Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj
1878 – 1918
Države prije:
Flag of Western Herzegovina.svg Bosanski_sandžak
Države poslije:
Država Slovenaca, Hrvata i Srba Flag of the State of Slovenes, Croats and Serbs.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Položaj na karti
Glavni grad Sarajevo
Državno uređenje Monarhija
  Bosanski sabor  
Površina
 -  Ukupno  51,082 km2 (1879)
Stanovništvo
 -  Ukupno (1879) 1 584 164 
 -  Gustoća 31/km2 
Valuta Austro-Ugarske krone

Historija[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Međuetnički odnosi[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Politika[uredi | uredi izvor]

U Bosni i Hercegovini, svaki od tri naroda je po pitanju politike bio predstavljen svojom političkom partijom. Bošnjake su zastupali Muslimanska narodna organizacija, Srbe Srpska narodna organizacija, dok su Hrvate predstavljale dvije političke stranke, Hrvatska narodna zajednica i Hrvatska katolička udruga. Bosanski sabor, kao najviši administrativni organ, je uspostavljen ustavom iz 1910. godine.

Parlamentarne stranke[uredi | uredi izvor]

Parlamentarne stranke su bile:

  • Muslimanska narodna organizacija
  • Hrvatska narodna zajednica
  • Hrvatska katolička udruga i
  • Srpska narodna organizacija.

Neparlamentarne stranke[uredi | uredi izvor]

Ostale stranke koje su djelovale u političkom životu Bosne i Hercegovine ali koje nisu bile parlamentarne su:

Demografija[uredi | uredi izvor]

Stanovništvo Bosne i Hercegovine prema vjerskoj pripadnosti (1879.–1910.)[1]
Popis Muslimani Pravoslavci Katolici Jevreji Ukupno
Broj Procenat Broj Procenat Broj Procenat Broj Procenat
1879. 448.613 38,7% 496.485 42,9% 209.391 18,1% 3.675 0,3% 1.158.440
1885. 492.710 36,9% 571.250 42,8% 265.788 19,9% 5.805 0,4% 1.336.091
1895. 548.632 35,0% 673.246 42,9% 334.142 21,3% 8.213 0,5% 1.568.092
1910. 612.137 32,2% 825.418 43,5% 434.061 22,9% 11.868 0,6% 1.898.044

Administracija[uredi | uredi izvor]

Podjela Bosne i Hercegovine na okruge (Kreise):Banja Luka, Bihać, Mostar, Sarajevo, Travnik, Tuzla

Bosnom i Hercegovinom su zajednički upravljale Cislajtanija (Austrija) i Zemlje Krune svetog Stefana (Mađarska) posredstvom zajedničkog ministarstvo finansija. Unutar tog ministarstva, postojao je bosanski ured koji je kontrolisao Bosnu i Hercegovinu preko Vlade čije se sjedište nalazilo u Sarajevu. Na čelu Vlade Bosne i Hercegovine je bio guverner, koji je ujedno bio i komandant vojnih snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini. Vlada je također bila sastavljena od zamjenika i načelnika odjela. U početku, vlada je imala samo tri odjeljenja i to: administrativno, finansijsko i zakonodavno. Poslije su formirana i druga odjeljenja kao što su: ekonomsko, odjeljenje za izgradnju, obrazovanje, religije, i dr.[2] Prema ustavu iz 1910. godine, Car je proglasio Bosnu i Hercegovinu jedinstvenom administrativnom teritorijom pod odgovornim vodstvom zajedničkog ministra finansija. Implementacijom ustava, položaj Bosne i Hercegovine se nije promijenio. Ostala je corpus separatum administriran od strane Austrije i Mađarske. Ustav je implementirao tri nova administrativna nivoa: Bosanski sabor (Diet Bosne), Nacionalno vijeće i općinska vijeća.

Religija[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Jezička politika[uredi | uredi izvor]

Devetnaesti vijek je bilo prijelomnim za dalji oblik jezika u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Istina, ništa se revolucionarno nije dogodilo na jezičkodijalektskom planu, niti je došlo do važnijih promjena na području oblika govornog jezika. Ono što se pokazalo trajnim i dalekosežnim su prije svega društveni potresi i promjene: kolaps turske vlasti u BiH, formalna standardizacija jezika Hrvata i Srba s centrima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u evropski poredak nakon okupacije od strane Austro-Ugarske 1878. Jezička standardizacija je, izvršena izvan BiH: za Hrvate to su učinili Ilirski pokret, Zagrebačka škola i mladogramatičari (od Gaja i Šuleka do Maretića i Broza), a za Srbe Vuk Karadžić i Đuro Daničić. Proces rastakanja Osmanlijske imperije, neredi, ustanci, vojne operacije i bune su dovele do Austro-Ugarske okupacije 1878., koja je potrajala do 1918. i stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Tri vjersko-narodnosna elementa u BiH su proživjela te događaje na sljedeći način (govorimo o jeziku, politiku spominjemo u mjeri u kojoj se dodiruje jezične situacije):

  • Hrvati su se preko istaknutijih franjevaca uključili u općehrvatski Ilirski pokret, te su učestvovali u posljednjim pokušajima reforme Osmanlijskog carstva u 60-tim godinama. Nakon okupacije, koju je pozdravila većina katoličkog življa, franjevačka književna produkcija stagnira, a dolazak većeg broja činovnika i drugih radnika iz Hrvatske utiče na oblik jezika Hrvata u BiH. Zanimljivo je da zbog snage prošlog utjecaja franjevačke komponente i sporije nacionalno-kulturne emancipacije, bosanski Hrvati ne pokazuju veće aktivnosti na književnom i jezičkom polju, pa je najveći dio vrijednih tekstova nastalih na tlu BiH do Prvog svjetskog rata uglavnom djelo Hrvata pristiglih iz Hrvatske. Iako i dalje postoje značajne konfesionalne škole, došlo je i do svjetovnog školstva. Uzmemo li u obzir visok stepen nepismenosti (što vrijedi za sva tri naroda), kao i druge otežavajuće faktore, moglo bi se zaključiti da su Hrvati u BiH prihvatili utemeljeni hrvatski standardni jezik, temeljen na novoštokavsko-ijekavskom narječju i pisan Gajevom latinicom. Reformiranu vukovsku srpsku ćirilicu su mnogi poznavali, no to nije bio dio njihove baštine. Hrvati razvijaju intenzivnu spisateljsku djelatnost na više polja (historiografija, etnologija, beletristika, paleografija...), ali to je skoro isključivo djelo pridošlica iz Hrvatske (Truhelka, Prelog, Pilar, Hoermann i Skok). Ime jezika je različito: hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, dok je pokušaj guvernera Kallaya da uspostavi bosansko ime za jezik propao zbog općeg otpora. Možda najbolji primjer jezika književnosti stvorene na tlu BiH koncem 19. vijeka je djelo Silvija Strahimira Kranjčevića, a proze nešto kasniji tekst Ive Pilara, također došljaka. Veću kreativnost i angažman će bosanskohercegovački Hrvati pokazati tek od 20-ih i 30-ih godina 20. vijeka.
  • Srbi su dočekali austrijsku okupaciju s nezadovoljstvom, smatrajući cijelu BiH srpskom zemljom. No, nakon borbi za crkveno-školsku autonomiju, našli su modus vivendi s austrijskom vlasti. Veoma brzo prihvativši reformiranu ćirilicu i Karadžićev model jezika, Srbi su brzo razvili književnu aktivnost centrima koje bijahu Mostar i Banja Luka. Pojavljuje se veći broj istaknutih pisaca na više polja (Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Ćorović..), otvorenih za ekavsku normu iz Srbije i Vojvodine. Ime jezika je srpski i srpsko-hrvatski.
  • Za Bošnjake je austrijska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su ju doživjeli kao katastrofu (prvenstveno inteligencija) i trajno odselili u Tursku (od 100 do 200.000 ljudi). Time je slomljena kičma staležu obrazovanom na orijentalnim jezicima, pa je konac vijeka svjedočio i brzo smanjenje turske leksike u pisanoj riječi, kao i opću dezorijentaciju. Nakon početnih lutanja, koncem vijeka dolazi do stabilizacije stanja. Nije uspio projekt imenovanja bosanskog jezika (koji je veći dio muslimanske inteligencije, na čelu s Kapetanovićem Ljubušakom, podupirao), a na prijelazu vijeka se formirao sloj inteligencije školovane na zapadu, koja je uglavnom prihvaćala hrvatsku nacionalnu orijentaciju (Bašagić, Mulabdić, Kreševljaković, Musa Ćazim Ćatić...). Ovdje valja napomenuti nekoliko stvari: relativno malen broj pojedinaca je uspio povezati niti starije pismenosti na turskom i arapskom (najbolji je primjer Bašagić); dio inteligencije je bio prosrpski orijentiran i pisao na ćirilici, dok je manji dio nastavio pismenost na orijentalnim jezicima. Jezik je nazivan različito: kod bošnjački nacionalno orijentirane inteligencije bosanski i bošnjački, kod hrvatske (najbrojniji dio) hrvatski, te hrvatski ili srpski, a kod prosrpske inteligencije srpski ili srpskohrvatski.

Ako se pogledaju navedena djela, vidi se da je osnovna razlika u opreci ćirilica-latinica, te da su standardnojezički izrazi vrlo slični, skoro istovjetni. Naravno, budući da se radi o umjetničkim djelima, sama umjetnička sloboda ne daje pravu sliku o stanju službenog jezika, no tekstovi ipak pokazuju sljedeće stanje: jezik u Kočića, kao srpskog pisca, uza svu sličnost, otvoren je na ekavizme i koristi karakterističnu srpsku i pravoslavnu terminologiju, dok je kod Pilara, a i Kranjčevića (koji zbog umjetničke slobode upotrebljava i neke srpske jezičke oblike) riječ o hrvatskom jeziku onoga doba, a kod Bašagića slično, ali uz naklon prema arhaičnijim izrazima i bošnjačkoj leksici. Moglo bi se reći da su srpski, hrvatski i bosanski toga doba (oko 1900-1920) bili praktički jedan jezik na razini političko-publicističke proze, iako uz vidljivu razliku u leksici, stilu i, dijelom, sintaksi (dakanje). Vremenom, kako se jezici, posebno hrvatski i srpski, budu dalje kristalizirali na svim poljima, te će razlike rasti. Kraljevina Jugoslavija (prvobitno SHS) je za BiH u jezičkom pogledu značila snažno posrbljavanja: najviše u širenju srpske ćirilice, srpskog ekavskog govora, te karakteristične leksike (kotarski predstojnik je postao sreski načelnik).

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Velikonja, Mitja (1992.), Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press
  2. ^ Zovko 2007.