Henrik VI, car Svetog rimskog carstva

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Henrik VI
Kaiser Heinrich VI. im Codex Manesse.jpg
Car Svetog Rimskog Carstva; kralj Italije
Vladavina 1191 - 28. septembar 1197
Prethodnik Fridrik I
Nasljednik Oton IV
Krunidba april 1191.
Kralj Njemačke
Vladavina 10. juni 1190 - 28. septembar 1197
Prethodnik Fridrik I
Nasljednik Filip
Krunidba april 1169.
Kralj Sicilije
s Konstancijom
Vladavina 25. decembar 1194 - 28. septembar 1197
Prethodnik Vilim III
Nasljednik Konstancija
Krunidba 25. decembar 1194.
Supružnik Konstancija, kraljica Sicilije
Djeca Fridrik II, car Svetog Rimskog Carstva
Dinastija Hoenštaufovci
Otac Fridrik I, car Svetog Rimskog Carstva
Majka Beatricija I, grofica Burgundije
Rođenje jesen 1165.
Nijmegen
Smrt 28. septembar 1197.
Messina, Italija
Mjesto sahrane Palermo, Italija

Henrik VI (jesen 1165 - 28. septembar 1197) bio je njemački kralj od 1169. i od 1191. car Svetog Rimskog Carstva. Od 1194. pa do smrti također je bio sicilijanski kralj (kao Henrik I), vladajući zajedno sa suprugom Konstancijom i po njenom pravu.

Henrik je bio drugi sin cara Fridrika I Barbarosse i burgundske grofice Beatricije I. Godine 1186. oženio se Konstancijom, koja je kao kćer normanskog kralja Sicilije Rogerija II bila tetka i zakonita nasljednica sicilijanskog kralja Vilima II. Posljednjih godina života svoga oca, Henrik je sve više djelovao samostalno. Nakon očeve smrti dolazi u sukob sa saskim vojvodom Henrikom Lavom koji nagodbom rješava tek 1194. Na Siciliji je nakon smrti kralja Vilima II kraljem proglašen Tankred od Lecce, unatoč Henrikovim i Konstancijinim protestima. Pokušaj osvajanja Sicilije 1191. završio je neuspješno pred Napuljom.

Henrik je uspješno ugušio urotu knezova, kojoj su povod bili sukobi oko biskupije Lüttich, zarobivši engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca, koji mu je morao platiti znatnu otkupninu i položiti zakletvu kao njegov vazal. Caru se 1194. posrećilo da osvoji Siciliju. Godine 1195. i godine 1196. Henrik je pokušao preobraziti Sveto Rimsko Carstvo u nasljednu monarhiju dinastije Hohenstaufen, ali nije uspio zbog otpora knezova Carstva. Nije uspio ni ujediniti Siciliju s Carstvom zbog odbojnog stava Rimske kurije. Henrik je umro za vrijeme priprema za križarski rat čiji je cilj osim osvajanja Jeruzalema možda bilo i osvajanje Bizantskog Carstva.[1]

Historiografija smatra Henrika sposobnim i uspješnim, ali također i beskrupuloznim vladarom. Careva vladavina završila je neuspješno samo zbog njegove rane smrti.

Život[uredi | uredi izvor]

Carev sin (1165 – 1185)[uredi | uredi izvor]

Henrik je rođen u jesen (vjerovatno u oktobru ili novembru) 1165. u Nijmegenu. Roditelji su mu bili Fridrik I, car Svetog Rimskog Carstva, i Beatricija I, grofica Burgundije.

Fridrik I sa sinovima, lijevo Henrik VI (opatija Weingarten, iz kronike Welfa, oko 1180. godine)

Na Duhove 1169. car Fridrik je na saboru u Bambergu izbornim činom Henrika odredio za njemačkog kralja. Razlog za to očito je bilo osiguranje nasljedstva. Osim toga, činilo se da knezovi nisu postavljali nikakve uvjete za taj izbor. Pregovori s Rimskom kurijom pobudili su nadu u okončanje šizme nastale 1160. izborom dvojice papa. Fridrik nije priznao papu Aleksandra III, ali to je kasnije trebao učiniti Henrik da bi kao nasljednik prijestolja mogao vladati u miru s papom. Također, čini se da je Fridrik želio da biskupi vjerni papi uzdignu Henrika za njegovog savladara što, međutim, nije uspjelo zbog velikih carevih zahtjeva.[2] Henrik je 15. kolovoza 1169. u Aachenu okrunjen za kralja.

Henrik se kao kralj prvi put spominje kao svjedok u jednoj povelji iz 1173. Sljedeće četiri godine pratio je oca na vojnom pohodu u Italiju. U to ga je doba vjerovatno podučavao dvorski kapelan Gottfried von Viterbo.[3] Kroničari izvješćuju da je Henrik znao čitati i pisati, a navodno je znao i latinski. Gottfried izvješćuje o Henrikovoj bibilioteci u dvorcu Hagenau i njegovom zanimanju za filozofske studije.

Godine 1178. Henrik se s ocem preko majčine grofovije Burgundije vratio u Njemačku. Otada je sve samostalnije politički djelovao. Dok mu se otac borio protiv bavarskog i saskog vojvode Henrika Lava, Henrik je prije svega djelovao na zapadu carstva. Tako je godine 1182. posredovao u sukobu između francuskog kralja i grofa od Flandrije. Na saboru u Mainzu Henrik i njegov brat su 21. maja 1184. promovirani u vitezove. Iste je godine poveo vojni pohod protiv poljskog velikog vojvode Kazimira II koji je završio Kazimirovim polaganjem vazalske prisege (čime je priznao vrhovnu vlast Svetog Rimskog Carstva). Car Fridrik Barbarossa započeo je najkasnije 1184. pregovore sa sicilijanskim kraljem Vilimom II o vjenčanju sina Henrika s Vilimovom 30-godišnjom tetkom Konstancijom. Kako je Vilim bio bez djece u svom braku s Ivanom, sestrom engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca,[4] u vjenčanom ugovoru naglašeno je Konstancijino nasljedno pravo na Sicilijansko kraljevstvo. Sicilijansko plemstvo također se obvezalo da će priznati Konstancijina nasljedna prava i Henrika kao njenog savladara u slučaju da ona naslijedi krunu. U septembru iste godine Barbarossa je uzalud nastojao postići da Henrik bude okrunjen za cara.

