Dominikanci

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Sv.Dominik - osnivač Dominikanskog reda

Dominikanci su rimokatolički crkveni red. Osnovao ga je Dominik de Guzman. Dominik de Guzman rođen je 1171. u Caleruegi u Kastilji (Španija). Godine 1216. papa Honorije II potvrđuje osnivanje Reda braće Propovjednika. Dominik umire u Bolonji 6. augusta 1221. Dvanaest godina kasnije, 1233. papa Grgur IX proglašava ga svetim.

Red se od samog početka vrlo brzo širi po univerzitetskim gradovima, privlači brojne studente. Služba "teologa papinskog doma" sve do danas povjerava se dominikancima.

Nekoliko je značajnijih likova iz bogate gotovo osamstoljetne baštine. Sv. Albert Veliki, crkveni učitelj i zaštitnik prirodonaučnika, nastoji upoznati zapadnu civilizaciju s Aristotelovim djelima. Sv. Toma Akvinski (+ 1274.) "zajednički" (doctor communis), "anđeoski" (doctor angelicus), crkveni učitelj, "učitelj čovječnosti" (doctor humanitatis) te zaštitnik katoličkih škola, jedan od najvećih mislilaca što ga je dao dominikanski Red. Učitelj Eckhart, Ivan Tauler i Henrik Suzon poznati su rajnski mistici 14. i 15. vijeka. Sv. Katarina Sienska, učiteljica Crkve, radi na okončavanju "zapadnog raskola" te na povratku pape Grgura XI iz Avignona u Rim. Sv. Vinko Fererski i Savonarola su veliki propovjednici u 15. vijeku, a fra Angelico poznati slikar. 15. vijek poznat je po širenju marijanske pobožnosti, stvaraju se kruničarske bratovštine, koje su potpuno povjerene Redu, tako da su dominikance zvali i "Red krunice". U 16. vijeku dominikanci polaze u novootkrivene zemlje gdje djeluju u odbrani osnovnih ljudskih prava domorodaca. Među najpoznatijim ističu se "otac međunarodnog prava" Francisco de Vitoria i Bartolomej de las Casas. U novootkrivenim zemljama dominikanci osnivaju univerzitete na kojim su se predavali i urođenički jezici.

Ubrzo nakon osnivanja Reda dominikanci stižu u hrvatske krajeve. Već oko 1225. dominikanci se nastanjuju u Dubrovniku, zatim u Rabu, Ninu, Splitu, Zadru. Oko 1228. blaženi Sadok iz Poljske osniva samostan u Zagrebu, malo kasnije i u Čazmi, a ubrzo zatim dominikanci se šire na područje Bosne. U svojoj gotovo osamstoljetnoj historiji Red je na djelokrugu od Kotora i Subotice do Virovitice i Brijona imao 81 samostan, davši uz to više od stotinu biskupa i dva službeno proglašena blaženika (bl. Augustin Kažotić i bl. Ozana Kotorska).

Budući dominikanci uz samostane su osnivali i škole, te budući da je svaki samostan bio ujedno i škola otvorena za javnost, školstvo se razvijalo zajedno s osnivanjem novih samostana. Zagrebački biskup Stjepan II Babonić u 13. vijeku povjerava dominikancima organizaciju škola u Zagrebu i Čazmi. Katedralnu školu u Zagrebu reformirao je bl. Augustin Kažotić. Samostanske škole osnivaju se i u drugim mjestima, kao npr. u Glavatom, Dubrovniku, Lopudu, Hvaru, Zadru, Ninu, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Korčuli, Kotoru, Dubici, Bihaću i Mitrovici.

Godine 1396. u Zadru osnovan je prvi hrvatski univerzitet koji djeluje sve do početka 19. vijeka.

U Bosni i Hercegovini dominikanci se nalaze u Klopču u predgrađu Zenice - samostan bl. Augustina Kažotića osnovan 1978.

U subotu 15. septembra 2007. godine, u prisutnosti brojnih sveštenika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te velikog broja vjernika iz Zenice i okoline, vrhbosanski nadbiskup, uzoriti kardinal Vinko Puljić, posvetio je novosagrađenu crkvu Uzvišenja svetog Križa u Klopču.[1]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Stjepan Krasić, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni, Đakovo, 1996, str. 97.
  • Stjepan Krasić, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1997.
  • Stjepan Krasić, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1991.
  • Franjo Šanjek, Pavao Dalmatinac (1170/75. - 1255.): Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena, Starine 61 (2000) str. 21-121.
  • J. Šidak, "Ecclesia Sclavoniae" i misija dominikanaca u Bosni, Zbornik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1955, str. 11-40.
  • Salih Jalimam, Djelatnost dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni, Tuzla, 1999.
  • Salih Jalimam, Dominikanci i antiheretička literatura, Bibliotekarstvo, XXIII, Sarajevo, 1988.
  • Salih Jalimam, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni, Croatica Christiana Periodica, XII, 22, Zagreb, 1988.
  • Salih Jalimam, Spor dominikanaca i franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, Croatica Christiana Periodica, XIII, 23, Zagreb 1989.
  • Salih Jalimam, Odnos franjevaca i dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni, Bosna franciscana V, 8, Sarajevo, 1997.
  • Salih Jalimam, Izvori i literatura o djelatnosti predstavnika dominikanskog prosjačkog reda na teritoriji srednjovjekovne Bosne, Bibliotekarstvo, XXII, Sarajevo 1985.
  • Salih Jalimam, Bilješke o dominikancima u srednjovjekovnoj Srbiji, Istorijski časopis, XXVIII, Beograd, 1991.
  • Salih Jalimam, Dominikanci kao trebinjsko-mrkanjski biskupi, Bosna franciscana, VI, 10, Sarajevo 1998.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]