Idi na sadržaj

Jerzy Grotowski

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Jerzy Marian Grotowski (11. august 1933. – 14. januar 1999.) bio je poljski pozorišni reditelj i teoretičar čiji su inovativni pristupi glumi, obuci glumaca i pozorištu uopće značajno uticali na današnje pozorište. Smatra se jednim od najuticajnijih pozorišnih praktičara 20. vijeka kao i jednim od osnivača eksperimentalnog teatra.[1][2] Kroz svoj rad, zajedno sa svojim glumcima, pomjerao je granice duhovnog, fizičkog i ritualnog, istražujući odnos izvođača i publike. Iz tog razloga, njegov pristup mnogi smatraju temeljnim za današnji doživljaj eksperimentalnog teatra.[3]

Rođen je u Rzeszówu, na jugoistoku Poljske, 1933. godine, a glumu i režiju studirao je na Akademiji dramskih umjetnosti Ludwik Solski u Krakovu i Ruskoj akademiji pozorišne umjetnosti u Moskvi. Kao reditelj debitovao je 1957. u Krakovu s predstavom Eugènea Ionescoa Stolice, a ubrzo nakon toga osnovao je malo laboratorijsko pozorište 1959. u gradu Opole u Poljskoj. Tokom 1960-ih, ovo pozorište je započelo međunarodne turneje, a rad Grotowskog privukao sve veće interesovanje. Kako je njegov rad stekao šire prepoznavanje i priznanje, Grotowski je pozvan da radi u Sjedinjenim Državama, te napušta Poljsku 1982. Iako se pozorište koje je osnovao u Poljskoj zatvorilo nekoliko godina kasnije 1984. godine, nastavio je da predaje i režira predstave u Evropi i Americi. Međutim, Grotowski je postajao sve neugodniji zbog usvajanja i prilagođavanja njegovih ideja i praksi, posebno u SAD-u. Godine 1985. osniva Grotowski Workcenter Pontederi, nedaleko od Pize . Ovdje je nastavio sa svojim pozorišnim eksperimentisanjem i praksom, i tu je nastavio da režira, obučava i održava privatne pozorišne događaje, gotovo u tajnosti poslednjih dvadeset godina svog života. Bolujući od leukemije i srčanog oboljenja, umro je 1999. u svom domu u Pontederi.[4]

Siromašno pozorište i eksperimenti[uredi | uredi izvor]

Pristup Jerzyja Grotowskog razvio se kroz njegov rediteljski i nastavni rad s malim grupama glumaca i iz spremnosti da eksperimentiše sa različitim aspektima teatarske forme. Kroz praksu osmislio je i razvio ono što je nazvao „siromašnim pozorištem“, oblikom teatra koji eliminiše sve dijelove pozorišta koje je smatrao njemu „stranim“. Siromašno pozorište podrazumijeva upotrebu malo ili nimalo kostima, rekvizite ili složenih scenografija. Umjesto toga, ono se oslanja na sposobnosti glumaca. Tehnike Grotowskog također se oslanjaju na prostore nekonvencionalne za pozorište, posebno one koji radnju stavljaju među publiku, eliminišući udaljenost kakva postoji u konvencionalnim teatrima. Njegov primarni cilj bio je da eliminiše podjelu između glumca i publike, podstičući zajedništvo između njih. Da bi se to postiglo, glumci su obično igrali okruženi gledaocima sa više strana ili su pak glumci okruživali gledatelje, koji su bili strateški smješteni među njima u igrajućem prostoru.[5] Kako bi postigli nivo autentičnosti i vještine koji su bili potrebni za Siromašno pozorište, glumci Grotowskog prolazili su intenzivnu dugotrajnu obuku.[5]

U svom pristupu, koji eliminiše upotrebu rekvizite i insinirajuće scenografije, Grotowski se vrlo oslanjao na fizikalnost, odnosno na tijela glumaca. Ovaj aspekt se posebno nadograđuje na filozofiju Bertolta Brechta. Pored Brechta, glavni uticaji na Grotowskog bili su Konstantin Stanislavski i Vsevolod Mejerhold. Nadovezujući se posebno na Stanislavskog, Grotowski zahtijeva da sve glumačko bude potpuno autentično. Također je prilagodio aspekte tehnike pamćenja emocija Stanislavskog radu sa vlastitim učenicima.[1]

Bio je među malom grupom glumaca i reditelja, uključujući Petera Brooka i Roya Harta, koji su nastojali da istraže nove oblike pozorišnog izraza bez upotrebe izgovorene riječi.[6] U programskim bilješkama uz produkciju jedne predstave Grotovskog pod nazivom Akropolis, čija je premijera bila u oktobru 1962. godine, jedan od izvođača je naveo:

Sredstva verbalnog izražavanja su znatno proširena jer se koriste sva sredstva vokalnog izražavanja, počevši od zbunjenog brbljanja vrlo malog djeteta pa do najsofisticiranijeg govorničkog recitiranja. Neartikulirani jauci, rikanje životinja, nježne narodne pjesme, liturgijski napjevi, dijalekti, deklamacije poezije: sve je tu. Zvukovi su isprepleteni u složenu partituru koja brzo vraća sjećanje na sve oblike jezika.[7]

Grotowski i njegova grupa glumaca postali su poznati posebno po svom eksperimentalnom radu na ljudskom glasu, djelomično inspirisanom radom Roya Harta, koji je sam unaprijedio proširenu vokalnu tehniku koju je prvobitno uspostavio Alfred Wolfsohn. Komentarišući predstavu Faust koju je režirao Grotowski, Alan Seymour istakao je kako su glasovi izvođača 'sezali od najsitnijeg šapata do zadivljujućeg, gotovo pećinskog tona, intoniranog deklamiranja, rezonancije i snage kakvu do sada nisam čuo od glumaca'.[8]

Upotreba neverbalnog glasa u ovim predstavama bila je dio istraživanja Grotowskog u kojem sam glumac čini osnovu teatarske izvedbe. Njegov rad temeljio se na njegovom vjerovanju u sposobnost ljudskog bića da izrazi fizičke i vokalne aspekte psihe, uključujući one dijelove koji su navodno zakopani u ono što je Karl Jung nazvao kolektivnim nesvesnim, bez pribjegavanja riječima.[9]

I Grotowski i Hart su analizirali kakav efekat probe i vježbe ostavljaju na njihove glumce i uticaj njihovih predstava na publiku kroz psihoterapiju, oslanjajući se na principe Carla Junga i analitičku psihologiju kako bi objasnili principe koji stoje iza njihove kreativnosti. Grotowski je rekao da je pozorište 'pitanje okupljanja koje je podređeno ritualu: ništa se ne predstavlja niti prikazuje, ali mi učestvujemo u ceremoniji koja oslobađa kolektivno nesvjesno'.[10] Grotowski je u više navrata opisao svoje probe i nastupe kao 'svete', nastojeći da oživi ono što je shvatio kao rute drame u religioznom ritualu i duhovnoj praksi .[11]

Da bi postigao svoje ciljeve, Grotowski je tražio da njegovi glumci iz svoje psihe izvuku slike koje bi bile od kolektivnog značaja i daju im formu kroz kretanje tijela i zvuk glasa. Njegov krajnji cilj bio je da utiče na promjenu i rast, transformaciju i ponovno rođenje glumca, kako bi glumac, zauzvrat, mogao izazvati sličan razvoj kod publike.[12] Iz tog razloga Grotowski je često birao da produkcije bazira na djelima zasnovanim na drevnim narativima. Jer vjerovao je da oni 'utjelovljuju mitove i slike dovoljno moćne i univerzalne da funkcioniraju kao arhetipovi, koji mogu prodrijeti ispod naizgled podijeljene i individualne strukture zapadne psihe i izazvati spontani, kolektivni, unutrašnji odgovor'.[13]

James Roose-Evans navodi da pozorište Grotowskog 'govori direktno o fundamentalnom iskustvu svake prisutne osobe, o onome što je Jung opisao kao kolektivno nesvjesno ... ono što Grotowski traži od glumca nije da igra Damu s mora ili Hamleta, već da se suoči sa tim likovima u sebi i ponudi rezultat tog susreta publici.[6]

Grotowski, kao i Hart, nije smatrao dramski tekst ili scenarij primarnim u ovom procesu, već je vjerovao da tekst 'postaje pozorište samo ako ga glumci koriste, odnosno zahvaljujući intonaciji, asocijaciji zvukova, pa sve do muzikalnosti jezika'. Grotowski je zato tražio mogućnost stvaranja 'ideograma' sastavljenih od 'zvukova i gestova' koji 'pobuđuju asocijacije u psihi publike'. Ali, prema Grotovskom postojao je, između psihičkog rezervoara slika i tjelesnog i vokalnog izraza te slike, niz inhibicija, otpora i blokada koje su njegove glumačke vježbe namjeravale da uklone. Mnoge glumačke vježbe i tehnike koje je razvio Grotowski bile su osmišljene da uklone ove lične prepreke, koje su onemogućavale fizičko i vokalno izražavanje ove slike, a Grotowski je predložio da takav proces treninga 'dovodi do oslobađanja od kompleksa na gotovo isti način kao psihoanalitička terapija '.[14]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Spomen ploča posvećena Grotovskom u Vroclavu
  • Ka siromašnom pozorištu (Uvod Petera Brooka) (1968.)
  • Theatre of Grotowski Jennifer Kumiega, London: Methuen, 1987.
  • U radu s Grotovskim na fizičkim akcijama Thomas Richards, London: Routledge, 1995.
  • The Grotowski Sourcebook ed. Lisa Wolford i Richard Schechner, London: Routledge, 1997.
  • Rječnik pozorišne antropologije: Tajna umjetnost izvođača Eugenia Barbe, 2001.
  • Biografija Grotovskog Holly Slayford, 2010.
  • Most Grotovskog napravljen od sjećanja: utjelovljeno sjećanje, svjedočenje i prijenos u djelu Grotowskog Dominike Laster, Kalkuta: Galebove knjige, 2016.
  1. ^ a b "Guide to the Jerzy Grotowski Technique". backstage.com. 15. 3. 2022. Pristupljeno 15. 4. 2023.
  2. ^ Paul Allain. "Jerzy Grotowski, 1933-1999". totaltheatre.org.uk. Pristupljeno 15. 4. 2023.
  3. ^ "Guide to the Jerzy Grotowski Technique". Backstage. 15. 3. 2022. Pristupljeno 28. 4. 2024. |first= nedostaje |last= (pomoć)
  4. ^ "Jerzy Grotowski: 'Eccentric genius' who reinvented theatre". Pristupljeno 16. 9. 2019.
  5. ^ a b Cash, Justin (12. 3. 2014). "Grotowski's Immersive Poor Theatre Techniques – 40 Explanations | The Drama Teacher". thedramateacher.com (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 4. 2024.
  6. ^ a b Roose-Evans, J. (1989) Experimental Theatre: From Stanislavski to Peter Brook, 4th edn. London: Routledge.
  7. ^ Flaszen, L. (1975) 'Akropolis – treatment of the text.' In J. Grotowski (ed) Towards a Poor Theatre. London: Methuen.
  8. ^ Seymour, A. (1987) 'Revelations in Poland.' Plays and Players, 33–34.
  9. ^ Schechner, R. (1985) Between Theatre and Anthroplogy. Philadelphia: University of Pennsylvania Press.
  10. ^ Grotowski, J. (1987) 'Dziady jako model teatru nowoczesnego.' Wspolczesnosc, 21, 1961
  11. ^ Schechner, R. (1995) The Future of Ritual: Writings on Culture and Performance. London: Routledge.
  12. ^ Kumiega, J. (1987) The Theatre of Grotowski. London: Methuen
  13. ^ Grotowski, J., 'Theatre is an Encounter', 1975.
  14. ^ Grotowski, J. The Theatre's New Testament. 1975.