Ibn-Haldun

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Ibn Haldun)
Idi na: navigacija, traži
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Statua Ibn Halduna u Tunisu

Ibn Haldun (27. maj 1332. Tunis - 17. mart 1406. Kairo; ابن خلدون Ibn Chaldūn, puno ime ولي الدين عبد الرحمن بن محمد بن محمد بن أبي بكر محمد بن الحسن Abu Zaid 'Abd al-Rahman ibn Muhamed ibn Khaldun al-Hadrami) bio je filozof[1], ekonomista, socijalni naučnik i islamski teoretičar koji je živio i stvarao u Tunisu. Iako je bio poznatiji kao historičar, u njegovoj filozofiji je značajna teorija o cikličnom shvatanju historije. Tu svoju teoriju predstavio je u djelu koje se sastoji iz sedam tomova "Opća historija" svjetske civilizacije. Historičari kao najznačajniji dio ovog djela smatraju Uvod (Muqaddima). On je vjerovao da se ciklusi mijenjaju svakih 120 godina.

Za Halduna se može sa pravom reći da je osnivač sociologije (iako će naziv "sociologija" doći tek sa Kontom), jer je proširio područje historije, koja sada postaje nauka o društvu. Pojam ljudsko društvo nije postojao, te Haldun da bi definisao taj pojam uvodi arapski pojam umran.

Država i društvo[uredi | uredi izvor]

Dva osnovna tipa društva koja Haldun izučava su nomadi i sjedioci. Za nomade je specifičan primitivni način proizvodnje za vlastite potrebe, a svakako i asabija, odnosno, velika bliskost pripadnika plemena (koja se karakteriše krvnim srodstvom). Odnosi u plemenskoj zajednici regulisani su na etičko-običajnom principu, a ne na principu prava - pravo nastaje tak kada nastaje država. Sjedioci su tip društva koji sada više nije u stalnom pokretu i kojem stočarstvo nije primarna grana privrede, već i poljoprivreda. Sjedioci se javljajaju sa viškovima proizvodnje, koji dovode do prvih oblika razmjene i primitivne trgovine, a u krajnjoj mjeri do nastanka gradova (i daljeg razvoja).

Veoma važno je istaći da Ibn Haldun prvi put razgraničava državu od društva (pa se tako razlikovao od grčke filozofije). Haldun se koristi analizom načina proizvodnje i kroz njega objašnjava nastanak same države. Pri stvaranju države asabija ima presudnu ulogu, i svakako je jedan od faktora prema kojima se mogu gledati smjene generacija, u zakonu o tri generacije i četiri faze.

  • Prva generacija, čine članovi plemena, i tu su prisutne veoma jake veze (asabija) među članovima plemena. Ovdje se prvi put uočava i karizmatska vlast.
  • Druga generacija, dolazi do proširenja plemena, a samim tim prvobitna jaka asabija polahko slabi. Ovdje je karakteristična apsolutna vlast jednog čovjeka.
  • Treća generacija, ovdje dolazi do saveza više plemena, i prvobitni način života se potpuno gubi, a asabija jako slabi.
  • Četvrta generacija, asabije nema i samo je pitanje vremena kada će propasti.

On je izvršio i klasifikaciju same vlasti. Vlast dijeli na tri grupe:

  1. tradicionalna,
  2. harizmatska
  3. legalna.
  • Tradicionalna vlast je utemeljena na nasljeđu. Riječ je o krvno srodničkim vezama, odnosima, koji determiniraju političku sferu, pa se vlast prenosi sa oca na sina. Ova vlast je prevashodno iracionalnog karaktera. Utemeljena je na mitu i korupciji, a sve je to zakriveno sferom legalnih poklona.
  • Harizmatska vlast, je vlast koja očarava kojoj se ljudi dive, mistična, univerzalna, posjeduje neke Božje atribute. Toj vlasti su njeni podanici dobrovoljno, a ne putem sile posvećeni. Ova vlast posjeduje univerzalnu etiku. Haldun je najviše bio oduševljen ovom vlašću. To je vlast profeta(Božjih poslanika), ali vrijeme te vlasti je nažalost prošlo.
  • Legalni oblik vlasti, dijeli se na iracionalni i racionalni oblik. Iracionalna vlast je utemeljen na nasljeđu, a racionalna je utemeljena u pravu, oficijelno prihvaćenom od same države.

