Dopamin-reagirajuća distonija
 | Ovaj članak ima dvojnika. Članak "Distonija koja reagira na dopamin" se također bavi ovom temom. |
| Dopamin–reagirajuća distonija | |
|---|---|
| Drugi nazivi | Segawin sindrom ili Segawina bolest ili Segawina distonija ili Nasljedna progresivna distonija sa dnevnim fluktuacijama |
 | |
| Dopaminski put: U mozgu, dopamin ima važnu ulogu u regulaciji nagrađivanja i kretanja. Kao dio puta nagrađivanja, proizvodi se u tijelima nervnih ćelija unutar ventralnog tegmentnog područja (VTA) i oslobađa se u nucleus accumbens i pretčeonom korteksu. Njegove motorne funkcije povezane su s odvojenim putem, sa ćelijskim tijelima u substantia nigra koja proizvodi i oslobađa dopamin u striatum | |
| Specijalnost | Neurologija, medicinska genetika |
| Frekvencija | 1/2,000.000 ljudi |
Dopamin–reagirajuća distonija (DRD), znana i kao Segawin sindrom (SS), je genetički poremećaj kretanja koji se obično manifestira u ranom djetinjstvu u dobi od oko 5–8 godina (promjenjiva početna dob).
Karakteristični simptomi su povećani mišićni tonus (distonija, kao i klupsko stopalo) i Parkinsonska obilježja, koja obično izostaju ujutro ili nakon odmora, ali se pogoršavaju tokom dana i uz napor. Djeci s distonijom koja reagira na dopamin često se pogrešno dijagnosticira cerebralna paraliza. Poremećaj dobro reaguje na terapiju lijekom levodopa.
Znakovi i simptomi[uredi | uredi izvor]
Bolest obično počinje na jednom udu, obično na jednoj nozi. Progresivna distonija ima za posljedicu klupsko stopalo i hodanje na prstima. Simptomi se mogu proširiti na sva četiri uda oko 18. godine, nakon čega se napredovanje usporava i na kraju simptomi dostižu plato. Može doći do regresije u prekretnici razvoja (i motorinih i mentalnih vještina) i neuspjeh u razvoju u odsustvu liječenja.
Osim toga, distoniju koja reagira na dopamin tipski karakteriziraju znaci parkinsonizma koji mogu biti relativno suptilni. Takvi znakovi mogu uključivati usporenost pokreta (bradikinezija), drhtanje, ukočenost i otpor pokreta (rigidnost), poteškoće u ravnoteži i posturnu (tjelesnu) nestabilnost. Otprilike 25% slučajeva također ima abnormalno pretjerane refleksne odgovore (hiperrefleksija), posebno u nogama. Ovi simptomi mogu rezultirati pojavom koja je po izgledu slična onoj kod Parkinsonove bolesti.
Mnogi pacijenti doživljavaju poboljšanje spavanja, relativno su bez simptoma ujutro i razvijaju sve teže simptome kako dan napreduje (tj. dnevne fluktuacije). U skladu s tim, ovaj poremećaj se ponekad naziva "progresivna nasljedna distonija s dnevnim fluktuacijama". Ipak, neki ljudi s dopamin-reagirajućom distonijom ne doživljavaju takve dnevne fluktuacije, zbog čega mnogi istraživači preferiraju druge termine bolesti.
- Ostali simptomi
- prekomjerno trošenje obuće na prstima, ali malo na petama, tako da se mijenja na svakom semestru/polugosištu.
- skoro normalan rukopis u dojenčadi/u vrtiću (3–5 školske) godine.
- loš rukopis u predtinejdžerskoj dobi (8–11 školska godina).
- veoma loš (gori) rukopis tokom tinejdžerskih godina (qv GCSE/A nivo – javni ispiti).
- loš rukopis (pogoršanje) tokom godina nakon tinejdžerske dobi (univerzitetski ispiti).
- veoma loš rukopis (i dalje se pogoršava) tokom odraslih godina (postdiplomski ispiti).
- pogoršanje uzorka neurednog rukopisa koje nastavnici najbolje primjećuju putem redovnih izvještaja.
- dijete koje boluje pokazuje nesrećne izraze lica iz djetinjstva (moguće depresiju).
