Berlinski sporazum (1878)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Berlinski ugovor
Puno ime:
  • Sporazum između Austro-Ugarske, Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Irske, Italije, Rusije i Osmanlijskog Carstva o rješavanju pitanja na istoku
{{{slika_alt}}}
Jugoistočna Evropa nakon Berlinskog kongresa
Kontekst(i)Berlinski kongres, poslije Rusko-turskog rata (1877–1878)
Potpisan13. juli 1878. (1878-07-13)
LokacijaBerlin, Njemačko Carstvo
Potpisnici

Berlinski sporazum (formalno Sporazum između Austro-Ugarske, Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Irske, Italije, Rusije i Osmanlijskog Carstva o rješavanju pitanja na istoku) potpisan je 13. jula 1878.[1] Nakon ruske pobjede nad Osmanlijskim Carstvom u Rusko-turskom ratu (1877–1878), glavne sile su restrukturirale mapu balkanskog regiona. Oni su poništili neke od ekstremnih dobitaka koje je Rusija utvrdila u preliminarnom Sanstefanskim mirom, ali su Osmanlije izgubile svoje glavne posjede u Evropi. Bio je to jedan od tri glavna mirovna sporazuma u periodu nakon Bečkog kongresa 1815. Bio je to završni čin Berlinskog kongresa (13. juni – 13. juli 1878) i uključivao je Veliku Britaniju i Irsku, Austro-Ugarsku, Francusku, Njemačku, Italiju, Rusiju i Osmanlijsko Carstvo. Njemački kancelar Otto von Bismarck bio je predsjedavajući i dominantna ličnost.

Najvažniji zadatak Kongresa bio je odlučivanje o sudbini Bugarske, ali je sama Bugarska isključena iz učešća u pregovorima, na rusko insistiranje.[2][3] U to vrijeme, budući da nije bila suverena država, Bugarska nije bila subjekt međunarodnog prava, a isto je važilo i za same Bugare. Isključenje je već bila utvrđena činjenica na Carigradskoj konferenciji velikih sila, koja je godinu dana ranije održana bez ikakvog bugarskog učešća.

Najznačajniji rezultat konferencije bilo je zvanično priznanje novih nezavisnih država Rumunije, Srbije i Crne Gore (koje su decenijama de facto djelovale samostalno).

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Pariski mirovni ugovor iz 1856, kojim je okončan Krimski rat, učinio je Crno more neutralnom teritorijom. Ugovor je zaštitio Osmanlijsko Carstvo, okončao Svetu Alijansu (Austriju, Prusku i Rusiju) i oslabio ukupnu poziciju Rusije. Godine 1870. Rusija se pozvala na doktrinu rebus sic stantibus i efektivno raskinula Sporazum prekršivši odredbe koje se tiču neutralnosti Crnog mora. Velike sile su postajale sve uvjerenije da Osmanlijsko Carstvo neće moći zadržati svoje teritorije u Evropi.[4]

Godine 1875. Hercegovački ustanak rezultirao je Velikom istočnom krizom. Kako se sukob na Balkanu intenzivirao, zločini tokom Aprilskog ustanka 1876. u Bugarskoj raspalili su antiturska osjećanja u Rusiji i Britaniji, koja su na kraju kulminirala u Rusko-turskom ratu 1877.[4]

Uslovi[uredi | uredi izvor]

Sporazum je formalno priznao nezavisnost de facto suverenih kneževina Rumunije, Srbije i Crne Gore i autonomije Bugarske, iako je potonja de facto funkcionisala nezavisno i bila podijeljena na tri dijela: Kneževina Bugarska, autonomna pokrajina Istočna Rumelija i Makedonija, koja je vraćena Osmanlijama,[5] čime je poništen ruski plan za nezavisnu i rusofilsku "Veliku Bugarsku". Sanstefanskim mirom stvorena je bugarska država, čega su se Britanija i Austro-Ugarska najviše plašile.[6]

Berlinski sporazum je potvrdio većinu ruskih dobitaka od Osmanlijskog Carstva navedenih u Sanstefanskom miru, ali su dolina Alaškerd i grad Bajazid vraćeni Osmanlijama.[7] Carigradski mir (1897) bio je dalji nastavak pregovora. Ponovo su potvrđene odredbe Sanstefanskog mira koje Berlinskim sporazumom nisu bile izmijenjene i utvrđeni iznosi kompenzacije koje je Osmanlijsko Carstvo dugovalo Rusiji za gubitke za preduzeća i institucije tokom rata. Dala je amnestiju osmanlijskim podanicima i oslobađanje ratnih zarobljenika.[8][9] Osim toga, član VII Sporazuma predviđao je da na teritoriji koju je stekla Rusija, subjekti mogu birati žele li biti osmanlijski ili ruski podanici u periodu od šest mjeseci nakon što je sporazum stupio na snagu.[9][10]

Uprkos molbama rumunskih delegata, Rumunija je bila prisiljena da ustupi južnu Besarabiju Ruskoj Imperiji.[11] Kao kompenzaciju, Rumunija je dobila Dobrudžu, uključujući i deltu Dunava.[11] Sporazum je također ograničio rusku okupaciju Bugarske na devet mjeseci, što je ograničilo vrijeme tokom kojeg su ruske trupe i zalihe mogle biti premeštane preko rumunske teritorije.[11]

Tri nove nezavisne države kasnije su se proglasile kraljevinama: Rumunija 1881, Srbija 1882. i Crna Gora 1910, a Bugarska je proglasila punu nezavisnost 1908. nakon što se ujedinila sa Istočnom Rumelijom 1885. Austro-Ugarska je anektirala Bosnu, zapalivši Veliku evropsku krizu koja je ojačala saveze prije Prvog svjetskog rata.[12]

Berlinski sporazum dao je poseban pravni status nekim vjerskim grupama, a služio bi i kao model za manjinske ugovore, koji bi bili uspostavljeni u okviru Lige naroda.[13] On je predviđao da Rumunija priznaje nehrišćane (Jevreje i muslimane) kao punopravne građane. Također je nejasno pozivao na ispravljanje granice između Grčke i Osmanlijskog Carstva, do čega je došlo nakon dugotrajnih pregovora 1881, sa prijenosom Tesalije na Grčku.

U "Salsberijskom cirkularnom listu" od 1. aprila, britanski ministar vanjskih poslova, markiz od Salisburyja, jasno je iznio svoje i vladine primjedbe na Sanstefanski mir i njegov povoljan položaj Rusije.[14] Historičar A. J. P. Taylor napisao je: "Da je Sanstefanski sporazum održan, i Osmanlijsko Carstvo i Austro-Ugarska bi možda opstale do današnjih dana. Britanci, osim Beaconsfielda u njegovim divljim trenucima, očekivali su manje i stoga su bili, manje razočarani. Salisbury je pisao krajem 1878: 'Ponovo ćemo uspostaviti rasklimanu tursku vlast južno od Balkana. Ali to je samo predah. U njima više nema vitalnosti. Sporazum također poziva na strane uključene u napad na naciju koja krši Sporazum.'"[15]

Kosovski vilajet ostao je u sastavu Osmanlijskog Carstva. Austro-Ugarskoj je dozvoljeno da stacionira vojne garnizone u osmanlijskom vilajetu Bosne i Novopazarskom sandžaku. Bosanski vilajet stavljen je pod austrougarsku okupaciju iako je formalno ostao u sastavu Osmanlijskog Carstva sve dok ga trideset godina kasnije, 5. oktobra 1908, nije aneksirala Austro-Ugarska. Povučeni su austrougarski garnizoni u Novopazarskom sandžaku. Godine 1908, nakon aneksije Bosanskog vilajeta i rezultirajuće aneksijske krize,[12] kako bi se postigao kompromis sa Osmanlijskim Carstvom, koje se borilo sa unutrašnjim sukobima zbog Mladoturske revolucije (1908). Haotična situacija u Osmanlijskom Carstvu također je omogućila Bugarskoj da formalno proglasi svoju nezavisnost 5. oktobra 1908.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hertslet, Edward (1891), "Treaty between Great-Britain, Austria-Hungary, France, Germany, Italy, Russia, and Turkey, for the Settlement of Affairs in the East, Signed at Berlin, 13th July 1878 (Translation)", The Map of Europe by Treaty; which have taken place since the general peace of 1814. With numerous maps and notes, IV (1875–1891) (First izd.), London: Her Majesty's Stationery Office, str. 2759–2798, pristupljeno 8. 2. 2019 – preko Internet Archive
  2. ^ Krasner, Stephen D. (1999). Sovereignty: Organized Hypocrisy. Princeton University Press. str. 165. ISBN 0-691-00711-X.
  3. ^ Bourchier, James David (1911). "Bulgaria/History" . u Chisholm, Hugh (ured.). Encyclopædia Britannica. 04 (11. izd.). Cambridge University Press. str. 779–784. Political History
  4. ^ a b Bogaert, Sina Van den. "Berlin Congress (1878)". Max Planck Encyclopedia of Public International Law [MPEPIL]. Pristupljeno 15. 12. 2017.
  5. ^ Jelavich, Barbara (2004). Russia and the Formation of the Romanian National State, 1821–1878. Cambridge University Press. str. 286. ISBN 0-521-52251-X.
  6. ^ Crampton, R. J. (2005). A Concise History of Bulgaria. Cambridge University Press. str. 84. ISBN 0-521-85085-1.
  7. ^ Schem, Alexander Jacob (1878). "Chapter IX [Third Book]: The Berlin Congress". War in the East: An Illustrated History of the Conflict Between Russia and Turkey, With a Review of the Eastern Question. H.S. Goodspeed & Co. str. 685–700.
  8. ^ "КОНСТАНТИНО́ПОЛЬСКИЙ МИР 1879" [Peace of Constantinople 1879] (jezik: Russian). Great Russian Encyclopedia. Arhivirano s originala, 19. 2. 2022. Pristupljeno 19. 2. 2022.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  9. ^ a b "The Definitive Treaty of Peace between Russia and the Porte: Signed at Constantinople on 8th February,1879". American Journal of International Law (jezik: French). Cambridge University Press for the American Society of International Law. 2 (4 Supplemental): 424–426. oktobar 1908. doi:10.2307/2212671. ISSN 0002-9300. JSTOR 2212671. OCLC 5545378434. S2CID 246006401 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć). Pristupljeno 19. 2. 2022.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  10. ^ Lohr, Eric (2012). Russian Citizenship: From Empire to Soviet Union. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press. str. 39–40. ISBN 978-0-674-06634-2.[mrtav link]
  11. ^ a b c Hitchins, Keith (1994). Rumania: 1866–1947. Oxford History of Modern Europe. Oxford University Press. str. 50. ISBN 0-19-822126-6.
  12. ^ a b Bosnian Crisis
  13. ^ Buergenthal, Thomas (1. 7. 2002). International Human Rights in a Nutshell (Third izd.). West Publishing Company. str. 7. ISBN 0-314-26014-5.
  14. ^ Walker, Christopher J. (1980), Armenia: The Survival of A Nation, London: Croom Helm, str. 112
  15. ^ Taylor, A. J. P. (1954). The Struggle for Mastery in Europe 1848–1918. Oxford University Press. str. 253. ISBN 0-19-881270-1.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Berlinski_sporazum_(1878)&oldid=3531126"