprilike 10 do 20 godina. Ovi simptomi se javljaju kod djece CS tipa 1.

Cockayneov sindrom tip B (CSB), također poznat kao "cerebro-okulo-facio-skeletni (COFS) sindrom" (ili Pena-Shokeirov sindrom tip B), je najteži podtip. Simptomi su prisutni pri rođenju, a normalan razvoj mozga prestaje nakon rođenja. Prosječan životni vijek djece sa tipom B je do sedam godina. Ovi simptomi se javljaju kod djece CS tipa 2. Cockayneov sindrom tip C (CSC) pojavljuje se kasnije u djetinjstvu sa blažim simptomima od ostalih tipova i sporijim napredovanjem poremećaja. Osobe s ovim tipom Cockayneovog sindroma žive u odrasloj dobi, s prosječnim životnim vijekom od 40 do 50 godina. Ovi simptomi se vide kod CS tipa 3.[15]

Epidemiologija[uredi | uredi izvor]

Cockayneov sindrom je rijedak u svijetu. Nije prijavljena rasna sklonost za Cockayneov sindrom. Za ovaj sindrom nije opisana seksualna podložnost; omjer muškaraca i žena je jednak. Cockayneov sindrom I (CS-A) manifestira se u djetinjstvu. Cockayneov sindrom II (CS-B) pri rođenju ili u prije hodanja i ima lošiju prognozu.[15]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Bertola; Cao, H; Albano, Lm; Oliveira, Dp; Kok, F; Marques-Dias, Mj; Kim, Ca; Hegele, Ra (2006). "Cockayne syndrome type A: novel mutations in eight typical patients". Journal of Human Genetics. 51 (8): 701–5. doi:10.1007/s10038-006-0011-7. PMID 16865293.
  2. ^ James, William; Berger, Timothy; Elston, Dirk (2005). Andrews' Diseases of the Skin: Clinical Dermatology (10th izd.). Saunders. str. 575. ISBN 978-0-7216-2921-6.
  3. ^ a b c d Bender M, Potocki L, Metry D. What syndrome is this? Cockayne syndrome. Pediatric Dermatology [serial online]. November 2003;20(6):538-540. Available from: MEDLINE with Full Text, Ipswich, MA. Accessed April 30, 2015.
  4. ^ Hoeijmakers JH (oktobar 2009). "DNA damage, aging, and cancer". N. Engl. J. Med. 361 (15): 1475–85. doi:10.1056/NEJMra0804615. PMID 19812404.
  5. ^ a b c Nance M, Berry S (1. 1. 1992). "Cockayne syndrome: review of 140 cases". American Journal of Medical Genetics. 42 (1): 68–84. doi:10.1002/ajmg.1320420115. PMID 1308368.
  6. ^ a b c Neill CA, Dingwall MM. A Syndrome Resembling Progeria: A Review of Two Cases. Archives of Disease in Childhood. 1950;25(123):213-223.
  7. ^ a b c d e f Cockayne Syndrome. Genetics Home Reference http://ghr.nlm.nih.gov/condition/cockayne-syndrome Published April 28, 2015. Reviewed May 2010. Accessed April 30, 2015.
  8. ^ a b c d e Javadzadeh M. Cockayne Syndrome. Iran J Child Neurol. Autumn 2014;8;4(Suppl.1):18-19.
  9. ^ Cerebrooculofacioskeletal Syndrome 2. Online Mendelian Inheritance in Man. https://omim.org/entry/610756. Published 2/12/2007.
  10. ^ Laugel V. Cockayne Syndrome. 2000 Dec 28 [Updated 2012 Jun 14]. In: Pagon RA, Adam MP, Ardinger HH, et al., editors. GeneReviews® [Internet]. Seattle (WA): University of Washington, Seattle; 1993-2015. Available from: [1]
  11. ^ "Cell Injury and Death". The Lecturio Medical Concept Library. Pristupljeno 7. 7. 2021.
  12. ^ Kyllermen, Marten. Cockayne Syndrome. Swedish Information Centre for Rare Diseases. 2012: 4.0. http://www.socialstyrelsen.se/rarediseases/cockaynesyndrome#anchor_17 Arhivirano 24. 9. 2015. na Wayback Machine
  13. ^ Title: Cockayne Syndrome Authors: Dr Nita R Sutay, Dr Md Ashfaque Tinmaswala, Dr Manjiri Karlekar, Dr Swati Jhahttp://jmscr.igmpublication.org/v3-i7/35%20jmscr.pdf
  14. ^ "Cockayne syndrome | Genetic and Rare Diseases Information Center (GARD) – an NCATS Program".
  15. ^ a b Karikkineth A, Scheibye-Knudsen M, Fivenson E, Croteau D, Bohr B (januar 2017). "Cockayne syndrome: Clinical features, model systems and pathways". Ageing Research Reviews. 33: 3–17. doi:10.1016/j.arr.2016.08.002. PMC 5195851. PMID 27507608.
  16. ^ "Orphanet: CAMFAK syndrome".

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Šablon:Fakomatoze i ostale urođene drugdje neklasificirane malformacije

Šablon:Progeroidnu sindromi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Cockayneov_sindrom&oldid=3477909"