Prvi balkanski rat

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Prvi balkanski rat (oktobar 1912. - maj 1913.) je vođen između Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore na jednoj strani i Turske na drugoj strani.

Uzroci i savezi:[uredi | uredi izvor]

Balkanske nacionalne države, pošto su se oslobodile turske okupacije, raskinule su i s ostacima feudalnog uređenja i počele se razvijati. Taj razvoj je bio obilježen prodiranjem novih, kapitalističkih društvenih odnosa, jačanjem nacionalnog osjećaja i težnji za oslobođenjem krajeva koji su se još uvijek nalazili pod turskom vlašću. Mladoturska revolucija 1908. je stvorila nesnošljive uvjete za neturske narode u okviru turske države, što su velike sile željele iskoristiti za svoje lične ciljeve i pokrenuti pitanje podjele Turske. Pri tome se posebno isticala Austro-Ugarska, podržana od Njemačke, koja je nastojala da iz okupirane Bosne i Hercegovine preko Sandžaka, Kosova i Metohije prodre k Solunu, cilj poznat kao "Drang nach Osten". Takav razvoj situacije je uzrokovao zbližavanje balkanskih država i stvaranje njihovih saveza. Za stvaranje tih saveza bila je posebno zainteresovana Rusija, kao članica Trojnog sporazuma (Antanta), koja je smatrala da će se time spriječiti austro-njemačko prodiranje na Balkansko poluostrvo.

Srpsko-bugarski savez[uredi | uredi izvor]

Rad na stvaranju Balkanskog saveza je otpočeo u jesen 1911. i odvijao se putom dvostranih pregovora balkanskih država. Pri tim pregovorima, najveće su se poteškoće nametale u pregovorima između Srbije i Bugarske. Naime, obje zemlje su tražile iste teritorije. Pritiskom Rusije postignuta je saglasnost, pa je 13. marta 1912. godine potpisan ugovor o saradnji i prijateljstvu. Ugovor su potpisali general Putnik i general Fičev. Javni dio ugovora je imao odbrambeni karakter, dok je drugi dio, tajni, predviđao ofanzivni rat protiv Turske i podjelu Makedonije. Na osnovi ugovora i tajnog dodatka 2. jula je zaključena Vojna konvencija, kojom su predviđene vojne obaveze obaju strana kako u slučaju odbrambenog tako i u slučaju ofanzivnog rata. Prema toj konvenciji, Bugarska nije smjela imati manje od 200 hiljada, a Srbija ne manje od 150 hiljada vojnika. Osim ovoga, konvencija je sadržavala i neke posebne uslove, kao npr. u slučaju da Austro-Ugarska napadne ili bilo kakvim činom izazove Srbiju, Bugarska se bila obavezala da će poslati određeni broj vojnika kao pomoć Srbiji, i obratno, ukoliko Rumunija napadne Bugarsku, Srbija je bila obavezna da pomogne Bugarskoj s određenim brojem vojnika itd. Po ovom sporazumu je također bio i predviđen raspored snaga po kojem se smatralo da će glavne turske snage biti na vardarskom frontu. U tom bi slučaju na tom frontu djelovala cjelokupna srpska vojska, kao i samo jedna bugarska armija s tri divizije, uslijed mogućnosti razvijanja maričkog fronta ili tračkog fronta.

Bugarsko-grčki savez[uredi | uredi izvor]

Rad na sklapanju ugovora o savezu između Bugarske i Grčke započet je također 1911., ali su pregovori ubrzo prekinuti zbog nesuglasica oko podjele Makedonije. Na inicijativu grčke vlade pregovori su obnovljeni u martu 1912. godine, a ugovor o odbrambenom savezu je zaključen 29. maja 1912. godine. Obje strane su se obavezale na cjelokupnu vojnu saradnju, uzajamno pomaganje i zajedničko istupanje u pregovorima s Turskom i vojnim silama. Pitanje vojne saradnje bilo je regulisano Vojnom konvencijom od 5. oktobra 1912. godine. Po toj konvenciji, grčka flota je imala zadatak, u slučaju rata, da spriječi turski pomorski saobraćaj između Male Azije i evropskog dijela Turske. Sporazum nije predviđao podjelu turskog teritorija između Bugarske i Grčke.

Savez između Bugarske i Crne Gore je potpisan u julu, a između Srbije i Crne Gore 27. septembra 1912. Savez između Crne Gore i Srbije je predviđao pravce djelovanja srpske i crnogorske vojske, način saradnje i zapovijedanja u slučaju zajedničkih operacija na istom teritoriju. Što se tiče osvojenih teritorija, svaka strana bi zadržala ono što osvoji, uz mogućnost kasnijih ispravaka.

Nakon sklopljenih saveza, Saveznici su otpočeli s ubrzanim pripremama za rat protiv Turske. Događaje koji su se odigrali u ljeto 1912. godine, kao što su Albanski ustanak, pobuna u garnizonu Jedrenu, pad mladoturske vlade, iskoristile su Velike sile kako bi se umiješale u balkansko pitanje. Naime, Velike sile su pokušavale održati postojeće stanje, pa je zbog toga Rusija zahtijevala od Saveznika da ne poduzimaju nikakve oružane akcije protiv Turske, dok je Austro-Ugarska zahtijevala postupnu decentralizaciju u Evropskoj Turskoj, pri čemu je računala na autonomnu Albaniju kao svoje uporište.

Takva politika Velikih sila, međutim, nije odgovarala ni jednoj od savezničkih država, pa su Saveznici 19. septembra uputili ultimatum Turskoj da izvrši reformu, sprovede administrativnu autonomiju, uvede lokalne skupštine, dopusti slobodu nastave, uspostavi lokalnu policiju i dr. Kao odgovor na taj ultimatum, Turska je 23. septembra izvršila djelomičnu mobilizaciju u evropskim provincijama, zaplijenila grčke brodove u Carigradu i ratni materijal koji je iz inostranstva preko Soluna bio upućen u Srbiju. Saveznici su odgovorili opštom mobilizacijom 30. septembra, što je i Turska učinila jedan dan kasnije.

Crna Gora je 8. oktobra prva objavila rat Turskoj. Da bi spriječile sukob, Rusija i Austro-Ugarska su 10. oktobra uputile oštri prosvjed saveznicima, naglašavajući da je Turska poduzela mjere izvršenja reformi po članku 23. ugovora postignutog na Berlinskom kongresu i da one neće dopustiti nikakve teritorijalne promjene na prostoru Evropske Turske ukoliko bude došlo do rata. Srbija i Bugarska su objavile rat Turskoj 17. oktobra, a Grčka 19. oktobra.

Ratni planovi i početne operacije[uredi | uredi izvor]

Saveznici nisu imali zajednički plan za rat protiv Turske, već su djelovali po svojim zasebnim planovima, na zasebnim frontovima, bez čvrste operativne veze, što je u znatnoj mjeri olakšalo situaciju Turskoj.

Srbija[uredi | uredi izvor]

Ratni plan za rat sa Turskom započet je 1878., kada je Srbija dobila novu granicu na jugu, ali je osnovna ideja o načinu djelovanja i rasporedu snaga konačno ustaljena tek 1898. godine. Tada se došlo do zaključka da Srbija treba, za ostvarenje nacionalnih ideala, računati s ofanzivnim ratom protiv Turske, koji je moguć samo u zajednici s balkanskim kraljevinama Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom; da srpska ofanziva treba biti usmjerena na Komanovsko-skopsku crtu, gdje bi se najvjerovatnije i okupila glavnina turske vojske. Ovaj zaključak je poslužio kao osnova za razradu planova mobilizacije, koncentracije snaga i strateškog razvoja, koji su završeni u februaru 1903. godine. Po njima je srpska vojska i stupila u rat protiv Turske, s nekoliko izmjena koje je uzrokovala vojna konvencija s Bugarskom. Osnovna ideja je bila: koncentričnim kretanjem glavnih snaga (tri armije) kosovskim, južnomoravskim i krivorečnim pravcem okružiti i tući turske glavne snage, za koje se pretpostavljalo da će biti na Ovčem Polju. Pomoćne snage su trebale osigurati desnu stranu glavnih snaga.

Crna Gora[uredi | uredi izvor]

Konačna odluka o osnovnoj ideji crnogorskog ratnog plana donesena je na sjednici Ratnog saveta 3. oktobra 1912. godine. Odlučeno je da glavne snage (Zetski i Primorski odred) djeluju zapadno i istočno od Skadarskog jezera i da brzim naletom zauzmu Skadar, te da pomoćne snage osiguravaju operacije glavnih snaga napredujući iz pravca Sandžaka i Metohije.

Bugarska[uredi | uredi izvor]

Poslije Srpsko-bugarskog rata 1885. godine, Bugarska je svojim glavnim neprijateljem smatrala Srbiju, pa je tako sve ratne pripreme vršila za novi rat sa Srbijom. S Turskom je Bugarska bila u dobrim odnosima. Tek kada se Bugarska politički približila Rusiji, odnosi s Turskom su se pogoršali. Prvi plan, po kome bi Turska prije izvršila mobilizaciju, predviđao je odbrambene akcije na maričkom i makedonskom frontu. Taj plan je ubrzo odbačen jer se došlo do zaključka da Bugarska može izvršiti mobilizaciju prije Turske, pa je 1908. godine izrađen novi plan koji je predviđao ofanzivu na oba fronta. Osnovna ideja tog ratnog plana je bila: glavnim snagama (tri armije) poduzeti ofanzivu na maričkom frontu, s tim da jedna armija blokira utvrdu Jedrene, dok bi druge dvije napale desnu stranu i pozadinu turskih snaga na prostoru između Jedrene i Krk Kilisa. Jedna divizija je bila u sastavu srpske vojske na makedonskom frontu, a vezu između ta dva fronta bi omogućavao Rodopski odred. Flota je trebala braniti crnomorsku obalu, naročito luke Varnu i Burgas.

Grčka[uredi | uredi izvor]

Osnovna ideja grčkog ratnog plana je bila: glavnim snagama, okupljenim u Sjevernoj Tesaliji, poduzeti ofanzivu, razbiti turske snage na graničnom frontu i produžiti s nadiranjem do zauzimanja Soluna. Flota je trebala presjeći turski promet i zauzeti ostrva u Egejskom moru.

Turska[uredi | uredi izvor]

Idejni tvorac turskog ratnog plana protiv balkanskih zemalja bio je njemački general von der Golc. Smatrajući da će Turska biti mnogo sporija u mobilizaciji i raspoređivanju snaga nego balkanske države, on je bio predložio da Turska ostane prvo na svojim prvobitnim položajima, dok se ne izvrši prikupljanje snaga i dok se ne utvrde borbeni pravci balkanskih vojski. Međutim, ministar turske vojske, Nazim paša, odbio je taj plan i podcjenjujući snagu balkanskih vojski htio je preuzeti inicijativu već na početku rata, napredujući na dvije strane, prema vardarskom i tračkom frontu.

Tok rata[uredi | uredi izvor]

Operacije Prvog balkanskog rata se dijele na dva perioda:

  • od početka rata do primirja (4. decembra 1912.) i
  • od primirja do kraja rata.

