Sindrom delecije 13q
| Sindrom delecije 13q | |
|---|---|
 | |
| Opći obrazac nastanka delecijskih mutacija |
Sindrom delecije 13q je rijetka genetička bolest, uzrokovana delecijom dijela ili cijelog dugog (q) kraka ljudskog hromosoma 13. Ovisno o veličini i lokaciji delecije na hromosomu 13, fizičke i mentalne manifestacije će varirati. Ima potencijal da izazove intelektualni nedostatak i kongenitalne malformacije koje utiču na različite organske sisteme. Zbog rijetkosti bolesti, pored njenih varijacija, nepoznati su specifični geni koji uzrokuju ovu bolest.[1] Ova bolest je poznata i kao:
- sindrom djelimičnog 13q–,
- sindron djelimične delecije 13q
- djelimična monosomija 13q
- djelimična monosomija dugog kraka hromosoma 13[2]
Znakovi i simptomi[uredi | uredi izvor]
Varijacije znakova i simptoma se javljaju ovisno o deletiranom području hromosoma 13. Delecije od centromere do 13q32 ili bilo koje delecije uključujući prugu 13q32 povezane su sa sporim rastom, intelektualnom invalidnošću i kongenitalnim malformacijama. Delecije od 13q33 do kraja hromosoma povezane su sa intelektualnom invalidnošću. Intelektualni poremećaji kreću se od veoma blagih do veoma teških i mogu se javiti zajedno sa poremećajem ponašanja i/ili poremećajima iz autističkog spektra.[3]
Pri rođenju, glavni simptomi uključuju nisku težinu (zbog unutarmaterničnog ograničenja rasta), hipotoniju i poteškoće u hranjenju. Dojenčad također mogu imati rascjep nepca.[3]
Sindrom delecije 13q daje karakterističan izgled oboljelim osobama, potencijalno uključujući mikroftalmiju (male oči), hipertelorizam (široko postavljene oči), nisko čelo, visoko nepce, nerazvijeno srednje lice, mala usta, mali nos, širok, ravan nosni most, kratak vrat, niska linija vlasišta, nepravilni ili pogrešno postavljeni zubi, nisko postavljene uši, mikrognatija (mala donja vilica), defekti zubne cakline, nizak rast, mikrocefalija (mala glava), istaknuti dugi filtrum i ušne resice okrenute prema unutra.[3][4]
Kongenitalna srčana bolest je takođe povezana sa sindromom delecije 13q. Uobičajeni defekti uključuju poremećaje kao što su: defekt pretkomorske pregrade, Falotovaa tetralogija, defekt komorske pregrade, patentni ductus arteriosus, plućna stenoza i koarktacija aorte. Česti su i defekti endokrinog , probavnog i genitourinarnog sistema. To uključuje nerazvijenost ili agenezu gušterače, nadbubrežne žlijezde, timusa, žučne kese i tiroidne žlijezde, Hirschsprungovu bolest, želučani refluks, neperforirani anus, retencijski testis, ektopijski bubreg, bubrežnu agenezu i hidronefrozu.[3]
Različite abnormalnosti mozga su također povezane s delecijom 13q. Mogu uključivati epilepsiju, kraniostenozu (prerano zatvaranje kostiju lobanje), spazamsku diplegiju, cerebralnu hipotrofiju, nerazvijenost ili agenezu corpus callosum, cerebelarna hipoplaziju, gluhoću, i, rijetko, hidrocefalus, Dandy-Walkerov sindrom i spina bifida. Oči mogu biti ozbiljno oštećene, a pogođene osobe mogu biti slijepe. Oni također mogu imati kolobom irisa ili horoid, strabizam, nistagmus, glaukom, ili katarakt.[3]
Ostale skeletne malformacije povezane sa sindromom delecije 13q uključuju sindaktiliju, klupsko stopalo, klinodaktiliju i malformacije pršljenova i/ili palaca.[3]
Delecije koje uključuju prugu 13q32, koja sadrži gen za razvoj mozga ZIC2, povezane su sa holoprosencefalijom; također su povezani s malformacijama šaka i stopala. Delecije koje uključuju traku 13q14, koja sadrži gen supresor tumora Rb, povezane su s većim rizikom od razvoja retinoblastoma, koji je češći kod djece XY. Delecija trake 13q33.3 povezan je sa hipospadijom.[3] Ostali geni u potencijalno zahvaćenom regionu uključuju NUFIP1, HTR2A, PDCH8, i PCDH17.[4] Kod muškaraca sa sindromom delecije 13q, genitalne abnormalnosti su česte. Meatus ili mokraćni otvor može se pojaviti na donjoj strani penisa (hipospadis) i/ili se testisi neće spustiti u skrotum (kriptorhidizam). Skrotum će često biti neobično mali ili abnormalno podijeljen na dva dijela (bifidni skrotum); penis može biti neobično mali (mikropenis) i/ili abnormalni prolaz može biti prisutan između skrotuma i anusa (perineumska fistula). U rijetkim slučajevima anusni otvor može biti odsutan ili prekriven membranom koja može uzrokovati opstrukciju (anusna atrezija).[2]
Uzroci[uredi | uredi izvor]
Iako se može naslijediti sindrom delecije 13q, najčešći način za dobivanje bolesti je genskim mutacijama. Svi ljudski hromosomi imaju po dva kraka, p (kratki) i q (dugi). Oni su međudobno odvojeni osamo primarnim suženjem, centromerom, tačkom na kojoj je hromosom vezan za diobeno vreteno tokom ćelijske deobe.[5] Kada se dijelovi dugog kraka hromosoma 13 promijene tokom gametogeneze, nastaje sindrom delecije 13q. Budući da hromosom 13 sadrži između 300 i 400 gena, delecija bilo kojeg dijela ovog hromosoma (lokusa) ili mutacija bilo kojeg kodona može dovesti do velikog broja kvarova u sistemu.
Mehanizam[uredi | uredi izvor]
Ovaj poremećaj je uzrokovan delecijom dugog kraka hromozoma 13, koji se može deletirati ili linearno ili kao prstenasti hromosom. Obično nije nasljedna – gubitak dijela hromosoma se obično dešava tokom gametogeneze, što ga čini mutacijom de novo. Kada je nasljedan, obično ga uzrokuje roditelj koji ima mozaicizam ili uravnoteženu translokaciju.[3] Ozbiljnost poremećaja je u korelaciji s veličinom delecije, sa većim delecijama koje uzrokuju teže manifestacije.[3] Postoje tri uobičajene anomalije koje se pretežno primjećuju kod sindroma delecije 13q: kongenitalna srčana bolest, anorektumske/genitourinarne i malformacije gastrointestinalnog trakta. Sve su to dio VACTERL asocijacija, što je poremećaj koji karakteriziraju anomalije pršljenova, anusna atrezija, srčani defekt, traheoezfageusna fistula, bubrežne anomalije i defekti ekstremiteta.[1]
Dijagnoza[uredi | uredi izvor]
Sindrom delecije 13q može se definitivno dijagnosticirati samo genetičkom analizom, koja se može uraditi prenatalno ili nakon rođenja.[3] Kada se djetetu dijagnosticira sindrom delecije 13q, važne su porodična i medicinska anamneza. Testiranje hromosoma oba roditelja može dati više informacija o tome da li je delecija naslijeđena ili ne.[2] Povećana nuhalna translucencija na ultrazvuku u prvom trimestru može ukazivati na prisustvo delecije 13q.[6] Važno je pratiti genetičko testiranje jer postoje mnoge druge bolesti koje imaju slične kliničke manifestacije sindroma delecije 13q.[2] Specijalni slikovni testovi, enzimski testovi, elektrokardiogram (EKG), ehokardiogram, srčani kateterizacija i drugo mogu se obaviti na pacijentu koji ima sindrom delecije 13q kako bi se dijagnosticirali njihovi prateći defekti.
Liječenje[uredi | uredi izvor]
Iako ne postoji lijek za sindrom delecije 13q, simptomi se mogu kontrolirati, obično uz uključivanje neurologa, rehabilitacionog ljekara, radnog terapeuta, fizioterapeuta, psihoterapeuta, nutricioniste, stručnjaka za specijalno obrazovanje i/ili logopeda. Nijedan tretman za sindrom delecije 13q nikada neće biti identičan zbog varijacija u bolesti, zbog čega je korištenje personaliziranih timova sa članovima iz različitih medicinskih oblasti od vitalnog značaja za pacijenta. Ako je zahvaćeno dijete posebno sporo, liječenje hormonom rasta može se koristiti za poboljšanje rasta. Plastične operacije mogu popraviti rascjep nepca, a hirurški popravak ili praćenje okod pedijatrijskog kardiologa može upravljati srčanim defektima. Neke skeletne, neurološke, genitourinarne, gastrointestinalne i oftalmološke abnormalnosti mogu se definitivno liječiti operacijom. Endokrine abnormalnosti se često mogu liječiti medicinski. Čak i ako dijete dobro reagira na njegov medicinski tretman, važno je koristiti defektologe, logopede, radne terapeute i fizioterapeute, kako bi pomogli djetetu da razvije vještine koje će mu pomoći u životu u učionici i van nje.[3]
Prognoza[uredi | uredi izvor]
Bez liječenja, pogođene osobe mogu imati donekle skraćeni životni vijek. Maksimalni životni vijek bez liječenja je 67 godina. Kada se otkrije delecija 13q, kao što je biopsijom koštane srži za multipli mijelom, hemoterapija u posljednjih nekoliko godina ima mogućnost produžiti životni vijek bez ograničenja, ovisno o odgovoru na tretmane. Nije neuobičajeno da odrasle osobe sa sindromom delecije 13q trebaju usluge podrške kako bi održale svoje svakodnevne aktivnosti, uključujući dnevnu skrb za odrasle ili usluge smještaja.[3]
Epidemiologija[uredi | uredi izvor]
Nevjerovatno je rijedak, sa manje od 190 opisanih slučajeva.[3] Iako rijetke, delecije koje uključuju hromosom 13q spadaju među najčešće uočene monosomije[2] hromosoma 13, djelomična monosomija 13q izgleda nešto češće pogađa žene nego muškarce. Od kada je poremećaj prvobitno prijavljen 1963. godine, u medicinskoj literaturi zabilježeno je više od 125 slučajeva.[2] Starost početka može varirati od pacijenta do pacijenta, zbog razlika u delecijama. Naprimjer, jedna studija je po prvi put uspjela dokazati da pacijent s hemangioendoteliomom jetre s istovremenom delecijom u hromosomu 13q od 28Mb nije razvio retinoblastom do 3. godine života.[7] dok drugi pacijenti sa sličnim delecijama imaju neposredne kliničke manifestacije po rođenju.
Historija[uredi | uredi izvor]
Sindrom delecije 13q je prvi put opisan 1963. godine, a potpuno okarakteriziran 1971.[3] U prošlosti nije bilo mnogo istraživanja o sindromu delecije 13q, ali svake godine se pojavljuje sve više istraživanja o rijetkim bolestima.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Wang, Y. P.; Wang, D. J.; Niu, Z. B.; Cui, W. T. (2017). "Chromosome 13q deletion syndrome involving 13q31-qter: A case report". Molecular Medicine Reports. 15 (6): 3658–3664. doi:10.3892/mmr.2017.6425. PMC 5436299. PMID 28393221.
- ^ a b c d e f "Chromosome 13, Partial Monosomy 13q". www.rarediseases.org. Arhivirano s originala, 31. 1. 2022. Pristupljeno 22. 7. 2015.
- ^ a b c d e f g h i j k l m n "13q deletion syndrome". www.socialstyrelsen.se. Arhivirano s originala, 8. 4. 2019. Pristupljeno 28. 11. 2019.
- ^ a b "OMIM Entry - # 613884 - CHROMOSOME 13q14 DELETION SYNDROME". www.omim.org. Pristupljeno 8. 10. 2019.
- ^ "Medical Definition Of Long Arm Of A Chromosome". www.medicinenet.com/script/main/hp.asp. Arhivirano s originala, 21. 6. 2020. Pristupljeno 28. 11. 2019.
- ^ Manolakos, E.; Peitsidis, P.; Garas, A.; Vetro, A.; Eleftheriades, M.; Petersen, M. B.; Papoulidis, I. (1. 1. 2012). "First trimester diagnosis of 13q-syndrome associated with increased fetal nuchal translucency thickness. Clinical findings and systematic review". Clinical and Experimental Obstetrics & Gynecology. 39 (1): 118–121. ISSN 0390-6663. PMID 22675970.
- ^ Rapini, Novella; Lidano, Roberta (2014). "De Novo 13q13.3-21.31 deletion involving RB1 gene in a patient with hemangioendothelioma of the liver". Italian Journal of Pediatrics. 40 (4): 5. doi:10.1186/1824-7288-40-5. PMC 3896849. PMID 24433316.