Haloze
Haloze su brdska subregija u sjeveroistočnoj Sloveniji. Protežu se od Jelovškog potoka kod Makola do Zavrča na granici s Hrvatskom. Haloze imaju razveden reljef sa strmim padinama i uskim dolinama, što je kroz historiju imalo snažan utjecaj na život ljudi jer su mogućnosti za uzgoj i naseljavanje ograničene. Zbog slabe uzdužne pokretljivosti u Halozama se nije razvilo lokalno središte; prevladava disperzirano naselje s mnogo manjih naselja, veća naselja su samo u dolinama.[1]
Haloze se i danas smatraju područjem skromnih mogućnosti opstanka, što nije samo posljedica razuđenog reljefa s velikim nagibima i otežanom prometnom prohodnošću, kao i pograničnog položaja, već i loše lokalne i državne razvojne politike i mnogih drugih čimbeniks koji utječu na demografsku situaciju i potiču iseljavanje stanovništva.[2]
Stijensku podlogu uglavnom čini lapor, na kojem se razvilo tlo, što je uz povoljnu klimu pogodno za uzgoj vinove loze. Danas su Haloze poznate po kvalitetnom vinu, iako je vinarstvo nekada donosilo skromnu zaradu. Vinorodna područja nalaze se u istočnom dijelu Haloza, gdje vinogradi zauzimaju oko desetinu površine. Zapadni dio Haloza uglavnom je šumovit, jer šume pokrivaju oko polovicu cjelokupne površine. Granica između ta dva dijela je dolina potoka Peklače, ali se razlike sve više smanjuju zbog obraslosti vinograda u istočnom dijelu.[1]
Površinska i vodna tijela[uredi | uredi izvor]
Haloze karakteriziraju vrlo razvedeni i kratki grebeni koji se pružaju u različitim smjerovima. Istočne Haloze su pretežno brežuljkaste, s nadmorskim visinama od 200 do 400 m i nagibima od 6° do 20°. Prema zapadu visine počinju rasti, između potoka Peklače i Jesenice prelaze 500 m. Zapadne Haloze su također brežuljkaste: brda između Jesenice i Škralskog potoka viša su od 600 m (npr. Jelovice sa 623 m). Prevladavaju nagibi između 12° i 30°. Samo desetina površine ima nagib ispod 6°, četvrtina između 6° i 12°. Terasiranjem padina dobivene su veće očvrsle površine vinograda.[1]
Haloze su prošarane uskim dolinama pa je promet otežano prohodan. Samo doline Rogatnice, Jelovškog potoka, Skralske, Jesenice, Peklače i Psičine dopuštaju prijelaze, pa preko njih vode cestovne veze.[3]
Oko tri četvrtine Haloza prekriveno je laporom jer ga je u prošlosti gotovo u cijelosti preplavilo plitko Panonsko more u kojem su se taložili morski sedimenti od sredine oligocena do pliocena.[1]
Većina oborina otječe na površinu, što ubrzava trošenje i stvaranje korita. Potoci izviru u šumskim gudurama. Važniji vodotoci su, od zapada prema istoku, Jelovški potok, Skralska, Jesenica, Peklača, Rogatnica, Psičina, Bela i Turški potok. Svi tokovi su relativno kratki, tj. dugi oko 7 km, a ulijevaju se u Dravinju. Tokom dugotrajne suše, osobito ljeti, potoci presuše, pa se voda mora dovoziti cisternama; izvori u zapadnom dijelu inače su trajniji i raspoređeni su u bunarima. Vodovod je trasiran dolinom Bele do Cirkulana, dolinom Rogatnice do Podlehnika i preko Ptujske Gore do Brega kod Majšperka.[4]
Ekonomija[uredi | uredi izvor]
Na području Haloza vinogradi su oduvijek bili važni, ali su donosili skromnije prihode zbog visokih poreza. Zbog plodnog tla, visokih temperatura, velikog broja vedrih dana i primjerene vlažnosti, prema nekim izvorima, Haloze spadaju među 5% svjetskih vinogradarskih područja koja imaju najpovoljnije uvjete za uzgoj vinove loze. Vinogradi su u privatnom vlasništvu; poznate sorte koje se uzgajaju su pinot bijeli, laški rizling, rajnski rizling, sauvignon, šipon i traminec, a stara domaća sorta je štajerska belina ili ranfol. Većina obradivih površina zasađena je kukuruzom i pšenicom. Voćarstvo i hortikultura su rjeđi i posvećeni vlastitim potrebama. Posljednjih godina donekle se proširilo stočarstvo i to uzgoj domaće stoke i sitnih životinja.[5]
U prošlosti, posebno u drugoj polovici 19. stoljeća, u sela su se doseljavali i gostioničari, trgovci i obrtnici, posebice postolari, krojači i kovači. Poznati su zanati i pilanstvo, tkalstvo, bačvarstvo i ugljenarstvo. Kao posljedica industrijalizacije, većina obrta je propala, ali neki još uvijek čuvaju domaću tradiciju kao komplementarnu djelatnost. S druge strane, ponegdje su se razvile uslužne djelatnosti poput stolarije, frizerstva i autoelektrotehnike.[5][6]
U prošlosti se pod Janškim Vrhom i u Šegama kod Makola neko vrijeme vadio ugljen, a u dolinama Skralske i Jeseničke doline vadio se pješčenjak i proizvodili brusevi i blokovi za gradnju; oba su napuštena zbog konkurencije većih rudnika ugljena i kamenoloma. Godine 1917. u Bregu kod Majšperka počela je s radom tvornica tanina, a 1937. i tvornica vunenih proizvoda. Nakon Drugog svjetskog rata, uz pomoć sredstava za nerazvijena područja, izgrađene su još dvije tvornice i to Metalna u Dolanu, a tvornica obuće zamijenila je Tvornicu tanina u Bregu. Nakon osamostaljenja Slovenije od Jugoslavije većina industrijskih pogona je propala; mnogi zaposlenici tako su ostali bez posla, jer je u tvornicama u Bregu radilo oko 450 radnika. Danas jedino industrijsko postrojenje je tvornica releja, smještena u Makolama.[6]
Usporedba 1961. i 1991. pokazuje da se udio zaposlenih u primarnom sektoru prepolovio, dok se udio zaposlenih u tercijarnom i kvartarnom sektoru učetverostručio. Podaci AJPES-a za kraj 2007. pokazuju da je u poduzećima, zavodima i obrtničkim radionicama bilo zaposleno nešto više od 1000 ljudi; ako se uzmu u obzir poljoprivrednici, Haloze trenutno zapošljavaju tek trećinu radno sposobnog stanovništva. Mnogi zato odlaze raditi u udaljenija mjesta, poput Slovenske Bistrice, Maribora i Ptuja, a neki su se preselili i u inozemstvo. Haloze su jedna od slovenskih pokrajina s najvećim udjelom stranaca.[6]
Turizam[uredi | uredi izvor]
Haloze imaju veliki turistički potencijal, ali su relativno slabo iskorišteni i razvijaju se sporo i nepovezano. Pad u gospodarskoj i društvenoj sferi, s jedne strane, osigurao je zaštitu prirodne i društvene baštine, ali je s druge strane prouzročio propadanje nekih elemenata materijalne baštine, npr. tvrđave Borl i Hamerl. Ipak, posljednjih godina dolazi do ohrabrujućih promjena, a i lokalno stanovništvo pokazuje pozitivan stav prema turizmu. Dobar primjer integracije turizma je turističko selo Halonga.[5]
Etimologija i historija[uredi | uredi izvor]
Prema jednoj teoriji naziv područja dolazi od latinske riječi Colles što znači "vinska brda", a prema drugoj teoriji dolazi od staroslavenske riječi halonga što znači "brdoviti svijet".Arheološkim istraživanjima nisu pronađeni tragovi iz željeznog i rimskog doba, niti postoje pisani izvori iz ranog srednjeg vijeka. Pretpostavlja se da su stanovnici rimske Poetovie (današnji Ptuj) imali vinograde na području Haloza.
Početkom 13. stoljeća Haloze su bile podijeljene između četiri vlastelinstva: istočni dio pripadao je gospoštiji Borlje, središnji dio gospoštiji Ptuj, a zapadni dio gospoštiji Majšpersk i Stadtenberg. Već u 15. stoljeću Haloze se u pisanim izvorima spominju kao "Chalas" i "Kalosen". Do 16. stoljeća već su postojala sva današnja mjesta. Karakteristično grebensko naselje nastaje u 18. i 19. stoljeću nakon intenzivnog širenja vinograda.