Henrik u posljednjim godinama vladavine svoga oca (1185 – 1190)[uredi | uredi izvor]

Car Henrik VI i carica Konstancija (iz Liber ad honorem Augusti Petrusa de Ebula, 1196.)

Godine 1185. Henrik se pripremao na vojni pohod protiv Francuske da podupre Englesku koja je tada bila saveznica Carstva. Grofovi od Hennegaua i Flandrije nisu, međutim, sudjelovali u tom pohodu, tako da je s Francuskom sklopljen mir. 27. januara 1186. Henrik se u Milanu oženio Kostancijom. Nakon toga oboje su okrunjeni za kraljeve Italije. Otada je Henrik također nosio titulu cezara oslanjanjući se očito na antičku praksu vladanja kao i na carsku ideju Hoenštaufovaca temeljenu na rimskom pravu. Ova titula također se može smatrati i reakcijom na papino odbijanje da Henrika okruni za cara.[5] Napad na Cremonu izazvao je sukob s papom Urbanom III Henrikova vojska je u Toskani pustošila Papinsku Državu sve do sklapanja mira u kolovozu 1186. Henrik je, rješavajući poslove Carstva, ostao u Italiji do kraja 1187. kada se vratio u Njemačku. U martu 1188. učestvovao je na „Saboru Isusa Krista“ u Mainzu na kojem je car Fridrik Barbarossa objavio da ide u križarski rat. Kad je Brabarossa 1189. krenuo u Treći križarski rat, predao je vlast nad carstvom Henriku koji je tada stupio u pregovore s papom oko uvjeta njegove krunidbe za cara. Papi je obećan povratak svih crkvenih imanja koje je zauzela vojska Hoenštaufovaca. U junu sljeduće godine car Fridrik I Barbarossa umro je za vrijeme križarskog rata.

Godine 1189. vojvoda Henrik Lav vratio se, u skladu s ranijim dogovorom s carem, iz egzila u Njemačku. Odmah je započeo rat protiv svojih protivnika u Saskoj. Kralj Henrik krenuo je nato u Sasku protiv Henrika Lava, ali je zbog zime morao ubrzo prekinuti vojni pohod. Osim toga, saznao je za smrt sicilijanskog kralja Vilima II. Na Siciliji su tada izbili nemiri. Većina barona za kralja je izabrala Tankreda od Lecce, vanbračnog sina Konstancijinog najstarijeg brata Rogerija, čime nisu poštovali nasljedno pravo Konstancije. Tankred se okrunio, kako navode izvori, s papinim dopuštenjem.[6] Izbila su neprijateljstva između Tankredovih pristaša i Henrikovih pristalica u Apuliji pod vodstvom grofa Rogerija od Andrije. Henrik je nato poslao vojsku da pomaže Rogerija.

Godine 1190. sasko plemstvo porazilo je Henrika Lava. Sredinom jula sklopljen je mir u Fuldi: Henrik Lav dobio je polovicu carskih prihoda u Lübecku, a zauzvrat morao je srušiti utvrde Lüneburg i Braunschweig te poslati sina Henrika s kraljevom vojskom u Italiju.

Krunidba za cara i vojni pohod protiv Sicilskog Kraljevstva (1190 – 1191)[uredi | uredi izvor]

Henrik je u Augsburgu pripremao vojni pohod na Italiju. Ondje je saznao i za smrt oca i brata u križarskom ratu. Dok je njegova vojska marširala u Italiju, Henrik je otputovao u Tiringiju. Tirinški grof Ludovik III umro je, naime, u oktobru 1190. u križarskom ratu te je njegov brat Herman zatražio da mu se dodijeli njegova grofovija. Henrik je isprva namjeravao zadržati Tiringiju, ali ali ju je ipak dao Hermanu nakon nekih njegovih teritorijalnih ustupaka. Početkom 1191. pridružio se vojsci u Italiji. Cilj ovoga Henrikovog vojnog pohoda je osim krunidbe za cara svakako bilo i osvajanje Sicilijanskog kraljevstva.[7]

U januaru 1191. Henrik je u Lombardiji pregovarao s akvitanskom vladaricom Eleonorom, udovicom engleskoga kralja Henrika II. Kraljica Eleonora je pokušavala raskinuti zaruke između svoga sina Rikarda Lavljeg Srca i polusestre francuskog kralja Filipa II Augusta koje su bile sklopljene još 1169. godine. Henriku VI bilo je u interesu raskidanje tih zaruka jer je Rikard tada bio u Messini gdje je podupirao Tankreda. Nadao se da će raskidanje tih zaruka pogoršati odnose između Engleske i Francuske što bi prisililo Rikarda Lavljeg Srca da se povuče iz Messine čime bi Tankred ostao izoliran. Kao protivuslugu Henrik je obećao Eleonori da se neće miješati u sukobe francuskog kralja, koji je bio njegov saveznik, s Engleskom. Ubrzo potom Eleonora je otputovala u Rim gdje je postigla da se poništi brak između Henrikova brata Konrada i buduće kastiljske vladarice Berengarije. Time su Hoenštaufovci izgubili vezu s Pirinejskim poluotokom i bili tako izolirani da im je Francuska ostala jedini saveznik. Sve francuske pokušaje za sklapanjem mira s Engleskom Eleonora je osujetila.[8]

U Lombardiji je Henrik nastojao steći saveznike među sjevernotalijanskim gradovima nastojeći pritom izbjeći favoriziranje Milana. Također je pregovarao s Pisom i Genovom da mu stave na raspolaganje flotu protiv Sicilije. U aprilu su počeli pregovori s papom Celestinom III o uvjetima krunidbe za cara. Henrik je morao grad Tusculum predati Rimljanima koji su ga potpuno razrušili. Predaju savezničkog Tusculuma Henrikovi savremenici smatrali su nečasnim postupkom.[9] Na Uskrsni ponedjeljak 15. aprila 1191. papa Celestin III okrunio je Henrika VI kao cara Svetog Rimskog Carstva. Car je pritom, prema nekim izvorima, zatražio od pape investituru tj. uvođenje u carsku vlast.[10]

Carska krunidba Henrika VI, prikaz iz Liber ad honorem Augusti Petrusa de Ebula, 1196.