Genetika[uredi | uredi izvor]
Prijavljeni su autosomno dominantni i autosomno recesivni oblici bolesti. Pokazalo se da distoniju koja reaguje na dopamin uzrokuju mutacije u nekoliko gena. Prekursor neurotransmitera dopamina, L-dopa, sintetizira se iz tirozina, pomoću enzima tirozin-hidroksilaza i koristi tetrahidrobiopterin (BH4) kao kofaktor. Mutacija gena GCH1, koji kodira enzim GTP-ciklohidrolaza I, ometa proizvodnju BH4, smanjujući nivoe dopamina (hipodopaminergija). To rezultira autosomno dominantnom distonijom koja reagira na dopamin. Mutacije u genu za tirozin-hidroksilazu mogu dovesti do manjka tirozin-hidroksilaze, rijetkog oblika distonije koja reagira na dopamin, naslijeđene na autosomno recesivni način.[1] Aktivnost dopaminergijskih neurona u nigrostrijatanom putu obično dostiže vrhunac tokom jutra, a također se smanjuje sa godinama do nakon 20., što objašnjava zašto se simptomi pogoršavaju tokom dana i sa porastom starosti do treće decenije života.[2]
Dijagnoza[uredi | uredi izvor]
Zbog rijetkosti ovog stanja, često se pogrešno dijagnosticira, obično kao cerebralna paraliza. To dovodi do toga da pacijenti često žive cijelo svoje djetinjstvo s neliječenim stanjem.
Dijagnoza dopan-reagiraluće distonije može se postaviti na osnovu tipske anamneze, ispitivanja dopaminskih lijekova i genetičkog testiranja. Ne pokazuju svi pacijenti mutacije u genu GCH1 (GTP-ciklohidrolaza I), što genetičko testiranje čini nesavršenim.
Ponekad se radi slabinska punkcija, kako bi se izmjerile koncentracije biopterina i neopterina, što može pomoći da se odredi tačan oblik poremećaja pokreta koji reagira na dopamin: rani parkinsonizam (smanjen biopterin i normalan neopterin), nedostatak GTP-ciklohidrolaze I (oboje smanjeno) i nedostatak tirozin-hidroksilaze (oboje normalno).
U otprilike polovini slučajeva, test opterećenja fenilalaninom može se koristiti da pokaže smanjenu konverziju iz aminokiseline fenilalanina u tirozin. Ovaj proces koristi BH4 kao kofaktor.
Tokom studije spavanja (polisomnografija), smanjeni trzaji se mogu primijetiti tokom REM-spavanja.
MRI-skeniranje mozga može se koristiti za traženje stanja koja mogu oponašati distoniju koja reaguje na dopamin (naprimjer, taloženje metala u baznim ganglijama može ukazivati na Wilsonovu bolest ili neurodegeneraciju povezanu s pantotenat-kinazom). Nuklearna slika mozga pomoću pozitronske emisijske tomografije (PET skeniranje) pokazuje normalan unos dopamina označenog radioaktivnom zračenjem kod distonije koja reaguje na dopamin, za razliku od smanjenog unosa kod Parkinsonove bolesti.
Druge diferencijalne dijagnoze uključuju metaboličke poremećaje (kao što su GM2-gangliozidoza, fenilketonurija, hipotireoza, Leighova bolest) prvenstveno distonijski mladalački parkinsonizam , autosomno recesivni rani parkinsonizam sa dnevnim fluktuacijama, idiopatski parkinsonizam s ranim početkom, fokusna distonijas, dystonia musculorum deformans i dispeptična distonija sa hijatnom hernijom.
- Dijagnoza – glavna
- tipsko je upućivanje od ljekara opće prakse u specijaliziranu neurološku bolnicu ili odjel, npr. Opće bolnice "Dr. Abdulah Nakaš" u Sarajevu.
- vrlo je teško dijagnosticirati jer je stanje dinamično po dobima dana i starost pacijenta.
- tačnu dijagnozu postavlja samo konsultant neurolog, uz potpunu 24-satnu opservaciju dnevnog ciklusa (sa videom/filmom) u bolnici, tj. ujutro (1. dan)→podne→popodne→veče→kasno-noć → spavanje→jutro (2.dan).
- pacijent sa sumnjom na distoniju koja reaguje na dopamin mora hodati po bolnici ispred neurološkog konsultanta u odabranim dnevnim intervalima kako bi se uočilo pogoršanje obrasca hoda koji se poklapa sa povećanom napetošću mišića u udovima.
- tokom dana, smanjujući hod nogu, čime se potpetice cipela hvataju jedna za drugu.
- dnevni učinak stanja: ujutro (svježe/energično), ručak (ukočeni udovi), popodne (veoma ukočeni udovi), uveče (pogoršanje udova), prije spavanja (udovi su skoro smrznuti).
- napetost mišića u butinama/rukama: ujutro (normalno), ručak (nenormalno), popodne (veoma abnormalno), uveče (loše), prije spavanja (zamrznuto).
- Dijagnoza – dodatna
- nedostatak samopoštovanja u školi/fakultetu/univerzitetu → poremećaji u ishrani u mladosti, a samim tim i debljanje.
- nedostatak energije tokom kasnog dijela dana (tinejdžeri/odrasli) → nadoknaditi prekomjernim jedenjem.
Tretman[uredi | uredi izvor]
Kod onih sa dopamin–reagirajućom distonijom, simptomi se obično dramatično poboljšavaju primjenom niskih doza levodopa, koji je biohemijski značajan metabolit aminokiseline fenilalanin, kao i biološki prekursor kateholaminskog dopaminskog, neurotransmitera. (Neurotransmiteri su prirodno proizvedeni molekuli koji se mogu izdvojiti nakon propagacije akcijskog potencijala niz nerv prema terminalu aksona, koji zauzvrat može prijeći sinapsni spoj između neurona, omogućavajući im da komuniciraju na različite načine.) Niska doza L-dopa obično rezultira skoro potpunim ili nepotpunim preokretom svih povezanih simptoma kod ovih pacijenata. Osim toga, efikasnost takve terapije je tipski dugotrajna, bez komplikacija koje se često javljaju kod osoba s Parkinsonovom bolešću, podvrgnutih L-dopa tretmanu. Stoga većina stručnjaka ukazuje da je ovaj poremećaj najprikladnije poznat kao dopa-reagirajuća distonija.
Nema dostupnih podataka o mortalitetu povezanom s distonijom koja reagira na dopamin, ali su prijavljeni pacijenti koji su nakon liječenja preživjeli nakon pete decenije. Međutim, kod teških, ranih autosomno recesivnih oblika bolesti, poznato je da pacijenti umiru u djetinjstvu. Čini se da su djevojčice nešto češće pogođene. Bolest rjeđe počinje u pubertetu ili nakon 20. godine, a vrlo rijetko su prijavljeni slučajevi kod starijih odraslih osoba.
Zbog toga što se često pogrešno dijagnostikuje, uobičajeno je da bolest ostane neliječena. Kada se ne liječe, pacijentima je često potrebna operacija Ahilove tetive do 21. godine. Također će imati problema s hodanjem, sposobnost koja će se pogoršavati tokom dana. Dremanje može pružiti privremeno olakšanje kod neliječenih pacijenata. Također ometa razvoj u odrasloj dobi, otažava održavanje ravnoteže i smanjuje razvoj mišića lista. Društveno, to može rezultirati depresijom, nedostatkom društvenih vještina i nemogućnošću pronalaženja posla.
Epidemiologija[uredi | uredi izvor]
Ovo stanje je vrlo rijetko, pogađa samo 1/2,000.000 osoba. Češći je kod žena nego kod muškaraca. Postoji nekoliko stotina slučajeva u Sjedinjenim Državama, 25 poznatih slučajeva u Ujedinjenom Kraljevstvu, a manje od toga u Australiji i Novom Zelandu.
Istraživanje[uredi | uredi izvor]
Odgovor na liječenje je promjenjiv, a dugoročni i funkcionalni ishod je nepoznat. Kako bi se pružila osnova za poboljšanje razumijevanja epidemiologije, korelacija genotip/fenotip i ishoda ovih bolesti njihovog utjecaja na kvalitet života pacijenata, te za procjenu dijagnostičkih i terapijskih strategija uspostavljen je registar pacijenata kod nekomercijalne Međunarodne radne grupa za poremećaje povezane s neurotransmiterima.[3]
Historija[uredi | uredi izvor]
Bolest je dobila ime po dr. Masayai Segawi, koji je dao rani klinički opis.[4]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Nygaard G, Szigetvar PD, Grindheim AK, Ruoff P, Martinez A, Jaavik J, Kleppe R, Flydal MI (novembar 2021). "Personalized Medicine to Improve Treatment of Dopa-Responsive Dystonia—A Focus on Tyrosine Hydroxylase Deficiency". J. Pers. Med. 11 (1186). doi:10.3390/jpm11111186.
- ^ Pitton, Jamir; Caprara, AnaLetícia Fornari (2021). "Dopa-responsive dystonia: Guanosine triphosphate cyclohydrolase 1, tyrosine hydroxylase, and sepiapterin reductase". Ibnosina Journal of Medicine and Biomedical Sciences (jezik: engleski). 13 (1): 44. doi:10.4103/ijmbs.ijmbs_23_21. ISSN 1947-489X. Arhivirano s originala, 8. 11. 2021. Pristupljeno 1. 2. 2022.
- ^ "Patient registry".
- ^ Segawa M, Hosaka A, Miyagawa F, Nomura Y, Imai H (1976). "Hereditary progressive dystonia with marked diurnal fluctuation". Advances in Neurology. 14: 215–33. PMID 945938.