Ovu njegovu podjelu vlasti, će u potpunosti prihvatiti, njemački socijalni mislilac, sa početka 20.st. Max Weber. Na toj podjeli Weber će izgraditi čitav svoj teoretski sistem, kako sociologije, tako i sociologije politike. Kada kažemo da Haldun spoznaje opće, imanentne zakonitosti povjesti društva kao cjeline, on ove zakonitosti ne prenosi mehanički, na samu državu. On je prvi teoretik koji je spoznao, naučno- teoretski analizirao, sa kritičkom opservacijom kategoriju države. Kod njega je država zaseban entitet koji se razlikuje od samog društva, s toga tu državu vežu i različiti zakoni.

Ibn Haldunova ekonomska stajališta[uredi | uredi izvor]

Ibn Haldun je među prvim misliocima kategoriju države, prava, političke sfere, kulture, nake, posmatrao na jedan dijalektičko materijalistički način. U potpunosti je shvatio da bi njegovo određenje države predstavljalo jednu praznu apstrakciju, metafiziku-teološku konstrukciju, bez poimanja njenog stvarnog, materijalnog sadržaja.

Tako on u svojoj analizi upravo nastoji da spozna način produkcije, reprodukcije, materijalnog života, način proizvodnje date epohe gdje u jednom mjestu decidirano kaže: „Znaj da razlika u materijalnoj produkciji i reprodukciji ljudskog društva predstavlja i čini razliku u konstituciji različitih političkih oblika, u formiranju različite kulture i tradicije“. On je među prvim teoreticima uvidio značaj ekonomskog faktora za politiku, socijalnu kulturnu sferu, te među prvima će ekonomske činjenice tretirati kao socijalne činjenice, a ekonomske zakone kao socijalne zakone.

Iako oficijelno islamsko teološko određenje polazi da je Bog stvorio čovjeka, Ibn Haldun u svojoj filozofskoj i socijalnoj antropologiji nadilazi Aristotela. Kod Aristotela je antropologija prevashodno utemeljena na logosu, a kod Halduna je antropologija razvoj, djelatnost čovjeka je utemeljena na njegovoj vlastitoj samodjelatnosti. On kroz kategoriju rada povezuje Aristotelov logos, teološku djelatnost sa činom (praktičnom djelatnošću). Na ovaj način, ako je čovjek određen putem svoga rada, putem vlastite samo djelatnosti, kategorija rada je temelj esencije i egzistencije čovjeka. Putem rada kao svrhovite, praktične djelatnosti čovjek se razlikuje od svih drugih bića, i emancipira se od same prirode. Kada polazimo od kategorije rada u svojoj antropologiji, on tu antropologiju vezuje i za samu političku ekonomiju.

Ibn Haldun je spoznao jedan novi ekonomski zakon date epohe, a to je radna teorija vrijednosti, do kojih će političko-ekonomska misao zapada doći tek krajem 18. vijeka. Njegova radna teorija vrijednosti je utemeljena na fundamentalnom ekonomskom principu, da je vrijednost količine postojećih roba određena količinom društveno potrebnog rada, koji je uložen u tim robama. On ovu teoriju razvija do krajnjih konsekvenci te tvrdi da je vrijednost i zlata i srebra određena količinom rada koji je nužan u cjelovitoj proizvodnji. Iz ovoga se izvlači jedan fundamentalan zaključak, da priroda sama po sebi, zemlja, ne stvara novu vrijednost već da ona može biti na nivou vrijednosti samo ako je posredovana i oblikovana radom. Kod Halduna je prisutno jedno kritičko stajalište fiziokratskog pristupa novostvorene vrijednosti.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Wikicitat
Wikicitat: Ibn Haldun
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

  1. ^ http://dzemat-oberhausen.de/?p=1517