Nakon krunidbe za cara, Henrik je s vojskom krenuo u Apuliju gdje je godinu dana prije poražen njegov pristaša grof od Andrije. U svibnju je započela opsada Napulja. U carskoj je vojsci međutim izbila epidemija od koje je umro veliki dio vojnika, a razbolio se i sam car. Budući da je sicilijanski admiral Margarit porazio flote Pise i Genove, koje su došle u pomoć caru, Henrik je krajem kolovoza prekinuo opsadu. Dodatan udarac pretrpio je kada mu je žena Konstancija zarobljena u Salernu i odvedena u Palermo. Car se do kraja godine zadržao u sjevernoj Italiji baveći se poslovima Carstva. Tako je sklopio savez s francuskim kraljem Filipom II protiv engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca. Henrikovo povlačenje iskoristio je Tankred te se učvrstio i na teritoriju Sicilskog Kraljevstva u južnoj Italiji.

Kneževska opozicija protiv Henrika (1192)[uredi | uredi izvor]

U Njemačkoj vojvoda Henrik Lav nije namjeravao poštivati odredbe mira u Fuldi. Zato su ponovo izbili sukobi između njega i njegovih protivnika u Saskoj (Askanijevaca i Schauenburgovaca). Sin Henrika Lava, također zvan Henrik, napustio je pred Napuljem carsku vojsku.[11] Car je zbog toga na saboru u Wormsu na Duhove 1192. nad njim izrekao kaznu progonstva. Čini se da je Henrik ipak bio zainteresiran za mirno rješavanje sukoba jer nije pomogao antiwelfske snage u Saskoj.[12] Budući da je i vodeći pristaša Hoenštaufovaca na sjeveru Njemačke nadbiskup Magdeburga Wichmann von Seeburg umro, sklopljen je mir između Henrika Lava i njegovih protivnika u Saskoj koji je na carevu molbu produžen. Smrću Welfa VI car Henrik baštinio je njegove posjede u Švapskoj čime je ojačala moć Staufovaca na tom području. U rujnu 1192. car se zaputio u Lüttich, da osigura položaj Lothara von Hochstadena kojeg je imenovao za biskupa. Imenovao ga je još u proljeće na saboru u Wormsu, a ne Alberta Levenskog, brabantskog vojvode Henrika I. Albert je na to uz papinu potvrdu ustoličen u Reimsu kao biskup te je uz bratovu pomoć nastojao zasjesti na biskupsku stolicu u Lüttichu. Car je poveo vojni pohod protiv Lotharovih protivnika i brzo prisilio Henrika I Brabantskog na mir. U oktobru iste godine car je smijenio biskupa Bremena Hartwiga, pristalicu Henrika Lava. Na istoku Carstva posredovao je u sklapanju mira između grofa Tiringije Hermana i Alberta, markgrofa Meissena. U isto vrijeme Alberta Lava ubili su njemački vitezovi. Henrik I Brabantski je za umorstvo svoga brata optužio cara što je dalo novi potencijal za carev sukob s plemstvom na zapadu Njemačke. Nasljedstvom koje je propagirao, Henrik VI pokušavao je dovesti pod svoju kontrolu plemstvo na tom području koje je bilo skeptično prema njemu.[13] Upravo je taj pokušaj doveo do novog ustanka pod vodstvom nadbiskupa Kölna Brune. Ustanku su se pridružili vojvoda Limburga te Henrik I Brabantski. Navodno se Henrik I Brabantski čak namjeravao proglasiti protivkraljem.[14] Osim toga, car je također imao sukoba s nadbiskupom Mainza Konradom, grofom Tiringije, markgrofom Meissena, češkim vojvodom, Danskom, Engleskom i Henrikom Lavom. Papa je bio ljut zbog imenovanja Lothara von Hochstadena za biskupa Lütticha, a Zähringovci su na gornjoj Rajni predstavljali opasnost za moć Staufovaca na tom području.

Zarobljavanje Rikarda Lavljeg Srca (1192 – 1194)[uredi | uredi izvor]

Rikard I, kralj Engleske, ljubi stopala Henrika VI (Liber ad honorem Augusti Petrusa de Ebula, 1196.)

U to doba prijetnji carevoj vlasti dogodilo se zarobljavanje engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca dok se vraćao iz križarskog rata. Rikard je u Akvileji doživio brodolom i u Goriškoj izašao na kopno. U prosincu 1192. zarobio ga je austrijski vojvoda, Babenbergovac Leopold V, i isprva ga držao u dvorcu Dürnstein. Zarobljavanje je Henrik prije dogovorio u Milanu s francuskim kraljem Filipom II Augustom i bila je to njegova reakcija na vojni savez koji je Rikard u jesen 1190. sklopio s Tankredom od Lecce.[15] Povratnici iz križarskog rata bili su pod posebnom zaštitom Crkve zbog čega je Leopold izopćen. Zarobljenik je u ožujku 1193. u Speyeru predan caru koji ga je između ostaloga držao zarobljena i u dvorcu Trifels.

U proljeće 1193. car je od Rikarda Lavljeg Srca zatražio otkupninu i to 100 000 maraka od čega je polovicu trebao dobiti austrijski vojvoda. Novac je službeno deklariran kao miraz za Eleonoru, kćerku Rikardovog umrlog brata Gotfrida, koja se trebala udati za jednog od Leopoldovih sinova. Nadalje, Rikard je s vojskom trebao sudjelovati u carevu pohodu protiv svog dosadašnjeg saveznika Tankreda te za puštanje na slobodu dati taoce.

