Sicherheitsdienst (SS)

Sicherheitsdienst (SD, bos: Sigurnosna služba) je bila dio organizacije SS za vrijeme vladavine nacionalsocijalista u Njemačkoj. Organizacija je osnovana kao interna obavještajna služba NSDAP 1931. godine od strane Heinrich Himmlera, te je dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj preuzela ulogu praćenja političkih protivnika. Bila je podređena SS-u. SD je, između ostalog, nadgledala opoziciju u Trećem rajhu. Na okupiranim teritorijama Poljske i SSSR-a SD je milione ljudi progonio i terorisao. SD je kao sastavni dio Glavnog sigurnosnog biro Rajha (Reichsicherheitshauptamt, RSHA) likvidirao stotine hiljada Jevreja.

Historija

Na inicijativu Himmlera osniva se 1931. sigurnosna služba u sklopu SS-a. Na čelu službe je od 1932. Reinhard Heydrich. Služba je nadgledala i uklanjala opoziciju u Trećem rajhu. Putem mreže doušnika pokrivane su sve oblasti javnog života.^[1]

Uklanjanje Ernsta Röhma

Nakon što je NSDAP zvanično preuzeo vlast, načelnik štaba Jurišnih odreda (Sturmabteilung, SA) Ernst Röhm postaje opasan suparnik. Röhm, razočaran tokom nacionalnosocijalističke revolucije, doveo je lojalnost nacističkom režimu u pitanje. Zahtjevao je "drugu revoluciju" gdje bi njegova SA bila dominirajuća snaga.^[1] Himmler naređuje Heydrichu da sakupi dokaze za navodni državni udar, koji su podmetnuti Röhmu. Početkom jula 1934. SS širi glasine o homoseksualnim naklonostima Röhma kao i o predstojećem puču. Za vrijeme sastanka vrhovnih starješina, SS likvidira 30. juna 1934 Röhma kao i kompletan štab SA.^[2]

Spajanje s Sipom

SD postaje jedinstvena sigurnosna služba nacističke stranke NSDAP. Druge postojeće službe, poput Radnog fronta Njemačke (Deutsche Arbeitsfront, DAF), priključene su SD-u. SD je usko sarađivao s Sipom, koji je također predvodio Heydrich. 27. septembra 1939. Sipo se spaja sa SD-om u RSHA. Himmler je naime insistirao na centralizaciji policije i obavještajne službe. Nakon smrti Heydricha 1934 SD predvodi Ernst Kaltenbrunner.^[1]

Drugi svjetski rat

Na okupiranim teritorijama Poljske i SSSR-a SD je zajedno s Waffen-SS milione ljudi progonio i terorisao. Prilikom toga likvidirane su stotine hiljada Jevreja.^[1]

Ljudske snage

SD je raspolagao s 6400 policajaca od kojih su veliki udio činili akademici. Bili su zadojeni nacističkom ideologijom više rase. Pored toga postojalo je 30.000 doušnika koji su, pokrivajući sve oblasti javnog života, imali zadatak informisanja o učinku donesenih zakona.^[1]

Zbog specifične prirode obavještajnog rada, u okviru Službe sigurnosti (SD) postojala je jasna hijerarhijska podjela između punopravnih članova (Mitglieder), saradnika (Mitarbeiter) i administrativnog osoblja, uključujući daktilografe i arhivare, koji su bili klasificirani kao V-osobe (Vertrauensleute). Svi pripadnici SD-a bili su obavezni položiti zakletvu o tajnosti, ispunjavati uslove za članstvo u SS-u i koristiti službene identifikacione šifre, dok su članovi iznad nivoa V-osoba morali posjedovati i identifikacijsku karticu SD-a.^[3]

Rani pripadnici SD-a bili su pretežno mlađe životne dobi, dok su oficiri u prosjeku bili stariji. Ukupna prosječna starost članova SD-a bila je nešto viša od prosjeka članstva u Nacionalsocijalističkoj partiji. Kao i u drugim dijelovima SS-a, služba u SD-u privlačila je mlađe osobe, često s višim stepenom obrazovanja. Većina članova bila je protestantske vjeroispovijesti, imala je vojnu obuku i akademsko obrazovanje, pri čemu je značajan udio posjedovao doktorske titule. Unutar SS-a, SD je smatran elitnom formacijom, što je bilo u skladu s pogledima njegovog rukovodstva.^[4]

Pripadnici SD-a nisu činili ideološki ekstremnu ili psihološki devijantnu skupinu, već su u društvenom smislu često predstavljali „prosječne“ pojedince. Ipak, zbog svoje uloge u sigurnosnom aparatu nacističke Njemačke, zajedno s Gestapoom, SD je u javnosti bio percipiran kao organizacija koja izaziva strah i nepovjerenje. Iako je pripadnost SD-u donosila određene institucionalne privilegije, ona je istovremeno nosila i izražene društvene i profesionalne posljedice.^[5]

Reference

1 2 3 4 5 Scriba, Arnulf (17. 9. 2015). "Der Sicherheitsdienst (SD)" (jezik: njemački). Deutsches Historisches Museum. Pristupljeno 14. 4. 2016.
↑ Asmuss, Burkhard (22. 6. 2015). "Der "Röhm-Putsch" 1934" (jezik: njemački). Deutsches Historisches Museum. Pristupljeno 14. 4. 2016.
↑ Höhne, Heinz; Höhne, Heinz (2000). The order of the death's head: the story of Hitler's SS. Classic military history. London New York: Penguin Books. ISBN 978-0-14-139012-3.
↑ Kater, Michael H. (1983). The Nazi party: a social profile of members and leaders 1919 - 1945. Cambridge, Mass: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-60655-5.
↑ Neufeld, Michael J.; Browder, George C. (1997). "Hitler's Enforcers: The Gestapo and the SS Security Service in the Nazi Revolution". German Studies Review. 20 (3): 473. doi:10.2307/1431398. ISSN 0149-7952.

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Sicherheitsdienst (SS)

[SD-1] 1 2 3 4 5 Scriba, Arnulf (17. 9. 2015). "Der Sicherheitsdienst (SD)" (jezik: njemački). Deutsches Historisches Museum. Pristupljeno 14. 4. 2016.

[2] Asmuss, Burkhard (22. 6. 2015). "Der "Röhm-Putsch" 1934" (jezik: njemački). Deutsches Historisches Museum. Pristupljeno 14. 4. 2016.

[3] Höhne, Heinz; Höhne, Heinz (2000). The order of the death's head: the story of Hitler's SS. Classic military history. London New York: Penguin Books. ISBN 978-0-14-139012-3.

[4] Kater, Michael H. (1983). The Nazi party: a social profile of members and leaders 1919 - 1945. Cambridge, Mass: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-60655-5.

[5] Neufeld, Michael J.; Browder, George C. (1997). "Hitler's Enforcers: The Gestapo and the SS Security Service in the Nazi Revolution". German Studies Review. 20 (3): 473. doi:10.2307/1431398. ISSN 0149-7952.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]