I. razdoblje - Operacije do primirja (4. decembar 1912.)[uredi | uredi izvor]

Crnogorski front[uredi | uredi izvor]

Glavni cilj crnogorske vojske je bilo zauzimanje Skadra i to prije nego što Turci uspiju prikupiti jače snage za njegovu odbranu. Operacije crnogorske vojske su počele 8. oktobra sa tri odreda. Zetski odred krenuo ka graničnom frontu i zauzeo položaje prema Turcima kod Tuzima. U jutro, 9. oktobra poslije kratke topničke pripreme, napad je počeo. Do 15. oktobra je savladan turski otpor i bili su zauzeti turski položaji. Veliki dio turskih snaga je bio zarobljen. Ostatak turskih jedinica je u nekotroliranom bijegu pobjegao u Skadar i unio paniku u pozadini. Sa ovom pobjedom kod Tuzima, crnogorskoj vojsci je bio otvoren put ka Skadru. Međutim, zbog izmorenosti vojnika i velikih gubitaka, crnogorsko zapovjedništvo je dalo nekoliko dana odmora svojoj vojsci. Napad na Skadar otpočeo je 28. oktobra sa dvije strane, desnom, istočnom obalom Skadarskog jezera i lijevom, koja je uspjela da ovlada Velikim Bardanjoltom. Primorski odred je 9.oktobra prešao tursku granicu i sukobio se sa turskim snagama na Tarabošu i protjerao turske snage prema Skadru. Zbog slabe komunikacije, crnogorski zapovjednici nisu bili svjesni svog uspjeha, i da su Turci već pobjegli. Turska vojska je iskoristila tu grešku crnogorke vojske i 11. oktobra ponovno zauzela Taraboš. Crnogorska vojska je morala sačekati svoje topništvo kako bi izvršila novi napad na ponovno utvrđeni Taraboš. Pripreme za napad su završene 21.oktobra i poslije tri dana topničke paljbe na turske položaje, crnogorska vojska je trebala 25. oktobra ponovno izvršiti napad. Međutim, uoči samog napada, u noći između 24./25 oktobra, kralj Nikola je odlučio da se ne izvede napad na Taraboš, kako se ne bi gubili nepotrebno ljudi, već samo da se nastavi sa topničkom vatrom po turskim položajima. Kralj Nikola je smatrao da je zauzimanje Taraboša nepotrebno, jer je glavni cilj bio Skadar, za kojeg je mislio da će se svakako u nekoliko dana sam predati. U tom cilju, crnogorska vojska je blokirala Skadar sa južne strane i kod mjesta Lješa se susrela sa srpskom vojskom koja se probila preko Albanije do Skadra. Istočni odred je 8. oktobra otpočeo pokret iz područja Kolašina i Andrijevice i 9. oktobra prešao tursku granicu, zauzeli Mojkovac i Bijelo Polje, i nastavili tok operacije prema Beranama i zauzeli Berane 16. oktobra. Glavnina je nastavila iz Berana prodiranje prema Čakoru i Mokroj planini i nakon dva dana borbi su ih zauzeli. 30. oktobra crnogorski Istočni odred je ušao u Peć i Đakovicu, gdje se susreo sa srpskom Drinskom divizijom. Po naređenju Vrhovne komande, Istočni odred je krenuo na marš po bespuću preko Bogićevice, Plava gusinja i dolinom rijeke Cijevne ka Skadru, gdje je sa 6000 ljudi i stigao 20. novembra i ušao u sastav Zetskog odreda. Janko Vukotić je postavljen za komandanta štaba Vrhovne komande.

Srpski front[uredi | uredi izvor]

Srbija, Crna Gora i Albanija 1913. godine - faktičko stanje nakon osmanskog poraza u Prvom balkanskom ratu

Plan srpske vojske je bio okružiti i poraziti turske jedinice na Ovčjem polju i to uzajamnim djelovanjem 1. 2. i 3. armije. Budući da se 3. armija nalazila najudaljenije od mjesta sukoba, srpsko vrhovno zapovjedništvo je namjeravalo poslati je dan ranije nego druge armije na put ka Ovčjem polju. Zbog prepada turskih jedinica kod Merdara između 15. i 19. oktobra, 3. armija se nije mogla pokrenuti sve do 21. oktobra, tj. kad i ostale dvije, a dan kasnije 22. oktobra zauzela Prištinu.

Operacije do Kumanovske bitke[uredi | uredi izvor]

1. armija je krećući se u dvije kolone 22. oktobra stigla pred Kumanovo i po zapovjedi vrhovnog zapovjedništva zaustavila se kako bi sačekala pristizanje 3. armije iz pravca Prištine. Zbog nedostatka obavještajnih podataka, 1. armija nije znala tačnu snagu turskih snaga u Kumanovu. Smatralo se da se tamo nalaze samo neke manje zaštitne snage. 2. armija je također nastupala u dvije kolone, pri čemu je desna kolona 22. oktobra u svom nastupanju zauzela Stracin a lijeva Kratovo. Zbog nemogućnosti uspostave čvrste međusobne povezanosti, tri srpske armije su 22./23. oktobra bile raspoređene na liniji Priština – Kumanovo – Kratovo – Stracin, bez izvještajnih podataka o snazi turskih snaga i uvjerenjem da će se glavna bitka protiv Turaka desiti na Ovčjem polju.

Tokom noći 22./23. oktobra koristeći srpsku neobaviještenost, turske jedinice su se razvile i zauzele položaje prema usamljenoj srpskoj 1. armiji s ciljem pobjede nad njom, pri čemu je turski zapovjednik Zeki-paša raspolagao tačnim podacima o snazi srpskih snaga. Iako snažan, napad koji je počeo iznenada 23. oktobra rano ujutro, nije uspio potisnuti srpsku 1. armiju sa položaja. I dalje u svom neznanju, štab 1. srpske armije 24. oktobra zapovijeda protivnapad, misleći da se radi o slabim turskim snagama i potiskuje turske snage, jednim dijelom ka Skoplju a drugim dijelom ka Velesu preko Ovčjeg polja. Nesvjestan postignutog uspjeha, štab 1. srpske armije 25. oktobra zapovijeda daljnje nastupanje prema Ovčjem polju, gdje su očekivane glavne turske snage. Čak i nakon ulaska jedne brigade u nebranjeno Skoplje, srpski zapovjednici nisu bili i dalje svjesni svog uspjeha i nisu imali jasnu predstavu razvoja događaja. Tek nakon što su 28. oktobra uspjeli izbiti na Ovčje polje i pred Veles, bez ikakvog otpora turskih snaga, postalo je jasno šta se desilo pred Kumanovom i da šansa nije iskorištena. Druge dvije armije, 2. i 3., nastupajući s lijeva i desna i ne znajući što se dešava pred Kumanovom, nisu iskoristile priliku da potpuno poraze turske snage.

Operacije poslije Kumanovske bitke[uredi | uredi izvor]

Nakon izbijanja na Ovčje polje i u područje Skoplja, uslijedilo je reorganiziranje srpskih snaga i planiranje daljnjih operacija. Cilj je bio uništenje turske Vardarske armije koja se povukla ka Bitoli gdje je organizirala odbranu. Do odlučujuće bitke, koja je trajala tri dana, je došlo 16. novembra i srpska armija je ušla u Bitolu 19. novembra. Turske snage su protjerane a nakon zauzimanja Ohrida i Debra, ostvaren je dodir s grčkim snagama. Operacije su prekinute 4. decembra zbog primirja.

Bugarski front[uredi | uredi izvor]

Bugarska vojska je otpočela svoje vojne operacije 18. oktobra kada su njene snage prešle tursku granicu i krenula na Jedrene. Turci su imali samo djelomične podatke o pokretu bugarskih snaga. Naime, bilo im je poznato pravac kretanja glavnine bugarske vojske ali nisu imali podatke o pokretu nekih snaga 3. bugarske armije i njihovom obuhvatu Krk Kilisea. Na osnovu tih nepotpunih podataka, turski zapovjednik, Nazim-paša je bio uvjeren da bugarska vojska nastupa samo jednim pravcem, sa sjevera ka Jedrenima, pa je 21. oktobra prešao u napad na bugarske snage, gdje su turske snage krajem dana bile stiješnjene na cijelom frontu i prinuđene na povlačenje. Bugari su nastavili sa napredovanjem i 23. oktobra natjerali Turke u bijeg, pri čemu je vojna utvrda Krk Kilisea napuštena bez borbe. Zbog nepoznavanja trenutne situacije na frontu, bugarske snage su se zaustavile na liniji Krk Kilisea – Jenidže – put ka Jedenima, i tako Turcima dali mogućnost ponovnog prikupljanja snaga u području Lüleburgaza, gdje je 29. oktobra došlo do borbe. Nakon tri dana žestoke borbe Turci su ponovo poraženi, ali ponovo nije iskorištena prednost i turske snage su se uspjele reorganizirati i pripremiti za odbranu Carigrada, gdje je vladala velika pometnja. Pokušavajući ispraviti grešku, Nazim-paša se utvrdio na Čataldži uz potporu turske mornarice na bokovima i tu sačekao bugarski napad, čiji je napad počeo 17. novembra. Nakon dva dana borbi, Bugari su, uz velike gubitke u ljudstvu, odbijeni, pa je na bugarsku molbu 4. decembra zaključeno primirje, jer su i turske snage bile vrlo oslabljene.

Tokom napada na Čataldžu, bugarske snage su od 27. oktobra držale Jedrene pod opsadom.

Grčki front[uredi | uredi izvor]

Operacije na grčkom frontu započele su u isto vrijeme napadom dviju grčkih armija, teslijske i epirske, 18. oktobra u dva odvojena pravca. Tesalijska vojska je nakon vrlo brzih pobjeda nad manjim turskim snagama, 22. oktobra stigla do Sarandaporona i tamo porazila turske snage pod zapovjedništvom Hasana Taksim-paše, a 29. oktobra zauzela Naus, Veri i Katerinu i stigla pred Solun, gdje se ujedinila sa srpskim i bugarskim snagama. Nakon borbi, Hasan Taksim-paša je 8. novembra potpisao kapitulaciju i grčke snage su 9. novembra ušle u Solun, čime je bila presječena i veza između istočne i zapadne turske armije. Suprotno drugim zaraćenim snagama, Grčka nije potpisala primirje s Turskom već je nastavila sa operacijama, a na području Makedonije je organizirala svoju vlast. Operacije grčke vojske su na makedonskom frontu završene 16. decembra osvajanjem Korčua. Epirska vojska je protjerala turske snage prema Janjinama, koje nije bila u mogućnosti zauzeti. Na položajima prema Janjinama je ostavila svoje manje snage a sa ostalim očistila preostalo područje, pri čemu je 21. oktobra zauzela ostrvo Lemnos i na njemu ustrojila manevarsku bazu i počela blokadu Dardanela. Iako je nakon pada Soluna, prikupila dovoljno snaga za napad na Janjine, Grčka nije uspjela zbog zime, planinskog terena i opsežnih priprema, izvršiti napad prije primirja na Janjine, koje je nastupilo 4. decembra i čime je bilo utvrđeno da sve snage ostanu na svojim položajima a da se utvrde Jedrene, Janjine i Skadar ne mogu snabdijevati izvana.

