Ugovor o reosiguranju
| Potpisan | 18. juni 1887. |
|---|---|
| Potpisnici | Njemačko Carstvo Ruska Imperija |
Ugovor o reosiguranju bio je diplomatski sporazum između Njemačkog Carstva i Ruske Imperije koji je bio na snazi od 1887. do 1890. godine. Samo nekoliko najviših zvaničnika u Berlinu i Sankt Peterburgu znalo je za njegovo postojanje jer je bio strogo povjerljiv. Ugovor je odigrao ključnu ulogu u izuzetno složenoj i genijalnoj mreži saveza i sporazuma njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, koji su imali za cilj održavanje mira u Evropi i održavanje njemačke ekonomske, diplomatske i političke dominatije. Ugovor je pomogao da se očuva mir i za Rusiju i za Njemačku.
Ugovor je predviđao da će obje strane ostati neutralne ako se druga umiješa u rat s trećom velikom silom, ali to se neće primjenjivati ako Njemačka napadne Francusku ili ako Rusija napadne Austro-Ugarsku. Njemačka je platila rusko prijateljstvo tako što je pristala na rusku sferu utjecaja u Bugarskoj i istočnoj Rumeliji (sada dio južne Bugarske) i pristala da podrži rusku akciju da Crno more zadrži kao svoj rezervat. Nakon što je Bizmark izgubio vlast 1890. godine, njegovi neprijatelji u Ministarstvu vanjskih poslova uvjerili su Kaisera da je ugovor previše u korist Rusije i da ga ne treba obnavljati. Otkazivanje je, kao i sam ugovor, ostalo strogo tajna. Rusija je međutim željela zaštitu koju je pružala i bila je ljuta zbog raskida ugovora. Budući da su joj bili potrebni saveznici, Rusija je započela pregovore sa njemačkim neprijateljem Francuskom. Rezultirajući francusko-ruski savez od 1891-1892 do 1917 brzo je počeo da se oblikuje. Historičari to smatraju velikom katastrofom za Njemačku i jednim od dugoročnih uzroka Prvog svjetskog rata.[1]
Pozadina[uredi | uredi izvor]
Ugovor o reosiguranju nastao je nakon što je Savez tri cara istekao 1887. godine zbog nadmetanja Austro-Ugarske i Rusije za sfere uticaja na Balkanu. Početkom 1887, ruski diplomata otišao je u Berlin da predloži sporazum u kojem bi Rusija bila prijateljski neutralna u slučaju rata između Njemačke i Francuske, a zauzvrat, Njemačka bi priznala rusku dominaciju u Bugarskoj i obećala prijateljsku neutralnost ako Rusija preuzme Turske moreuze od Osmanlijskog Carstva. Bismark je snažno podržao tu ideju, ali je Aleksandar III odbacio plan sve dok ga ministar vanjskih poslova Nikolay Girs nije uvjerio da je to najbolje za Rusiju u odsustvu francuskog prijateljstva. Bismark je odbio zahtjev Rusije da Njemačka ostane neutralna ako Rusija krene u rat protiv Austrije i objasnio je da Berlin ima čvrst Trojni savez sa Bečom.[2]
Bismark je vodio dugoročnu politiku očuvanja mira u Evropi, koja je bila ugrožena rastućom konkurencijom između Rusije i Austro-Ugarske za prevlast na Balkanu. Smatrao je da je sporazum sa Rusijom od suštinskog značaja za sprečavanje ruskog saveza sa Francuskom i uvek je imao politiku diplomatske izolacije Francuske kako bi izbjegao da Njemačka vodi rat na dva fronta protiv Francuske i Rusije. Bismark je rizikovao širenje ruske sfere uticaja na Mediteran i diplomatske tenzije sa Bečom.
Ugovor koji su potpisali Bismark i ruski ministar inostranih poslova Nikolaj Girs imao je dva dijela:
Njemačka i Rusija su se složile da poštuju dobronamjernu neutralnost ako se bilo koja od njih uključi u rat s trećom zemljom. Ako bi Njemačka napala Francusku ili ako bi Rusija napala Austro-Ugarsku, odredba se ne bi primjenjivala. U tim slučajevima bi istaknuti bilateralni savezi mogli stupiti na snagu. Ugovor o reosiguranju primjenjivao se samo ako su Francuska ili Austro-Ugarska bile agresori. U najtajnijem protokolu o završetku, Njemačka bi proglasila neutralnost ako bi Rusija intervenirala protiv osmanlijske kontrole Bosfora i Dardanela.
[uredi | uredi izvor]
Kao dio Bismarkovog sistema "skretanja s periferije", ugovor je u velikoj mjeri ovisio o njegovom prestižu. Nakon što je Kaiser Vilim II uklonio Bismarka s dužnosti 1890. godine, Rusija je zatražila obnovu ugovora, ali je Njemačka odbila. Bismarkov nasljednik, Leo von Caprivi, nije osjećao potrebu da ublaži uticaj Rusije. Njemački spoljnopolitički establišment je bio jednoglasan u odbijanju obnove jer je ugovor bio u suprotnosti sa mnogim drugim njemačkim stavovima u pogledu Austrije, Britanije, Rumunije i Italije. Na primjer, Ugovor o reosiguranju bio je u suprotnosti s tajnim ugovorom iz 1883. u kojem su Njemačka i Austrija obećale da će zaštititi Rumuniju, a Rusija nije znala ništa o tom ugovoru.[3]
Kaiser Vilim II, koji je još uvek bio veoma uticajan u spoljnoj politici, vjerovao je da će njegovo lično prijateljstvo sa carem Aleksandrom III biti dovoljno da obezbjedi dalje dobre diplomatske odnose. Njegov veći prioritet je bio da izgradi bolje odnose sa Britanijom. Anglo-ruski odnosi su dugo bili zategnuti ruskom težnjom da preuzme kontrolu nad Turskim moreuzama, koji povezuju Crno more i Mediteran. Britanija se plašila da bi ruska ekspanzija na njen jug ugrozila britanske kolonijalne interese na Bliskom istoku. Francuska, očajna za saveznikom, ponudila je finansijsku pomoć za obnovu ruske ekonomije i uspješno razvila Francusko-ruski savez 1894. godine, čime je okončana francuska izolacija. Smjena Bismarka, nestalna narav Vilima II i nesigurna politika ljudi koji su naslijedili Bismarka bili su zajednički uzroci rastuće međunarodne nestabilnosti.[4]
1896. penzionisani Bismark je izazvao ogromnu senzaciju otkrivši postojanje sporazuma njemačkim novinama. Okrivio je svog nasljednika Caprivija kao odgovornog za neobnavljanje 1890. Bismark je rekao da je neuspjeh sporazuma omogućio da se Francuska i Rusija zbliže.[5]
Prema Norman Richu, većina historičara, se slaže da sam Ugovor o reosiguranju nije bio od velike važnosti dok je bio na snazi, ali neuspjeh u njegovom obnavljanju označio je odlučujuću prekretnicu ruskog kretanja od Njemačke prema Francuskoj, a što je i jedan od uzroka Prvog svjetskog rata, koji je izbio 1914. godine.[6] Sidney Fay se slaže da je to bila prekretnica, ali također tvrdi da je neobnavljanje samo jedan od nekoliko moćnih faktora koji su razdvojili Rusiju i Njemačku. Njemački ugovor sa Britanijom u julu 1890. natjerao je Ruse da pogrešno posumnjaju da se Berlin približava Londonu. Drugo, panslavizam je rastao u Rusiji, sa odlučnošću da dominira Balkanom. Zbog toga su se Rusija i Austrija sve više otuđivale jedna od druge, a Njemačka je morala podržavati svog jedinog pravog saveznika Austriju. Treći faktor bila je obnova revanšizma u Francuskoj, zbog čega su Francuzi bili željniji da ostvare savez sa Rusijom, uprkos njenom ekstremnom neprijateljstvu prema republikanizmu.[7]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ George F. Kennan, "The Aftermath of the Reinsurance Treaty" in his The Decline of Bismarck's European Order (Princeton UP, 1981) str. 343-358.
- ^ A.J.P. Taylor, The Struggle for Mastery in Europe, 1848-1918. (1954) str. 316-19.
- ^ Norman Rich, Great power diplomacy, 1814-1914 (1992) str. 230, 252
- ^ Bury, J. P. T. (1968). The New Cambridge Modern History: The Shifting Balance of World Forces 1898–1945. XII (2nd izd.). Cambridge: Cambridge University Press. str. 112.
- ^ Jonathan Steinberg, Bismarck: a life (2012). str. 460-62.
- ^ Rich, str. 260-62, 317, 371.
- ^ Sidney Bradshaw Fay, The origins of the world war (1934) 1:90–97.