Aprilski rat

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Šablon nedostaje ikona.svg Na ovoj stranici se koriste jedan ili više šablona koji ne postoje.
Uklonite ili napravite nepostojeće šablone i zatim uklonite ovaj šablon.
Aprilski rat
Drugi svjetski rat - Balkanska kampanja
Invasion of Yugoslavia lines of attack Why We Fight no. 5.jpg
Pravci nastupanja njemačkih snaga tokom Aprilskog rata
Datum 6.-17. april 1941.
Lokacija Kraljevina Jugoslavija
Ishod Odlučujuća pobjeda Trećeg rajha
(Okupacija Jugoslavije
Podjela Jugoslavije između sila Osovine
Stvaranje pronacističkih marionetskih režima
Početak NOB-a)
Sukobljene strane
Flag of German Reich (1935–1945).svg Treći rajh
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Italija
Flag of Hungary (1920–1946).svg Mađarska
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Jugoslavija
Komandanti
Flag of German Reich (1935–1945).svg Maximilian von Weichs
Flag of German Reich (1935–1945).svg Wilhelm List
Flag of German Reich (1935–1945).svg Alexander Löhr
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Vittorio Ambrosio
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Alessandro Pirzio Biroli
Flag of Hungary (1920–1946).svg Elemér Gorondy-Novák
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Dušan Simović
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Borivoje Mirković
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Danilo Kalafatović
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Milorad Petrović
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Milutin Nedić
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Milan Nedić
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Petar Nedeljković
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Vladimir Čukavac
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Dimitrije Živković
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Dušan Trifunović
Vojne jedinice
Treći rajh:
337.096
875 tenkova
990 aviona
Italija:
666 aviona [1]
700.000 (od toga je 400.000 bilo slabo obučeno [2])
200 tenkova (od toga samo 50 savremenih)
405 aviona (od toga 185 zastarjelih[1])
Žrtve
Treći rajh:
151 poginuli
392 ranjena
15 nestalih
40 aviona
Italija:
3.324 poginula ili ranjena
10+ aviona (+ 22 oštećena)
Mađarska:
120 poginulih
223 ranjena
13 nestalih
1+ avion
Hiljade vojnika i civila
254.000-345.000 zarobljenih od Nijemaca, 30.000 od Italijana
49 aviona, 103 pilota
211 zaplijenjenih aviona
po 3 zaplijenjena razarača i podmornice

Aprilski rat je ime za njemačku invaziju (kodnog naziva Direktiva 25) na Kraljevinu Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine. Ova operacija označava početak Drugog svjetskog rata na teritoriju Jugoslavije.

Napad je izvršen kopnenim i zračnim putom, iz više pravaca: Njemačke, italijanske i mađarske trupe prodrle su na teritoriju Jugoslavije iz pravca Italije, Austrije (tada već u sastavu Trećeg rajha), Mađarske, Rumunije, Bugarske i Albanije, teško je bombardiran Beograd, kao i drugi strateški ciljevi. U isto vrijeme otpočeo je i njemački napad na Grčku pod kodnim nazivom Operacija Marita.

Rat je završen 17. aprila 1941. kapitulacijom, okupacijom i podjelom Kraljevine Jugoslavije. Kraljevska porodica Karađorđevići i pojedini predstavnici vlade otišli su u egzil u London.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Početkom 1941. položaj neutralne Jugoslavije u zaraćenoj Evropi je postao kritičan. Njemačke trupe su se, nakon brze okupacije zapadne i srednje Evrope, spremale da iz Rumunije pređu u Bugarsku i napadnu Grčku. Kad je početkom marta Bugarska pristupila Osovini, Jugoslavija se našla u potpunom okruženju.

U takvoj situaciji, Vlada Kraljevine Jugoslavije je nakon višemjesečnih pregovora i kolebanja 25. marta potpisala u Beču protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Ovim protokolom Njemačka je postigla osiguranje svog južnog boka, što je bilo značajno zbog budućeg planiranog angažiranja trupa u napadu na Sovjetski savez. Dva dana kasnije, 27. marta, grupa oficira, na čelu generalom Vojnog Vazduhoplovstva Borivojem Mirkovićem izvela je vojni puč, zbacila vladu i namjesništvo, uhapsila ministre, a kralja Petra II proglasila za punoljetnog i predala mu vlast. Postavljena je nova vlada na čelu sa generalom Dušanom Simovićem. Narod je demonstracijama pozdravio ovaj događaj. Podršku ovakvom raspletu događaja pružila je i vlada Ujedinjenog Kraljevstva, jedine zemlje koja se tada aktivno suprotstavljala nacističkoj Njemačkoj.