Primirje (4. decembar 1912. - 29. januar 1913.)[uredi | uredi izvor]

Pregovori oko primirja su otpočeli 13. decembra u Londonu a vođeni su pod uticajem Velikih sila, koje su bile iznenađene brzim i uspješnim prodorom savezničkih snaga. U cilju očuvanja svojih interesa, Velike sile su već 4. decembra osnovale autonomnu Albaniju koja je bila pod jamstvom i kontrolom Velikih sila. Od Turske se zahtijevalo da ustupi sva područja zapadno od linije Tekirdag - Midija kao i sva ostrva u Egejskom moru, uključujući i Kretu. Turska nije prvobitno pristala na te zahtjeve već je samo nudila autonomiju Makedonije i Albanije, nakon čega su i pregovori prekinuti. Ipak, po nagovoru Velikih sila, Turska je pristala 22. januara prihvatiti savezničke zahtjeve, ali je 23. januara izbila pobuna Mladoturaka, na čelu sa Enver-begom, pri čemu je Nazim-paša ubijen a vlada bila oborena. Mladoturci su se bili usprotivili ustupanju Jedrena i egejskih ostrva nakon čega je 29. januara prekinuto primirje.

II. razdoblje – operacije nakon primirja (29. januar – 30. maj 1913.)[uredi | uredi izvor]

Situacija nakon rata

Vrijeme tokom primirja su iskoristile obje strane za reorganiziranje i obnovu svojih snaga i za pripreme za nove operacije. To je pogotovu dobro došlo Turcima, jer su im snage bile demoralizirane i oboljele epidemijom kolere. Nakon odbijanja savezničkih zahtijeva 3. februara nastavljene su ratne operacije. Turci su na frontu svoje Istočne vojske započeli napade na bugarske snage i u kratkoj ofanzivi (5.- 9. februara) uspjeli potisnuti bugarske predstraže i povratiti Čataldžu. Usprkos početnoj premoći, bugarske snage su uspjele odbiti turske snage i slomiti posljednje pokušaje turskih snaga deblokiranja Jedrena.

Grci su, po završetku pripremnih operacija, 4. marta napale na Janjine i poslije teških borbi zauzele 6. marta utvrdu, tokom čega su zarobili veliki broj turskih snaga. Osim toga, grčka mornarica je vodila žestoke borbe sa turskom mornaricom, spriječavajući joj prebacivanje snaga putem mora.

Nakon odbijanja turske ofanzive, Bugari su odlučili zauzeti Jedrene, u kojima se nalazilo oko 60 hiljada turskih vojnika, pa su zajedničkim napadom bugarskih i srpskih snaga 25. marta počele borbe za Jedrene. Uprkos velikom broju snaga, turski zapovjednik Šukri-paša je 26. marta bio prinuđen predati Jedrene, čime je bugarski položaj u mnogome poboljšan, jer je uspostavljena željeznička veza Svilengrad-Jedrene-Čataldža. Uvidjevši prednosti bugarske vojske, Turci su odmah predložili primirje koje je zaključeno 16. aprila. U Jedrenama je zarobljeno 12 paša, hiljade turskih oficira i oko 35 hiljadu vojnika, kao i znatne količine ratnog materijala.

Na crnogorskom frontu, odmah nakon prestanka primirja, crnogorske snage su u saradnji sa srpskim 7. februara otpočele napad na Skadar koji je odbijen uz velike žrtve. Želeći da stavi Velike sile pred svršen čin, crnogorski kralj Nikola, ponovo u saradnji sa jačim srpskim snagama, koje su prebačene iz Soluna pripremao ponovni napad na Skadar. Zbog prijetnje Velikih sila da Skadar mora pripasti Albaniji, Srbija je povukla snage u Srbiju, a kralj Nikola je sam nastavio opsadu Skadra, koja je završena predajom 23. aprila zbog gladi. Pod prijetnjom Velikih sila, crnogorske snage su napustile 14. maja Skadar, predajući ga u ruke snagama Velikih sila.

Konačan svršetak rata je bio 30. maja 1913. godine, kad je Turska potpisala mirovni ugovor u Londonu i odrekla se svih područja zapadno od linije Enos – Midija. Kao ishod Prvog balkanskog rata, ustanovljena je država Albanija i srušen je turski feudalni sistem.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Izvor: Vojna enciklopedija, Beograd, izdanje 1958. godine

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: