Ante Pavelić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Ante Pavelić
Ante Pavelić.jpg
Poglavnik Nezavisne države Hrvatske
Vrijeme na vlasti
1943 – 1945
1. premijer Nezavisne države Hrvatske
Vrijeme na vlasti
1941 – 1943
Nasljednik Nikola Mandić
Rođenje 14. juli 1889, Bradina
Smrt 28. decembar 1959. (70 godina)
Nacionalnost Hrvat
Vjera Rimokatoličanstvo

Ante Pavelić (1889 - 1959), hrvatski profašistički političar, poglavnik NDH, osnivač Ustaškog pokreta.

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Rođen je 14. jula 1889. godine u hercegovačkom selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici. Osnovnu školu pohađao je u raznim mjestima po Bosni i Hercegovini, zavisni gdje je radio njegov otac. Gimnaziju pohađa u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. godine i maturirao. Za vrijeme gimnazije pristupa Hrvatskoj stranci prava (HSP). Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pravo je diplomirao 1914. godine, a već 1915. godine stiče naslov doktora prava. U razdoblju od 1915. do 1918. godine radio je kao ovlašćeni notar u advokatskom notarijatu A. Horvata, predsjednika HSP-a. Nakon završene stručne prakse (1918.) radi kao samostalni advokat. U tom periodu sklapa brak s Marijom s kojom dobija troje djece: sina Velimira i kćerke Mirjanu i Višnju.

Politička aktivnost[uredi | uredi izvor]

1918. godine ulazi u vodstvo Hrvatske stranke prava. Prvo je bio član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga podpredsjednik stranke. Tri godine nakon učlanjenja (1921.) izabran je za poslanika u gradskoj skupštini grada Zagreba.

1927. izabran je za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika, a u junu iste godine predstavljao je zagrebačku općinu na evropskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku italijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi saradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje italijansku pomoć u uspostavi i zaštiti hrvatske države. Italijani su u Paveliću i Ustaškom pokretu vidili sredstvo da se domognu Dalmacije. Italija ga je vadila na površinu samo kada bi se zaoštrili odnosi s Kraljevinom Jugoslavijom. Mussolini i Pavelić osobno nikada nisu bili u dobrim odnosima.

Na parlamentarnim izborima 1927. godine izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i nezavisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te pokrenuo listove "Starčević" i "Kvaternik". Poslije atentata na prvake Hrvatske seljačke stranke 1928. godine pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji. Tada pokreće list "Hrvatski domobran" s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a 1. oktobra 1929. godine osniva istoimenu paravojnu organizaciju.

Emigracija[uredi | uredi izvor]

Nakon proglašenja šestojanuarske diktature 1929. godine odlazi u emigraciju. Prvo odlazi u Beč, zatim s Gustavom Perčecom u Budimpeštu, te u Sofiju. U Sofiji 20. aprila 1929. godine s vođama makedonske emigracije i vođom VMRO-a (Vantrašna makedonska revolucionarna organizacija) Veličkom Georgijevim potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju samsotalnih država Hrvatske i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. jula 1929. godine osudio na smrt u odsutnosti.

U Italiji, potkraj 1930. osniva tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju "Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija" (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave nezavisne Hrvatske uz pomoć Italije. Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. U drugoj polovini 1931. godine u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj.

U Glavnom ustaškom stanu 1. jula 1933. godine obznanjuje načela ustaškog pokreta u 17 tačaka, a kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njenu historijskom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. U skladu sa deklariranim načelima inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije.

1932. organizira Velebitski ustanak, a 1934. godine atentat u Marseilleu. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, italijanske ga vlasti 17. oktobra 1934. godine hapse i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve do 1936. godine.

Do kraja oktobra 1936. godine dovršava opširni elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom "Hrvatsko pitanje". Nakon približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano - Stojadinović, 1. aprila 1937. godine izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na području Italije. U skladu s tim ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni do 1939. godine.

Nakon pada Milana Stojadinovića, te italijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga italijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. januara 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, italijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod italijanskom zaštitom i njen ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom.

Nakon beogradskih događanja 27. marta 1941. godine prvi ga put prima Mussolini (29. marta), a kada je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10. aprila 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije, tj. 11. aprila i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu grupe ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast.

NDH i Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

15. aprila 1941. godine Pavelić stiže u Zagreb i kao poglavnik Nezavisne države Hrvatske imenuje prvu hrvatsku vladu. U vladi je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva Hrvatsko domobranstvo kao redovnu vojsku i organizira upravnu i diplomatsku službu. Po uzoru na Hitlera ustaški pokret postaje jedini nosioc političke volje u zemlji i mijenja mu ime u "Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret" (UHOP). Ujedno osniva Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge režima.

Nakon pregovora s Cianom 25. aprila u Ljubljani i s Mussolinijem 7. maja u Tržiču 18. maja 1941. godine potpisuje Rimske ugovore. Tim ugovorima velik dio dalmatinske obale i otoka prepušten je Italiji, a ujedno prihvaćen italijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na južnom dijelu NDH, te je hrvatska kruna ponuđena italijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Početkom juna 1941. prvi put posjećuje Hitlera, a 15. juna 1941. godine u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.

Odnose unutar NDH Pavelić rješava terorom. Tako već 17. juna donosi zakonsku odredbu za odbranu naroda i države, koja vrijedi retroaktivno i predviđa samo jednu kaznu, smrtnu, za djela povrede časti i životnih interesa hrvatskog naroda. U Hrvatskoj je uspostavio totalitarni sistem po uzoru na nacistički režim u Njemačkoj, donio rasne zakone, uspostavio koncentracione logore sa ciljem totalnog istrjebljenja Srba, Roma, Jevreja i antifašista. Zabranio je sve stranke i društva, te uspostavio diktaturu i kult ličnosti.

O Paveliću i ustašama prema onom što kažu njihovi pokrovitelji i nadzornici, Hitlerov Gestapo i opunomoćeni general za NDH Glaise von Horstenau:

Hitler je bio bijesan na Pavelića što je svojom politikom rasplamsao ustanak u Hrvatskoj, čime je izgubio mogućnost upotrebe oružanih snaga NDH na istočnom ratištu, štaviše, morao je davati svoje snage za gušenje ustanka u NDH. Zato je pozvao Pavelića u svoj štab u Vinici (Ukrajina) na dan 23. septembra 1942. godine. Panika je uhvatila Pavelića pa smijenio ministra Oružanih snaga Slavka Kvaternika i ponudio "revnijeg" Juru Francetića. Obnaroduje "Važnu obavijest Vlade" s prijetnjama onima koji šire vijesti "o tobožnjem razoružavanju ustaških jedinica po predstavnicima jedne strane prijateljske sile, o zamjenjivanju hrvatske vojske s jednom stranom vojskom, o tome da će jedna strana sila preuzeti vlast u Hrvatskoj..." (Hrvatski narod, 3. septembra 1942.)

U povjerljivoj studiji šefa Gestapoa za NDH Hansa Helma, koji je 14. januara 1943. godine predao njemačkom poslaniku Kascheu i generalu Horstenau pod naslovom "Osnove partizanske opasnosti" Helm se zalaže za uklanjanje preduvjeta koji su ljude natjerali u "zagrljaj komune" i dodaje: »Srpstvo daje najviše pripadnika partizana jer je bilo najsvirepije pogodjeno... novi režim u Hrvatskoj otpočeo je sa programima uništavanja i istrebljivanja Srba, kojima su se, javnim izjavama priključili i najviši vrhovi vlade, prihvativši ih kao glavni državni cilj. Što se pod pritiskom ustanka, tokom vremena, s mjerodavne ustaške strane govorilo drugačije i što se spominjalo čak i izmirenje, te nije više moglo popraviti štetu koju je, naprimjer, učinio dr. Mile Budak, sadašnji poslanik u Berlinu...«

Opunomoćeni general Horstenau napisao je u svom izvještaju, između ostalog: "Ustaški pokret je počinjenim pogreškama, zločinima i pojavama korupcije tako kompromitiran, da bi državna egzekutiva (domobranstvo i redarstvo) morala biti od njega odijeljena, čak uz napuštanje svake vanjske povezanosti..." U toj panici pred svojim gospodarima, Pavelić je promemorijom od 11. novembra 1942. godine prihvatio da sve svoje policijske akcije prethodno najavi njemačkom generalu.

Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto predsjednika vlade i 2. maja 1943. na to mjesto imenuje N. Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. maja 1943. godine objavljuje izjavu o poništenju Rimskih ugovora. U oktobru iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnošću Nikola Mandić i Mladen Lorković vodili s čelnicima HSS-a.

Sudbinu NDH vezao je uz sudbinu nacističke Njemačke, te je potkraj oktobra 1944. zasutavio akciju Mladena Lorkovića i Ante Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U aprilu 1945. učestvovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka.

Poslijeratni period[uredi | uredi izvor]

Zagreb je napustio 6. maja 1945. godine, te preko Austrije i Italije otišao u Argentinu. 1956. osnovao je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Nakon pokušaja atentata na njega 10. juna 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, napušta Argentinu, te odlazi u Španiju u kojoj tada vlada Franco. U Španiji, tačnije Madridu i umire 28. decembra 1959. godine.

Za života je objavio više političkih i literarnih radova, te dvije knjige: politički roman "Lijepa plavojka" (1935.) i političku raspravu o komunizmu "Strahote zabluda" (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine knjigu njegovih sjećanja "Doživljaji".

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: