Historija Inter Milana

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Na ovoj stranici nalazi se pregled historije FC Internazionale iz Milana, popularno zvanog Inter, ili kao Inter Milan van Italije, nogometnog kluba sa sjedištem u gradu Milanu u pokrajini Lombardija.

Osnivanje i rane godine (1908-1922)[uredi | uredi izvor]

Inter-Juventus 2:0 (1930.)

Klub je osnovan 9. marta 1908. godine kao Football Club Internazionale, nakon raskola između Milan kriket i nogometnog kluba koji je imao 44 člana. Grupa Italijana i Švicaraca (Giorgio Muggiani, slikar koji je dizajnirao klupski logo; Bossard; Lana; Bertoloni; De Olma; Enrico Hintermann; Arturo Hintermann; Carlo Hintermann; Pietro Dell'Oro; Hugo i Hans Rietmann; Voelkel; Maner; Wipf; i Carlo Ardussi) su bili nezadovoljni dominacijom Italijana u milanskom timu i razdvojili se, što je dovelo do nastanka Internazionalea. Ime kluba korijene ima u želji osnivača da prihvate strance kao i domaće igrače.

Klub je osvojio prvi Scudetto (prvenstvo Italije) 1910. godine, a drugi 1920. Kapiten i trener ekipe koja je osvojila prvu titulu bio je Virgilio Fossatti, koji je ubijen u Prvom svjetskom ratu.

Poslije ranih godina (1922-1960)[uredi | uredi izvor]

1922. godine Inter je bio u B grupi prve italijanske divizije i završio na posljednjem mjestu nakon što su skupili samo 11 poena te sezone. Ipak, ostali su u najjačoj ligi pobjedivši u play-offu. 1928., tokom ere fašizma, klub je prisilno spojen sa Unione Sportiva Milanese i preimenovan u Società Sportiva Ambrosiana[1]. Nosili su bijele dresove u to vrijeme, sa crvenim križem na njima. Dres je inspirisan zastavom i grbom grada Milana, koji je nastao od zastave vrhovnog sveca Milana, Sv. Ambrozija, koja potiče još od 4. stoljeća p. n. e. Novi predsjednik Oreste Simonotti je odlučio promjeniti ime u Associazione Sportiva Ambrosiana 1929. godine, ali navijači su i dalje tim zvali Inter, te je 1931. godine novi predsjednik Pozzanni podlegao pritisku vlasnika dionica i promjenio ime u Associazione Sportiva Ambrosiana-Inter.

Prva Coppa Italia (Italijanski kup) je osvojen 1939. godine, kada je Inter bio predvođen legendom Giuseppeom Meazzom, po kojem stadion San Siro nosi ime. Peta šampionska titula je osvojena 1940., pored Meazzine povrede. Nakon Drugog svjetskog rata, klub je ponovo dobio svoje originalno ime - FC Internazionale. Šestu titulu su osvojili 1953., a sedmu 1954. godine.

Grande Inter (Veliki Inter)[uredi | uredi izvor]

Ekipa Intera 1965. godine

1960. godine Helenio Herrera se priključio Interu iz Barcelone, i doveo sa sobom pouzdanog vezistu Luisa Suáreza, koji je te godine dobio nagradu za najboljeg europskog igrača u uspjesima Barcelone koja je tada osvojila La Ligu i Kup velesajamskih gradova. Herrera je od Intera napravio jedan od najvećih timova Evrope. Prepravio je taktiku 5-3-2, poznatu kao "brava", kako bi momčad bila uspješnija u kontranapadima. Sistem "Catenaccio" je izmislio austrijski trener Karl Rappan. Rappanov originalni sistem se sastojao iz četiri fiksna odbrambena igrača koji su čuvali protivnike, uz plejmejkera u sredini koji je surađivao sa dva krilna igrača u veznom redu.

Herrera je to prepravio dodavši petog odbrambenog igrača, libera iza dva centralna beka. Libero je igrao kao slobodan čovjek iza dva beka i čuvao one igrače koji bi prošli te bekove. Inter je završio na trećoj poziciji u Seriji A te sezone, na drugoj iduće godine, a potom i na prvom mjestu. Sve to pratila je pobjeda u Kupu šampiona 1964., te 1965. godine, a Herrera je zaradio nadimak "Čarobnjak". Ključni igrači u Herrerinom timu su bili bekovi Tarcisio Burgnich i Giacinto Faccheti, libero Armando Picchi, Luis Suárez kao plejmejker, Jair na krilu, Mario Corso kao lijevi veznjak i Sandro Mazzola koji je igrao na desnoj strani napada.

1964. Inter je došao do finala pobjedivši Borussiju Dortmund u polufinalu, a FK Partizan u četvrtfinalu. U finalu su igrali protiv Real Madrida, tima koji je do tada igrao u sedam finala, od devet. Za Real su igrali prekaljeni igrači koji su u 1950-im bili velike zvijezde i par mladih igrača koji će osvojiti Kup Šampiona 1966. godine. Sandro Mazzola je postigao dva gola u finalu, a meč je završio 3-1.

Inter je osvojio Interkontinentalni kup protiv Independientea iz Argentine.

Godinu kasnije, Inter je ponovio uspjeh pobjedivši do tada dvostrukog prvaka Evrope, Benficu, u finalu koje se igralo u Milanu. Jair je postigao jedini gol na utakmici. Nakon toga su osvojili još jedan Interkontinentalni kup, opet protiv Independientea.

Inter je došao u još jedno finale iduće godine, ali bez Jaira, povrijeđenog Suareza nisu mogli pobjediti Celtic, iako je Mazzola postigao gol iz penala.

1967. klub je promjenio ime u Football Club Internazionale Milano.

Period poslije Herrere (1968-1990)[uredi | uredi izvor]

Nakon zlatne ere 1960-ih, Inter je osvojio svoju jedanaestu ligašku titulu 1971. godine i dvanaestu 1980. Izgubili su 1972. u finalu Kupa Šampiona 1972. godine od Cruijff-ovog Ajaxa sa 0-2. Tokom 1970-ih i 1980-ih, Inter je dodao dva Kupa Italije (1978. i 1982.). Vođeni njemačkim duom Brehme-Matthäus, Inter je osvojio Seriju A 1989. godine. Nakon toga u tim je došao i Jürgen Klinsmann, ali tim je te godine osvojio samo Italijanski Superkup.

Mračne godine (1990-2004)[uredi | uredi izvor]

1990-te su period razočarenja. Dok su njihovi veliki rivali Milan i Juventus ostvarivali uspjehe u Italiji i Evropi, Inter je zaostajao, sa osrednjim rezultatima i pozicijama na tabeli, a 1994. su završili tek jedan bod od ispadanja. Ipak, uspjeli su osvojiti Kup UEFA 1991., 1994. te 1998. godine.

Hernan Crespo u dresu Intera

Navijači su mislili da će bolji dani stići preuzimanjem kluba od strane Massima Morattija, sina Angela Morattija koji je bio predsjednik u vrijeme "Grande Intera". Moratti je uložio velike novce u klub, a redom su stizali skupi igrači. Inter je dva puta rušio rekordnu sumu plaćenu za igrača, nakon Ronalda koji je došao za 19.5 miliona funti iz Barcelone 1997. godine, u ljeto 1999. su srušili svoj rekord dovođenjem Christiana Vierija iz Lazija za 31 milion funti.

Ipak, 1990-te su ostale tamne. To je jedina decenija u historiji Intera u kojoj klub nije osvojio Scudetto, a navijači su dolazili u sukob sa upravom, igračima, trenerima. Sam Moratti se našao na meti kritika navijača nakon otpuštanja Luigi Simonija 1998. godine poslije tek par utakmica, iako je Simoni dobio nagradu za najboljeg trenera Serije A.

U sezonu 1990-2000., Moratti je ušao sa novim trenerom, Marcellom Lippijem. Činilo se da je Inter složio pobjedničku momčad sa Peruzzijem, Blancom i Vierijem. Ipak, opet nisu uspjeli da osvoje Scudetto. Ušli su u finale Kupa, ali su poraženi od Lazija.

2002. godine Inter je bio samo jedno pouvrijeme udaljen od Scudetta, kada im je trebalo da očuvaju prednost od jednog gola nad Lazijem u Rimu. To je bio posljednji meč sezone, koji je Inter dočekao na prvom mjestu. Poraz u tom meču bi dao priliku Juventusu ili Romi da osvoje titulu. Kao rezultat toga, mnogi navijači Lazija su otvoreno podržavali Inter, jer bi Interova pobjeda značila da Roma sigurno neće osvojiti titulu.

Inter je vodio sa 2-1 nakon 24. minute, al je Lazio preokrenuo rezultat i meč je završen sa 4-2. Juventus je osvojio titulu pobjedom nad Udineseom od 2-0.

Iduće godine Inter je završio na drugom mjestu, i ušao u polufinale Lige prvaka, ali su poraženi od Milana koji je prošao dalje zbog gola u gostima. Još jedno razočarenje, ali su ipak stvari izgledale nešto bolje.

Ipak, nestrpljivost Morattija je dovela do otpuštanja Hectora Cupera nakon samo nekoliko utakmica, a Hernan Crespo je prodan nakon samo jedne sezone. Alberto Zaccheroni je preuzeo klupu, čovjek koji je deklarisan kao navijač Intera, ali također čovjek koji je predvodio Lazio u pobjedi od 4-2 2002. godine. Zaccheroni nije donio ništa novo, osim pobjeda protiv rivala Juventusa.

Uskrsnuće(2004-)[uredi | uredi izvor]

Oživljavanje (2004-2008)[uredi | uredi izvor]

1. jula 2004. je objavljeno da je novi trener Intera Roberto Mancini. U prvoj sezoni s Interom Mancini je skupio 72 boda sa 18 pobjeda, isto toliko remija i samo dva poraza. 15. juna 2005. su osvojili Kup, pobjedivši Romu sa 3-0 ukupnim rezultatom. U augustu su osvojili i Superkup protiv Juventusa.

Navijači Intera slave 18. Scudetto

Iduće godine su odbranili titulu osvjača Kupa, opet pobjedivši Romu. Interu je dodijeljeno prvenstvo 2005-06 nakon što je ta titula oduzeta Juventusu, zbog velike umješanosti u skandal Calciopoli. Italijanska nogometna federacija je proglasila krivim Juventus, Lazio, Fiorentinu, Regginu i Milan, što je rezultovalo izbacivanjem Juventusa u Seriju B po prvi put u historiji. Zbog toga je Inter ostao jedini tim koji je čitavu historiju proveo u Seriji A.

Inter je u sezonu 2006-07 ušao kao apsolutni favorit, i osvojio je, srušivši rekord od 17 uzastopnih pobjeda u Seriji A. 22. aprila 2007. su osigurali titulu pobjedom nad Sienom od 2-1, a oba gola je postigao Marco Materazzi.

Inter je sezonu 2007-08 počeo sa ciljem osvajanja Serije A i Lige Prvaka. Tim je počeo vrlo dobro u ligi, ali su izbačeni u Ligi prvaka od Liverpoola, što je dovelo u pitanje sposobnost Manicnija kao menadžera.

Inter je u posljednji dio sezone ušao sa velikom prednošću, ali kriza rezultata je dovela do toga da se sve mora riješiti u posljednjem kolu, jer je Roma stigla Inter na samo bod zaostatka. Inter je gostovao Parmi, a Roma Cataniji. Roma je rano povela i 60 minuta bila na vrhu lige. Ipak, Zlatan Ibrahimović je riješio meč u Parmi u korist Intera sa dva gola, a Catanija je izjednačila protiv Rome, te je Inter osvojio titulu sa tri boda prednosti. Tu noć, po povratku u Milano im je dodijeljen trofej osvajača Serije A.

Ipak, klub je otpustio trenera Mancinija zbog neuspjeha u Evropi.[2]

Moderna historija[uredi | uredi izvor]

2. juna 2008. objavljeno je da je novi trener Intera Jose Mourinho koji je do tada vodio Porto i Chelsea, a asistent mu je postao Giuseppe Baresi. Na početku te sezone Mourinho je bio jedini strani trener u Italiji[3]. U Mourinhovoj prvoj sezoni Inter je osvojio Superkup, četvrtu uzastopnu titulu, dok su u Ligi prvaka izbačeni od Manchester Uniteda.

Ipak u sezoni 2009-10 Inter je imao više sreće u Ligi prvaka, u četvrtfinale su stigli pobjedom nad Chelseajem sa 3-1 ukupno, a uspješno su prošli i tadašnjeg osvajača Lige Prvaka, Barcelonu sa ukupnim rezultatom 3-2. U finalu je Diego Milito postigao dva gola protiv Bayerna za pobjedu od 2-0 i treću titulu prvaka Evrope u historiji.[4]

Inter je osvojio i Scudetto, te Kup što je kompletirao "triplu krunu", što nijednom Italijanskom timu nije pošlo za rukom do tada[5]. Odmah nakon toga, Jose Mourinho je napustio klub [6], a do danas Inter je sa različitim trenerima osvojio FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo 2010.[7] i Kup Italije 2011. godine.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Storia.
  2. ^ "F.C. Internazionale statement", FC Internazionale Milano, 29 May 2008. Postavljeno dana 29 May 2008. 
  3. ^ "Nuovo allenatore: Josè Mourinho all'Inter", FC Internazionale Milano, 2 June 2008. Postavljeno dana 2 June 2008. (Italian) 
  4. ^ "Bayern Munich 0–2 Inter Milan", BBC Sport, 22 May 2010. Postavljeno dana 24 May 2010. 
  5. ^ "Jose Mourinho's Treble-chasing Inter Milan win Serie A", BBC Sport, 16 May 2010. Postavljeno dana 24 May 2010. 
  6. ^ "Mourinho unveiled as boss of Real", BBC Sport, British Broadcasting Corporation, 31 May 2010. 
  7. ^ TP Mazembe 0–3 Internazionale.