Zarobljavanje Rikarda Lavljeg Srca bio je težak udarac za kneževsku opoziciju protiv cara. U junu 1193. Rikard je morao knezovima preporučiti da započnu pregovore s carem. Car se ogradio od ubojstva Alberta Levenskog i dao protjerati ubice. Vojvode Limburga i Brabanta smjeli su podržavati svoje kandidate za biskupe Lütticha. Kelnski nadbiskup Bruno dobio je jamstvo svojih prava. Češki vojvoda, koji je također pripadao kneževskoj opoziciji, svladan je napadom praškog biskupa.

Iako su i Filip II August i Rikardov brat Ivan Bez Zemlje ponudili plaćanje otkupnine, ako kralj godinu dana dulje ostane u zarobljeništvu, Henrik se u lipnju 1193. dogovorio s Rikardom. Rikard, čija se majka, akvitanska vladarica Eleonora, također zalagala za njegovo oslobađanje, obavezao se da će Englesku primiti od cara kao leno i osim 100 000 maraka otkupnine plaćati godišnji danak od 5 000 funti. Time je Rikard priznao carevu vrhovnu vlast nad Engleskom. Od Filipa II i Ivana Bez Zemlje Henrik je pod prijetnjom vojne sile zatražio da vrate sve posjede koje su oduzeli Rikardu za vrijeme njegova zarobljeništva. Henrik ovime više nije bio upućen samo na Francusku nego je dobio Rikarda za vazala, ali i kao nezavisnog engleskog kralja koji je nastavio rat protiv Francuske pri čemu je i francuski kralj Filip II bio upućen na Henrika kao saveznika. Car je tako spretno manevrirao kao posrednik između Engleske i Francuske.[16]

U veljači 1194. riješen je konačno sukob s Welfima sklapanjem braka Henrika V, sina Henrika Lava s Agnezom Hoenštaufovskom, nasljednicom falačkog grofa Konrada. Taj događaj bio je velik uspjeh za Welfe ne samo zbog teritorijalnog dobitka nego i zbog činjenice da je služba falačkoga grofa od carske službe postala teritorijalnim gospodstvom. U martu je car i službeno sklopio mir s Henrikom Lavom.

Osvajanje Sicilijanskog kraljevstva (1194 – 1195)[uredi | uredi izvor]

Dok se Henrik u Njemačkoj morao boriti protiv kneževske opozicije, nastavljali su se sukobi u Italiji. Nakon Henrikova poraza pod Napuljem Tankred je pod svoju kontrolu vratio veći dio Apulije. U proljeće 1192. vodili su se pregovori s papom o puštanju careve žene, carice Konstancije, na slobodu. Henrik je i dalje odbijao priznati Tankreda za kralja. Tankredu je ipak uspjelo, pod uvjetom da Siciliju prizna kao papinsko leno, da ga papa Celestin III prizna za kralja.[17] U ljeto 1192. Henrik je sklopio savez s važnim sjevernotalijanskim gradovima i markgrofom Montferrata da održi mir u Lomabardiji radi planiranog vojnog pohoda na Siciliju. U Tusciji je predao upravu Carstva Konradu von Lützelhardtu.

U februaru 1194. umro je kralj Tankred, nedugo nakon svog najstarijeg sina i savladara Rogerije III. Naslijedio ga je maloljetni sin Vilim III, a Tankredova udovica (Vilimova majka) Sibila od Acerre je bila na poziciji regenta.

Henrik VI započeo je u maju 1194. godine, financiran novcem od otkupnine Rikarda Lavljeg Srca, novi vojni pohod protiv Sicilijanskog kraljevstva. U Lombardiji je proslavio blagdan Duhova i za iduće mjesece osigurao pomoć flota Genove i Pise. U avgustu Napulj je bez borbe otvorio caru vrata. Salerno, grad koji je 1191. izručio caricu Konstanciju Tankredu, u septembru 1194. godine potpuno je spaljen. Dana 20. novembra 1194. Henrik je ušao u Palermo i u tamošnjoj katedrali na Božić iste godine bio je okrunjen za kralja Sicilijanskog kraljevstva, u prisustvu Tankredove udovice Sibile, i priznat kao Konstancijin savladar. Dan nakon krunidbe carica Konstancija rodila je jedino svoje i jedino Henrikovo dijete, budućeg cara Fridrika II. Pošto je tada već imala 40 ili više godina, što je u srednjem vijeku bilo blizu menopauze, na porod su bili pozvani gradski službenici kako bi svjedočili da je dijete njeno, a nekoliko dana kasnije dojila ga je na gradskom trgu.

Ubrzo nakon toga Henrik je zarobio vodeće normanske plemiće zbog urote protiv njega. Normansko kraljevsko blago odnijeto je u Njemačku gdje su odvedeni kraljica Sibila i bivši kralj Vilim III, također okrivljeni za urotu protiv cara.

Na saboru u Bariju u martu 1195. Henrik VI nastojao je iskoristiti vojne uspjehe pa je na službe u Sicilijanskom kraljevstvu postavio sebi odane velikaše iz Njemačke. Svoga brata Filipa Švapskog imenovao je vojvodom Toskane. Sve to trebalo je Siciliju povezati sa sjevernom Italijom i uključiti je u Sveto Rimsko Carstvo. Osim toga čini se da je careva namjera bila da bogatu Siciliju s modernim upravnim strukturama učini središtem Carstva i hoenštaufovske moći.

