Dominik Mandić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Wikitext.svg Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo Vas da pomognete u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.
Bih-usa.svg Neke riječi u sljedećem pasusu trebaju prijevod sa hrvatskog jezika na bosanski jezik.
Ako smatrate da ste sposobni da prevedete sporne riječi, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o stilu i pravopisu bosanskog jezika.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Dominik Mandić
Rođenje

2. decembar 1889.

Široki Brijeg, Bosna i Hercegovina
Smrt

23. oktobar 1973.

Chicago, SAD

Dominik Mandić (Lise, Široki Brijeg, 1889 - Chicago, SAD, 1973), hrvatski historičar i političar, franjevac. U Širokom Brijegu polazi i završava narodnu školu, te pohađa franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u Mostaru. U Fribourgu studira teologiju i stiče doktorat iz crkvene historije. Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji, te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim, na molbu vlastite Provincije prihvata upravljanje velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu. U razdoblju Kraljevine Jugoslavije (1918-41.) slijedio je, bar u početku, neke projugoslavenske iluzije, no uskoro je promijenio mišljenje uvidjevši besperspektivnost te tvorevine i njen kroatofobni karakter. Godine 1939. izabran je u središnju upravu Franjevačkoga reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnoga ekonoma Reda. U Rimu je dočekao ratnu 1941. Čin proglašenja NDH je doživio bez puno entuzijazma, smatrajući to političkim aktom koji ne odražava slobodno očitovanje volje hrvatskog naroda. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim stanovništvom nakon četničkih zlodjela u okolini Mostara u aprilu 1941. Realistički je procijenio da su prilike nastanka NDH nepovoljne po mogućnost dugoročnog održanja, pa se uključuje od 1942. kao posrednik u više pokušaja uspostave kontakta sa zapadnim saveznicima, predviđajući propast sila Osovine. No, njegovo posredovanje je palo na neplodno tlo, pa je Mandićev uticaj je dao više rezultata u godini poraza NDH, kada je uspio spasiti nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca pred jugokomunističkim terorom, a posebno organizirati socijalnu pomoć za više desetaka hiljada izbjeglica. Njegovim prinosom osnovana je u izbjegličkom logoru Fermo, hrvatska štamparija, u kojoj su se štampale novine i knjige za hrvatske izbjeglice. Kada je godine 1946. i 1947. u Italiji nastao, na osnovu sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desecima najistaknutijih hrvatskih oficira i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im pasoše za prekomorske zemlje i Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši starješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i naučnom radu.

Najveći je dio Mandićeva historijskog opusa nastao u inostranstvu, prvenstveno u SAD. Središnji je piščev interes hrvatska starija historija, a u tome kontekstu Bosna i Hercegovina. Mandićev rad karakterizira velika akribija, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i italijanskim, francuskim, ruskim, španskim, engleskim, njemačkim, poljskim, madžarskim, češkim i slovačkim jezicima), arhivarska strpljivost i pedanterija, kao i sjajno poznavanje nijansi crkvene i konfesionalne historije, posebno s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Stoga su Mandićeve historijske knjige nabijene podacima koje je autor skupio iz mnogih izvora, te su zato i nezaobilazna referenca za bilo koga ko piše o historiji Bosne i Hercegovine, i to s težištem na razdoblju od početaka do 18. vijeka. Iz današnje perspektive, glavna je Mandićeva mana nesavremenost i nekritičnost prema historijskim vrelima. Dok se za prvo može naći koliko-toliko opravdanja, savremena sintetska historija starije Bosne i Huma još nije napisana ni od koga, drugi je prigovor ozbiljnije naravi. Mandić je bio historičar starinskog kova, i nije uključio u svoj repertoar prikaza tema moderni multidisciplinarni pristup (arheologija, historija umjetnosti, paleografija, historijska lingvistika, demografska i privredna strujanja, kulturološka istraživanja,..), pa stoga njegovo djelo pripada kategoriji starije hrvatske historiografije, vida Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića. No, Mandićev nekritički pristup i skoro naivna vjera u često protuslovne starije izvore ("De Administrando Imperio" Konstantina Porfirogeneta, Ljetopis popa Dukljanina, Orbinijevi spisi), kao i pozdanje u problematične tekstove poput "Pacte convente", učinili su dio njegova opusa ne samo zastarjelim, nego i nepouzdanim. Istine radi, valja reći da Mandić korigira i katkad uspješno pronalazi nesuvislosti u starijim vrelima, no to je samo u slučajevima kada valja pokazati da je navedena teza protivna hrvatskim nacionalnim interesima i Hrvatstvu. U situacijama kada su fantastične teze potkrepa hrvatstva neke tvrdnje, Mandić ih preuzima bez provjere. Zato što bijaše ideologiziranim historičarem koji je smjerao pokazati i dokazati historijsko hrvatstvo Bosne i Hercegovine, kao i Bošnjaka muslimana, njegove je djelo nerijetko odbacivano i zanemarivano i u onim segmentima u kojima je Mandić praktički imun na kritike- a to je arhivarsko detaljistički prikaz raznih vidova starije historije.

Da se u slučaju Dominika Mandića nije radilo samo o jednostrano nacionalno ideologiziranoj historiografiji (koju bi bilo lahko pobiti i ismijati), govori dovoljno jasno činjenica da je jedno od njegovih glavnih djela, "Etnička historija Bosne i Hercegovine", bila ne samo proskribirana od jugokomunističkih vlastodržaca, nego je i potencijalni posjednik tog teksta mogao i zbog toga završiti u zatvoru u SFRJ- toliki je bio strah od knjige koja je faktografski obilovala podacima o hrvatskom učešću u prošlosti stare Bosne, a što bijaše noćnom morom aktera srbizacije i muslimanizacije savremene Bosne i Hercegovine koji su pribjegavali prekrajanju ili prešućivanju činjenica o starijoj historiji BiH. To može izgledati groteskno, no isti je mentalni sklop vodio i staljinističke i slične nadrihistoričare, sve po Orwellovoj maksimi: ko kontrolira prošlost, upravlja budućnošću. Mandić se tokom 60-ih upleo u polemiku s Nadom Klaić i njenim pristupom hrvatskoj historije ranog srednjovjekovlja (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkog emigranta). U toj je raspravi jaka strana Nade Klaić bio moderan naučni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza historijskih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenohistorijskim analizama-što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga crkve u srednjovjekovnom društvu. Ta je polemika imala više dimenzija, no najvažnije su dvije: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu uticala pozitivno na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi je vid bio predstavljen kao borba "naučne" historiografije (koju je, navodno, predstavljala Nada Klaić) i nacionalističkog romantizma, kojeg predstavnikom bijaše Mandić. No, u stvarnosti, pisanje Nade Klaić je bilo podupirano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti (iako uz ritualne kritike e da bi joj se dala aura disidentstva), pa se radilo o srazu dva podjednako nenaučnog stava: hrvatskog maksimalističkoga i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medijevalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr., o sjevernoafričkom porijeklu Vlaha), došle su još slabije utemeljene Klaićkine teze (npr., o dolasku Hrvata iz Slovenije/Karantanije). Moderna hrvatska historiografija o Bosni i Hercegovini, koja se tek oblikuje, uglavnom prihvaća Klaićkin multidisciplinarni pristup (naravno, dopunjen i novijim naučnim spoznajama), no odbacuje njen nacionalni redukcionizam, nastao u atmosferi komunističke ideologizacije kojoj ciljem bijaše dekroatizacija bosansko-humske historiografije. Mandić je, u toj vizuri, zastario kao sintetski historičar, no nezaobilazan kao preobilje lahko dostupne historijske faktografije.

Glavna djela Dominika Mandića su:

 "Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti",
  • "Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda",
  • "Bogumilska crkva bosanskih krstjana",
  • "Crvena Hrvatska",
  • "Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH",
  • "Etnička historija BiH".
  • Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića.