Pjevajmo na kiši (1952)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Pjevajmo na kiši
Singing in the rain poster.jpg
Originalni poster filma
Režiser Gene Kelly
Stanley Donen
Producent Arthur Freed
Scenarist(i) Betty Comden
Adolph Green
Uloge Gene Kelly
Donald O'Connor
Debbie Reynolds
Jean Hagen
Millard Mitchell
Muzika Nacio Herb Brown (muzika)
Arthur Freed (tekstovi)
Žanr komedija, mjuzikl
Kinematografija Harold Rosson
Montaža Adrienne Fazan
Produkcija Metro-Goldwyn-Mayer
Datum izlaska 27. mart 1952.
Trajanje 103 minute
Zemlja SAD
Jezik engleski
Budžet 2.6 miliona dolara
Ukupna zarada 5.6 miliona dolara

Pjevajmo na kiši je američka muzička komedija snimljena 1952. u režiji Genea Kellyja i Stanleyja Donena. Gene Kelly se također pojavljuje u glavnoj ulozi zajedno sa Donaldom O’Connorom, Debbie Reynolds, Jean Hagen, i Millardom Mitchellom. Film je bio nominiran za dva Oscara u kategorijama za najbolju sporednu žensku ulogu I najbolju filmsku muziku ali nije osvojio ni jedan, dok je za Zlatnog globusa imao dvije nominacije i osvojio je nagradu u kategoriji najbolji glumac u mjuziklu ili komediji. Američki filmski institut je 2007. rangirao ovaj film kao 5. najveći film svih vremena. Kao inspiracija za film je bio događaj kada su scenaristi kupili kuću u Hollywoodu od bivše zvijezde nijemog filma koji je izgubio svoje bogatstvo nakon što je inovacija zvučnog filma uništila njegovu karijeru. [1] Jedan je od najviše slavljenih filmskih mjuzikla MGM-a svih vremena, prije nego što su filmske adaptacije brodvejskih predstava uzele maha. Mjuzikl je pisan direktno za film, i nije bio brodvejska adaptacija. Film duhovito karikira i parodira paniku tokom zabrinjavajućeg prelaznog perioda od nijemih na zvučne filmove Hollywooda kasnih 1920-ih nakon što zvučna revolucija preovladava. [2]

Radnja[uredi | uredi izvor]

1927. je godina i obožavatelji se okupljaju kod holivudskog Chinese Theatre povodom premijere najnovijeg romantičnog epa The Royal Rascal u produkciji Monumental Picturesa, u kojem glume popularni glumci nijemog filma Don Lockwood i Lina Lamont. Don govori radio komentatoru Dori Bailey da je njegov moto uvijek bio "dostojanstvo", i podsjeća na idiličnu priču o svom djetinjstvu i usponu do slave, što je sve bilo potpuna izmišljotina. Publika aplaudira s entuzijazmom na kraju filma i traži da zvijezde filma održe govor, pošto su ih prepoznali u kinu, ali Don, koji mrzi svoju ko-zvijezdu kreštavog glasa, insistira na tome da se Lina samo osmjehuje. Uz pomoć šefa studija R.F. Simpsona, Don uspijeva pobjeći od dosadne Line i odvozi se sa svojim najboljim prijateljem, studijskim klaviristom Cosmo Brownom, na proslavu premijere.

Kod bulevara Hollywood, Cosmov auto se pokvario, a Don je okružen obožavateljima. Da bi izbjegao bučnu rulju, koja mu je pocijepala smoking, Don preskače u prvi slučajni automobil u prolazu kojeg je vozila Kathy Selden. Na početku je bila uplašena, ali kad joj je policajac rekao ko je Don, ona mu nudi da ga odbaci do njegove kuće na Beverly Hillsu. Iako Kathy kaže da je pozorišna glumica, koja je vidjela samo jedan od Donovih filmova, ona je zapravo pjevačica u Cocoanut Grove noćnom klubu. Nakon što je odbacila Dona do kuće da se presvuče, Kathy se vozi do kuće R.F. Simpsona gdje će nastupati na zabavi. Don stiže na zabavu baš u vrijeme kad se prikazuje kratki zvučni film. Većina gostiju nisu uopšte oduševljeni novim fenomenom, čak i kad je R.F. rekao da su braća Warner objavila dugometražni zvučni film. Kada je zabava počela, Don je iznenađen ali sretan što vidi izazovno obučenu Kathy koja se neočekivano pojavila, i pokušava razgovarati s njom, ali ona misli da on samo želi da se ismijavaja s njom. Kad je ljubomorna Lina uhvatila Dona za ruku, Kathy baca tortu na njega, ali maši i umjesto njega pogađa Linu. Kathy brzo bježi, ali Don je ne može pronaći. Nekoliko sedmica kasnije, Warner Brosov Jazz pjevač postaje hit i publika traži više zvučnih filmova. Kad su Don i Lina započeli svoj sljedeći film, The Dueling Cavalier (Kavaljer na dvoboju), Cosmo ironično primjećuje da su njihovi film jedni te isti, što je Dona pogodilo, i shvata da je Kathy bila u pravu i da je zvuk potreban za pravi glumu.

Lina se i dalje žali na Kathy, kojoj je dala otkaz, zbog čega je Don mrzi još više, pošto nije vidio Kathy još od zabave. Tokom pauze u snimanju, R.F. najavljuje da se snimanje prekida i da će se nastaviti za nekoliko sedmica sa zvučnim filmom. Cosmo je sav sretan zbog prekida, ali R.F. ga imenuje šefom u novom muzičkom odjeljenju studija. Nakon nekog vremena, kada je muzička tačka trebala biti snimana za film, Cosmo vidi Kathy koja pjeva u horu. Don se pojavljuje baš kad R.F. nudi Kathy drugi angažman, ona otkriva šta se dogodilo na zabavi, ali Don kaže R.F. da to nije bila njena krivica i R.F. se slaže s tim. Kasnije, kada Kathy i Don razgovaraju, on joj kaže da je njegova "romansa" s Linom u potpunosti izmišljena od strane časopisa i Kathy priznaje da je vidjela sve njegove filmove. Don ima poteškoća otkrivajući svoje osjećaje prema Kathy sve dok je nije odveo u romantično okruženje na zvučnoj pozornici. Uskoro počinju pripreme za snimanje filma Kavalir na dvoboju zajedno s lekcijama dikcije za Linu i Dona. Iako je sve u redu s Donom, Linin glas ne pokazuje nimalo poboljšanja. Kada je snimanje nastavilo, režiser Roscoe Dexter postaje sve više frustriran Lininim glasom i nemogućnosti da govori u mikrofon, ali film je ipak završen. Kad se film prikazao jedne kišne noći u Hollywoodu, publika se smijala Lininom glasu, izrugivala se problemima sinhronizacije, ostavljajući gledaoce u kinu pod utiskom da je to najgori film ikada snimljen.

Kasnije te noći, Cosmo i Kathy pokušavaju utješiti Dona, koji misli da je njegova karijera gotova ukoliko Cosmo ne dođe do ideje da pretvori film u muzičku komediju i da Kathy zamijeni Linin glas. Don je zabrinut da ovaj plan nije dobar za Kathy, ali ona ga uvjerava rekavši da će to biti samo za ovaj film. Sutradan, R.F. kaže da voli ideju da se ne sazna istina o Lini. Da bi poboljšali film, oni dodaju moderni dio u kojem Don može otpjevati i otplesati priču o brodvejskom plesaču. Nakon što je film završen, Don kaže Kathy da on želi reći svijetu koliko je voli, ali u momentu kad su se poljubili, Lina ih bijesno prekida. Ona zatim počinje svoju reklamnu kampanju proglašavajući sebe Monumentalovom novom pjevačkom zvijezdom. R.F. je ljut, ali Lina mu pokazuje ugovor, i on nerado pristaje da ona upravlja svojim publicitetom. Lina onda prijeti da će uništiti studio ako Kathy ne nastavi i dalje da duplira njeno pjevanje i glas, i da to bude njena jedina uloga. Na premijeri filma, publika voli "Linin" glas. Osjećajući se pobjednički, Lina se hvališe da će Kathy i dalje pjevati za nju, ali Don je bijesan. Kada publika bučno zahtijeva da čuje Linu kako pjeva, Don dolazi na ideju da Kathy stoji iza paravana i pjeva u mikrofon dok se Lina pretvara da pjeva. U momentu kad Lina otvara usta da “pjeva” "Singin ' in the Rain”, Don , R.F. i Cosmo dižu zavjesu i publika se histerično smije uviđajući da to Kathy zapravo pjeva. Lina ne shvata šta se dešava dok Cosmo ne preuzima mikrofon od Kathy i počinje sam da pjeva. Lina bježi sa scene vrišteći, a u trenutku kad se postiđena Kathy sprema da napusti kino, Don govori publici da je ona prava zvijezda filma i poziva je da mu se pridruži u pjevanju. Konačno, na reklamnom posteru Don i Kathy se proglašavaju zvijezdama novog Monumentalovog filma “Pjevajmo na kiši”. [3]

Uloge[uredi | uredi izvor]

Ime glumca/glumice Uloga u filmu
Gene Kelly Don Lockwood
Donald O'Connor Cosmo Brown
Debbie Reynolds Kathy Selden
Jean Hagen Lina Lamont
Millard Mitchell R.F. Simpson
Cyd Charisse Kellyjev plesački partner u baletu "Broadway Melody"
Douglas Fowley Roscoe Dexter, režiser filmova Dona i Line
Rita Moreno Zelda Zanders

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Zlatni globus[uredi | uredi izvor]

  • Donald O'Connor - Najbolji glumac - komedija ili mjuzikl

Ostale nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Betty Comden, Adolph Green - najbolji scenarij - nagrada Udruženja američkih pisaca

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Gene Kelly je ismijavao Debbie Reynolds zato što nije bila u mogućnosti da pleše. Fred Astaire, koji je bio prisutan u studiju, pronašao ju je kako plače ispod klavira i pomogao joj je da nauči plesati. Donald O'Connor je priznao da nije uživao u radu s Geneom Kellyjem, jer Kelly se donekle ponašao kao tiranin. 'Connor je rekao da se tokom prvih nekoliko sedmica bojao da napravi grešku kako Kelly ne bi vikao na njega.
  • Debbie Reynolds je izjavila mnogo godina kasnije da su joj ovaj film i porođaj bile dvije najteže u životu.
  • Scenarij je napisan nakon pjesama, pa su pisci morali da smišljaju radnju s kojom bi se pjesme uklopile.
  • Kao i Lina Lamont, sa pojavom zvučnih filmova, mnogi glumci nijemih filmova izgubili su svoje karijere, jer njihovi glasovi nisu odgovarali njihovim filmskim likovima. Najpoznatiji primjer je zvijezda nijemog filma John Gilbert. Ustvari, nije bila boja njegovog glasa koja je ubila njegovu karijeru, nego podmetanje iza leđa (ubrzavanje njegovog glasa zvukom tehničara, prema direktnim naredbama od nekoga s vrha) i besmisleno zamršenim dijalozima koje je morao izgovoriti. Dijalozi koje Gene Kellyjev lik izgovara u " Kavaljeru na dvoboju" su na osnovu istih dijaloga koji su upropastili karijeru Johna Gilberta.
  • Film počinje sa premijerom najnovijeg filma Dona Lockwooda 'The Royal Rascal', nijemi crno-bijeli avanturistički film. Scene iz tog filma su zapravo iz filma MGM-a objavljenog 1948. pod nazivom Tri mušketira (1948), u kojem glumi Gene Kelly i ima boju i zvuk. Kako bi se prilagodio za film "Pjevajmo na kiši", boja i zvuk su izbrisani iz snimka i dodate su kartice za dijaloge. Druga promjena je bilo dodavanje snimki Jean Hagen (koja je igrala divu Linu Lamont) umjesto Lane Turner koja je u Tri mušketira imala glavnu ulogu. Ako pogledate pažljivo, upravo je bila Lana a ne Jean koja je otvorila vrata kada ga koplje pogađa. Završetak filma The Royal Rascal je sniman na istom setu koji se koristio za Tri mušketira.
  • Originalni negativ ovog filma je uništen u požaru.
  • Na isti način kako su Gene Kelly i ko-režiser Stanley Donen ponovo koristili ogroman repertoar popularnih pjesama iz ranijih mjuzikla, oni su pokupili iz skladišta MGM- a rekvizite i vozila. Automobil koji Debbie Reynolds vozi na početku filma je zapravo stara krntija Andyja Hardyja. Ljetnikovac u kojem Kelly živi je ukrašen sa stolovima, stolicama, tepisima i ostalim predmetima koji su se koristili u strastvenoj romantičnoj drami Johna Gilberta i Grete Garbo, Flesh and the Devil (1926).
  • Samo dvije pjesme su bile pisane posebno za film: "Moses Supposes" koju su napisli Roger Edens, Betty Comden i Adolph Green; "Make Em Laugh" koju su napisali Arthur Freed i Nacio Herb Brown posebno za Donalda O'Connora. Svi se uglavnom slažu da je melodija posuđena iz pjesme Cole Portera "Be a Clown". Irving Berlin je jedan dan bio u posjeti snimanju kada je čuo reprodukciju pjesme "Make 'Em Laugh". Kada je Berlin pitao čija je to pjesma, Freed je brzo promijenio temu.
  • Prije ovog filma, plesačica Cyd Charisse je bila u filmovima samo kao sporedna plesačica još od 1944. Njena snažna izvedba kao Louise Brooks u pjesmi "Broadway Melody" je bila toliko uspješna da MGM nije odolio da joj konačno ne ponudi jednu od glavnih uloga u filmu. Njen sljedeći film je bio The Band Wagon (1953), u kojem glumi Fred Astaire.
  • Ovo je bio šesti put da je pjesma "Singin 'in the Rain" korištena na velikom ekranu. Prvi put je izvedena u filmu Hollywood Review (1929), kada je otpjevao hor MGM-a sa Noinom barkom u pozadini. Taj snimak je kasnije korišten u filmu Babes in Arms (1939). Jimmy Durante je pjevao pjesmu nakratko u filmu Speak Easily (1932). Durante je bio prvi koji je dodao "Doo Doo Doo Doo" i "Ja Da Da Da". Judy Garland je pjevala u filmu Little Nellie Kelly (1940). Pjesma se također pojavila kao muzička sekvenca koju izvodi William Bendix u Babe Ruth Story (1948).
  • Premijera filma na televizijskoj mreži NBC, koja je bila zakazana za 23. novembar 1963., morala je biti odgođena na dvije sedmice zbog atentata na predsjednika Johna F. Kennedyja.
  • Proglašen je za 10. po redu najveći film svih vremena prema magazinu Entertainment Weekly, što je najviše rangirani mjuzikl.
  • Prilikom odlučivanja koju pjesmu da daju Donaldu O'Connoru da pjeva, prvobitno je trebala biti "The Wedding of the Painted Doll". Međutim, budući da je O'Connor imao pregršt trikova koje je koristio u vodvilju, pjesma je zamijenjena sa "Make 'Em Laugh" kako bi O'Connor izrazio svoje komične sposobnosti.

[4]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Oskari su poznati po "nadoknadama" filmašima i glumcima koje su bili zapostavili ili zaboravili. Ponekad su bili ispred događaja, ali čak i tada imali su male greške. Možemo uzeti 1951. godinu za primjer, kada je Akademija filmskih umjetnosti dodijelila Vincenteu Minnelliju šest Oskara za film Amerikanac u Parizu. To je sjajan film, sa svojim vrhunskim raskošnim scenama baleta koje ostaju bez premca u filmu. Ipak, iako vrhunski kritičari tvrde da je Minnelli potpuno bolji režiser od Stanleyja Donena, Donenov film je dobio bolje ocjene publike. Redovno je na vrhu anketa omiljenih filmova svih vremena, zajedno sa filmovima Građanin Kane, Kum, Prohujalo s vihorom i Casablanca. Ipak "Pjevajmo na kiši" je dobio dvije mizerne nominacije za Oscara i izgubio je u obje kategorije. Možda je zagonetna ocjena Akademije iz '51. nekako doprinijela gubitniku da neprestano nadmašuje Amerikanca u Parizu u kasnijim istraživanjima. A možda i nije. Moglo bi biti da je, uprkos Minnellijevoj oštroj režiji, Amerikanac u Parizu ostao jednostavna ljubavna priča. Mada je Leslie Caron slatka lutkica, ona izgleda čudno u njenom filmskom prvijencu, a posebno nasuprot dominantnog Kellyja. "Pjevajmo na kiši", s druge strane, ima drsku, treperavu Debbie Reynolds i izvanrednu radnju … "Ljubavni impuls često se otkriva u vidu sukoba", kaže doktor Katharini Hepburn u filmu Silom dadilja, i nigdje se ta izjava ne pokazuje istinitijom nego u filmu "Pjevajmo na kiši". Za svaki verbalni ili fizički udarac koji Don i Kathy zadaju jedno drugom, oni postaju sve bliži i bliži … Iako je Amerikanac u Parizu kompletiran sa odgovarajućom muzikom Gershwina, pjesme "Make 'em Laugh", "Good Morning", i naslovna pjesma su ono za čim je publika stvarno poludjela … Koliko god da volimo Kellyja, O'Connora i Reynoldsovu, iste zasluge moraju se dati Hagenovoj, koja je bila jedina od glumačke ekipe sa nominacijom za Oskara. Njeno veselo izvrtanje jezika ("Ako mi donesemo imalo radosti u vaš dosadni život, to nas čini da naš trud nije bio uzaludan ni za ništa") i njen komično povišeni glas me nasmije svaki put kad vidim film - a to se često dešava. Naravno, mi poštujemo Amerikanca u Parizu. Ali mi istinski volimo "Pjevajmo na kiši".

Jeffrey M. Anderson

[5]

Reference[uredi | uredi izvor]