Plan za križarski rat (1195)[uredi | uredi izvor]

Henrik VI (Codex Manesse, oko 1300. godine)

Na saboru u Bariju Henrik je objavio želju da pođe u križarski rat.[18] Pritom je imao nekoliko ciljeva. Križarski rat trebao je potaknuti papu Celestina III da odobri ujedinjenje Sicilijanskog kraljevstva sa Svetim Rimskim Carstvom (unio regni ad imperium) i odustane od zahtjeva za vrhovnom vlašću nad Sicilijom što je papi priznao kralj Tankred. Car je obećao da će za godinu dana križarskoga rata dati 1500 vitezova i isto toliko pješaka. Daljnji razgovori s kardinalima u Ascoliju nisu međutim donijeli caru nikakav napredak.

Središnju ulogu u tome očito su imale eshatološke predodžbe. Prema njima Henrik, ili neko od očekivanih nasljednika iz njegovog roda, bio bi poslan pred Posljednji sud kao car mira i posljednji car. Taj posljednji car bi, prema predodžbama toga vremena, trebao ujediniti Istok i Zapad, obratiti Židove na kršćanstvo i pobijediti pagane u Svetoj zemlji. Osvajanjem Jeruzalema i stavljanjem krune i žezla na brdo Golgota posljednji car započeo bi zatim posljednji sud. Prema tome, kao cilj Henrikova križarskog rata nije se smatralo osvajanje što je više moguće teritorija nego bi osvajanjem Jeruzalema došlo do uzvišenja dostojanstva carske dinastije Hohenstaufen.[19]

U historiografiji je sporno jesu li Henrikovi ekspanzionistički planovi bili usmjereni i protiv Bizantskog Carstva. Godine 1194. su poslanici bizantskog vazala Leona II postigli da mu car dodijeli kraljevsku krunu i jedan dio Sirije kao nagradu. Godine 1196. je i vladar Cipra Amalrik primio svoje kraljevstvo od cara kao leno.

U proljeće 1195. tražili su Henrikovi poslanici u Bizantu ustupanje pojasa od Drača do Soluna, koji je prije pripadao normanskom vladaru Sicilije Vilimu II. Prema njemačkoj historičarki Claudiji Naumann to je značilo obnavljanje nekadašnje normanske (neprijateljske) politike prema Bizantu.[20] Ubrzo nakon toga bizantskog cara Izaka II Angela svrgnuo je njegov brat Aleksije III Angel. Novo Henrikovo poslanstvo zatražilo je krajem 1195. od novog bizantskog cara flotu kao pomoć u križarskom ratu i plaćanje godišenjg danka od 5 000 funti u zlatu. Henrik je u protivnom zaprijetio napadom na Bizant. U daljnjim pregovorima iznos je smanjen na 1 600 funti.[21] Naumann smatra da je car zaprijetio napadom na Bizant kao sredstvo pritiska da dobije pomoć za vođenje križarskog rata.[22]

Svrgnuće Izaka II bila je mogućnost za Henrika da zatraži cijeli teritorij Bizanta. Henrikov brat Filip oženio je naime snahu kralja Tankreda, ujedno i Izakovu kćer, sicilijansku kraljicu Irinu Anđeo, pa je samim time Henrik VI mogao nastupiti kao branitelj prava svrgnutog cara. Podupiranjem Cipra i Male Armenije, dotadašnjih bizantskih vazala, car je mogao istočno Sredozemlje dovesti pod svoju vlast što bi na kraju vjerovatno završilo osvajanjem Bizantskog Carstva.[23]

Daljnji oslonac za ovladavanje Sredozemljem donio je dobitak starih normanskih posjeda u sjevernoj Africi. Kalif Tripolisa i Tunisa pristao je na Henrikov zahtjev i zbog prijetnji od Almohada na plaćanje danka.

Plan o nasljednom Carstvu (1195 – 1196)[uredi | uredi izvor]

U ljeto godine 1195. Henrik se vratio u Njemačku da dobije podršku za planirani križarski rat te da u slučaju svoje smrti u križarskom ratu regulira nasljedstvo prema svojim željama. Prije toga morao se pozabaviti prilikama u markgrofoviji Meißen gdje je još od vremena njegova stupanja na prijestolje bjesnio rat između braće grofova Alberta i Teodorika. Albert je zaprijetio susjednom Pleißenlandu, kojeg su posjedovali Hoenštaufovci. Albertova smrt u julu 1195. dala je Henriku mogućnost da oslabi položaj Wettina. Odbio je Teodoriku dodijeliti makgrofoviju Meißen, nego ju je zadržao za sebe.[24]

U oktobru 1195. došlo je na saboru u Gelnhausenu do dogovora između Hartwiga, kojeg je car ranije smijenio s položaja bremenskog biskupa, i Henrika. U zamjenu za teritorijalne i materijalne ustupke Hartwig je dobio dozvolu da se vrati na stolicu bremenskog biskupa. U Gelnhausenu su se caru pridružili mnogi saski i tirinški plemići kao pratnja u križarski rat. U prosincu je carev poziv u križarski rat na saboru u Wormsu naišao na veliki odjek. Tamo je Henrik odredio da će ga sin Fridrik naslijediti kao njemački kralj. Istovremeno je odredio da će sljedućeg Božića krenuti u križarski rat. Izbor mladoga Fridrika za kralja, međutim, nije uspio zbog otpora kelnskog nadbiskupa Adolfa.[25]

Knezovi su željeli da lena mogu naslijediti i njihova izvanbračna djeca te kćerke i njihovi potomci.[26] Čini se da je na prijelazu godine 1195. u 1196. među Henrikovim savjetnicima, vjerovatno u dvorcu Hagenau, nastao tzv. plan o nasljednom carstvu. Na tim je razgovorima vjerovatno bio nazočan i papin legat.[27] U martu 1196. Henrik je u Mainzu predložio knezovima da Sveto Rimsko Carstvo postane nasljedno carstvo. Knezovi su pod carevim prijetnjama taj plan odobrili.[28] Krajem marta pregovori su na saboru u Würzburgu trebali biti privedeni kraju. Tamo je Henrik navodno izjavio da želi Sicilijansko kraljevstvo sjediniti s carstvom, a njegove vladare odrediti za jedine nasljednike. Knezovima je zauzvrat trebalo biti odobreno nasljeđivanje njihovih lena i u ženskoj lozi. Odobrenje duhovnih knezova trebalo je biti osigurano carevim odreknućem od regalnog prava (prava na prihod s biskupskih i samostanskih posjeda za vrijeme upražnjenosti stolice biskupa i/ili opata). Čini se da su knezovi pristali na carev prijedlog kao i na izbor njegova sina Fridrika za kralja.[29] Kod dijela knezova, osobito onih iz Saske, izbilo je nezadovoljstvo zbog careva plana. Nabiskup Kölna Adolf nije se čak ni pojavio na saboru.