Adolf Hitler u svojim je planovima svakako imao način kako da napadne Jugoslaviju. Međutim, on nije želio odmah primijeniti militarističke metode, smatrajući da će Jugoslaveni biti po njegovoj volji. Međutim, to se nije desilo zbog jakog utjecaja Velike Britanije, koja je željela uvući Jugoslaviju u neprijateljstvo sa Hitlerom. S druge strane, obećanjem pomoći i vojnika u slučaju rata, Britanci su kupovali vrijeme, opterećujući Hitlera problemom Jugoslavije i odvraćajući ga od Ujedinjenog Kraljevstva.

Jugoslavenska vojska[uredi | uredi izvor]

Jugoslavenski tenk Reno R-35 na manevrima na Torlaku 1940.

Osnovana nakon Prvog svjetskog rata, Jugoslavenska kraljevska vojska još uvijek je bila uglavnom opremljena oružjem i materijalom iz tog doba, iako su izvršene neke modernizacije čehoslovačkom opremom i vozilima. Od oko 4.000 artiljerijskih oruđa, mnogo njih je bilo zastarjelo i zavisilo od konjske vuče, ali oko 17.000 atiljerijskih oruđa je bilo relativno moderno, uključujući 812 čehoslovačkih protutenkovskih topova od 37mm i 47mm. Tu je bilo i oko 2.300 minobacača, uključujući 1.600 modernih minobacača od 81mm, kao i 24 od 220 i 305mm. Od oko 940 protuzrakoplovnih topova, njih 360 su bili čehoslovački i italijanski modeli od 15 i 20mm. Sva ova oruđa su bila uvožena, iz različitih izvora, što je za posljedicu imalo da su različiti tipovi često nisu imali ispravno održavanje.[2] Jedine mehanizirane jedinice su bili šesto motoriziranih pješadijskih bataljona u tri konjičke divizije, šest motoriziranih topničkih pukovnija, dva tenkovska bataljona sa 110 tenkova, od kojih je jedan imao tenkove Renault FT-17 još iz vremena Prvog svjetskog rata, a drugi 54 moderna francuska tenka Renault R35, uz nezavisnu tenkovsku četu sa 8 čehoslovačkih tanketa Škoda T -32. Oko hiljadu kamiona za vojne potrebe je uvezeno iz SAD nekoliko mjeseci prije invazije.[2]

Potpuno mobilizirana, Jugoslavenska kraljevska vojska je mogla razmjesti 28 pješadijskih divizija, 3 konjičke divizije i 35 neovisnih pukovnija. Od neovisnih pukovnija, njih 16 je bilo na graničnim utvrđenjima, a 19 je bilo organizirano u odrede, snage ojačane brigade. Svaki odred je imao jedan do tri pješačka puka i jedan do tri artiljerijske baterije, a tri odreda su organizirana kao brdske jedinice. Međutim, njemački napad je zatekao jugoslavensku vojsku još uvijek u procesu mobilizacije, i samo oko 11 divizija je bilo na njihovim planiranim položajima na početku napada. Postotak popunjenosti tih jedinica je bio između 70 i 90 posto, pošto mobilizacija još uvijek nije bila završena. Brojnost Jugoslavenske kraljevske vojske je bio oko 1.200.000 vojnika u trenutku njemačkog napada.[3]

Jugoslavensko kraljevsko ratno zrakoplovstvo je imalo 450 borbenih aviona domaćeg (najpoznatiji IK -3), njemačkog, italijanskog, francuskog i britanskog porijekla, od kojih su polovina bili moderni tipovi. Vazduhoplovstvo je bilo organizirano u 22 bombarderske i 15 lovačkih eskadrila. Glavni tipovi aviona u upotrebi su bili 73 lovca Messerschmitt Bf 109 109 E, 38 Hoker Hurricane I (dok se još proizvodilo pod licencom u Jugoslaviji), 30 Hoker Fury II, 8 Ikarus IK -2 i 6 lovaca Rogozarski IK -3 (i još u procesu proizvodnje), 63 bombardera Dornije Do 17 K (uključujući 40 izrađenih u Jugoslaviji pod licencom), 60 Bristol Blen I (oko 40 izrađenih pod licencom) i 40 Savoie Marketi SM -79 K. Jedinice mornaričkog zrakoplovstva su se sastojale od 8 eskadrila opremljenih, pored ostalih, s 12 Dornije Do 22 K i 15 domaćih Rogozarski SIM-XIV-H patrolnih aviona.

Avione Jugoslavenskog prijevoznika Aeroput, u koje su spadali 6 Lockheed Elektra, 3 Spartan kruzer a i jedan de Heviland dragon su rekvivirani da pruže prijevozne usluge za zrakoplovstvo. Šablon:SFN

Jugoslavenska kraljevska ratna mornarica je bila opremljena jednom zastarjelom bivšom njemačkom lahkom krstaricom (pogodnom jedino za obuku), jednim velikim razaračem Dubrovnik britanskog porijekla, 3 moderna razarača klase Beograd francuskog porijekla (dva kreirana u Jugoslaviji i još jednim u izgradnji), jednim nosač hidroavionanosača hidroavion, 4 moderne podmornice (2 francuske i 2 britanske) i 10 modernih notornih torpednih čamaca i od starijih plovila, tu je bilo 6 bivših austrougarskih srednjih torpednih čamaca, 6 minopolagača, 4 velika oklopljena riječna monitora i brojna pomoćna plovila. [4]

Pripreme za rat[uredi | uredi izvor]

Na vijest da je u Jugoslaviji izvršen državni udar, Hitler je naredio da se smjesta sazove ratni savjet na kojem je dogovoreno da se pored planiranog napada na Grčku simultano izvede i napad na Jugoslaviju. Na taj način spriječilo bi se eventualno povlačenje Jugoslavenske vojske prema Grčkoj i stvaranje drugog Solunskog fronta, kao što se dogodilo u Prvom svjetskom ratu.

Hitlerov plan napada na Jugoslaviju imao je šifrirano ime " Operacija 25", ili "Uputstvo broj 25" ili jednostavno "Direktiva broj 25". Ona je sačinjena zajedno sa planom Marita koji je predviđao njemačko-italijanske napade na Grčku. Taj Hitlerov plan kršio je odredbe koje su određene Protokolom o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu i jamstvenog notama.

Kraljevina Jugoslavija i Grčka dočekale rat usamljene. Doduše, na sjeveru Grčke je postojao ekspedicioni korpus od oko 50.000 ljudi, mahom Britanaca. Zapovjednik tog korpusa je bio general Henri M. Wilson. On je primjenjivao proste ratne varke, samo da bi narod stekao dojam kako se radi o iskustvu britanskih snaga.

Jugoslavenska ratna komanda izradila je plan odbrane od Nijemaca pod kodnim nazivom "R -41". Cjelokupna vojska bila je raspoređena duž granica prema Rumuniji, Bugarskoj, Albaniji, Austriji i Mađarskoj. Čitav Jugoslavenski front je trebao braniti 7 grupa armija i to: 1. Armija pod zapovjedništvom generala Milorada Petrovića je trebala braniti Makedoniju i južnu Srbiju, njoj je u pomoć trebala biti 3. armija generala Milana Nedića, zatvarajući pravce oko makedonske granice i onemogućavajući Nijemce da prodru u Srbiju.

Na sjeveru prema Mađarskoj stacionirana je 7. armija generala Dušana Trifunovića a prema Hrvatskoj i Sloveniji su bile raspoređene 6. Nezavisna armija generala Dimitrija Živkovića i 2. armija generala Milutina Nedića (brata Milana Nedića).

Prostor oko Kosova i Sandžak a je branila 4. armija generala Petra Nedeljkovića. Ona je također imala zadatak da u slučaju propasti armija, od svojih vojnika oformi četničku (gerilsku) grupu koja je trebala otpočeti gerilski način ratovanja, sa zadatkom presijecanja neprijateljskih komunikacija i uništavanja strateški važnih objekata kao što su mostovi, hidrocentrale, elektrana, pošte i telegrafske linije. Njoj je kao oslonac bila podređena i 5. Nezavisna armija Vladimira Čukavca. Za vrhovnog zapovjednika jugoslavenskih snaga određen je armijski general Dušan Simović (koji je vršio i ulogu predsjednika jugoslavenske vlade).

Novi predsjednik vlade Dušan Simović pokušao je hitnim diplomatskim putem da umiri razjarenog Hitlera, uvjeravajući ga da će Jugoslavija ostati neutralna. On je zapravo pokušao dobiti na vremenu, ne bi li pripremio kakvu-takvu odbranu, ali za to malo vremena ništa se ozbiljnije nije moglo učiniti po pitanju vojne angažiranosti u odbrani zemlje. Berlin nije čekao i prvi je pokrenuo ratnu mašineriju. Baš na dan vjenčanja Simovićeve kćeri, Nijemci su bez objave rata napali Kraljevinu Jugoslaviju.

Njemački plan napada[uredi | uredi izvor]

Stanje u Evropi tokom napada na Jugoslaviju

Njemačka je pri napadu potpuno iznenadila jugoslavensku vojsku za kratko vrijeme, tako da je ova mogla mobilizirati samo 2/3 svog borbenog kapaciteta, od toga 28 pješadijskih i 3 konjičke divizije. Ratno zrakoplovstvo Kraljevine Jugoslavije je raspolagalo sa samo 300 aviona.

Njemački plan invazije je bio sljedeći: 2. armija je imala zadatak da nastupi prema Zagreb u, a odatle kroz bosanske planine prema Sarajevu. Istovremeno je imala jedna udarna oklopna skupina iz Mađarske da se probije ka Beogradu. Glavni udar je imao da se izvede iz Bugarske gdje se nalazila 12. armija general-pukovnika Maximiliana von Weichsa i Kleist 2. oklopna grupa. Kleist je imao zadatak da nakon probijanja Makedonskog fronta napreduje prema Nišu i napadne Beograd iz pravca juga, dok je 12. armija imala zadatak da istodobno krene u sjevernu Grčku iu južnu Srbiju, raspoređena u dva krila lijevo i desno.

Pošto prebrojavanje 2. armije još nije bilo završeno, 12. armija je bez podrške 2. armije prva napala Jugoslaviju 6. aprila 1941. 2. armija je tek 8. aprila počela napredovanje.

Napad[uredi | uredi izvor]

Pravci nastupanja njemačkih snaga tokom Aprilskog rata.
Njemački tenk Panzer IV u sastavu 11. oklopne pancer divizije iz 12. armije, u prodoru kroz Jugoslaviju iz pravca Bugarske.
Napadi na komunikacije su otežali prikupljanje jugoslavenske vojske.

U noći između 5. i 6. aprila, Nijemci se zauzeli Sip na Dunavu, a već u zoru 6. aprila njemačka avijacija je napala veće gradove poput Niša, Leskovca, Kragujevca, Beograda, Novog Sada, Sarajeva, Mostara, Banja Luke i tako u potpunosti iznenadila pospane građane koji su tražili skloništa po podrumima ili gdje god se moglo pobjeći od njemačkih bombi. Nijemci su naročito precizno pogađali ciljeve jer su im to folksdojčer i omogućavali. Prije samog rata, iz jugoslavenskog zrakoplovstva je pobjegao kapetan Vladimir Kren (koji će kasnije postati pripadnik ratnog zrakoplovstva NDH) sa planovima rasporeda vojnog zrakoplovstva u čitavoj zemlji. Doprinos odbrani Beograda dala je Prva zrakoplovna lovačka brigada JKRV čiji su se pripadnici iznad Beograda sukobili s avionima Junkers Ju 87 ("štukama"), koje su pratili Messerschmitti.

Beograd je bombardiran u ranu zoru 6. aprila 1941. Hitler je bacio na Beograd razarajuće bombe od 1.000 kg, a sama operacija bombardiranja Beograda imala je simboličan nazov Kaznena odmazda. Već u prvom naletu pogođen je prvi civilni objekt u gradu - hotel Avala gdje je poginuo i ministar jugoslavenske vlade Franjo Kulovec. Tokom bombardiranja 6. i 7. aprila poginulo je 10.000 Beograđana. Bačene su velike količine bombi na stambene četvrti, a porušena je i Narodna biblioteka Srbije u kojoj je izgorio najveći dio materijala od neprocjenjive vrijednosti. Napadom na Beograd osobno je zapovijedao njemački general-lajtnant Alexander Löhr čija je 3. zrakoplovna flota izvršila bombardiranje grada.

No, prvi ratni dan je bio zapamćen i po tome što je jugoslavenska protuzračna odbrana oborila njemački izviđački avion blizu sela Donjeg Dušnika u južnoj Srbiji, a pilote koji su se spasili iskakanjem, žandari se proveli u Niš. Jugoslavenska vlada izdaje proklamaciju o početku rata s Njemačkom i odluku o općoj mobilizaciji, ali ona je stigla prekasno.

Predaja oružja zarobljenih Jugoslavenskih vojnika u Dravskoj banovini.

Glavni njemački udar sa sjeverozapada izvršen je iz dva smjera: iz rejona Klagenfurta, Graza i Nelike Kaniže, gdje se još vršila koncentracije jedinica 2. armije zajedno sa 11. divizijom, pod komandom general-pukovnika Maximiliana von Weichsa. 46. oklopni korpus Druge armije sjurio se sa sjeverozapada na Beograd nailazeći na slab otpor.

Na frontu kod Sarajeva, načelnik 2. armije, general Bogdan Maglić, pod izgovorom da je bolestan i da odlazi na liječenje u Sarajevo, je napustio liniju odbrane, da bi se po ustoličenju ustaške države pojavio kao ustaški general. Sličan se desilo u Šibenik u kada je zapovjednik Jadranske divizije Petar Kvaternik (rođeni brat Slavka Kvaternika) naredio da se preda oružje i pohapse svi srpski kadrovi.

Njemačke jedinice su ušle 10. aprila u Zagreb gdje je, u ime poglavnika Ante Pavelić a, umirovljeni pukovnik Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Vladko Maček, koji je odmah po napadu Nijemaca napustio i okrivio već uzdrmanu jugoslavensku vladu, a preko radija je pozivao članstvo svoje Hrvatske Seljačke Stranke na lojalnost Trećem Reichu.

Ključni prodor izvršila je njemačka 12. armija iz Bugarske. Ona je već bila prethodno koncentrirana radi napada na Grčku. Napad na graničnom frontu kod Krive Palanke do planine Belasice, izvršen je na postrojbe Treće armijske oblasti (Moravska, Šumadijska i Bregalnička divizija i Strumički odred). U napadu njemačke 12. armije sudjelovali su 40. motorizirani korpus, 9. oklopna i 73 pješačka i motorizirana SS divizija Adolf Hitler i dijelovi 18. korpusa, 2. oklopna divizija, uz jaku podršku avijacije. Već u prva dva dana njemačke snage riješile su glavni zadatak: presjekle Moravsko-Vardarsku dolinu i time odsjekle Jugoslavensku vojsku od svakog eventualnog naslona na saveznike, a ujedno izbile na grčku granicu u pozadinu grčkog fronta u Trakija. Napad je organiziran iz tri smjera: Ćustendil-Kriva Palanka-Kumanovo. 12. armija se brzo probijala i već 7. aprila ušla u Skoplje. Jedna oklopna divizija sjurila se na zapad i uskoro stupila u kontakt sa Italijanima u Albaniji, dok je glavnina 12. armije nastavilo nastupanje u Grčku (operacija 'Marita') protiv grčke armije i britanskog ekspedicionog korpusa.

Uništen jugoslavenski tenk Renault FT-17.

Napad je u koordinaciji s Nijemcima vršila italijanska armija. Tako je 2. italijanska armija pod zapovjedništvom generala Ambrosija, koja je bila koncentrirana duž kopnene granice, prodrla iz Istre i Slovenskog primorja, a 9. armija pod zapovjedništvom generala Kavalera, napala je iz Albanije, s leđa. Jugoistočni front kojim je zapovijedao Milan Nedić se raspao. Na nišavskom pravcu 11. oklopna divizija probila je slabu odbranu na Pločama iu 9 sati zauzela Niš, u podne Aleksinac koji je branio pešadijski bataljon iz rezerve i 1. artiljerijski divizion, a zatim je pao i Ražanj. Klajst je dakle ušao sa svojim snagama u Niš i tako se ispunilo Hitlerovo naređenje da se presječe put Jugoslavenskoj vojsci ka Grčkoj i na taj način spriječi formiranje novog Solunskog fronta.

9. aprila Nijemci gone jedinice 5. armije koje su bile na niškom sektoru. One su se u potpunom kaosu povlačile dolinom Nišave i kutinske rijeke. Drinska divizija povlačila se pod naletom njemačkih tenkovskih jedinica pravcem Babušnica-Svođe-Vlasotince. Njemačke motorizirane jedinice su joj presjekle odstupnicu kod sela Ljuberađe a. Na tom terenu vođena je žestoka borba uz obostrane gubitke. Drinska divizija, pretrpevši ogromne gubitke povlačila se u pravcu Leskovca. Kako su njemačke jedinice prodirale dolinom kutinske rijeke, glavnom prometnicom prema Nišu, to se razbijena jugoslavenska vojska kretala izvan glavnih pravaca, držeći se planina.

