Tužba

Tužba u parničnom postupku je radnja kojom se pokreće parnični postupak. Ona je po svojoj suštini traženje pravnog subjekta da mu sud pruži zaštitu za povrijeđeno subjektivno pravo. Tom traženju udovoljava sud, te je tužba upravljena prema njemu. U teoriji je zastupljeno mišljenje da je tužba upravljena istovremeno i prema tuženom, koji svojim ponašanjem, naročito ispunjenjem dugovane činidbe, može tužbu učiniti bespredmetnom. U nauci se podvlači i to da tužba nije pravni posao. Djelovanja koja nastupaju njenim podnošenjem određuje zakon, a ne tužilac. Riječ "tužba" upotrebljena je u ZPP i za označenje tužbenog podneska, a ponekad i tužbenog zahtjeva. Uz tužbu se mogu podnijeti i drugi prijedlozi, npr. za osiguranje dokaza, ili za izricanje privremene mjere, a može biti data i materijalnopravna izjava volje od značaja za uspjeh u sporu, npr. raskid ugovora.

Vrste tužbi

Prema vrsti zaštite koju tužilac traži, tužba može biti:

1. za osudu na činidbu (kondemnatorna)
2. za utvrđivanje (deklarativna) i
3. za pravnu promjenu (preobražajna, konstitutivna).

Deklarativnom tužbom tužilac traži da sud utvrdi postojanost (pozitivna), odnosno nepostojanost (negativna) jednog pravnog odnosa. Pored toga, kao predmet utvrđenja spominje se u zakonu i pravo, ali ovo razlikovanje ne povlači i razliku u postupku. Odnos koji više ne postoji može biti predmet utvrđenja samo ako je njegovo ranije postojanje osnov za neki zahtjev u sadašnjosti. Tužilac ne može tražiti da se kao postojeći ili kao nepostojeći utvrdi odnos koji će nastati u budućnosti. Utvrđenje pravnih činjenica, npr. da je jedna stranka uputila izjavu određenog sadržaja, ne može se tužbom zahtijevati. Jedan izuzetak od ovog pravila predstavlja tužba za utvrđenje istinitosti isprave. Stranke u parnici po tužbi za utvrđenje ne moraju uvijek biti subjekti materijalnopravnog odnosa koji je predmet utvrđenja. Kao primjer može se navesti tužba koju jedan povjerilac u toku stečajnog postupka podiže radi utvrđenja postojanja svoga potraživanja protiv drugog. Zakon ograničava mogućnost deklarativne tužbe na situacije u kojima tužilac ima pravni interes za pravnosnažno utvrđenje postojanja, odnosno nepostojanja pravnog odnosa. U nauci se uzima da takav interes postoji naročito kad se pravni položaj tužioca pokazuje kao neizvjestan u odnosu prema tuženom, a potreba za otklanjanjem ove neizvjesnosti se pokazuje kao opravdana.

Deklarativna tužba ima prema kondemnatornoj, iz istog odnosa supsidijaran karakter, tj. ako se može podnijeti ova druga (ako je pravo na činidbu dospljelo), onoj prvoj nema mjesta. Postojanje pravnog interesa za deklarativnu tužbu je procesna pretpostavka, na koju sud mora paziti u toku cijelog postupka. On odbacuje tužbu ako nađe da tužiocu nedostaje interes za utvrđivanje.

Preobražajnom tužbom tužilac ostvaruje jedno svoje pravo na pravnu promjenu, koja se, po zakonu, može ostvariti samo presudom. Kao primjeri mogu se navesti tužba za poništaj ugovora, tužba za povećanje iznosa izdržavanja određenog presudom, tužba kojom povjerilac od suda traži određivanje vremena ispunjenja obaveze itd.

Tužba treba sadržati određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev), činjenice na kojima tužilac taj zahtjev zasniva, dokaze kojima se ove činjenice utvrđuju, kao i druge podatke koje mora sadržavati svaki podnesak. Kad nadležnost ili sastav suda zavisi od vrijednosti predmeta spora, a ovaj se ne odnosi na novčani iznos, tužilac je dužan označiti tu vrijednost u tužbi. Podnošenjem tužbe sudu prekida se tok zastarjelosti potraživanja. Vrijeme podnošenja tužbe sudu mjerodavno je za ocjenu nadležnosti.