U julu 1196. Henrik je preko Burgundije krenuo u Italiju. Tamo je pregovarao s papom Celestinom III o krštenju i pomazanju sina Fridrika za kralja, a zauzvrat je obećao javno uzeti križ. Da bi postigao trajan sporazum s papom, car je papi dao sa svoga gledišta „najvišu ponudu“. Budući da izvori šute o pojedinostima te ponude, pojavila su se razna nagađanja o njenom sadržaju. Historičar Johannes Haller povezao je tu ponudu s događajima u vrijeme Henrikove krunidbe za cara. Zaključio je da je Henrik papi ponudio carstvo kao leno. Novija istraživanja pretpostavljaju da je car htio dodijeliti papi kao posjed najvrjedniju zadužbinu od svake veće biskupske crkve u Carstvu.[30] Papa je ipak odbio Henrikove prijedloge, budući da se papino pomazanje Fridrika za kralja moglo smatrati da priznaje vlast Hoenštaufovaca nad Sicilijanskim kraljevstvom čime bi Papinska Država bila potpuno okružena teritorijem pod njihovom vlašću.[31] U Njemačkoj je u međuvremenu, prije svega u Saskoj i Tiringiji, jačao otpor protiv careva plana o nasljednom carstvu. Odbijanjem sudjelovanja u križarskom ratu knezovi su vjerovatno cara željeli prisiliti na obnovu pregovora. Nakon što je Henrik opomenuo knezove, neki od njih povukli su i svoj pristanak za Fridrikov izbor za kralja. Budući da je papa u tim uvjetima odbio daljnje razgovore, car je knezove oslobodio obećanja da će odobriti izbor njegova sina Fridrika za kralja. Knezovi su na to oko Božića 1196. u Frankfurtu izabrali Fridrika za njemačkog kralja.

Rana smrt i slabljenje hoenštaufovske moći (1197)[uredi | uredi izvor]

Sarkofag Henrika VI u katedrali u Palermu

Henrik se krajem 1196. iz srednje Italije uputio u Capuu gdje je naredio okrutno pogubljenje zarobljenog grofa Rikarda od Acerre, brata Tankredove udovice Sibile. U martu 1197. stupio je na tlo Sicilijanskog kraljevstva. U Palermu je preispitao privilegije odobrene sicilijanskom plemstvu. U maju se uputio u Messinu radi priprema za križarski rat. Tamo je saznao za veliku urotu sicilijanskih plemića u kojoj je trebao biti ubijen, a oni preuzeti vlast u Sicilijanskom kraljevstvu. Ustanici su poraženi kod Catanije. Vođi ustanika Henrik je naredio na glavu utisnuti užarenu krunu. Za sudjelovanje u uroti osumnjičeni su i papa Celestin III i careva žena Konstancija u što historičari ipak sumnjaju.[32]

U avgustu car je u lovu kod Fiumedinisija dobio jak napadaj groznice. Krajem septembra činilo se da mu se stanje poboljšalo, ali Henrik VI umro je 28. septembra 1197. u Messini u 32. godini. Vjerojatno je ipak umro od malarije od koje se vjerovatno razbolio još za vrijeme opsade Napulja 1191. Kružile su također i glasine da ga je naredila otrovati žena Konstancija.

Konstancija je muža prvo dala pokopati u Messini. Od zarobljavanja Rikarda Lavljeg Srca Henrik je bio izopćen iz Crkve, stoga je nastojala da papa ukine to izopćenje. To je učinio papa Inocent III godine 1198. Vjerojatno početkom maja 1198. Henrik VI pokopan je u porfirnom sarkofagu u katedrali u Palermu.

U svojoj oporuci, čiji sadržaj je doduše poznat samo preko izvješća pape Inocenta III, car je odredio da područja u srednjoj Italiji pripadnu papi kako bi njegovog sina Fridrika okunio za cara. U slučaju da Fridrik i Konstancija umru bez potomstva Sicilijansko kraljevstvo pripalo bi papi.

Nakon Henrikove smrti carstvo je imalo više kriza. U Njemačkoj su pristaše Hoenštaufovaca izabrali za kralja Henrikova najmlađeg brata Filipa Švapskog, a Welfi Otona IV, sina Henrika Lava. U Rimu je 1198. novi papa postao Inocent III, koji je svjetsku vlast Hoenštaufovaca htio zamijeniti papinskom svjetskom vlašću. Iste godine umrla je Konstancija, koja je bila nastavila vladati Sicilijom. U oporuci je imenovala papu Inocenta III za skrbnika mladome Fridriku, svom nasljedniku. Križarski rat je bez Henrikova vodstva imao samo ograničene uspjehe.

Vladarska praksa Henrika VI[uredi | uredi izvor]

Henrikova vladavina bila je obilježena stalnim putovanjima. Kao mjesta boravka car je prije svega birao biskupije i kraljevske posjede. Pri tom se više zadržavao na kraljevskim, nego na crkvenim posjedima.

Henrik se prije svega zadržavao u jezgrenim područjima Carstva na srednjoj i gornjoj Rajni i na području oko rijeke Majne. Za razliku od svoga oca, rijetko je boravio u Saskoj, Bavarskoj i na području donje Rajne i to zbog posebnih razloga. U Švapskoj, odakle Hoenštaufovci vuku podrijetlo, stalna vladareva prisutnost radi osiguranja vlasti nije ni bila potrebna. Općenito, Henrikovu vladavinu karakterizira slabljenje kraljevske moći u rubnim područjima Svetog Rimskog Carstva.[33]

Za vrijeme Henrikovih putovanja njegova kancelarija izdavala je povelje i to većinom samo nositeljima vlasti na području gdje bi car trenutno boravio. Samo na području Rajne i Majne vladarske povelje izdavane su u većoj mjeri nadregionalno (odnosno njihov sadržaj nije se odnosio samo na tu regiju).

Od izdanih povelja danas ih je sačuvano nešto više od 500, od čega su 40% originali. Dvije trećine povelja izdane su pojedincima italijanskog porijekla što je znatno više od Henrikova oca, očito zbog osvajanja Sicilijanskog Kraljevstva. Car je naročiot dijelio privilegije svojim saveznicima na donjoj Rajni i u Saskoj gdje je njegova vlast imala najviše protivnika. U Švapskoj pak jedva da je bilo značajnijih davanja privilegija jer je car očito pazio da na području odakle potječe njegova dinastija ne oslabi svoju vlast. Car je također mnogo povelja izdao gradovima Carstva i cistercitima.[34]

Značaj[uredi | uredi izvor]

Ocjene savremenika[uredi | uredi izvor]

O životu Henrika VI saznajemo prije svega iz savremenih povelja i hronika.[35] Henrikova kancelarija izdala je mnogo povelja koje prije svega daju podatke o carevim putovanjima i osobama iz njegove blizine. One također rasvjetljavaju pregovore koje je vodio car. Povelje iz papinske kancelarije donose tok pregovora s gledišta suprotne strane.

Cara su savremeni njemački hroničari vrlo pozitivno ocjenjivali. Gottfried von Viterbo vidio je u Henriku i dinastiji Hohenstaufen nasljednike rimskih careva. U djelu Speculum regum opisuje prijenos vlasti od biblijskog općeg potopa do Henrika. Važna je također carska hronika Otta von St. Blasiena te spisi Burcharda von Ursberga i kroničara samostana u Marbachu. Daljni izvori skloni Staufovcima su Kelnska kraljevska hronika (Chronica regia Coloniensis) te pjesma Gesta Heinrici VI koja opisuje careva djela u Italiji.

Henrikove aktivnosti u sjevernoj Njemačkoj, tako i sukobi s Welfima, poznati su iz hronika benediktinca Arnolda von Lübecka i hkroničara zadužbine Stederburg. Iz Tiringije je hronika Reinhardsbrunn. Za staufovsku politiku u Flandriji važno je izvješće Giselberta von Monsa.

Pjesnik i teolog Petrus von Eboli posvetio je Henriku svoju slikovnu hroniku Liber ad honorem Augusti sive de rebus Siculis. Djelo je nastalo vjerovatno oko 1196. i opisuje Henrikove aktivnosti u južnoj Italiji i to s carevog gledišta. Petrus je vjerojtano bio i sam nazočan kod mnogih događaja koje opisuje. Druge je vjerovatno saznao preko veza s dvorom, prije svega kancelarom Konrad von Querfurta. Više ostalih djela Petrusa von Ebolija u kojima se bavi Henrikovom vladavinom je izgubljeno. Izvori za Henrikovu vladavinu u Italiji također su hronike gradova u sjevernoj i srednjoj Italiji te djela biskupa grada Salerna Romualda i notara cara Fridrika II, Richarda von San Germana.

Nasuprot izvorima iz njemačkog govornog područja, engleski i francuski savremeni kroničari većinom se negativno izražavaju o Henrikovoj vladavini. S engleskog dvora su spisi Rogera Howdena i Gervasiusa Tilburija.

Henrik VI u modernoj historiografiji[uredi | uredi izvor]

Moderna historiografija naglašava da je Henrik bio sposoban vladar, ali i njegove tamne strane. Careva vladavina je završila neuspjehom samo zbog njegove rane smrti. [36] Historičar Odilo Engels opisuje ga kao „politički istaknutu osobu, koja je željeznom snagom volje morala držati na okupu centrifugalne sile (hoenštaufovske vladavine)“.[37] S druge strane Henriku se predbacuje da je izvana snažno pokazivao kraljevsku moć, ali da je iznutra u biti zapostavio ojačati moć Hoenštaufovaca.[38]

Peter Csendes smatra da je Henrik bio sposoban i pragmatičan vladar. Njegovi dijelom bezobzirni postupci, poput predaje savezničkog grada Tusculuma protivnicima, priskrbili su mu epitet hladnog i okrutnog vladara. Nije bio posebno sposoban u vođenju vojske i ratovanju.[39]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Joachim Ehlers in Bernd Schneidmüller/Stefan Weinfurter: Die deutschen Herrscher des Mittelalters Historische Porträts von Heinrich I. bis Maximilian I., str. 267
  2. ^ Peter Csendes: Heinrich VI., str. 38
  3. ^ Csendes, Anmerkungen str. 222
  4. ^ Csendes, str. 53.
  5. ^ Ehlers, str. 256.
  6. ^ Annales Casinenses, 314
  7. ^ Csendes, str. 87. –88.
  8. ^ Odilo Engels: Die Staufer, str. 130.
  9. ^ Otto von St. Blasien, Chronicon Uspergense, 71
  10. ^ Kasniji papa Inocent III, koji je možda prisustvovao krunidbi, izvješćuje da je Henrik VI nakon krunidbe zatražio od pape Celestina investituru tj. da ga carskom jabukom uvede u carsku vlast (de imperio per pallam auream petiit investiri). Inocent III iz toga je zaključio da papa ima vlast nad carem; Deliberatio super facto imperii de tribus electis Regestum Innocentii III papae super negotio Romani imperii, ed. Kempfer, Nr. 29, 75 f.
  11. ^ Dok ostali izvori (npr. Štederburški anali) Henrikov bijeg iz careve pratnje stavljaju u doba opsade Napulja, Arnold von Lübeck navodi da je Henrik napustio cara na početku vojnog pohoda protiv Sicilijanskog kraljevstva u južnoj Italiji. Otputovao je u Rim gdje su on i njegov otac dobili od pape privilegiju da ih mogu ekskomunicirati samo papa ili njegovi legati. Karl Jordan: Heinrich der Löwe Eine Biographie, str. 226.
  12. ^ Csendes, str..107.
  13. ^ Engels, str. 132.
  14. ^ Gislebert, Chronicon Hanoniense, 282 (MGH Scriptores 21, 582)
  15. ^ Engels, S. 132
  16. ^ Csendes, str. 128.; Engels, str.. 133.
  17. ^ Annales Casinenses, 314; Richard von San Germano, 6; Arnold von Lübeck, 151 i.d.
  18. ^ Annales Marbacenses, 479 i.d.
  19. ^ Engels, str. 138. – 140.
  20. ^ Claudia Naumann: Der Kreuzzug Kaiser Heinrichs VI., str. 99.
  21. ^ O tome izvješćuje bizantski hroničar Niketa Konijat; Niketas Choniates, 630 f.
  22. ^ Naumann, S. 104
  23. ^ Ehlers, str. 267.
  24. ^ Henrikov brat Filip Švapski je za vrijeme svoje vladavine Meißen ponovo dao kao leno jer je ovisio o podršci Wettina. Csendes, str. 169.
  25. ^ Nadbiskup Adolf jedini je od knezova odbio poduprijeti Fridrikov izbor za kralja. Annales Marbacenses, 67
  26. ^ Chronica Reinhardsbrunnensis (MGH Scriptores 30, 556)
  27. ^ Csendes, S. 175
  28. ^ Thüringische Chronik (MGH Scriptores 30, 557)
  29. ^ O pojedinostima sa sabora u Würzburgu izvješćuje povijest Biskupije Lüttich (MGH Scriptores 25, 132); Csendes, str.. 175. – 176.
  30. ^ Ehlers, str. 268.; Csendes, str. 185.
  31. ^ Ehlers, str. 268.
  32. ^ Csendes, str. 192.
  33. ^ Ingeborg Seltmann: Heinrich VI. Herrschaftspraxis und Umgebung, str. 69.
  34. ^ Seltmann, str. 110. – 111.
  35. ^ O izvorima za Henrikovu vladavinu vidi:Csendes, str. 18. – 23.
  36. ^ Csendes, str.. 224.– 225.
  37. ^ Engels, str. 140.
  38. ^ Walter Zöllner: Heinrich VI.. U: Evamaria Engel, Eberhard Holtz (Hrsg.): Deutsche Könige und Kaiser des Mittelalters, str. 196.
  39. ^ Csendes, str. 215 i 222

Literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori

  • Petrus de Ebulo: Liber ad honorem Augusti (sc. Henrici VI.) sive de rebus Siculis. Codex 120 II der Burgerbibliothek Bern. Eine Bilderchronik der Stauferzeit. (Hrsg.): Theo Kölzer i Marlis Stähli. Textrevision und Übersetzung von Gereon Becht-Jördens. Jan Thorbecke, Sigmaringen 1994., ISBN 3-7995-4245-0 l
  • Richard von San Germano: Ryccardi de Sancto Germano notarii Chronica, hg. v. C.A. Garufi, 1936.–38.
  • Gottfried von Viterbo: Gotifredi Viterbiensis speculum regum. ed. Georg Waitz, in SS 22 (Hannover 1872), S. 21ff.

Sekundarna literatura

  • Hartmut Jericke: Kaiser Heinrich VI. - Der unbekannte Staufer. Gleichen 2008 (neznanstveni prikaz).
  • Peter Csendes: Heinrich VI. (Gestalten des Mittelalters und der Renaissance). Darmstadt 1993.
  • Joachim Ehlers: Heinrich VI.. U: Bernd Schneidmüller und Stefan Weinfurter (Hrsg.): Die deutschen Herrscher des Mittelalters. München 2003, str. 258–271 i str. 582 i dalje (bibliografija).
  • Odilo Engels: Die Staufer. 8. Auflage. Kohlhammer, Stuttgart 2005, S. 126–140, ISBN 3-17-017997-7.
  • Thomas Ertl: Studien zum Kanzlei- und Urkundenwesen Kaiser Heinrichs VI., ISBN 978-3-7001-3071-0.
  • Hartmut Jericke: Imperator Romanorum et Rex Siciliae – Kaiser Heinrich VI. und sein Ringen um das normannisch-sizilische Königreich (Europäische Hochschulschriften III/765). Frankfurt am Main 1997.
  • Hartmut Jericke: Begraben und Vergessen?. DRW, Leinfelden-Echterdingen 2005, ISBN 3-87181-020-7.
  • Claudia Naumann: Der Kreuzzug Kaiser Heinrichs VI., Peter Lang GmbH Europäischer Verlag der Wissenschaften, Frankfurt am Main 1994. ISBN 3-631-47001-0.
  • Ingeborg Seltmann: Heinrich VI. : Herrschaftspraxis und Umgebung. Palm & Enke 1983, ISBN 3-7896-0143-8.
  • Theodor Toeche: Kaiser Heinrich VI. Jahrbücher der Deutschen Geschichte. Leipzig 1867, ND Darmstadt 1965.
  • Walter Zöllner: Heinrich VI.. U: Evamaria Engel, Eberhard Holtz (Hrsg.): Deutsche Könige und Kaiser des Mittelalters. Köln, Wien 1989, S. 188–196, ISBN 3-412-03688-9.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons
Commons: Henrik VI.


Prethodnik:
Fridrik I
Kralj Njemačke
1190–1197
Nasljednik:
Filip/ Oton IV
Car Svetog Rimskog Carstva
1191–1197
Nasljednik:
Oton IV


Prethodnik:
Vilim III
Kralj Sicilije
jure uxoris s Konstancijom

1194-1197
Nasljednik:
Konstancija