10. aprila kod jedinica na Kosovu pojavila se dezorganizacija, a zapovjednik 3. armije naredio je da se uz pomoć improviziranih odreda zatvore pravci ka Metohiji i Sandžaku. Nastavljajući i svoju operaciju u dolini Južne Morave, jedinice 11. oklopne divizije su zauzele Paraćin, Ćupriju i Jagodinu, produžavajući ka Kragujevcu. Vrhovna komanda je izdala direktivu broj 120 za povlačenje trupa na liniju Po toj naredbi 5. armija je trebala da se povlači i dalje, ali za realizaciju ove direktive nije bilo realne osnove. Realniji je bio poziv Vrhovne komande izdan iste večeri da se vojnici bore s Nijemcima gdje god se nađu. Njemačka komanda je naredila da se 12. armija orijentira ka Grčkoj, a 2. armija, ojačana 1. oklopnom grupom zauzeti Beograd i dovrši razbijanje jugoslavenske vojske.

Kriza jugoslavenske vlade[uredi | uredi izvor]

Od prvog dana rata, Vrhovna komanda Jugoslavenske vojske nije kontrolirala situaciju. Na ministarskim sjednicama u Sevojnu, gdje se vlada nalazila, general Dušan Simović se žalio na loše veze u zapovijedanju, a naročito je osporavao to što on mora preko pošte da izdaje naređenja jedinicama. Ocijenio je situaciju kao tešku, ali ne i tragičnu i vjerovao je da se front može stabilizirati.

Da bi spriječio potpuno rasulo, ne samo vojsci, već i u vladi, 12. aprila izjavljuje da ima puno povjerenja u moralnu snagu vojske i naroda i da vjeruje u prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. Sve je bilo izgubljeno i propast je sve brže i brže tekla.

Nijemci su 13. aprila probili posljednju liniju odbrane kod Konjarnika i umarširali u Beograd gdje su ispred Narodne Skupštine organizirali paradni defile. Ubrzo je stigao i feldmaršal Ewald von Kleist i Maximilian von Weichs.

Ovu informaciju je Dušan Simović dobio na Palama od svog ađutanta u osnovnoj školi Kralj Petar gdje je Štab bio smješten. Tražio je hitnu vezu s engleskim poslanikom, ali je umjesto veze dobio pismo generala Dila da Engleska nema mogućnosti da u danim okolnostima organizira evakuaciju jugoslavenske vojske preko mornaričke baze u Boki. Simović je zatim rekao da situacija ništa ne valja i sazvao novo zasjedanje u ponoć 13. aprila. Osim vojnog sloma, počela je i kriza vlade.

Na jugoslavenskoj strani počela su međusobna trvljenja i ispitivanja tko je kriv za tako munjeviti slom. Neki ministri, među kojima i dr. Slobodan Jovanović, Bogoljub Ilić i Marko Daković optuživali su Hrvate za izdaju. Posljednje savjetovanje Jugoslavenska vlada imala je na Palama. Sjednica vlade je održana na katolički uskrs, 13. aprila 1941. Dušan Simović je podnio izvješće o vojnoj situaciji koju je predstavljao kao vrlo tešku, ali ne i bezizlaznu. Govorilo se o produžetku borbe na novom frontu Sava-Drina. Ipak, na kraju je odlučeno da se vlada, radi veće sigurnosti, premjesti odmah u Nikšić. Simović je potom predložio generala pozadine Danila Kalafatovića za načelnika Vrhovne odbrane. O mogućnosti eventualne kapitulacije nije bilo ni spomena, iako su pojedini ministri zaključili da je vojna situacija mnogo teža nego što ju je predstavaljao Simović.

Zarobljeni jugoslavenski oficiri prije deportacije u Njemačku.

Vlada je bez Simovića stigla u Nikšić sutradan i prva stvar koja se čula bila je ta da je Kralj Petar već odletio za Grčku. Prilikom utovara transportnih aviona zlatom sudjelovalo je i više stotina vojnika na improviziranom aerodromu na Nikšićkom polju. Međutim, prilikom evakuacije poginula su dva vrlo poznata imena. Prilikom transporta zlata bojnim brodom u Egejskom moru, brod se prevrnuo i poginuli su ministar Simovićeve vlade Marko Daković i povjesničar Vladimir Ćorović.

Na posljednjoj sjednici vlade u Nikšiću 15. aprila, zaključeno je da Jugoslavija neće kapitulirati kao država, već da samo vojska kapitulira, dok vlada i kralj idu u inozemstvo da odatle nastave da se bore. Taj nacrt je sastavio dr. Slobodan Jovanović i predao ga Simoviću, a ovaj Kalafatoviću.

Dušan Simović je istog dana izdao naređenje Danilu Kalafatoviću zaključiti primirje s Nijemcima iz dva razloga: prvi razlog je bio taj što je bilo nemoguće dalje pružanje otpora na odabranoj liniji Drina-Sava i zbog događaja koji su se dogodili u Hrvatskoj. Na lijevom krilu vojska nije ni postojala, već samo mali odredi koji su se u totalnom kaosu predavali Nijemcima. Sam vojnički poraz značio je i rasulo same Simovićeve vlade. Tako je potpredsjednik vlade dr. Vladko Maček napustio vladu 8. aprila, a društvo su mu činili i ostali pojedini drugi hrvatski ministri: Josip Torbar, Baroša Smoljan i Ivan Andreas. Dok su oni otišli u Zagreb, radikalski lider Muslimana Džafer Kulenović odlazi u Sarajevo. Napuštanje vlade, zapravo bijeg ministra, bio je poseban primjer Aprilskog rata. Pozivom svojim vojnim pristalicama izraziti lojalnost novoj vlasti (ustaškoj) 10. aprila Maček je osigurao legitimnost prijenosa vlasti, faktički potvrdio separatizam i razbijanje Jugoslavije kao države. Ostale su prazne riječi dr. Ivana Šubašića da potpredsjednik jugoslavenske vlade neće dezavuisati svoje drugove.

Italijanski vojnici u Jugoslaviji tokom Aprilskog rata.

Kralj Petar Karađorđević je s vladom 14. i 15. aprila već odletio iz zemlje. Na aerodromu Agrenion u Ateni dočekao ga je general Dil i general Wilson, a zatim su se preko Jeruzalema i kraćeg zadržavanja u Kairu obreli u Londonu.

Iako potpuno vojnički slomljeni, pojedini vojnici i oficiri nisu pokazivali težnju za kapitulacijom i nastavili su da vode borbu. Na Rapaj Brdu su dvojica mlađih rezervnih starješina samoinicijativno organizirala otpor i vodili s Nijemcima 12. aprila čitavog dana borbu. U oblasti Šapca do sukoba je došlo 12. aprila kada su njemačke motomehanizovane jedinice napali vojnici raznih jedinica Prve armije. Sve do njemačkog ulaska u Šabac, vojnici su držali Mišarsko brdo i branili grad. 13. aprila 60. konjički puk jugoslavenske vojske izvršio je napad na Šabac, u namjeri da ga preotme od Nijemaca, ali je bio desetkovan i povukao se. Također su i dijelovi 2. armije pružali žilav otpor prema Užicu. Nijemci su bombardirali grad 15. aprila, a zatim ga tukli teškom artiljerijom. Zapovjednik vojnog garnizona nije želio predati grad Nijemcima u ruke i ubio se. Sergej Mašera i Milan Spasić su 17. aprila u Boki kotorskoj potopili razarač "Zagreb".

Načelnik Operativnog odjela 2. armije, pukovnik Draža Mihailović je izbjegao zarobljavanje u Sarajevu i vodeći borbe s Njemačkom oklopnom grupom 13. aprila kod željezničke stanice Ševarlije i kod Petrovog Sela, probijao se prema Doboj u. Narednik jugoslavenske vojske Boža Petrović je u posljednji čas uspio spasiti zastavu 41. pješadijskog puka u Osijek u i ponio je sa sobom, da bi kasnija ista zastava bila i zastava Jugoslavenske vojske u otadžbini.

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Slom Jugoslavije[uredi | uredi izvor]

Ima mnogo pitanja koja nikad neće dobiti odgovor, a prije svega što je radila vlada od 27. mart a do 6. aprila, a što vojska i njeni zapovjednici. Ostaje kao činjenica, da je mobilizacija bila neefektivna i da je samo 11 divizija bilo raspoređeno prije ofanzive na njihovim defanzivnim pozicijama, da je plan odbrane bio nedovoljno organiziran, da vlada nije uspjela sačuvati jedinstvo u invaziji, i da su Hrvati, odustali od borbe i predavali svoje jedinice snagama Nacističke Njemačke. O tome govori podatak da se u Novooformiranoj Hrvatskoj vojsci od kojih su se, ubrzo po osnivanju Pavelićeve NDH, našli: 31 general, 228 pukovnika, 245 potpukovnika, 254 majora, 1.005kapetana i 417 poručnika Jugoslavenske kraljevske vojske.

Oštećeni jugoslavenski tenk Renault NC27

General Milan Nedić, kad je, pod Nijemcima, stupio na čelo vlade "Narodnog spasa", u svom prvom obraćanju srpskom narodu, 1. septembra 1941., rekao je: "Šesti april nije srpski, već jugoslavenska sramota". Većina jedinica, unatoč želji da pruže otpor, nije bilo opremljeno da se suprodstavi Njemačkoj vojnoj sili. Vojska Kraljevine Jugoslavije nije imala odgovor na Njemačke tenkove i štuke.

Bombardiranje Beograda, koji je u skladu s odredbama međunarodnog ratnog prava bio proglašen za "otvoreni grad", što je značilo da neće biti branjen, samo je opet iskazalo činjenicu koliko su Fašisti slabo marili za sva ta prava međunarodnog ratovanja i svrstali Beograd na listu gradova koji su pretrpjeli ogromnu štetu zbog njihovog bombardiranja. Na toj listi, koja počinje od Gernike, nalaze se i Rotterdam, Pariz, London, i još mnogi drugi. Rezultat Njemačkog bombardiranja bio je kolaps u infrastrukturi i vrhovne komande, ali i gubitka Državne biblioteke, u kojima su se nalazili mnogobrojni spisi i dokumenti.

Zaplijenjeni Jugoslavenski ratni brodovi od strane italijanskih trupa, u boko-kotorskom zalivu tokom Aprilskog rata.

Dezorganizacija je bila takva, da nitko nije znao dokle su Nijemci stigli, a vlada nije znala čak ni da je kapitulacija potpisana. Simović je na nekoliko užurbanih sjednica, s kojih ne postoje ni zapisnici, obavještavao vladu o stanju na frontu, sve dok im nije bilo rečeno da se evakuiraju za Nikšić, odakle će se zrakoplovima prebaciti do Saveznika.

Na kraju ipak, pad Jugoslavije bio je neminovan. Država je bila žestoko podijeljena, armija nije bila spremna da se sukobi s Nijemcima, mobilizacija nije stigla na vrijeme, a sve planove koji su postojali za odbranu zemlje poremetili su pobune Hrvatskih armija i generala. Već u prvim danima, zahvaljujući rasulu u vrhovnom štabu, jedinice više nisu znale šta da rade, nisu imale povezanost među sobom, nisu imala nikakva određena naređenja, već su na terenu donosile odluke za borbu protiv Nijemaca, no ostaje činjenica da je i sama armija bila iznenađena brzinom i snagom neprijatelja, koji je, pošto je slomio Poljsku i zapadnu Europu, imao vrlo malo problema s Kraljevskom vojskom. Plan za odbranu koji je obuhvaćao odbranu čitavih granica bio je površan i osuđen na propast od početka, jer armija nije imala nikakva sredstva za odbranu duž cijelih granica. Jugoslavenska armija i vlada pukle su po svim šavovima, koji su ionako bili već labavi. Jedini dostojan otpor, Kraljevska vojska pružila je protiv Italijana u Albaniji.

Okupacija[uredi | uredi izvor]

Okupatorska podjela Jugoslavije

Poslije rata, Jugoslavija je bila podijeljena među silama osovine. Hitler je okarakterisao Srbe kao glavne krivce za rat i podijelio Srbiju na više okupacijskih zona. Hrvati su dobili neovisnost, i njihova država se prostirala od Slovenije pa do samog Beograda. Obuhvaćala je današnju Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i Srijem. Sloveniju su podijelili Italijani i Nijemci (to je bila jedina teritorija koju su Nijemci izravno okupirali), Bačku i Novi Sad dobili su Mađari, Bugari su dobili veći dio Makedonije i dio jugoistočne Srbije, Italijani su dobili Kosovo i preostali dio Makedonije i pripojili tzv. Velikoj Albaniji. Crna Gora postala je Italijanski protektorat. Preostali dio Srbije je bio organiziran u tzv. državu pod generalom Milanom Nedićem. Ova država bila je Njemačka marioneta i bila je slabo poštovana od strane okupacijskih snaga Njemačke. Jugoslavija će biti okupirana sve do 1945.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Zajac, Daniel L. (May 1993), The German Invasion of Yugoslavia: Insights For Crisis Action Planning And Operational Art in A Combined Environment, Fort Leavenworth, Kansas: School of Advanced Military Studies, United States Army Command and General Staff College, http://www.dtic.mil/cgi-bin/GetTRDoc?Location=U2&doc=GetTRDoc.pdf&AD=ADA274043 
  2. ^ a b c Tomasevich, Jozo (1975). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks, San Francisco: Stanford University Press ISBN 0-8047-0857-6.
  3. ^ Fatutta, et al., 1975.
  4. ^ Conways, 1980.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: